KULTURA

Svjetsko, a naše - 'Ti mene nosiš' preko Netflixa do HRT-a

Intervju s redateljicom Ivonom Jukom povodom TV premijere nagrađivanog filma
ivona juka
Jedne ledene zimske večeri tražite na Netflixu film uz koji ćete s guštom srkati vrući kakao, dok vam ispod dekice proviruju samo stopala obuvena u debele čarapice. Dok pogledom prelazite mnoštvo naslova u videoteci najpopularnijeg on-demand servisa za gledanje filmova, najednom primijetite nešto neuobičajeno – pored naslova filma You Carry Me, 2015 / 2h 37m, stoji ime i prezime: Ivona Juka.

Ako vam je kroz glavu prošlo pitanje otkad to Netflix prikazuje hrvatske filmove, mi vam odgovaramo – već dvije godine. Upravo toliko je prošlo otkad je Ti mene nosiš, film o tri žene i tri njihove priče o potrazi za vlastitim identitetom, ljubavi, ali i snazi da prihvate stvarnost; film koji je osvojio 14 međunarodnih nagrada, naišavši na podjednaku aklamaciju publike i kritike, postao prvi hrvatski film kojeg je Netflix otkupio za prikazivanje u cijelom svijetu. Odlična vijest je da će 1. ožujka, u četvrtak, s početkom u 21 sat, osim 117 milijuna pretplatnika Netflixa diljem svijeta, Ti mene nosiš moći pogledati i 4 milijuna građana Hrvatske, kad se debitantski dugometražni film redateljice i scenaristice Ivone Juka prikazuje na Drugom programu HRT-a. Posjetili smo stoga produkcijsku kuću 4 film, gdje su nas dočekale sestre Ivona i Anita Juka, njihova nasmiješena ekipa i dva razdragana psa, te smo povodom velike TV premijere njenog filma Ti mene nosiš popričali s Ivonom.

Diplomirali ste glumu, da biste kasnije završili i režiju, premda ste u svojim intervjuima izrazili stav da „režija nije iznad glume, ni gluma iznad režije“. Zašto je režija ipak pobijedila glumu pri odabiru buduće karijere?

Već na drugoj godini glume znala sam da želim upisati režiju, no nisam se odmah usudila. No, na drugoj sam godini počela ozbiljnije asistirati kolegama s odsjeka filmske režije i shvatila da ustvari cijeli život želim upravo to studirati. Međutim, meni je na glumi bilo lijepo, uživala sam u interakciji sa svojim kolegama, u probama, svemu čime smo se ondje bavili; volim glumu i dan danas. Tako da sam ostala do diplome, a zatim su me kolege s filmske režije počeli uvjeravati da bih trebala krenuti na režiju da se ne pitam jednog dana što bi bilo kad bi bilo. I tako sam na kraju četvrte godine, još prije diplomskog na glumi, otišla na prijemni iz režije i upisala iz prvog pokušaja. Namjeravala sam tada još nastaviti paralelno s glumom i režijom, ali na prvoj godini režije zaključila sam da je to to i da je moja potraga završena. Zapravo sam tek kasnije shvatila da me sve što sam dotad radila vodilo prema režiji. Kad sam bila mala, u susjedstvu smo se igrali filmova, a ja bih donosila plot priče na dvorište i dijelila uloge klincima, naravno da smo mijenjali taj plot potpuno – nakon prvog su stalno tražili mene da im donesem novi plot, što me isprva čudilo i pitala sam se: „Zar oni ne gledaju filmove, pa to može bilo tko napraviti?“, ali očito su im se moji iz nekog razloga dopali i sad, događalo se u filmu to da neki lik pogine ili strada na kakav drugi način, a to nije dopuštao onaj tko je igrao taj lik i tako bi mijenjali kompletnu radnju filma. Uništavali smo filmske klasike. Bilo bi super zanimljivo da smo tada to snimali, bilo bi sjajno to danas vidjeti. Još kao dijete sam vrlo lijepo slikala, gutala sam knjige jer sam obožavala čitati, te sam bila uvjerena da ću jednog dana završiti Likovnu akademiju. To su mislili i svi moji profesori iz likovnog te su me poticali da se razvijam u tom smjeru, a bavila sam se i plesom. Tek kad sam upisala režiju shvatila sam da ona objedinjuje moje jednako snažne potrebe – onu za samoćom i potrebu za interakcijom s drugima. Dok pišete scenarij ili pripremate film, razmišljate – sami ste, a zatim kreće snimanje i slijedi ta interakcija s drugim ljudima. Možda se zato nisam našla u glumi, jer gluma je isključivo interakcija s drugim ljudima, a ja trebam taj odmak, taj eskapizam; dakle režija je moja savršena ekspresija, objedinjuje potrebu da budem sama sa sobom i da budem s drugima.

ivona juka
Kod zanimanja nalik Vašem, koje bi se donekle moglo usporediti s kakvom CEO pozicijom unutar velike tvrtke, dirigenta u filharmoniji ili kakvom drugom menadžerolikom funkcijom, prvi ste na meti kritika, ali prikupite najviše hvalospjeva. Vi ne bježite od odgovornosti?

