LIFESTYLE

„Hrvatska je premalo tržište za većinu bandova.“

Intervju: Bambi Molesters

Godina je 1995. Hrvatskom glazbenom scenom žare i pale Senna M, Nikita i Kasandra, Mineu Nazivaju novom Tajči. U Sisku se iste te godine u Sisku stvaraju Bambi Molestersi, bend koji je svojim specifičnim zvukom odavno izišao van granica Hrvatske i možemo reći da je jedan od rijetkih (a zasad možda i jedini) domaći bend koji može napuniti klub gdje god da se pojavi. Lada Furlan Zaborac, kao jedina žena u bendu svira bas, a Hrvoje Zaborac bubnjeve, dok Dalibor Pavičić i Dinko Tomljanović sviraju gitaru. Ova četvorka u nepromijenjenom sastavu svira i danas, kada gotovo deset godina nakon njihovog sada već kultnog Sonic Bullets: 13 From the Hip, objavljuju novi album As The Dark Wave Swells. Uoči koncerta u zagrebačkom Studentskom Centru (petak 26.2.) s gitaristom Daliborom Pavičinjem porazgovarali smo o inozemnoj karijeri, velikim facama s kojim nastupaju i o tome zašto ih nema u domaćim medijima.

Zašto ste fanove pustili da čekaju sedam gladnih godina na novi album?

Ima više razloga za to. Najvažniji je da taj da je Sonic Bullets pokazao izniman uspjeh na inozemnom tržištu. 2004. je objavljen za Warner Music, a 2005. je izdan u Brazilu. Cijelo to vrijeme smo i mi koncertno promovirali album, nešto u Europi nešto van nje (Novi Zeland), odsvirali nekoliko svirki s REM-om,  objavili remake prvog albuma, snimili album s Chris Eckmanom kao The Strange. Jedino ove zadnje dvije godine, zbog prinova u obitelji, nismo svirali uživo. Evo ovako kad se ispriča i ne čini se da je band mirovao.

Hoće li stvari na novom albumu donijeti neke pomake i novine ili ćete nastaviti u svom dobrom starim stilu?

Mi smo uvjereni da je svaki naš album drugačiji od prethodnog. Naravno da se u osnovi uvijek radi o nama i da će svaki album koji napravimo imati naš prepoznatljivi zvuk.

Već ste 15 godina na sceni. Koliko su se Bambi Molestersi promijenili u tom periodu?

Ljudi kažu da smo glazbeno zreliji. Bilo bi malo čudno da nakon 15 godina nismo napredovali. Ono što je, na svu sreću, ostalo isto je - razlog za svirku. Mi još uvijek volimo to što radimo. Beskrajno uživamo u tome.

                           

Dugo surađujete s Chrisom Eckmanom. Kako je uopće došlo do te suradnje koja se nastavila do danas?

Suradnja je započela na albumu Sonic Bullets kad je Chris nenadano posjetio studio u kojem smo snimali album. U tom trenutku smo baš dovršavali instrumentalnu verziju naše, zapravo, vokalne pjesme Ice and Pinewood Trees. Pala je ideja da Chris to pokuša otpjevati. Krajnji rezultat je bio i nama i njemu super. Par godina poslije došlo je do ideje da napravimo The Strange.

U kojoj fazi je trenutno vaš zajednički bend The Strange?

The Strange je u fazi mirovanja. I Chris i mi trenutno imamo previše obaveza da se aktivnije posvetimo bandu. Možda jednog dana ....

Od svih poznatih faca s kojima ste surađivali tko vam je ostao u najboljem sjećanju?

Scott McCaughey. Vrlo drag čovjek i fenomenalan glazbenik. 2004. smo zajedno odsvirali turneju po Hrvatskoj koja je i nama njemu ostala u lijepom sjećanju. Jedva čekam da se opet vidimo.

Nije li vam čudno da vi kao Hrvati svirate surf rock i americanu koja je specifična za SAD? Zar vas nije na početku nije bilo strah da neće biti dovoljno publike za tu vrstu glazbe?

Mi smo počeli svirati bez bilo kakvih ideja o publici ili tržištu. Poslije se pokazalo da ima dovoljno publike za to što radimo. Da nije tako ne bi postojali. Što se tiče straha, strah nije nešto što povezujem s bilo kojim aspektom naše glazbene karijere. Svirali smo i pred 5 ljudi i pred 25000. Sve između toga je OK.

Kako to da vas baš i nema po hrvatskim medijima osim uoči koncerata i albuma?

Ne mislimo da je naš privatni život posebno interesantan publici. Nemamo PR agenciju koja bi medijima servirala banalne vijesti tipa gdje jedemo, gdje smo bili na odmoru i slično.

                              

Jeste li oduvijek ciljali na inozemnu karijeru?

U doba kad smo počinjali klupska scena u Hrvatskoj je bila mrtva. Mi smo prvih godina puno više svirali po Sloveniji i Njemačkoj nego doma. Samim tim smo u startu bili više okrenuti inozemstvu. Hrvatska je premalo tržište za većinu bandova.

Koliko je teško stvarati instrumentale i predstavljati ih publici?

Obzirom na veliki razmak između naša 2 zadnja albuma ispada da je vrlo teško. Šalim se. Dobar instrumental je teško napraviti. Neke stvari nastanu brže dok za druge pjesme treba više vremena. Recimo da je sve skupa zahtjevnije nego kod vokalne pjesme. Naročito uživo.

Postoje li razlike između hrvatske publike i publike koja vas dođe slušati u inozemstvu?

Razlike postoje, ali više se odnose na to da li je netko već bio na našoj svirci ili ne, kakva je klupska scena u tom gradu i slično. Ne mogu reći da sam primijetio neke bitne razlike.

Kakav je vaš stav prema downloadanju glazbe s interneta?

Ako misliš na ilegalni download odnosno stav da bi glazba trebala biti besplatna onda se tome protivim. Sam download je u biti OK dok god je taj netko svjestan da to nije u redu. Ajde, nije OK, ali recimo da to mogu prihvatiti. U trenutku kad mi to pokuša predstaviti kao svoje pravo onda s tim imam problem. Reći da nemaš love i priznati da skidaš glazbu ilegalno je jedna stvar, a druga je kad imaš love i ne želiš platiti, a to opravdavaš nekim «pravom na download» i sličnim glupostima. Druga stvar je da je mp3 format inferioran u odnosu na originalnu snimku. Pravo je čudo da ljudi troše hrpu love na audio uređaje, a onda slušaju spržene mp3 snimke. Naravno ovdje postoji i druga strana. To su preskupi CD-ovi i pohlepne diskografske kuće. Bandovi, odnosno autori, u takvom okruženju najgore prolaze.

Borina Kopčić

 

Foto: Mare Milin

Objavljeno: 18.02.2010. u 22:50

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p