TINA LONČAR

Intervju: Martina Miholić

‘Što bi se dogodilo kada bi rekli: Nježan kao nindža i hrabar kao Hello Kitty?’
 
Lutam Praškom u potrazi za Galerijom Karas, pomalo ljuta na sebe jer se (opet) ne snalazim u svom rodnom gradu i istovremeno se prisjećam kako sam prije par godina jedne sasvim obične nedjelje, uz šalicu prevruće kave, pomalo mehanički i nezainteresirano listala stranice jednih naših dnevnih novina. I nezaustavljivo kolutala očima. Dosadno, dosadno, već viđeno, dosadno…
  
Tada sam prvi put naišla na intervju s Martinom Miholić. I zastala. Uz bolno moljakanje mog španijela da konačno obujem te proklete tenisice i iziđem s njim na ulicu, zaključila sam kako će se ipak morati još malo strpjeti jer sam, kao u nekoj besciljnoj potrazi za izgubljenim blagom, konačno naišla na nekoga vrijednog pažnje. Za naše novine ipak ima nade. Martina je tada, ako me sjećanje dobro služi, imala kosu ofarbanu u ružičasto, onako candy, i neku ekscentričnu obleku, živjela je u Londonu, bavila se konceptualnom umjetnošću i studirala na prestižnom Central Saint Martinsu. Ne sjećam se točno riječi ispisanih na novinskom papiru, no pričala je, tada, o svojoj umjetnosti, o životu u velikoj svjetskoj metropoli, šarenilu kultura, nekako britko, upečatljivo, otvoreno i jasno, bez ustezanja i dosadne cenzure. Nekoliko godina kasnije, ulazim u prostor galerije koja me podsjeća na nekakav ružičasti san svake djevojčice u kojem stanuju gumene patkice za igranje u kadi prepunoj pjene, mekana šećerna vuna i minijaturne roze šalice za čaj, a Martina me dočekuje na vratima i pozdravlja širokim, prijateljskim osmijehom. Da li radi onog davno pročitanog intervjua ili Martine same, imam osjećaj da se znamo već godinama. Razmišljam o tome kako bih joj najradije rekla da ima auru koja podsjeća na veliku krunu optočenu dijamantima i ukrašenu rozim perjem. Prešućujem, reći ću joj neki drugi put. Razgovor teče glatko i prirodno, pozitivna vibra odbija se o zidove i puni prostor, smješka se poput razigrane curice, a istovremeno priča o stvarima koje bi se sasvim lako mogle smjestiti u ozbiljne doktorske disertacije. Identiteti, tabui, stereotipi, rodne uloge, definicije, diskutiramo o svemu onome čime se i inače bavi njezina umjetnost kojom propituje samu sebe i društvo u kojem živi te razbija „balone“ u kojima smo često posve nesvjesno naučeni funkcionirati. Izložba „Ambitious Toys“ zatvara se danas. Još imate šanse skoknuti na zatvaranje, škicnuti kako izgleda Martinina odraslo-dječja verzija kućice pune igračaka i provjeriti sami o čemu pričam.

Ušavši u prostor Galerije Karas u koju si smjestila svoju priču o „Ambicioznim igračkama“ imala sam osjećaj kao da se nalazim u nekoj predimenzioniranoj ružičastoj kući lutaka u kojoj caruju igračke. No, dojam nečeg nevinog i dječjeg trajao je svega par sekundi, sve dok nisam doživjela dozu zbunjenosti jer je popriličan broj izloženih objekata ustvari poprilično „odraslih“. Postoji li, po pitanju igračaka, uopće razgraničenje između tih dvaju „svjetova“ ili nas igranje prati i dok se smatramo „velikima i ozbiljnima“? Ako je tako, zašto osjećamo toliku dozu konfuzije pa čak i nelagode kad nam se igračke serviraju na „odrasli“ način?
 
Da, stvar je pomalo delikatna. Zadire u osjetljiv prostor. Možda odgovor na ovo pitanje leži u činjenici da na djetinjstvo i na djecu gledamo kao na nešto krhko, mekano, infantilno, naizgled sigurno i neokaljano, intimno, nešto što treba zaštiti. Predmeti/igračke koje dolaze u kontakt s djecom beskonačno su testirane, od materijala od kojih su izrađivani do njihove namjene, svojstva i poruke koju odašilju. Nažalost, na kraju čitavog procesa kojim bi se dijete trebalo zaštiti, brojne nalazim apsolutno neadekvatnim, ponajviše jer se kroz njih implantirane razne ideologije i stereotipi.
 