Pa, prvi na meti lovorika su glumci, i to je po mnom mišljenju normalno i potrebno. Glumci ipak stoje ispred kamera i s njima se gledatelji identificiraju. Prosječan gledatelj uglavnom nema pojma tko stoji iza kamere i tko je režirao film, i to tako treba biti. Nažalost, općenito u našem društvu glumci nemaju takvu ulogu kakvu imaju vani, jer mene bi iznimno veselilo da moje filmove prodaju ljudi koji u njima glume, da radi nekog glumca gledatelji trče u kino kao što je slučaj s velikim kinematografijama, američkom i onim jačim europskih zemalja. Što se tiče kritike, i vani i kod nas redatelj se smatra krivim ako nešto nije dobro prošlo, i to je točno, jer tako jest. Odgovornost prirodno dolazi ako si inicijator nečega i to želiš provesti do kraja, odnosno odgovoran si za ostvarenje vizije. Nije dakle riječ o izboru, koliko o prirodnoj ulozi.

Za pretpostaviti je da ste u procesu stvaranja filma Ti mene nosiš imali prilično jasnu viziju kakav film želite snimiti. Mnogi vaši kolege u toj mjeri inzistiraju na svojoj viziji da su u stanju pojedine sekvence ponavljati nekoliko desetaka puta prije nego što budu zadovoljni. Radite li na sličan način, odnosno smatrate li da je važno da kao redateljica uspostavite potpunu kontrolu ili se dopuštate iznenaditi?

Dopuštam da me interakcija iznenadi, dakako, te da iz nje dobijem nešto što nisam očekivala, ali sve ovisi od slučaja do slučaja. Postoje kadrovi koje ću ponavljati po dvadeset puta zato što vidim da idem u dobrom smjeru, da postoji nešto sjajno za izvući, ali iz određenih razloga repeticija ne uspije uvijek. To je vrlo često, recimo, kada imate kompliciran odnos glumca i kamere; primjerice glumac se ne zaustavi na pravom mjestu, zaboravi tekst, ili se kamera ne pomakne u pravom trenutku da prati glumca. To su repeticije koje su uglavnom tehničke prirode, iako su ponekad, dakako, uvjetovane sadržajem. Primjerice, kad glumac ne napravi onoliko dobro koliko može napraviti, i vi znate da može; vidjeli ste ga u repeticiji koja je bila tehnički pogrešna, a sada sadržajno nije dobra, ili ste ga vidjeli u nekim probama. Želim reći da velik broj ponavljanja ne znači da ste control freak već znači samo da želite postići najbolje. A što se tiče improvizacija, ja sam uvijek otvorena za njih, i ako mi na setu netko od ekipe dođe s dobrom idejom; primjerice rekviziteru padne na pamet da bi određeni rekvizit dobro došao glumcu u nekoj sceni i promijeni vašu inicijalnu zamisao, ali to ispadne odlično, zahvalna sam, prihvaćam. Režija je izbor odluka, a pitanje je vlastite procjene, katkad i trenutka, koji ćete izbor učiniti.

Kako se osjećate, kao osoba koja djeluje u kreativnoj industriji, kad čitate komentare publike i kritike te njihove interpretacije Ti mene nosiš? Slažete li se da autor prestaje biti vlasnikom interpretacije svoga djela nakon što ga objavi?

Autorovo djelo ne može izmijeniti nečiji pogled, ali nečiji doživljaj je itekako koristan svakom autoru. Nedavno sam snimala jednog vrlo mudrog čovjeka koji je rekao da su kritičari naši besplatni recenzenti. I to je istina, ja se zaista ne ljutim na kritiku, već promislim o tome je li dobronamjerna ili zlonamjerna. Dobronamjerna kritika je ona koja u sebi uključuje sadržajne argumente iz kojih itekako možete nešto naučiti, a zlonamjerna je ona koja je uglavnom usmjerena na vrijeđanje, a ne treba davati moć negativizmu. Što se tiče Ti mene nosiš, beskrajno sam sretna što je tako dobro primljen od kritike i publike, što dakako ne znači da će tako biti uvijek s mojim filmovima, ali to je nešto što svaki autor treba prihvatiti u životu. To sam doživljavala još kao studentica na faksu i nastavljam doživljavati do današnjeg dana.

ivona juka
Uspoređivali su Vas s Altmanom, Iñárrituom, Kieslowskim i Hanekeom; prilikom festivala u Santa Barbari producent nagrađivanog filma The Room pogledao je Ti mene nosiš i dao vrlo pozitivne komentare. Znači li Vam pohvala filmaša tog kalibra više od one kolega iz hrvatske kinematografije i kako se osjećate kad Vas uspoređuju s nekima od njih?

