LIVIJA STANIŠIĆ

'It' - dobre priče vrijedi ispričati dvaput

Zaslužuje li druga ekranizacija romana Stephena Kinga svih 135 minuta gledateljeve pozornosti?
it
N
e postoji dovoljno vješt roditelj koji bi znatiželjnog klinca spriječio u naumu da se noću išulja iz svojeg sobička i, dok ostali ukućani spavaju, u mračnom dnevnom boravku potiho uključi televizor, čekajući da ga preplave navale adrenalina koje samo dobar horor film može pružiti. Loša je strana uživanja u tom zabranjenom voću da se isti filmovi obično pobrinu za nastanak traumi, koje kod mnogih ne iščeznu ni prolaskom puberteta. Pogledaš li Cujo, dvaput ćeš razmisliti prije nego podragaš nepoznatog psa. Nakon The Children of Corn nema šanse da utrčiš u susjedovo polje ukrasti koji klip kukuruza, a gledanje It rezultirat će praksom da prilikom svakog tuširanja netremice buljiš u odvod, iako ti pjena šampona za kosu curi ravno u oči.


Na mogućnosti mazohističkog uživanja u strahu prouzrokovanom gledanjem spomenutih filmova, možemo zahvaliti Stephenu Kingu, jednom od najvećih živućih pisaca horror žanra, ujedno i zlatnoj koki hollywoodskih producenata. Gotovo svaki uradak Kingovog opusa bio je predmetom bespoštedne borbe oko prava na ekranizaciju, rezultiravši nastankom tuceta filmova, kultnih u podjednakoj mjeri kao što su i njihovi književni predlošci. Od Carrie, romana o tinejdžerki s telekinetičkim sposobnostima koja nakon vršnjačkog zlostavljanja pošizi i krene u osvetnički pohod, preko The Body, priče o grupici prijatelja koji kreću u potragu za nestalim vršnjakom u šumama Castle Rocka (a koji je poslužio kao predložak za antologijski film Stand by Me) i The Children of Corn, jezive priče o djeci u zabačenom midwest gradiću usred nepreglednih polja kukuruza, koje opsjedne Zlo te osnuju kult rokajući sve odrasle koji im se nađu na putu; do Dreamcatcher, romana i filma o skupini prijatelja koji postaju plijenom krvožednih, crvolikih vanzemaljaca.

it
Osamdesete godine prošlog stoljeća, vrijeme u kojem je nastala većina spomenutih uradaka, ujedno su bile i najplodonosnije doba coming of age žanra na filmu; no dok su filmovi poput onih redatelja Johna Hugesa (The Breakfast Club, Sixteen Candles, Pretty in Pink) bili najčešće lepršave rom-com zabave, ekranizacije naslova iz pera majstora strave Kinga rezultirale su noćnim morama čitavih generacija. Osim po ulijevanju straha u kosti čitatelja, na čemu bi mu aplaudirao i čuveni Lovecraft, King je poznat po živopisnim, kompleksnim prikazima dječjih likova, koji su često protagonisti njegovih priča. Možda najpoznatije takvo djelo je It, Kingov roman iz 1986., koji je ove godine doživio svoju drugu ekranizaciju, u interpretaciji režisera Andy Muschiettija. Nakon što je prošlog tjedna stigao u svjetska kina, It je u samo nekoliko dana trijumfalno pokorio box office, naišavši na podjednaku aklamaciju publike i kritike.

Radnja filma smještena je u američki gradić Derry. Jednog kišnog dana, Georgie Denbrough uzeo je papirnati brodić, koji je za njega izradio stariji brat Bill (Jaeden Lieberher), te se otišao igrati uz potočiće koji su uslijed oborina privremeno potekli njihovom ulicom. Bio je to posljednji put da je Bill vidio svog brata, jer se nakon tog dana Georgieju gubi svaki trag. Devet mjeseci kasnije, u lipnju 1989., Bill i njegovi prijatelji dočekuju kraj školske godine. Doba praznika, kad se vrući ljetni dani rastežu kao žvake, Bill ne planira provesti buljeći u TV i video igrice, već je odlučan upustiti se u potragu za bilo kakvim tragom koji bi mogao rasvijetliti Georgiev nestanak. U potrazi i lutanjima okolicom gradića Derryja, Billa prate njegovi najbolji prijatelji, Richie (Finn Wolfhard), Eddie (Jack Dylan Grazer) i Stanley (Wyatt Oleff).

it
Neobjašnjivi nestanci djece u Derryju postaju učestala pojava, a kao da dečki (koji se interno nazivaju Klubom gubitnika) nemaju dovoljno briga, nasilnička banda predvođena Henryjem, sinom lokalnog policajca, neprekidno im je za petama. Tijekom jedne ekspedicije, dječaci u šumi upoznaju bucmastog Bena (Jeremy Ray Taylor), novog klinca u gradu, koji također bježi od Henryjeve bande, a zatim i riđokosu djevojčicu Beverly Marsh (Sophia Lillis), koja će svojim blistavim osmjehom i „I'm-not-a-girl-not-yet-a-woman“ karizmom osvojiti naklonost svih članova ekipe. Djecu zbližava zajednička nevolja, a kad iz šaka nasilnika uspiju spasiti dječaka Mikea (Chosen Jacobs), Klub gubitnika porast će za još jednog člana.

