MATEA MARTEK

Hrvatski bend koji obožavamo: Elephant and the Moon

Saznajte sve o mladom bendu koji nas je osvojio na prvu...

 
Pitate li Petra, Andreju, Svena ili Mislava, reći će vam da pjesme Elephant and the Moona žive u zadimljenim podrumskim barovima, gdje stari klavijaturist hrapavim glasom pjeva jazz posljednjim gostima koji još nisu utopili sve svoje brige. Sjede u borama muškarca koji sjedi u dineru kraj autoceste usred ničega i razmišlja gdje još može pobjeći od sebe i tuguju zajedno sa ženom koja ne može zaspati jer ju bude isprekidani otkucaji slomljenog srca.
 
Pitate li pak nas, reći ćemo vam da se malo tko nije zaljubio u ovaj mladi bend pri prvom slušanju. U začetku su posljednjih nekoliko godina, a službeno su osnovani krajem 2011. godine i u svom životopisu već imaju nastup na InMusic festivalu. Kako je sve krenulo, što ih pokreće, čime se sve bave i što nam spremaju otkrili su nam Elephant and the Moon i natjerali nas da se još mrvicu više zaljubimo u njih…

Ispričajte nam malo o začecima Elephant and the Moona. Tko je koga prvi upoznao, tko je htio pjevati, tko ne, čija je ideja bio bend, tko je smislio ime...


Petar: Elephant and the Moon je koncertno oživio na samom kraju 2011. kao solo projekt (što veći dio vremena još uvijek i jest, što se koncerata tiče, iz praktičnih razloga). Mislav i ja smo se prvi upoznali preko zajedničkog prijatelja u srednjoj, a zatim smo skupa sa Svenom svirali u uber kul bendu koji je imao samo jedan koncert. S Andrejom je prvo trebalo prebroditi činjenicu da me nije voljela haha.

Andreja: Ajme meni, to uopće nije istina, uvijek svima lažeš da te nisam voljela. Ali da, činjenica je da smo se nakon nekog površnog poznavanja bolje upoznali tek nakon nekog vremena, kad smo shvatili da haramo istim koncertima. Svena i Mislava sam viđala posvuda s Petrom, no upoznala baš tek u kuhinjici pored koje imamo probu.

Miki: Pero je oduvijek bio tip osobe koja je voljela plakati za mikrofonom. Sven i ja smo se tih godina dosta rotirali na instrumentima da bismo konačno prije 3-4 godine mutirali u ritam sekciju. Andreju sam slušao na Radio Studentu prije nego što sam ju počeo slušati na probi. Mislim da nas je kuhinjica sve nekako zbližila. Kuhinjica.

Sven: Kuhinjica i rakijica. Ma da, 3-4 godine? Osjećam se staro. Da, sve je počelo sa grandioznim snovima o r’n’r lajfstajlu, cuganjem po klupicama i veltšmercom. Pero je jedini ostao veltšmerc jer jebiga, netko mora pisat' tekstove.
 

Ako se ne varam, prvi pravi nastup bio je u Močvari. Kako je to izgledalo? A onda je uslijedio InMusic festival... Kakav je to osjećaj bio?

Petar: Nastup u Močvari je, kao i svaka defloracija, bio dosta nervozan i stresan, ali je na kraju sve ispalo okej. Mislim da smo dosta naučili iz njega, naročito na čemu još trebamo poraditi, jer je sviranje u prostoriji za probe i sviranje na pozornici dramatično drugačije. InMusic je, barem meni, bio veoma čudno i predivno iskustvo. Nisam imao vremena za nervozu jer sam shvatio što se događa tek kad sam stupio na pozornicu.

Andreja: Da, oboje je bilo drugačije, mislim da smo mnogo naučili, mene je sve manje strah i mislim da nam je pomoglo da postanemo objektivni prema glazbi koju radimo i želimo raditi.

Miki: U glavi su mi se vrtile dvije stvari: „kvragu i pljusak“ i „gdje su mi sve trzalice nestale“. Ozbiljno, nemam tremu prije nastupa i bilo mi je drago što je publika, navikla na tihog, akustičnog Slonića, dobila punu šaku panka u lice. Iskreno, nismo imali pojma kako će to sve zvučati i kad smo dobili priliku za nastup na Inmusicu, znali smo da će to biti super prilika da picajzliramo po vlastitom zvuku i looku.

Sven: Kasnio sam na tonsku i na neku foru uspio strgati nečiji snare bubanj, a jedine tri djevojke koje su bile u publici nestale su nakon početka koncerta. Moral bi vjerojatno gadno pao da se nisu vratile s kojih pedesetak ljudi. Prošlo je brzo i bučno, ali kužilo se, bar među nama, da nismo imali dovoljno proba.
 