Početna ideja za izložbu  bila je u galeriji sagraditi dva paralelna životna prostora, od kojih je jedan trebao biti dječji, dok je drugi trebao pripadati odrasloj osobi. U daljnjoj razradi odlučila sam sagraditi samo jedan za koji ne možemo sa sigurnošću tvrditi je li on dječji ili prostor odrasle osobe. Prostor i predmeti koje sam koristila i sagradila pomalo ostavljaju dojam prostora i predmeta kreiranih za odrasle osobe, a imitiraju prostore i predmete kreirane i namijenjene djeci.  Takvim sam procesom ustvari samo možda prenaglasila već postojeću situaciju. Možda ta nelagoda dolazi malim pomakom u predstavljanju realnosti u trenutku u kojem spoznajemo da taj dječji infantilan svijet možda i nije toliko siguran, infantilan i neokaljan?
 
Nadalje, lako je primijetiti kako brojne lutke za djevojčice ustvari predstavljaju odraslu ženu koja je vjerojatno i seksualno aktivna. S druge strane koristila sam predmete za odrasle poput osobnog masažera odnosno vibratora koji izgleda poput dječje patkice za kadu, a na tržištu također postoje i vibratori u obliku Hello Kitty mačkice. Zanimljivo mi je gledati primjere u pop kulturi, poput Britney Spears ili Miley Cyrus, koje su odrastale pred kamerama i moment u kojem više nisu djevojčice već postaju seksualno aktivne žene i to vrlo otvoreno  i, ustvari, prenaglašeno pokazuju. Čini mi se da je u našoj kulturi taj moment prelaska djevojčice u ženu tabuiziran i popraćen osjećajem nelagode.
 
Vratimo se patkici vibratoru. Zašto tog oblika? Odražava li to neku vrstu osjećaja srama od sex-a i potrebe za njim i priznavanja toga samom sebi ili nekim uvrnutim osjećajem ''wannabe'' curica ponovo? Jer, nekako je duboko usađeno u našu svijest da curice ne smiju biti zločeste, sex je zločest, a patkica i Hello Kitty nisu. Ne pametujem i ne kažem da nisam žrtva istog problema, nego samo postavljam pitanje. A možda je samo „win-win“ situacija,  slatko + ugodno = „yes-yes“.
 
  
I ovom, kao i mnogim svojim dosadašnjim izložbama, dotičeš se pitanja predrasuda i etiketiranja. Od malih nogu smo definirani zadanim rodnim ulogama koje nas određuju. Tako se djevojčice uljepšavaju, kuhaju i vole sve što je candy ružičasto, a dječaci ratuju mačevima i grade skrovišta. Kako se ti stereotipi provlače kroz priču „Ambicioznih igračka“? Zadržavamo li tijekom čitavog života neke usađene obrasce ponašanja pa se i u odrasloj dobi nastavljamo igrati onako kako su nas naučili da je prikladno?
 
Znam, ponavljati ću se. Već samo ovo izjavila u nekoliko intervjua, no jednostavno to mi je prva asocijacija kada se dotaknemo pitanja rodnih stereotipa.  Prije par godina moja prijateljica, samohrana majka, objavila je na Facebook-u sljedeći post. Dakle, iz prirode i društva, o obitelji, iz službene radne bilježnice: 

„Ovo je moja mama. Ona se zove _____________. Ima _________ godina. Mama je lijepa, ona kuha i pere suđe.“
 
„Ovo je moj tata. On se zove ______________. Ima ________ godina. Tata vozi auto i svaki dan radi.“
 
Prije nekoliko dana kaže mi dečko kako je gledao NIKI Konzum reklamu, u kojemu se dječaci ohrabruju biti hrabrima  poput Nindža kornjača dok bi djevojčice trebale biti nježne poput Hello Kitty, rekao je kako se na tren osjećao kao da se nalazi u mom radu. Vozeći se danas tramvajem, ugledala sam  prozore velikog Konzuma na Britancu oblijepljene istom kampanjom, i počela razmišljati kako bi bilo kada bismo obrnuli situaciju  i rekli „nježan kao Nindža“ i „hrabra kao Hello Kitty“? Razmišljam dalje. Je li u našem društvu  prikladno da dječaci i muškarci budu  nježni, a djevojčice i žene hrabre?
 
