Iva Milošević - redateljica koja 'Maratonce' vraća na kazališne daske

 

Kultna obitelj Topalović mnogima će evocirati različite scene, lica i citate zbog kojih su se nekada tesale pločice na trbuhu, no za našu današnju sugovornicu ova komedija na filmu i drama u kazalištu predstavlja nešto mnogo dublje i složenije. Nagrađivana mlada srpska redateljica Iva Milošević slovi za jedno od najtraženijih i najzanimljivijih redateljskih imena u regiji, a bacite li jedan pogled na popis komada koje je režirala, bit će vam jasno i zašto. Mogli biste se uz to, baš kao i mi, upitati kada je sve to stigla sa svojih trideset i kusur godina. Uoči premijere predstave Maratonci trče počasni krug, hladnog smo se i maglovitog prosinačkog jutra zavukli u malenu, tihu garderobu kazališta Kerempuh, ne bismo li isto i saznali.

''Kod ovog me komada najviše zaintrigirao njegov mračan, ali i duhovit pristup suvremenom građanskom salonu, onom u kojem još uvijek stoji prašnjavi klavir na kojem nitko ne svira, u kojem su još uvijek vitrine s posuđem, namještaj nije mijenjan godinama i svi se pridržavaju neke tradicije, rituala, obreda i ceremonijalnosti no zapravo vlada mrtvilo. Eh sad, sve ovo nećete vidjeti u našoj predstavi, no ono što ćete vidjet jest teatralna, stilizirana verzija navedenog. U takvom jednom svijetu jedan mlad čovjek pokušava pobjeći, osloboditi se tog naslijeđa, ali mu to nažalost ne polazi za rukom. Što zbog vanjskih okolnosti, a najviše zbog njega samog. On postaje najgori predstavnik svega toga i kreće novi krug Maratonaca'', s misterioznim nam je i istovremeno toplim smiješkom priču započela Iva.

 

 

Kultne Maratonce Dušan Kovačević je napisao '72., na svojoj trećoj godini studija dramaturgije. Nepunih deset godina kasnije Slobodan Šijan, prema drami koja se u međuvremenu postavila i u Ateljeu 212, režira legendarni film koji ismijava smrt i lažni moral. Da se stanje svijesti društva nije značajno promijenilo od tada do danas, dokazuje i sadašnje vrijeme radnje Ivinih Maratonaca.

''Odlučila da će se komad dešavati danas jer nema nijednog razloga da govorimo o sedamdesetima. Postoje mnoge paralele povučene s onime što je Duško Kovačević ukazao u svom komadu i s duhom našeg vremena, a to je prisustvo te totalitarne svijesti u građaninu koju bih definirala kao potrebu za podčinjavanju moćnijem. Ta iskonska potreba u ljudima je očigledno jača nego potreba za slobodom. Meni se svidjelo to što komad, u krajnjoj liniji, otvara pitanje je li potreba za slobodom jača ili slabija od potrebe za podčinjavanjem. Nije se mnogo promijenilo od tada do danas, posebno u tom građanskom srednjem staležu za koji mislim da najviše kroji duh vremena u kojem živimo. Govorim o malograđanskom patrijarhalnom, čak desničarski orijentiranom malom čovjeku koji je samoživ i u kojem je atrofirala empatija za drugim.''

 

 

Pričajući o malograđanštini koja još uvijek biva na tronu kolektivne društvene svijesti, i dalje prisutan misteriozan smiješak mlade redateljice počinje nam otkrivati kako se iza njega krije mudrost osobe u miru sa svijetom oko sebe. Taj mir ne podrazumijeva i letargiju, dapače. Iva je ovaj disfunkcionalan svijet u kojem živimo odlučila mijenjati na svoj način, korak po korak, predstavu za predstavom, dušu za dušom. 

''Mislim da kazalište ima tu moć da promijeni svijest individue. Možda čak i ne svijest, već dušu. Znate, dovoljno je da netko izađe iz kazališta senzibiliziran malo više nego kad je ulazio u dvoranu i to je, eto, mali pomak. Ne vjerujem da kazalište ima tu moć da izvede mase na ulice i tako pokrene veliku kolektivnu energiju, što ujedno dokazuje i povijest, ali mislim da je njegov veliki doprinos u tome što mijenja ljude na bolje, ako ništa drugo, senzibiliziranjem duša tih ljudi koji dođu u kazalište.''

Senzibiliziranje i emocija su ujedno i glavni kriteriji prema kojima redateljica bira komade na kojima će raditi. Vodi se za time tiče li je se intimno pojedini kazališni komad i pronalazi li sama neki ljudski razlog da ga pogleda u kazalištu. Osjeti li da postoji neka istina o ljudima unutar komada, nešto što prelazi lokalne i povijesne trenutke i nešto što je svevremeno, Iva će ga odabrati raditi. Istu pozitivnu emociju veže i uz ansambl kazališta Kerempuh s kojim joj je ovo prva suradnja.

''Bilo mi je sjajno raditi s njima. Upoznali smo se proljetos, kada sam gledala njihove predstave i krenula raditi glumačku postavu. Jesenas, kada smo počeli raditi na Maratoncima, polako smo se upoznavali, ispipavali i razmjenjivali energiju te formirali jedan divan timski duh. Oni su sjajan ansambl, svi su redom bili jako vrijedni, predani, posvećeni i ukazali su mi veliko povjerenje. Zahvaljujući toj dobroj atmosferi koju smo imali ovaj projekt je rezultirao jednom dobrom predstavom.''