Osim nasilnih starijih dečkiju i roditelja koji ne ih kuže, ne brinu o njima, a neke čak i zlostavljaju, djeca imaju puno većih problema – uskoro s užasom postaju svjesni da je za neobjašnjive nestanke lokalnih klinaca odgovorno Ono, zli klaun Pennywise; biće koje im se svima ukazalo u jezivim vizijama, poprimivši oblik njihovih najvećih strahova. Jedini način na koji se djeca mogu suprotstaviti teroru Onoga, jest da to učine zajedno. No strah koji djeca osjećaju čini ih ranjivima upravo na način koji Ono priželjkuje, unoseći razdor među prijatelje i prijeteći uništenjem njihovog Kluba, ali i njihovih života.

it
Besprijekorno odrađen casting za film rezultirao je sjajnim, uvjerljivim ostvarenjima mladih glumaca koji tumače uloge klinaca iz Kluba gubitnika; toliko su karakterni i duhoviti da požalite što nisu stvarni kako biste se mogli družiti s njima. Bill Skarsgård u ulozi Pennywisea zastrašujuć je koliko i groteskan, ušutkavši mnoge koji su bili skeptični prema liku novog Pennywisea, naspram maestralnog ostvarenja Tim Curryja u prethodnoj ekranizaciji It iz 1990. Skarsgård je liku klauna dao vlastiti pečat, učinivši ga bar jednako strašnim kao što je bio Curryjev, no na autentičan, sebi svojstven način; baš kao što Joker Heatha Ledgera stoji ravnopravno uz onog Jacka Nicholsona. Dvadesetsedmogodišnji Skarsgård, sin glumca Stellana Skarsgårda, još je jedna jabuka koja nije pala daleko od obiteljskog stabla; brat Gustaf poznat je po ulozi u Vikings, a drugi brat, Alexander, tumačio je ulogu vampira Erica u serijalu True Blood. Mora da je ćale ponosan.

Redatelj Andy Muschietti dosad je bio relativno nepoznat široj publici. Njegov kratkometražni film Mama privukao je pažnju Guillerma del Torea, inače poznatog ljubitelja stravičnih fantazmagorija, koji se 2013. uhvatio produkcije dugometražne verzije filma, koju je također režirao Muschietti, dok su glavne uloge uprizorili Nikolaj Coster-Waldau i Jessica Chastain. Nakon odlično odrađenog posla režije It, šuška se da bi redatelj mogao konkurirati i za Oscara; premda je poznato da Akademija ima pomalo podozriv stav prema horor filmovima, nerado ih nominirajući za najprestižniju filmsku nagradu. Hoće li se diskriminatorna praksa nastaviti, ili će Muschiettija, osim tapšanja po leđima, dopasti i nominacija, saznat ćemo u veljači iduće godine.

it
I dok će o Oscarima, kao i obično, odlučivati nijanse ili politika, ostaje činjenica da je It izvanredno snimljen film, u kojem se jeziva atmosfera straha i napetosti u trenutku pretače u bezbrižnu dječju igru i zafrkanciju, čineći to toliko vješto da gledatelju, kao ni likovima, na mahove nije jasno je li ono što se upravo dogodilo stvarnost ili uobrazilja. Sjajna fotografija isprepletena s vrlo dobrim soundtrackom, na kojemu se, između ostalih, nalaze The Cure, Anthrax i New Kids on the Block, neizbježno priziva Zeitgeist osamdesetih. U trenucima izaziva anksioznost i strah, na mahove potiče smijeh i razdraganost; filmu sjajno polazi za rukom transfer doživljaja s platna u emociju kod gledatelja. Uspješno prevladavši čestu slabost horor (kao i porno) filmova, gdje između scena koje izazivaju uzbuđenje nema uvjerljive, zanimljive priče koja bi održala zaokupljenost radnjom, It čini koherentnu cjelinu koja zaslužuje svih 135 minuta gledateljeve pozornosti. Nakon uživanja u ovom sjajnom horor uratku, preostaje nam strpljivo čekati nastavak, za koji se šuška da će u kina stići na jesen 2019.

Foto: IMDb/© 2017 Warner Bros. Entertainment Inc
Objavljeno: 16.09.2017. u 23:16

VIDEO

VEZANE VIJESTI

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p