Definitivno jedna od najiščekivanijih predstava u ovoj kazališnoj sezoni je Priče iz bečke šume Ödona van Horvatha u režiji hvaljenog redatelja Igora Vuka Torbice u dramskom kazalištu Gavella koja će svoju premijeru doživjeti 5. prosinca. Zbog čega svi bruje o ovoj predstavi i prije nego je odigrala svoju prvu izvedbu, otkrio nam je glumac Igor Kovač koji u ovom komadu tumači ulogu Alfreda.
Igora sam po prvi put uočila u meni veoma dragoj televizijskoj seriji Nedjeljom ujutro, subotom navečer. Mada moram priznati da tek do nedavno nisam ulogu pomalo autističnog Hansa vezivala uz Igora. Čak i kad smo se upoznali, u niti jednom trenutku u Igoru nisam vidjela djelić tog izgubljenog, ali prije svega simpatičnog lika. Dok na televiziji nisam gledala dokumentarac u kojem se u jednom trenutku spominje Nedjeljom ujutro, subotom navečer i ime Igora Kovača. Doslovno sam bila šokirana njegovom moći transformacije. On skromno tvrdi da su u pitanju naočale i izostanak brade. U to mu u niti jednom trenutku nisam povjerovala. Vjerujem samo u njegov talent. Njega je na filmskom platnu dokazao kroz uloge u filmu Kotlovina Tomislava Radića, Ćaća Dalibora Matanića, a zaboraviti ne smijem i Kosac Zvonimira Jurića. Nakon što je četiri godina proveo na daskama riječkog HNK, u ansambl dramskog kazališta Gavella ulazi 2015. i od tada skoro niti jedna predstava ne prolazi bez njega.
Igor je prije svega nenametljiv i zrači jednom smirujućom suptilnošću. I posve je nesvjestan snažnog dojma kojeg ima na svog sugovornika. Kroz priču je potpuno fokusiran na nevinu glumačku igru o kojoj priča poput zaljubljenog pjesnika. Kad govori o glumi, nestrpljivo zna prelaziti s jedne riječi na drugu, a sve to u želji da što bolje prenese strast koju osjeća prema svom poslu. On pri tome u niti jednom trenutku nije svjestan kolikim žarom i moći isijava dok o toj igri prepričava. Upravo u tome leži njegova čar. Dok se ti diviš njegovom talentu, pojavi, glasu (kojeg bi mogla slušati cijeli dan), ali i osjećaju empatije, koji je duboko u njega utkan, on je s druge strane toga potpuno nesvjestan. S velikim žarom priča i o novoj predstavi!
„Svi imaju velika očekivanja od predstave 'Priče iz bečke šume' i drago mi je što ta očekivanja neće biti iznevjerena. Apsolutno vjerujem Igoru Vuku Torbici, a to čini i cijeli ansambl. Hinkemanna i ovu predstavu ne treba međusobno komparirati, Priče će biti drugačije, ali točno se osjeća i vidi Vukov potpis. Jako sam sretan što mogu raditi na ovoj predstavi, imam osjećaj da sam jako puno naučio kroz rad s njim. Znam da to zvuči kao floskula, no ja imam osjećaj kao da sam nanovo upisao Akademiju i to u klasi Igora Vuka Torbice. On te nauči nekim stvarima koje su zapravo sama srž kazališta, vodi te tamo gdje je sve započelo. Na prvoj probi nam je rekao 'Ja ne radim politički teatar, ja ne radim redateljski teatar, ja radim samo teatar!' Zar nije savršeno kad ti netko kaže idemo sada raditi predstavu, ali radit ćemo kazalište lišeno svega, ne politički ni likovni, ni društveno angažirani teatar. Ali na koncu dobiješ predstavu koja je to sve, koja ruje i koja će, vjerujem, šarafiti po želucu gledatelja, a to je ono najbitnije. Svaki trenutak predstave je potkrepljen znanjem. Redatelj poput njega ima moć i da nadopuni samog autora ako uoči da nešto u komadu nedostaje. Vuk u svojoj glavi ima i dramaturga. Iskreno, ne znam što bih prije rekao za njega – da je izvrstan redatelj ili odličan dramaturg? Kod njega imaš osjećaj da je gledatelj već sjeo u zagrijan stolac koji se samo nastavljati kuhati. I on na kraju proključa. Predstava od samog početka krene i počinje juriti prema samom kraju, u niti jednom trenutku ne staje – zar to nije predivno?“, oduševljeno objašnjava Igor.