 

 

Činjenica je da je za taj sjajan rezultat, dobru predstavu, potrebno dobro vodstvo, a navikli na muške redatelje, mnogi će se zapitati jesu li redateljice u nešto inferiornijem položaju na kazališnoj sceni. Uostalom, kao i u većini profesija u kojima su muškarci u većini, i ovdje se može krivo zaključiti kako je bivanje ženom svojevrsni nedostatak.

''Dosta dugo sam dobivala pitanja od novinara, a i sama sam vjerovala u to da mi je teže raditi zato što sam žena. Posljednjih godina sam otkrila da je to svojevrsna prednost. Interesantno je to da kada ste žena redatelj, trebate se osloniti na svoju žensku energiju. Meni je trebalo dosta godina da to otkrijem. Na početku svoje karijere sam se daleko više vodila muškim principima kako bi uspostavila autoritet, poput utjerivanja straha i neke čvrstine. Posljednjih sam se godina, vjerojatno otkako sam postala majka, počela više oslanjati na ženski princip pod kojim podrazumijevam smirenost, blagost, čvrstinu i veliku odlučnost u tome što hoću, gdje smo krenuli, koji je pravac i što neću. Mislim da je jako važno kada imate pred sobom cilj, što je ujedno i odgovor na pitanje što je ono najzahtjevnije u odnosu s glumcima - da tražite od njih da vrlo studiozno i egzaktno naprave svoje likove i uspostave jednu vrlo tešku i kompliciranu glumačku igru koja mora imati jednu komedijsku lakoću i brzinu. Najvažniji je dio dati dovoljno vremena i prostora svakome pojedinačno, ispipati čovjeka i vidjeti koliko je kome potrebno vremena da dođe do nekog rezultata, imati razumijevanja za neke njihove sumnje i nedoumice. Redatelj je u ovom slučaju uvijek malo ispred glumaca jer mu je materijal poznatiji i ima viziju te ih treba sačekati da dođu do one točke na kojoj se on već nalazi. To je možda najteži dio odnosa s glumcima, no meni osobno pričinjava veliko zadovoljstvo.''

 

I na kompromise je s glumcima redateljica apsolutno spremna. Njen način rada odlikuje djelomična vizija lika na sceni. Polazi od toga tko igra ulogu, daje prvi impuls te čeka onaj povratni od glumca, na što se dalje nadovezuje. Pravi je to tango u kojem se kao redatelj ne smije previše voditi partnera no istovremeno se mora surađivati. Vjerujemo kako u tome itekako pomaže upravo ženski senzibilitet i intuicija, što u Ivinom slučaju potvrđuju i nagrade kojima je njen rad službeno priznat, poput one za režiju Bojan Stupica ili pak nagrade Ljubomir Muci Draškić i godišnjih nagrada za režiju SNP i JDP.

''Lagala bih kad bih rekla da mi nagrade ne znače ništa. One su u stvari jedno oslobođenje jer nakon tih službenih priznanja osjećate da ste slobodni i da možete nastaviti raditi onako kako je vama prirodno i kako vjerujete da treba te da budete autentični. One oslobađaju u tom smislu.''

S druge strane, na kritiku je tijekom godina naučila gledati racionalno. Kao i svakog kreativca, pogađala ju je kad je bila mlađa no u ovoj je fazi svog stvaralaštva smatra nečime što naprosto treba postojati.

''Izađete na premijeru svjesni toga što ste napravili, zadovoljni procesom, naprosto se zaštitite od kritike. Meni je najvažnije da ekipa koja će igrati predstavu bude zadovoljna, to mi je najdraže kad se desi. Kritiku vrlo često ni ne pročitam.''

A što je sa samokritičnošću? Na to pitanje odgovara s kategoričkim da no nastavlja kako se to preispitivanje vlastitog rada najčešće dešava tijekom samog procesa rada. Kako se primiče kraju i rezultatu, samokritika nestaje i zadovoljna izlazi na premijeru. Ipak, postoje i neke vode u kojima još nije zaplivala. Vode koje joj predstavljaju veliki izazov, ali i veliki trenutak karijere. Na proljeće će tako Iva raditi Shakespeareovog Macbetha, tragediju koja će ljestvicu postaviti još više.

 

 

 

I dok nam mlada redateljica s velikim strpljenjem i odmjerenošću priča o svom radu, kao da joj je ovo prvi intervju, a ne stoti u karijeri, potpuno nam je jasna ona spomenuta dobra atmosfera cijelog glumačkog tima i riječi hvale koje su se između članova ansambla međusobno dijelile na konferenciji za novinare. Iva posjeduje toplinu koja vas podsjeća na onu majčinu, zbog koje biste se osjećali zaštićenima i spremnima pokoriti svijet, no istovremeno svojim nasmiješenim očima daje do znanja kako je ispred vas nekoliko koraka i u potpunosti zna što radi. Svoj je cilj zacrtala još davno i nema nimalo sumnje u svoj poziv. Od svoje ljubavi ne odustaje, a kao trenutak u kojem se ona dogodila Iva navodi svoje gimnazijske dane.

''Pobjegla sam iz gimnazije u jedno amatersko kazalište u Beogradu i u kafiću ispred kazališta sam sjedila s prijateljicom kad smo shvatile da je u tijeku neka generalna proba. Zamolile smo da zavirimo na scenu, što su nam i omogućili. Kad smo ušle, ugledala sam redatelja koji je stajao na pozornici i govorio glumcima što i kako. To me potpuno opčinilo. U tom trenu sam se zaljubila u tu profesiju. To je bilo to, ljubav na prvi pogled. Više se nikad nisam osvrtala.''

  

 

Matea Martek

Foto: Maja Kljajić