Načuli smo da trenutno snimate EP. Je li to istina i što možemo očekivati ukoliko jest?


Petar: Bendovsko snimanje je još u dogovornoj fazi, ljetna pauza nam je predugo trajala pa se prvo moramo sjetiti svega. Uskoro bi trebalo početi snimanje solo EPa, napisao sam dosta novih pjesama ovog ljeta i volio bih da ih ljudi čuju. Dosta su tiše i mirnije (usudim li se reći čemernije?) od stvari koje radim za bend, barem zasad u mojoj glavi.

Andreja: Ma mi se još dogovaramo kako bi koja pjesma trebala zvučati. Naši neki, da tako kažem, utjecaji, se dosta razlikuju. Meni je jedan tjedan nešto krasno, a drugi mi dosadi. Kad uskladimo želje i vrijeme, doći će i EP.

Miki: Pero se buni kad dođe na probu sa sjetnom tugaljkom, a mi ju izobličimo u nešto nastrano s puno distorzije. Prije ljetne pauze krenuli smo polirati pjesme i nabasali na novi zvuk. Čak se i Andreji svidio.

Sven: Pero, mani se čemera! Da, Miki i ja volimo eksperimentirati sa elektronikom i to nas često odvede predaleko od Perine vizije zvuka benda. Andreju smo asimilirali, a Peru još uvijek privikavamo. Trudimo se bendovskog Slona odmaknuti od ljuljanja prekriženih ruku i dati mu plesniji, klupski štih.
 

Kako zamišljate Elephant and the Moon za tri godine? Želite li se ozbiljno baviti glazbom?

Petar: Za tri godine, Slonovi će biti internacionalne superzvijezde. Na sceni barova kapaciteta max. 64 ljudi. Jasno da bih se volio glazbom baviti profesionalno, trenutno mi je i glavni izvor zarade, ali svjestan sam limitiranih mogućnosti u Hrvatskoj. Krenuo sam u dogovore za neke europske koncerte početkom sljedeće godine, we'll see!

Andreja: Ma de, Petar pretjeruje. Ja mogu reći da nemamo pojma. Mislim da prvo trebamo srediti Svenovu garažu i vježbati stalno da konkuriramo japanskim deseteročlanim bendovima. A za ozbiljno, ne znam, davati glas likovima iz crtića.

Miki: Ako ikad uhvatim vremena između Slonovih turneja po Japanu i kreativnog korištenja novčanica zarađenih na istima, htio bih da se konačno moja muzika pojavi u nekoj igrici. Nedavno su se neki kotačići počeli okretati. Vidjet ćemo. Htio bih nastaviti svirati sa Slonovima, u ovoj ili onoj inkarnaciji.

Sven: Pored muka oko dogovaranja ičega vezanog uz bend, zabavno je kombinirati utjecaje četvoro ljudi različitih glazbenih ukusa. Moglo bi ispasti stvarno dobro ako tome ozbiljnije prionemo. Na stranu bend, volio bih se baciti u solo vode i napraviti nešto konkretno vezano uz elektronsku glazbu ili soundtrackove za filmove/igrice. Ako se ne uspijem progurati kao foley majstor, he he.
 

Okanit ćemo se guranja glazbe u ladice, ali zanima nas s kime biste se vi usporedili, tko vam je kolektivno najveća glazbena inspiracija?

Petar: Kolektivno stvarno ne znam, svi smo muzički dosta šaroliki. Najveći utjecaj na Slonovsku muziku je vjerojatno Gaslight Anthem, a u zadnje vrijeme najviše slušam Joea Purdyja, Neva Dinovu, Hot Water Music te nove ploče Ryana Adamsa i Sharon van Etten.

Andreja: Meni je u posljednje vrijeme u ušima John Maus, Moondog i Ariel Pink's Haunted Graffiti. I onaj soundtrack filma ''Guardians of the Galaxy''. Mislim da će me momci ubiti na sljedećoj probi, ovo što mi posljednja dva mjeseca pada na pamet nije baš u našem dosadašnjem stilu.

Miki: Mislim da smo Sven i ja u bend donijeli dosta snažan utjecaj Foalsa, koje obojica volimo. Ljeto sam proveo slušajući soundtrackove s Gameboya iNESa. Od normalnijih stvari mi nekako u zadnje vrijeme pašu Headache 24, Air ,We Are Castor i naravno Stone Roses kojima se uvijek nekako vraćam.