Naravno, znači mi, Ti mene nosiš pogledao je glavni producent The Room i silno mu se dopao naš film, rekao je da bi volio da je producent tog filma. Ne patim od hrvatskog sindroma da je nešto naše dobro i vrijedno jedino kad nas netko vani pohvali da je tako, međutim, izgleda da je nama autorima potrebno priznanje vani da bi nas ovdje prihvatili. Dakle, na neki način dobro dođe da vas neko jako inozemno ime pohvali, jer tako trolovima ovdje začepite usta. Beskrajno mnogo mi znači pohvala i priznanje od ljudi koje susrećem na cesti, kad me zaustave i nešto mi kažu, a neću pretjerivati kad Vam kažem da mi se to s ovim filmom dogodilo već na desetke puta; ljudi mi ispričaju što im se u filmu svidjelo, što ih je dirnulo, a naš e-mail i Facebook bili su prepuni pozitivnih, toplih komentara i doživljaja. To su ljudi za koje radim film. Ne radim ga ni za jednog kritičara ili s mišlju o nagradama koje se nadam osvojiti. Da se ne lažemo, nagrade su sjajne kao potvrda koju dobivate od struke i dobro dođu u karijeri jer otvaraju put za dalje, posebno u filmu koji je izrazito skupa umjetnost, te na taj način osiguravate bolje šanse svakom novom projektu kojeg pokrenete, ali u konačnici film se radi za gledatelja – ni za koga drugog.

Nije rijetkost da braća i sestre imaju podjednako uspješne karijere u svijetu filma ili surađuju na filmskim projektima: braća Cohen, Lana i Andy Wachowski, Tony i Ridley Scott, te, dakako, ozloglašeni Harvey Weinstein i njegov brat Bob. Vaša sestra Anita Juka je producentica, a zajedno ste osnovale produkcijsku tvrtku 4 Film. Koje su to osobine Vaše sestre zbog kojih volite raditi s njom, na koji način sudjeluje u Vašem kreativnu procesu i biste li rekli da se na nju oslanjate u radu?

Moja sestra ima potpuno drugačije talente od mene i nikad ne bih mogla raditi njezin posao. Ona je uistinu kreativan producent te nikad neće reći „ovo se ne može napraviti“, već prepreke uistinu promatra kao izazove koje treba premostiti. U tom je smislu doista producentica za poželjeti. Nevjerojatno je kreativna u iznalaženju načina kako doći do financiranja projekta. I ne mogu dovoljno naglasiti jednu stvar, producent nije računovođa. Ljudi griješe kad misle da je producent samo netko tko raspoređuje novac. Izuzetno je kreativna u fazi scenarija i moj je najbolji kritičar, te će mi bez uvijanja ili srama reći da nešto ne valja i to obrazložiti, a jednako je izvrsna u montaži. Ono što je isto važno napomenuti jest da smo mi umjetnici vrlo često raspršeni, a producenti poput Anite okupe sve te silne talente, prime situaciju u uzde i prisile nas da iz ideje nešto proizvedemo.

HAVC je temeljem Javnog poziva za poticanje proizvodnje dugometražnih igranih filmova u listopadu prošle godine odobrio sredstva za financiranje šest filmova. Na tom Vam je pozivu odobreno 3.6 milijuna kuna za snimanje Vašeg drugog dugometražnog filma, zanimljivog, da ne kažem kontroverznog naslova Moj privatni ratni zločinac. Pruža li Vam ovaj ishod svojevrsnu satisfakciju za sve što ste proživjeli?