U nastavku ističe kako je Torbica zajedno s dramaturginjom Katarinom Pejović uspio doraditi komad tako da izvrsno pristaje i u perspektivi 2016. godine. Ista ova predstava igrala je u režiji Koste Spaića u 70-tim već na daskama Gavelle i tada polučila izuzetan uspjeh. Igora to ne opterećuje, čak je i zatomio želju da kroz snimke vidi kako je to nekad igrano. Njegova vjera u Torbicu je potpuna.
„Kad bolje razmislim nemam nikakav pritisak jer se samo sjetim kako dobru igru imamo na pozornici. Ništa drugo nije bitno. Toliko dobro radimo, da sve ostalo pada u vodu. Nema namještanja, mi smo rock','roll, a vi ste naša publika, stoga nas slušajte!“
Na pitanje koja je redateljeva tajna, Igor odgovara da je on izuzetno mudar tip, koji je i prije nego je upisao Akademiju, imao drugačiji način promišljanja, a to se vidi na način kako gleda na stvari i danas.
„On kad radi predstavu, ne radi predstavu, on radi igru. I sve to publika prepoznaje. On je tomu potpuno posvećen, on stvara događaj, jer ako nema događa na pozornici, onda to sve nema smisla. U tom slučaju predstavu ne bi ni radio, on je jednostavno takav tip. On razumije aspekt kazališta u kojem je igra na prvom mjestu – i on to tako savršeno radi. Gledatelj kod ove predstave neće znati gdje će ga ona odvesti, on se stalno poigrava s njegovom percepcijom, a to je veoma teško. Za to moraš biti dobar psiholog, a on to je. Za to moraš biti dobar dramaturg, a on to je. Za to moraš biti dobar redatelja, a on to je. Čak moraš biti i dobar glumac kako bi nam davao dobre upute. On to sve savršeno radi!“, oduševljeno ističe Igor.
U predstavi Igor tumači lik Alfreda kojeg su odgojili majka i baka u kući u kojoj je prije svega nedostajalo ljubavi. Odrastao je u društvu u kojem vlada patrijarhat i u kojem se uči kako se žene prije svega uvijek moraju stisnuti. Odnos koji je daleko od ravnopravnosti spolova.
„Moj lik, ako tako smijem reći, je jebivjetar i uličar, nesretan i frustriran, spreman uništiti tuđe živote. Zbog vlastitog unutarnjeg nezadovoljstva, on ima stav da ako njemu nije dobro u životu, zašto bi bilo nekom drugom. On se upliće u tuđe živote, a to je odlika malograđanštine. On je zapravo seljačina. Osoba koja je krenula iz kuće u kojoj nije bilo ljubavi, u jednom trenutku u svom životu se pogubi. Tada upoznaje prijatelja, kojeg tumači Franjo Dijak, a sve što njih dvojica čine i rade je jednostavno iz objesti. On je odvratan tip, oličenje nesreće čovjeka koji samo ide kroz život i iz samoživosti uzima što mu je potrebno. A takav je i u odnosu sa ženama. On ih uzima u svoje ruke i baca ih. Sažaljena nema!“
„Volim lik Alfreda jer na sceni mogu biti drzak!“
Igor ističe kako uočava da se takve stvari događaju i dan danas. Dok je njegova majka njega učila da prema svojoj partnerici treba biti ravnopravan, druge majke nisu imale takav način odgoja. Iz svojih nesretnih brakova uče svejedno svoje sinove da im žene zapravo trebaju igrati određenu ulogu – one im prvenstveno trebaju služiti. Začarani krug koji se Igoru čini tako suludim. Alfreda se u niti jednom trenutku na sceni ne brani jer zato nema apsolutno nikakvog opravdanog razloga. Je li mu bilo teško kreirati tako negativan lik kojeg će gledatelji prije svega mrziti?