Zadržavamo li tijekom čitavog života neke usađene obrasce ponašanja pa se i u odrasloj dobi nastavljamo igrati onako kako su nas naučili da je prikladno? Igrali su se nedavno „velikih“ i u Europskom parlamentu kada nije prošao zakon kojim bi žene trebale biti jednako plaćene za jednako obavljen posao kao i muškarci. Ne znam, jesmo li zaista naučile kako biti prenježne?
  
 
Objekti postavljeni u prostoru, poput minijaturnog rozog hladnjaka, mačeva, slatkih šalica ili girly fotoaparata jednostavno vrište za time da ih se prevrće po rukama, proučava i s njima, na neki način, igra. Je li ta interakcija namjerna poput dijela svojevrsnog performansa u kojem i sam posjetitelj izložbe postaje njenim neizostavnim dijelom?
 
Apsolutno i svakako i upravo takav pristup često je prisutan u mome radu. Zanimljiva mi je ta granica između izloška u galerijskom prostoru i stvarnog života i ljudske reakcije koje ga prate. Zanimljivo je ustvari pratiti reakcije ljudi u raznim situacijama i kontekstima. Kako bih dala detaljniji odgovor na pitanje vratiti ću se desetak godina unazad kada smo nekolicina mojih prijateljica i ja, recimo, modno eksperimentirale. Te naše odjevne kombinacije bile su poprilično neobične većini građana, tako da bi se često našle u situaciji gdje bi ljudi ne samo komentirali, već bi nam prilazili i, naveliko kršeći granicu osobnog prostora, dodirivali, grabili i natezali odjevne predmete i nakit na nama. Potpuno nepoznati ljudi s ceste osjećali bi se dovoljno slobodnima prilaziti nam, davati svoja mišljenja, stavove oslovljavati nas i etiketirati. Isprovocirana takvim ponašanjem napravila sam rad ''Photoshooting'' u kojem su ljudi mogli prelijepiti naše fotografije razno raznim izrazima. Jednom kada bi oblijepili fotografiju, osoba na njoj bila bi prekrivena dok bi bila vidljiva samo njezina oznaka. Izlagala sam taj rad u nekoliko galerija. Reakcije posjetitelja su bile različite: od potpunog obljepljivanja galerijskog prostora, uključujući WC-e i krađe isprintanih fotografija pa do potpuno suprotnih gdje bi se posjetitelji bojali približiti, a kamo li dotaknuti izložak. Na recentnoj izložbi „Ambitious Toys“ kada sam jednom uputila posjetitelje kako smiju dodirivati predmete i koristiti ih, nisu se ustručavali prionuti na ''posao''.
 
Anegdota, na završnoj izložbi na Cetral Saint Martinsu, jedan je kolega kao završni rad izgradio šank i dijelio piva koja je sam proizveo. Dan nakon otvorenja, iza šanka ga je dočekalo iznenađenje. Pronašao je iskorištene dječje pelene.  Znači izložak u obliku šanka na završnoj izložbi jednog od najprestižnijih fakulteta, poslužio je kao podoban prostor za premotavanje djeteta + bonus paket..
 
U projektu „Everything You Need to Know About Me From A to Z“ kao i u „Tagbox/ponos i predrasude“ uzimaš samu sebe kao glavni subjekt opservacije. Uvijek sam se pitala kako je moguće definirati se uopće i time se na svojevrstan način limitirati. Je li namjera spomenutih projekata pronalaženje neke jednostavne definicije same sebe ili je takvo ogoljivanje također svojevrsno osvještavanje etiketa koje nam daje okolina?
 
Nedavno sam slušala odličan intervju kojeg je vodio Srđan Sandić s Mirom Furlan, u kojem ona na divan način govori o pitanju, konstruktu pojma i riječi „identitet“ kojeg naziva „šupljim pojmom“. Činjenica je da funkcioniramo unutar određenog  sistema jezika i da bi komunikacija uopće mogla biti mogućom, neka vrsta imenovanja, nazivanja stvari određenim imenom mora postojati, mora postojati neka zajednička  referenta  točka. No, rekla bih da izrazi kojim imenujemo druge osobe u stvarnosti ne definiraju tu osobu koju pokušavamo definirati, već naše relaciju, poimanje, razumijevanje te osobe, a takva imenovanja često su ograničena vlastitim limitima i kontekstom.

