Prošlo je oko godinu dana otkako popularnog glumca Gorana Bogdana nismo vidjeli u novoj ulozi na daskama njegovog matičnog kazališta ZeKaEm-a. Jedan od trenutno najtraženijih i najaktivnijih glumaca u regiji, posljednjih mjeseci se posvetio glumi ispred kamere, a zadnji uspjeh je definitivno jedna od glavnih uloga u britanskoj mini seriji Posljednje pantere. Povratak u svoj dom, kako Goran Zagrebačko kazalište mladih od milja zove, glumca izrazito veseli.
Nakon kratke stanke Goran se na kazališne daske vraća u predstavi Pad koju režira Miran Kurspahić. Riječ je o Miranovom autorskom tekstu u kojem se obrađuje tema pada Vukovara – što se dogodilo, je li se to moglo izbjeći i koje su bile političke okolnosti ovog stravičnog događaja, samo su dio tema koje obrađuje prva Miranova predstava u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Goran nas je osvojio na prvu. I to ne zbog osjećaja strahopoštovanja kojeg gajite prema njemu zbog njegovog glumačkog talenta i dosadašnjeg uspjeha. To nije ni zbog titule jednog od najpoželjnijih muškaraca glumačke scene (što mu se, naravno, ne može osporiti).
Osvojio nas je iskrenim pitanjem kojeg je postavio kad je sjeo preko puta nas: “Kako si?”
Neosporna je činjenica da je Goran šarmer, ali ne onaj doslovni kakvim ga mediji pokušavaju okarakterizirati. On šarmira prvenstveno svojim intelektom, svojom strašću prema poslu, ali i iskrenim priznavanjem svojim slabosti kojih je svjestan i ne pokušava ih sakriti.
Ali Goran prije svega šarmira svojim srdačnim pristupom koji ruše sve barijere koje dvoje neznanaca imaju jedan prema drugome.
Razgovor s njim u niti jednom trenutku nije jednosmjeran jer koliko god on promišlja o svom poslu, likovima koje tumači i svijetu koji ga okružuje, toliko će i vas izazvati da razmislite o postavljenim pitanjima i čak se zapitate o vlastitim stavovima koje gajite. Koliko god on u tijekom razmišljanja izlazi iz ustaljenih okvira, u jednakoj mjeri tjera i vas da si postavite određena pitanja.
U novoj predstavi Goran tumači stvarni lik, i to političara Gojka Šuška, koji je odigrao veoma bitnu ulogu u hrvatskoj recentnoj povijesti.
“U predstavi nema nikakvih karikatura, u pitanju nije satirična predstava nego politički pogled na to što se događalo u Vukovaru 1991. godine. Svjesni smo kako je ovo škakljiva tema, no moram naglasiti da mi ovom predstavom ne vrijeđamo nikoga. U pitanju je jedan legitiman način propitkivanja koji treba biti prisutan u demokratskom društvu u kojem trebamo sve propitkivati. Kao što je Galileo Galilei rekao ‘Sumnja je ono što pokreće’, tako mi u ovoj predstavi dajemo jedan naš pogled na povijest”, objašnjava Goran.
U nastavku ističe kako su svi glumci od redatelja imali slobodu da odluče hoće li doslovno interpretirati osobu koju glume ili će dotičnom liku utkati jedan svoj pečat.
“Svoj lik sam izgradio prema tekstu predstave, a ne naspram Gojku kao stvarnoj osobi. Kao i inače kad gradimo neki lik, mi glumci ga nastojimo sebi pravdati kako bi ga na taj način sebi približili. Svatko od mojih kolega se trudi svoj lik sam sebi pravdati, kako bi ga tako mogao čuvati i nositi ga dostojanstveno. Onaj tko u ovoj predstavi očekuje neku satiru ili bilo koju formu izrugivanja, to ovdje neće naći”, ističe Goran.
Predstava, koja je bazirana na stvarnim transkriptima, propitkuje pad Vukovara s jednog političkog aspekta u kojem se autorski tim na čelu s redateljem zapitao je li se taj tragični događaj mogao spriječiti i je li se cijela situacija mogla drugačije razvijati. Pad se sastoji od dva dijela, prvi koji je baziran na stvarnom događaju i drugi koji je svojevrsna fikcija koja pokazuje kako bi budućnost izgledala da je Hrvatska izgubila rat. Ovo je prvi put da izvan Akademije dramskih umjetnosti Goran i Miran surađuju.