„Bilo mi je jako zabavno raditi ovaj lik. Znam da mogu to sve. U ovoj sezoni, primjerice, igram dva potpuno suprotna lika, Charlesa Bovaryja u predstavi 'Gospođa Bovary' koji je toliko pun razumijevanja, i, Alfreda u 'Priče iz bečke šume', koji samo iskorištava žena i odbacuje ih. On je p**** i užas od čovjeka koji se ne zna nositi s posljednicama. Ali ja zapravo volim igrati ovakve likove. Ja ga volim jer na sceni kroz njega mogu biti toliko drzak prema svim drugim likovima u komadu. U privatnom životu to ne mogu raditi. Dijete sam iz rata, a nas su učili da šutimo i ne radimo dodatnih problema jer ih ionako ima previše. Moraš biti dobar, nema vremena da napraviš neko sranje. Našu generaciju su učili da budemo tihi, krotki, nije vrijeme da se bude zločest, rat i kriza je.“
A Igor je to itekako osjetio na svojoj koži. Kao rođeni Vukovarac za vrijeme rata s roditeljima se seli u Njemačku u kojoj ide u osnovnu školu. Vraća se u Osijek gdje 2004. završava srednju školu te odlazi u Zagreb na Akademiju dramskih umjetnosti. Sa svojim realnim pogledom na svijet, bez nekog samosažaljenja, komentira kako se stalno negdje osjećaš kao stranac, nigdje nisi zapravo doma. Njemu je to tek crtica u životu, okolnosti koje su ga učinile onim što on danas je. Ističe kako mu je bilo lijepo vratiti se na svoje, ali mu je povratak iz Njemačke bio težak zbog hrvatskog jezika kojeg je polagano počeo zaboravljati.
Ljubav prema glumi otkrio je veoma rano mada je tada bilo teško to sročiti u rečenicu Želim biti glumac. U djetinjstvo je uvijek sam glumio pred ogledalom, a posebno je obožavao imitirati glumce iz filmova pa sve do nastavnika u školi.
„Kad se to saznalo u zbornici, onda su me pojedini nastavnici na satu izazivali. Sjećam se scena na kojima stojim ispred ploče, dok nastavnik sjedi na mom mjestu. Uvijek je to bilo popraćeno salvom smijeha!“
Već tijekom studija počinje raditi, a upravo zbog želje za što više uloga, završava Akademiju u roku. Neko vrijeme je bio slobodnjak, a onda ulazi u ansambl riječkog HNK u kojem ostaje sve do travnja 2015. kada prelazi u dramsko kazalište Gavella.
„U Gavelli mi je izvrsno. Ansambl je velik i kolege su odlične. Imam osjećaj da su svih ovih godina glumci bili gladnih dobrih predstava. Redatelj donosi sve, a u Gavelli je gomila talenata koji samo čekaju. No, glumce se ne smije samo prepustiti sceni jer tada dobivaš loše i površne predstave. Neke glumce se i ukalupljuje. Odličan primjer za to je Ozren Grabarić koji je fantastičan glumac i koji je u Hinkemannu pokazao što sve može napraviti na sceni. Dok u predstavi Kao na nebu igra posve drugačiji lik. A često ga se u njegovom glumačkom izražaju smanjuje. Ali nije on jedini primjerak. Mislim da svaki glumac može dati više, u svima nama čuče razne likovi, potreban je samo redatelj koji će nam dati novi. A to nam je rekao i Vuk – svi mi imamo te uloge u sebi, samo se trebamo očistiti kako bi došli do njih. Često se događa da pojedini redatelj na ono što ti već imaš u sebi, samo nadodaju nove stvari, a ti se kao glumac u tom trenutku znaš i pogubiti. Svatko od nas u sebi ima i pozitivca i negativca, samo treba dovoljno dobro i hrabro kopati. Ali, nažalost, se često radi linijom manjeg otpora.“
„Nikad nisam bio čvrstih stavova, mislim da su oni pogubni za svakog mladog čovjeka!“
Na pitanje koji mu je najdraži dio posla u kazalištu, bez razmišljanja odgovara kako su to same izvedbe jer obožava to predivno putovanje u kojem i publika ispred koje igraš želi biti tvoj suputnik. Ističe kako čari izvedbi leže upravo u publici jer je ona svaku večer drugačija – od one na premijeri koja zna više od tebe, do one sutrašnje koja će predstavu primiti na jedan posve drugačiji način. Obožava i snimanja, a na pitanje je li mu i dalje draži film od kazališta, Igor se slatko smije.
