NA DASKAMA

Igor Vuk Torbica – ime koje trebate zapamtiti

“Imati samo jednu viziju, znači da si veoma siromašan čovjek”
Igor Vuk Torbica 
Druga premijera u novoj kazališnoj sezoni Zagrebačkog kazališta mladih se s nestrpljenjem iščekuje. Napokon ćemo na našim kazališnim daskama vidjeti predstavu Hinkemann u režiji Igora Vuka Torbice, jednog od najnagrađivanijih mladih redatelja u regiji. Komad Ernsta Tollera ne samo da će odgovoriti na pitanje koja je formula elemenata privatnog i društvenog, duhovnog i materijalnog, nego će dati odgovore na pitanje koja je tajna uspjeha ovog mladog redatelja. 

S Igorom smo sjeli tijekom iscrpnih proba na novoj predstavi, koja je ujedno njegova prva na hrvatskim kazališnim daskama. Redatelj možda na prvu djeluje suzdržano i prije svega promišljeno odgovara na pitanja. No, nemojte te se dati zavarati. Iza njegove smirenosti krije se talentiran redatelj koji mnogo toga ima za reći. I koji će vas nakon samo par minuta osvojiti svojim promišljenijim i zrelim razmišljanjima u kojima ne samo da propitkuje svijet koji ga okružuje, nego i vlastito mjestu u njemu.

Čim dobije priliku pričati o onome što istinski voli i u što vjeruje, redatelj se s lakoćom otvara i uvlači vas u svoj svijet u kojem će vas lako natjerati na zavolite kazalište još više. I da se zapitate koja je tajna njegovog rada. Da ispred vas sjedi talentiran redatelj ne potvrđuju samo njegove brojne nagrade, poput nagrade Hugo Klein za najboljeg studenta kazališne režije u generaciji, samouvjerenost s kojom priča o aktualnom projektu, nego i oduševljenje koje je izazvao u ansamblu ZKM-a.
 
Hinkemann - Rakan Rushaidat
“Nemam neki poseban sistem ili način rada. Moram naglasiti da je ovo meni druga profesionalna predstava nakon 'Razbijenog vrča'. Činjenica ostaje da ja u ovom procesu isto mijenjam sebe i činim neke nove pristupe materijalu. Nekad sam se znao pripremiti do kraja, no ovdje sam sebi rekao, kako je riječ o ekspresionističkom tekstu, da ga probam tako i režirati. Dopustio sam da stvari dolaze iz trbuha, a ne iz nekog cerebralnog razmišljanja. Mislim da je uzrok dobrog rada ljubav koja se dogodila između glumaca i mene. Osjeća se povezanost i uzajamni elan. Nekad se dogodi da se spoje ljudi koji odlično djeluju jedno na drugo. Tada se stvori ljubav, kolektivna energija i želja da se nešto ispriča”, započinje razgovor Igor.

Sudeći prema brojnim komentarima u ZKM-u, upravo taj rad iz trbuha koji je vođen unutarnjim osjećam, rezultirao je izvrsnim spojem u kojem glavnu pozornost privlače glumci Mia Biondić i Rakan Rushaidat, koji u ovoj predstavi tumače glavne uloge. A za njih redatelj ima samo riječi hvale.
 
Igor Vuk TorbicaRakan Rushaidat, Igor Vuk Torbica i Mia Biondić

“O Miji sam najmanje znao i onda samim tim je bila moje najveće iznenađenje. Ona je pravi talent, ta vrsta znatiželje koja je u njenim očima će je samo vući da bude još bolja. Mislim da je nezasitna, ovo su tek počeci za nju. Ona ima ono esencijalno kazališno u sebi, ono što ja hoću u kazalištu. Rakan je zvijer – on je kontradiktornost najtoplije i najdistanciranije osobe. Gledaš ga i pitaš se otkud dolazi njegova unutarnja snaga. Mia i Rakan su za mene idealan glumački par koji jedno drugom daje i vraća na sceni, bez obzira na razliku u iskustvima. Oboje su se sudarili s ravnopravnim partnerom preko puta sebe. Dogodi se povremeno da se suočiš s ljudima i staneš s njima na crtu na kojoj imate istu želju, volju, ambiciju i energiju.”

Do suradnje sa Zagrebačkim kazalištem mladih došlo je putem ravnateljice Snježane Abramović Milković na koju je njegove prva profesionalna predstava Razbijeni vrč ostavila velik dojam. Toliki da je ravnateljica prihvatila Igorov prijedlog da njihova prva suradnja bude upravo pomalo zaboravljen tekst Ernsta Tollera Hinkemann.
 
Igor Vuk Torbica
“To je tekst koji nije na prvoj kazališnoj fronti, i to je ujedno bio jedan od razloga zašto sam ga izabrao. Drugi je bila prošlogodišnja obljetnica Prvog svjetskoj rata koju su kazališta diljem Europe mahom popratila projektima koji su svojevrsni sentimentalni pregled ratnih zbivanja. U gomili tih predstava sam vidio stupidno slavljenje rata. Postoji teror obljetnica, koje i mi u regiji pratimo. Ja sam se htio suočiti s tom temom. Hinkemann je na neki način simbol posljednica rata, duhovna impotencija i nemoć koju je Prvi svjetski rat uzrokovao. Toller cijelu naciju konfrontira s činjenicom da su kastrirani. Rat je donio samo gnojno tkivo za daljnji raspad”, ističe Igor.

Možda nova predstava na repertoaru ZKM-a neće lokalizirati temu rata, no redatelj naglašava kako je ova tema nakon recentnih zbivanja aktualna i u našoj regiji.