“Rad s njim na ovoj predstavi je bio jako ugodan, bio je to bezbolan proces. Kako smo rano postavili predstavu, tako su i završni dani zapravo jedan proces čišćenja. Volio bih da smo i duže bili u tom procesu propitkivanja i čeprkanja, ali s druge strane meni kao glumcu je lagodnije kad se predstava ranije postavi jer mi onda ostaje dovoljno vremena da brusim ulogu.”
Goran je svjestan koliko je u današnjim okvirima ova tema osjetljiva, no naglašava da i ako se bude potencirala svojevrsna buka oko predstave, da je ona posve neutemeljena.
“Mislim da za tim nema razloga jer bi to bilo samo radi buke. U našem društvu je glavni problem što vlada upravo buka, a ne razgovor i zdrava diskusija, a upravo se to i ističe u programskoj knjižici o samoj predstavi. Buka je jednosmjerna, s njom se ništa ne može postići, propitkivati niti raščistiti. Za naše društvo je dobro da se postavljaju pitanja, da se o svemu priča, a ne da se stvaraju iluzije. Buka samo stvara još veći razdor. Svatko ima pravo da iznese svoje mišljenje, a to se treba raditi u određenim civilizacijskom okvirima. Osobno podržava svako propitkivanje, kako u umjetnosti tako i u politici. A to propitkivanje uključuje i samog sebe i svijeta koji te okružuje”, naglašava Goran.
Upravo to postavljanje pitanja je ono najintrigantnije kod Gorana. Posve je jasno kako on o svemu promišlja veoma detaljno i analizira do same srži. A kad o tome govori, na sebi svojstveno luckast način, čini se to kao veoma prirodan i u neku ruku čak jednostavan proces. Razlog tome leži u njegovoj iskrenosti, prema sebi, ali i prema sugovorniku. Posve je jasno kako on na određena pitanja nema unaprijed smišljene odgovore. To je posebno vidljivo kada priča o svojim slabostima. On se ne pretvara, nema fige u džepu s kojom će vas možda navesti na neki drugi trag. Goran je svoj u svakom trenutku.
“Volim si postavljati pitanja, i to ne samo u glumi nego općenito u životu. Odlično je kada radiš na nekom liku i zbog njega si počneš postavljati određena pitanja koja ti prije nikad nisu pala na pamet. Preko likova koje tumačiš, prvenstveno upoznaješ samog sebe. Ne može mi se dogoditi da se prestrašim nečega što sam možda u tom procesu otkrio. Ništa me ne može iznenaditi jer što god nađem u sebi, to je tu. I neka ga tu jer vjerujem da sve što je u nama, je tu s nekim razlogom!”
Unatoč brojnim uspjesima koje je ostvario u posljednjih desetak godina, Goran je izuzetno skroman. Kod njega nema nepotrebnog glumačkog glamura jer ga on nikad nije živio. Slava je za njega na zadnjem mjestu, dok je na prvom želja za konstantnim radom, usavršavanjem i učenjem. Sve ostalo što je tijekom tog uspješnog puta došlo, za njega predstavlja nepotrebni teret kojeg sam nikad nije potencirao.
Glumom se počeo baviti za vrijeme srednje škole u Širokom Brijegu, a kako u svom rodnom mjestu nije imao puno doticaja s kazalištem, prva ljubav su bili filmovi. Čak je radio i u videoteci zbog koje je bio u svakodnevnom doticaju s filmovima. No, tek kad je stigao u Zagreb se ozbiljnije počeo baviti glumom i to u raznim amaterskim skupinama. Nakon završenog Ekonomskog fakulteta počinje odmah raditi u struci. No, ljubav prema glumi je ipak prevladala zbog koje 2005. u dobi od 24 godine upisuje Akademiju dramskih umjetnosti. Na pitanje je li trebalo hrabrosti ostaviti siguran posao i latiti se ponovno studiranja, Goran samo odmahuje glavom. U tome ne vidi nikakvu hrabrosti, više čistu izgubljenost i rahitičnost. Za njega su to samo životne odluke koje proizlaze kad si iskren prema samom sebi. Nakon samo dvije godine studiranja, 2007. kao stipendist dolazi u Zagrebačko kazalište mladih, a Koko u Parizu je bila njegova prva predstava na daskama svog matičnog kazališta.