Sven: Da, to je taj plesni klupski štih koji sam spominjao. Guardiansi imaju najbolji soundtrack, nemoj da ti itko kaže drugačije! Soundtrackovi su mi vječna ljubav, a u zadnje vrijeme provodim dosta vremena tražeći novu glazbu po bespućima interneta, pa tako i tzv. dobru lošu elektroniku poput Dean Blunta, James Holdena i nešto poznatijih imena kao što su Darkside, Jagwar Ma i Caribou.

Svi ste iz Zagreba, otkrijte nam svoja omiljena mjesta.

Petar: Ja u Zagrebu najviše volim neka mirno-spokojna mjesta, za predah od vreve i žurbe. Iako mi je recimo sjedenje na Glavnom kolodvoru paradoksalno veoma spokojno. Ne znam, Strossmayerovo šetalište (na onom gornjem dijelu s pogledom), bicikliranje po pustopoljinama iza Novog Zagreba, Savski nasip, gore spomenuti kolodvor…

Andreja: U posljednje vrijeme je i meni Strossmayerovo drago jer radim u blizini. Glavni prezirem jer putujem vlakom svakodnevno, a najugodnije mi je na Zrinjevcu i kod HNK. Ono što najviše volim je Zagreb ljeti, pustoš i tišina. Od prevelike gužve ne stigneš ni doživjeti ljepotu grada.

Miki: Definitivno lijevo odmorište na južnoj strani Mosta mladosti. Odatle puca predivan pogled na toplanu, grdosije od zgrada na Savici, Medvedgrad, Zapruđe. Smisao života je ziher tamo negdje među macama lutalicama i bakicama sa Hrelića.

Sven: Nemam običaj prešetavati se po gradu jer sam zbog užasnih organizacijskih sposobnosti nekako uvijek u žurbi. Zagreb više obilazim na biciklu nego na nogama a to me često odvede na neka zelenija mjesta poput Tuškanca, gdje nalazim malo mira u gradskoj vrevi. Pored toga najviše odmaram po tuđim stanovima i istražujem zabačene zaboravljene lokacije po gradu.
 

Četvero vas je u bendu. Kako su uloge podijeljene, tko je dežurni vozđa, gunđalo, plačljivac? Dajte malo sočnih priča…

Petar: Svi smo grozni na vlastiti način, haha. Sven je definitivno najzen od nas, čekam da počne držati neke kolegije o tome da možda malo toga prijeđe i na mene. Mislav je zadužen da nas vraća u fokus kad krenemo svirati cajke ili na pauzi predugo tračamo i trujemo se cigaretama ispred prostorije za probe. Andreja (kad ne paničari) nam je neimenovana šefica jer je inteligentnija i staloženija od muškog dijela benda, kao što to obično biva. Ja najčešće samo stojim sa strane, pijem pivo i gunđam jer su mi promijenili nešto u pjesmi. :D

Andreja: Ja u mobitelu Svena imam kao ''Zven''. Iako, on isto postane šef kad za tjedan dana imamo gig, a oni sviraju cajka verziju neke naše pjesme. Mislav nam često samo trepće očima kad je nezadovoljan, a ja zaista šefujem i mašem im rukama poput djeteta jer se u glazbeni jezik nimalo ne razumijem, a želim da to bude ''onako opet, onda ovako i shvaćaš što hoću''. Shvate me uvijek, super su. Pravi šef i otac je Pero, ja se samo pravim nešto jer ništa ne znam.

Miki: Da nema Pere, mislim da bi nas samo netko jednom pronašao u probavaoni kako bajamo na sumerskom i pokušavamo pojesti vlastite instrumente. Ako je Andreja Šef, Pero je Broj 1. Sven definitivno nije Bob Rock. Nikako. Ja onaj nabrijani koji bi imao probe od 8 sati i slično. Povremeno i Andrejin prevoditelj.

Sven: E, krećem na jogu uskoro, pripremite se. Flegmatičnost doduše, koliko poželjna, može biti i kletva za sebe tako da se prilično dobro upotpunjujemo. Bez Pere nebi bilo Slona, Andreja je šefica, a Mike i ja možemo biti neozbiljni jer nas nitko ne može gađati palicama.

Što ste kada niste Elephant and the Moon? Čime se bavite?

Petar: Ja sam uvijek Slon, to je 24/7 posao, haha. U slobodno vrijeme puno kuham (i slikam loše fotke gotovog produkta), bavim se (većinom jestivim) vrtom na balkonu, čitam ili preslušavam sve albume koje sam propustio od zadnjeg lova po music blogovima.