„Nikad nisam bio čvrstih stavova, mislim da su pogubni za svakog mladog čovjeka. Nije dobro za pojedinca da se cijeli život čvrsto drži za jedan te isti stav. Stvar je u tome da se razvijaš, mijenjaš i rasteš kroz ljude i životne situacije. Tako da sam prije bio uvjeren da je film možda uvjerljiviji jer publika povjeruje u priču i u mene, lakše nego u kazalištu. Drugi je to način i princip. Volim kod filma što jednom odigraš određenu ulogu, ona se snimi i traje zauvijek. Neke predstave se zbog raznih okolnosti skidaju s repertoara, one više ne postoje osim u sjećanjima. Film čuva stvaralaštvo, kazalište ne. Prije rada na predstavi 'Priče iz bečke šume' i dalje sam bio mišljenja da mi je film draži, ali sad to ne mogu više tako čvrsto tvrditi. Vjerovao sam da je film jednostavno bolji medij za mene, odnosno da je moja gluma više stvorena za film. Ne zato što na filmu mogu određenu scenu više puta ponavljati, često je savršeno odigram iz prve. Razlog je taj što sam ja suptilniji tip glumca, a u filmu se te finese vide. Na sceni ako pojedini glumci igraju jako na publiku, ja pored njih ispadnem nedorađen, loš, stvar je u tome koliko kolege oko mene pojačaju svoju glumu. Različiti su tipovi glumaca i, nažalost, se događa da u predstavi ne igramo svi pod istim ključem. Samo kad se radi pod tim istim ključem, nastaju remek djela“, objašnjava Igor.
Kad su u pitanju njegove prednosti u glumačkom poslu, Igor ističe kako je vješt u okupljanju ljudi oko sebe, zna smiriti strasti kad stvari krenu na lošiju stranu, ali isto tako zna povući kad sve ide dobro. Apsolutna ljubav prema ovom poslu je definitivno njegova prednost, mada kako kaže često zna dati i previše, što nije uvijek dobro jer glumac zna pregorjeti.
„Što se negativne strane tiče, ponekad znam biti nestrpljiv. Kazalište zahtjeva polako, ono zahtjeva proces. Definitivno previše slušam druge i uvažavam tuđa mišljena i kad ne bih trebao. Uvažavam previše redatelja, kolege i ravnatelja, uvažavam političare, uvijek nekoga uvažavam. Ali to je onaj sindrom naše generacije o kojem sam pričao, mi stalno nekoga uvažavamo. Umjesto da budemo bezobrazniji i drskiji za dobrobit cijelog kazališta i društva. I reći nekad i ne. Ali to je proces koji se pomalo mora mijenjati.”
Na sceni su mu svakodnevno vodeći poticaj kolege, ali i trokut koji se stvara između njega, partnera i publike. Ta jedna razina akcije i reakcije ga i dan danas fascinira. No, smatra da nitko u poslu nije sposoban dati 100 posto, za njega je to prije svega nerealno.
“Budimo realni, u svemu se možeš dati eventualno 80 posto. Sto posto znači da bi zapravo poludio. Izgoriš. Možeš nečemu biti posvećen i tome se dati, ali ne vjerujem u sto posto. Gluma, kao i druge umjetnosti, su usko povezani sa stanjem duha i duše iznutra, a ona ne radi na temelju brojki. Apsolutni sam realist, tada si manje nesretan. Trebaš biti svjestan gdje si, ali i osjećati i promatrati svijet oko sebe. Ali sam i pozitivac. U suštini čaša je uvijek punija, a mnogo toga je čisto ljudsko gomilanje gluposti!”
Igor nije osoba koja se nameće, on nije onaj tip muškarca koji kad uđe u prostoriju isti tren na sebe usmjeri svu pozornost. Njegova zavodljivost je puno suptilnija, a s time i dublja. Ona od tebe traži angažman. Jer Igor ne igra na prvu kartu, na ono posve predvidljivo i izloženo na pladnju. To je za njega plitko i prolazno. No, upravo zbog toga on u tebi budi želju da ga upoznaš. Sloj po sloj. Jer što dublje kopaš, to Igor otkriva da je sve samo ne suptilan. On je izuzetno inteligentan i talentiran, no prije svega je realan optimist, koji sebe i svijet oko sebe promatra objektivno, bez nepotrebnog ukrasa. Upravo u tome leži njegova nametljivost. On na prvu nije svjestan te moći, a to mu pruža dodatnu dozu misterije. Da, Igor Kovač je pravi frajer. A to što on toga nije svjestan, čini ga još većim frajerom.
Foto: Jure Perišić, PR
Objavljeno: 04.12.2016. u 15:35