“Kako sam kasno upisao Akademiju, nisam si mogao dozvoliti luksuz da studiram dugo. Htio sam što prije završiti studij. Ja i jesam takav, uvijek gladan, uvijek želim iskušavati i u jednu ruku ispaštati na svojoj koži. ZeKaEm je za mene uvijek bio jedina opcija, to sam htio i to sam ostvario. To je kazalište koje je potpuno po mom ukusu. Radna etika i atmosfera je odlična, stalno te drži oštrim i glumački mladim”, objašnjava Goran.
U dosadašnjoj karijeri odigrao je brojne zapažene uloge u kazalištu, a miljenik šire nacije je postao kroz mnogobrojne filmske i serijske uloge. Ističe kako obožava raditi i da je neizmjerno sretan zbog svih prilika koje je imao do sada. To se posebno odnosi i na njegov posljednji međunarodni uspjeh u britanskoj mini seriji Posljednje Pantere u kojoj glumi sa Samanthom Morton i Johnom Hurtom, a tumači jedan od glavnih likova, kriminalca Milana Novaka. Problem mu nije predstavljala ni jezična barijera.
“U pisanju, kao i u glumi, više volim samu srž. Književnost obožavam, volim stil i lijepo pisanje, ali srž onog o čemu se piše mi je bitnije od samog pisanja. U tom kontekstu mi nije bilo teže raditi na ovoj seriji. Svi mi razmišljamo, sve nas jednako boli, bez obzira koji jezik govorimo. Duša te boli, bilo na hrvatskom, ruskom ili engleskom, tu nije važan matični jezik!”
Pri povratku u Zagreb par mjeseci se odmarao, no naglašava kako se u tim periodima osjeća pomalo izgubljeno. Glavni razlog zbog kojeg radi tolikim intenzitetom je veoma jednostavan – on jednostavno voli raditi. Dokolica ga
ubija.
“Najljepši trenutak u mom poslu je proces propitkivanja, čeprkanja po ulozi koja ti je dodijeljena, po samom sebi. Same probe, gledanje i razmatranje uloge, onaj trenutak kada shvatiš da ono na čemu zajedno radite ide prema nečem dobrom, je neopisiv osjećaj. To je stvarna sreća!”
Smatra da publika ne bi trebala biti na prvom mjestu – ako ovisimo o publici onda smo zapravo uvijek u prošlosti. Kazalište treba biti jedan korak ispred publike jer samo tako može prikazati duh vremena i kreirati određenu svijest o svijetu u kojem živimo.
“No, naravno da nisam imun na reakcije publike. Svi mi želimo da ono što radimo se svidi publici. To je svojevrsni putokaz bez kojeg ne možeš. Kakav bi ja bio da ne nije briga za publiku? Najgori je onaj glumac koji je uvjeren da sve što on radi je odlično. Ako u to vjeruješ, ne možeš se razvijati!”
U Goranu postoji svojevrsni nemir koji ne proizlazi iz neke nesigurnosti ili nestabilnosti. Nemir je kod njega vođen kreativnom hirovitošću, nikad zadovoljenom željom za novim iskustvima koji su njegov glavni životni pokretač.
Njegov nemir proizlazi iz nezasitne gladi za novim izazovima. On nije samo kazališni glumac, uspješno osvaja filmska platna i televizijske serije. Okušao se i u glazbi, svirajući gitaru u svom
bendu Luni Megumi kojeg je osnovao sa svojim kolegama. Ovisnik je o knjigama i guta ih halapljivo. Već 14 godina s najboljim prijateljem organizira u Širokom Brijegu
West Hercegovina festival posvećen glazbi, filmu i književnosti.
Goran je prije svega kreativni intelektualac koji nikad ne miruje. U današnje vrijeme to je prava rijetkost. I upravo zbog toga toliko fascinira.
Foto: Jure Perišić, PR
Objavljeno: 07.05.2016. u 10:31