Da pobliže objasnim spomenuta dva rada. U radu „Tagbox/ponos i predrasude“ zamolila sam prijatelje, poznanike, obitelj... da me opišu s desetak izraza, napišu u kakvoj su relaciji sa mnom te kako me nazivaju, imenom ili nekim nadimkom. U drugom radu „Everything You Need to Know About Me From A to Z“ provukla sam te prikupljene izraze kroz Google image search. Rezultati su bili vrlo zabavni.
Sada kada gledam već gotovo osam godina unazad, da, svakako je bilo osvještavanje problema etiketiranja, no isto tako na svojevrstan način bilo je i mjerenje sebe u očima drugog.  Nedavno je moj prijatelj, prisjetivši se tog rada, komentirao kako je taj rad bio skidanje gaća u smislu potpunog osobnog ogoljivanja i iskrenog i otvorenog poziva na neku drugu vrstu komunikacije.

 

Obzirom da se baviš konceptualnom umjetnošću, smatraš li da je prošlo vrijeme umjetnosti u kojoj ona postoji radi sebe same ili suvremena umjetnost mora nužno biti društveno angažirana i baviti se nekim ključnim pitanjima koja se provlače kroz našu sadašnjost tako da ju propituje i izaziva?
 
Jednostavno, ne bih se željela staviti u poziciju u kojoj kažem da umjetnost danas nužno je li nije ili da mora biti jedno ili drugo. Čak je i upotreba samog termina „društveno angažirano“ pomalo problematična jer sama sintagma označava jako širok pojam. Teško je ustvari napraviti rad kojim ne izražavaš nikakav stav, pa čak i ako to ne bila osnovna premisa i misao vodilja umjetniku prilikom stvaranja određenog umjetničkog djela. Teško je ostati neinvolviran, jer čim se na ovaj ili onaj način umjetnički izraziš već si involviran, odnosno angažiran, pa čak i kada odustaneš od izraza i dalje nešto govoriš i poručuješ  čak možda još nešto snažnije i bitnije.
 
No, pokušati ću ovako odgovoriti. U jednom sam intervju bila upitana: mislim li da umjetnost može promijeniti ljudsko ponašanje i mislim li da umjetnost može igrati bitnu ulogu u suočavanju s socijalno osjetljivim i društvenim pitanjima? Odgovorila sam kako su, jasno, jedini koji mogu promijeniti ljudsko ponašanje ljudi sami, no umjetnost koja mene osobno zanima i kakvu pokušavam raditi bi trebala imati bitnu ulogu u skeniranju, artikuliranju i neumornom promoviranju detektiranih problema, podizati svijest i kreirati klimu u kojoj su pozitivne društvene promjene moguće.
 
Studirala si u Londonu, a trenutno živiš i radiš na relaciji Zagreb-London. Ne mislim te pitati koji ti je draži jer vjerujem da oba za tebe imaju određene čari. Je li London, kao veliko šareno multikulturalno središte, ipak inspirativnija okolina za jednog umjetnika, s prilikama na svakom koraku ili pak gajim aluzije? Jesu li određena mjesta na planetu zbilja pogodnija za umjetničko djelovanje ili je ono moguće gdje god se nalazili?
 
Zagreb je grad u kojem sam provela veliku većinu svog života, koji me oblikovao, čiji kulturni, socijalni, politički i povijesni  kontekst najbolje poznajem. Hrvatska, a iskoristimo manje depresivnu riječ pa recimo živopisna životna realnost zaista kao da vapi za angažiranim umjetničkim izričajem. Razmišljam sada o jednoj analogiji, kaže se da je deadline najbolja inspiracija. Sličan efekt, rekla bih, ima i financijska neimaština i velika količina socijalno političkih problema kojima se možemo „podičiti“. Nedavno je jedna moja prijateljica, komentirajući financijska sredstva koja se odvajaju, tj. možda bi bilo bolje reći, ne odvajaju za kulturu, zaključila kako kulturnih projekata ipak ima mnogo. Nastavila je: ''Misle si vjerojatno nadležni, evo nikakva im financijska sredstva ne udjeljujemo pa svejedno opstaju.'' No, s druge strane London je upravo grad kulturnih različitosti ali i oprečnosti, klasne raslojenosti.  Živim u južnom Londonu, istodobno nadomak Brixtonu i Peckhamu, tradicionalno crnačkim, siromašnijim i svojedobno opasnijim četvrtima, koje prostorno fizički graniče te se u određenim segmentima čak i preklapaju s elitnijim, rezidencijalnim četvrtima srednjeg višeg sloja. Naravno da je socijalna struktura na tim područjima vibrantna, a time i staležne razlike naglašenije, zategnute i osjetljivije. Rekla bih da je opipavanje raznih tipova granica, ekstenzija mogućnosti ili mjesta sudaranja svjetova uvijek umjetnički inspirativna.
 