Andreja: Sad ću promovirati sve živo, no neka! Studiram muzeologiju i radim u jednom, pomalo neobičnom, muzeju. Pišem katkad za Libela.org portal, nažalost sve rjeđe jer imam sve više drugih obveza, a donedavno sam vodila par emisija na Radio Studentu, što mi je možda najviše i pomoglo da se riješim treme. Uskoro će nova sezona, jedva čekam, već mi sve nedostaje.

Miki: Trenutačno opslužujem uredsku fotelju u jednoj manjoj firmi. Nakon radnog vremena sam muzika. Sviram kompjuter i bavim se geek stvarima. Ujedno sam i bendovski jock – redovno pratim Premiership (navijam za Everton, naravno), bivši sam Judoka i povremeni boksač. Nažalost, sve manje vremena, sve više godina.

Sven: Trenutno (ne) radim u jednom friško otvorenom zagrebačkom hostelu, a slobodno vrijeme trošim na glazbu, geek stvari i veranje po drveću ispred Das Hausa.
 

Sad malo nevezano za glazbu. Koju ste knjigu zadnje pročitali?

Petar: Zadnja knjiga bila je DIY – The rise of lo-fi culture, autorice Amy Spencer.
Andreja: Ajme, ne znam, a da nije za faks. Posudila sam negdje pet knjiga nedavno, u nadi da ću ih pročitati, ali nikako ne stignem. No, definitivno preporučujem ''Pijev život'' Yanna Martela. Tko je gledao samo film, nije ništa vidio.

Miki: Neki dan sam ponovo pročitao This Book is Full of Spiders od Davida Wonga – vjerojatno najbolju horor komediju. Preporučam.

Sven: Trenutno - Zelazny, Chronicles of Amber. Uvuklo me na prvoj stranici i od tad ju ne puštam. Pored toga stripovi i Terry Pratchett, čiji humor je jedan od rijetkih koji me uspije naglas nasmijati.

Što je za vas ultimativna sreća?


Petar: Ultimativna sreća je sviranje ljudima koji šute i slušaju. To, ili tanjur pun predivne hrane, po mogućnosti s pogledom na more.

Andreja: Kad stignem na posljednji bus i ne moram pješice doma.

Miki: Ultimativna sreća je sviranje ljudima koji šute i plešu. Biti na biciklu na vedru večer kad svi tvoji prijatelji moraju doma pješice.

Sven: Potpisujem Mikija, obje rečenice. Hrana, također, i znam da se baš i ne vidi na meni.
 

S čime ste trenutno opsjednuti?

Petar: Ne bih rekao opsjednut, ali trenutno me jako okupira vježbanje klavira. Oduvijek sam nabadao i tješio se da ga znam svirati, sada sam odlučio da je krajnje vrijeme da stvarno i naučim. Moram skupiti sredstva da kupim vlastiti, zvuk klavira je čaroban.

Andreja: Ja sam opsjednuta jednom igrom, Hearthstone se zove. Mislim da malo pretjerujem. A kad smo kod sviranja, trošim slobodne trenutke na ukulele. Ne ide mi baš, užasno sam smotana, nikad od mene muzikašice.

Miki: Potencijalom pripovijedanja uživo i roleplayinga kao umjetničke forme. Mislim da smo tek zagrebali povšinu i da je to the next big thing. I Tripitakom, koja me naprosto oduševila.

Sven: Bilo kakav novi instrument, pogotovo udaraljkaški me naprosto zove da ga naučim svirati. Može se reći da sam malo opsjednut ritmom. Miki je pripovijedač, a ja onaj koji sluša i živi u tom svijetu. Roleplay nam je jedan od dražih načina zabave još od srednje i mogu nas zamisliti da ga igramo i pod stare dane.
 

Bez čega ne možete živjeti?

Petar: Trenutno ne mogu živjeti bez interneta. Postao je neophodan kako za bend, tako i za komunikaciju s prijateljima. Neki dan sam u tramvaju s telefona simultano dogovarao koncert i pričao s prijateljem iz Francuske, i shvatio koliko je 2014. super, barem po tom pitanju.

Andreja: Slažem se za to s internetom. S tim da me tehnologija i ta dostupnost svima istovremeno i nanervira. A sad ozbiljno, bez inhalatora i tih hipertoničnih otopina, mislim da bih krepala za tjedan dana.

Miki: Mobitela. Koristim ga za čitanje knjiga, gledanje filmova, slušanje muzike, skajpanje, kao rokovnik. Gotovo da uopće ne telefoniram. Jednog dana tako baciti sim karticu u Savu.

Sven: Ista stvar. 21. stoljeće über alles. Osim kad poželim zapaliti mobitel i pobjeći u šumu. S laptopom.
 

Foto: Elephant and the moon

Objavljeno: 03.10.2014. u 10:23

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p