“U predstavi će se osjećati i poveznica s trenutnom situacijom u Hrvatskoj. Postoje određeni toponimi rata i nacionalizma koji su jednaki kod svih nacija koje su preživjele rat. I u tom smislu ne bih rekao da postoje znakovi nego aluzije za koje mislim da su dovoljno prisutne u svim društvima.”

Hinkemann
Koliko je sklon samouvjerenosti prema komadu na kojem radi i glumcima s kojima stvara, Igor je suzdržaniji i skromniji kad su u pitanju komplimenti na njegov vlastiti rad. Naravno da će ih rado poslušati, no ne prepušta se hvalisanjima nego ustrajno radi na razvoju sebe, kako privatno tako i profesionalno. 

“Meni je potreban iskorak koji se sada događa u Zagrebu. To mi je došlo ne samo kao bitno poslovno iskustvo nego i kao životni korak naprijed”, ističe redatelj.

Igor je rođen u Drvaru u Bosni i Hercegovini, a s dvije i pol godine dolazi s obitelji živjeti u Rovinj. Srednju školu za primijenjenu umjetnost i dizajn je pohađao u Puli, a sklopom okolnosti završava u Beogradu gdje prvotno upisuje filmsku režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti.

Hinkemann 
 “Moram priznati da nisam studirao u pravom smislu te riječi, nisam se dobro osjećao i ignorirao sam nastavu. Nisam bio jedan od onih studenata kojima je bilo kristalno jasno s čim se žele baviti. Počeo sam shvaćati da me zanimaju dramske umjetnosti, no ne i točno koji segment. Tada sam još premalo znao o kazalištu. Pod izgovorom da studiram, obilazio sam kazališta i gledao razne predstave.”

Kako je njegov djed bio kino operater, Igor se od malih nogu susreo s filmom, a ta iskustva prenosi i u svom kazališnom radu. Naglašava kako je na ti s filmom, dok se u kazalištu još uvijek otkriva.

“Kad dođeš iz manje sredine u veliki grad, to je kao da te netko odvede u veliki zabavni park. Sva kulturna događanja, koja sam do svog odlaska u Beograd konzumirao, bila su veoma ograničena i bila su usmjerena prema masi. I tako sam tijekom svojih prvih godina studiranja shvatio da se želim baviti kazalištem. Tada sam imao veliki strah i poštovanje prema njemu. Ne možeš stvoriti mentalnu mapu što je točno kazalište, ako te netko ne uzme za ruku i ne pokaže ti njegovu drugu stranu”, objašnjava Igor.
 
Igor Vuk Torbica
Nakon što je završio osnovne studije kazališne režije, Igor upisuje doktorat na fakultetu na kojem trenutno radi kao asistent. No, i dalje je realan što je ono što čini njegov posao uspješnim – praksa.

“Možeš u ovom poslu reći najdivniju i najtočniju stvar iz knjige, ali onog trenutka kad glumci vide da je svako tvoje saznanje iz knjige, počet će se ponašati prema tebi kao prema papiru. Što više prakse, to više iskustva. Paralelno s kazališnim procesom se događa i životni proces. Neminovno ono što radiš utječe i na tebe privatno.”

Na pitanje što je toliko magično u kazalištu, Igor se zaneseno nasmiješio, a upravo taj pomalo samozatajni osmijeh otkriva koliko ga fascinira pozornica i taj način kreativnog izražavanja.
 
Hinkemann - Rakan Rushaidat i Mia Biondić
“Svaki trenutak je istovremeno rad na onom drugom i na samom sebi. Ono što je najljepše u kazalištu je konstantna podložnost promjenama, kako sebe, tako i drugih. Kazališna predstava se uvijek rekreira, nije svaki put ista, i tu leži njegova autentičnost!”, oduševljeno objašnjava redatelj.
 
Na pitanje što je za njega najveći izazov u stvaranju predstave, odmah odgovara kako je to onaj trenutak kada trebaš stupiti ispred ansambla. Ne smatra kako redatelj treba biti čisti autoritet nego treba stvoriti uzajamni osjećaj povjerenja.
 
Hinkemann
Ti ćeš dati, ja ću uzeti, ti ćeš riskirati i padati, a ja ću te uhvatiti i neću nikad dopustiti da ti se nešto loše dogodi ili da se na sceni osjećaš neugodno. Nitko tko se postavi kao autoritet kao takav, to nije. Redateljev zadatak je da upozna logiku glumačkog posla i da ne traži od glumaca ništa na što on sam nije spreman. Glumcima je potrebno dati uvjete u kojima se oni mogu osjećati ugodno i sigurno. Onog trenutka kad tjeram nekog da napravi nešto što on ne želi ili ne može, i ne nalazim načina da riješim taj problem, to je moja slabost, a ne moja vizija. Imati samo jednu viziju, znači da si veoma siromašan čovjek”, zaključuje Igor.
 
Igor Vuk Torbica
Posve je jasno kako Igor na kazalište ne gleda samo s čiste poslovne strane. Sve ono što proživljava na kazališnim daskama, on prenosi i na samog sebe i na svoj privatni život. Potpuno se prepušta novim iskustvima i saznanjima koje iz njih izvlači. To ga ne mijenja samo kao redatelja nego i kao osobu. On dopušta da ljudi s kojima je okružen djeluju na njega – iz njih izvlači ono najbolje, a oni imaju isti učinak na njega. I upravo tu leži tajna Igorovog uspjeha. Predano i otvoreno živi ono što radi, i to mu dopušta da se razvija i raste. A tek je na početku!

Foto: Jure Perišić, PR
Objavljeno: 05.11.2015. u 11:23

VIDEO

VEZANE VIJESTI

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p