 
Kakvi su planovi za budućnost, i onu londonsku i onu zagrebačku? Kuhaš li nam možda neke nove projekte?

Pa kuhanje projekata mi zaista ide bolje od kuhanja hrane. Rekli bi mi prijatelji kako ne mogu vjerovati da nisam strastvena kuharica s obzirom koliko strastveno volim jesti. Kada sam tek preselila u London i počela samostalno živjeti, ok s cimerima, to je bilo strašno. Iz kuhinje bi kontaktirala cimera putem Skypea s pitanjem trebam li staviti ulje u vok za 'stir fry'. Šalili smo se i rekli kako smo trebali napraviti projekt tj. moj vlastiti kuharski tv show (katastrofe). Drugi prijatelj u šali kaže kako, ukoliko ću seliti „Ambitious toys“ dalje, kao dio performansa moram peči torte i kolače. No, za početak ću na zatvaranju izložbe raditi kokice i candy floss, možda čak i cup cakes, no moram pronaći recept po završetku ovog intervjua. Izgleda da su me u osobnom slučaju ovi stereotipi „mala kuharica“ zaobišli u širokom luku.
 
Što se još kuha u na umjetničkom planu? Još nekoliko „Artist Speed Dating“ projekata. Raditi ću i jedan projekt koji se bavi standardima u arhitekturi tj. konkretnije standardima broja muških i ženskih WC-a u javnim ustanovama i prostora. Inspiracija mi je došla kada bi, zbog kilometarskog reda ispred ženskog WC-a, ponekad šmugnula u  muški i opazila kako su bolje opremljeni u kvantitativnom smislu. Pitala sam se znači li to kako je neko opće mišljenje ili svojedobno provedeno istraživanje dovelo do zaključka kako žene ne pohode kulturne institucije, kafiće i slično nego možda doma samo kuhaju?
 

I za kraj, imam, naravno, jedno modno pitanje. Koliko je tebi, kao vizualnom umjetniku, bitna odjeća koju nosiš i smatraš li je samo nužnošću ili na neki način i porukom koju odašilješ svijetu?
 
Volim odjeću i to jako. No, pokušati ću ovako definirati svoj odnos prema odjeći. Išla sam u Primijenjenu. Primijenjena je bar tada tolerirala sve supkulturne modne izričaje. Bilo nas je svakakvih: punkera, metalaca, šminkera... No, mene je uvijek živcirala ta neka potreba ljudi da se ukalupe u jedan stil. To neko nepisano pravilo da se moraš identificirati samo s jednim stilom, samo s jednom skupinom kako bi zadobio njihovu podršku, uvijek mi je to bilo vrlo ograničavajuće. Tada sam skupila malo samopouzdanja i rekla: „I don't give a damn“. Odlučila sam kombinirati stvari i stilove kako ja to želim, stvoriti svoju fuziju stilova, bitno je bilo da budu u skladu s onim kako se osjećam i s onim što me pokreće u tom razdoblju života. Svojedobno me jedna kolegica koju sam tek tada počela bolje upoznavati upitala: zašto još uvijek takav stil, nije li me ta buntovna faza i faza biti „drugačijom“ prošla u doba srednje škole i, kao: „What's wrong with you?“ Ja pak nikada nisam o svom odijevanju razmišljala na taj način. Bilo bi licemjerno reći da ti reakcije i pažnja ljudi nisu ni najmanje važne, no činjenica je da mi zaista nikada nije bila namjera svjesno šokirati i provocirati oblačenjem. Svo to „oblačenje“ nije bilo šoka, nego estetike radi. Bunt ali i poruka svijetu bi eventualno nastupio baš tada kada bih rekla: „I don't care!“. Odjeća mi je neka vrsta nadopune, neka razonoda u životu, veseli me. Ja sam samo kreativka pa tako vjerojatno i te porive moram zadovoljiti i svojom odjećom.
 

Foto: Jure Perišić
Objavljeno: 26.09.2014. u 12:15
Tagovi: intervju

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p