Odmah da Vam kažem, promijenila sam naslov i film se sada zove Atmosfera. To je kod mene često, da mijenjam naslove, sve do kraja, čak mi je to i prirodno. Tek kad se djelo ustvari rodi, ja mu dajem ime, nastanak filma je kreativni proces i, kao što je rekao Orson Welles: „Jedan film pišem, drugi snimam, a treći montiram.“ Što se tiče rezultata, bila sam jako iznenađena kad sam saznala za ishod natječaja nakon što su me već četiri puta odbili. Potpuno sam prestala očekivati išta od tog natječaja, radila sam dalje na drugim projektima i vijest me zatekla, ali naravno da mi je drago.

ivona juka
Najmoćniju filmsku industriju svijeta, onu holivudsku, također potresaju skandali; glumice Rose McGowan, Gwyneth Paltrow, Ashley Judd i Salma Hayek samo su neke od žrtava koje su odlučile progovoriti o zlostavljanjima unutar filmske industrije. Među imenima zlostavljača najčešće se spominje ono moćnog producenta Harveya Weinsteina, ali optužbe nisu zaobišle ni Woodyja Allena, Kevina Spaceya i druge. Časopis USA Today predstavio je rezultate istraživanja prema kojima je 94 posto žena unutar filmske industrije iskusilo neku vrstu seksualnog zlostavljanja ili napada tijekom svoje karijere, a tek su malobrojne o tome odlučile javno govoriti. Kako Vi gledate na situaciju, posebice ako imamo na umu da ste se i sami suprotstavili vrlo moćnoj osobi u svijetu domaćeg filma?

Za mene su pokreti Me Too i Time's Up trenutno nešto najvažnije što se događa u svijetu. Mislim da će se nakon smjene moći u Hollywoodu za par godina posve izmijeniti uloga žena u društvu. Stari perverznjaci, koji su smatrali da se smiju iživljavati nad ženama zbog svoje moći i pozicije, dobivaju otkaze, nitko ih ne želi zaposliti i preko noći im propadaju karijere. Nevjerojatna mi je i zadivljujuća solidarnost Amerikanki koje su odlučile svoj život, svoje karijere uzeti u svoje ruke i same krojiti svoju sudbinu. Nakon što su napravile čistku, slijedi nova era žena. Iznenadilo me reagiranje Catherine Deneuve i Brigitte Bardot koje su o pokretu negativno govorile. Žalosno je kad žene ne podržavaju druge žene. One su govorile kako je riječ o nekoj vrsti puritizma, s čime se apsolutno ne slažem. Te žene su možda navikle biti zlostavljane pa to u neku ruku smatraju i udvaranjem. No, ta dva pokreta #MeToo i Time's Up koja su značajna i zbog toga što su žene pokazale da nas međusobna podrška čini jačima da pokrenemo stvari u pozitivnom smjeru. Hollywood je moćan, imaju nevjerojatan kulturološki utjecaj na cijeli svijet. Kad se promijene filmovi, kad na čelnim funkcijama ne budu ljudi koji imaju seksistički pogled prema ženama, uvjerena sam da će biti više ženskih autora, da će žene imati više glavnih uloga na filmu i da ćemo shvatiti da će žene izmijeniti i doživljaj o sebi, postati samopouzdanije.

Smatrate li važnim poruke koje Hollywood prilikom medijskih spektakala kao što je dodjela Zlatnih globusa ili Oscara šalje publici diljem svijeta, ili mislite da je banalno da svijet filma ima moć odlučivanja o tome koja će se pitanja naći na društvenoj agendi?

Uopće ne mislim da je banalno, slavni ljudi imaju moć i drago mi je što je koriste u prave svrhe. Toliko fanova, followera… Njihov glas je moćan. A osim toga, ne razumijem zašto bi se slavnim osobama oduzimalo pravo da kažu svoje političke stavove? Uostalom, oni su slobodni građani, jednakih prava kao i drugi.

Vesna Pažin u svojoj je recenziji pisala vrlo pohvalno o Ti mene nosiš, koji je nazvala ženskim filmom. Sam Taylor Johnson režirala je Fifty Shades of Grey prema romanu ženske spisateljice, sa ženskom scenaristicom, o ženi koja pristaje na submisivnu ulogu u neobičnom seksualno-romantičnom odnosu. Stavlja li vas to, da se tako izrazimo, u istu košaru, činjenica da ste žene redateljice u čijem su fokusu ženski likovi? Je li to dovoljno za prozvati film ženskim i što žene od toga imaju?

Vesna Pažin je prva napisala kritiku o filmu i bili smo presretni kad smo pročitali njezinu kritiku. Ona kao da je otvorila sezonu dobrih kritika. Moram priznati da se ne sjećam da ga je nazvala „ženskim filmom“, ali znam da je iz njezinog pera to kompliment. Razumijem što je htjela reći, zato mi jest kompliment, no kad to napravi bilo tko drugi osim nje, zapravo vrijeđa, jer ženski film ne postoji, kao ni muški film. Ne postoji ženska operacija kad nekoga operira kirurginja, ne postoji žensko znanje kojeg predaje profesorica fizike na faksu, ne postoji ženska vožnja vožnje u tramvaju kojim upravlja žena. Ne razumijem otkud ikome drskosti da nas stavlja u geto, uopće pod isti zajednički nazivnik, a nikada nekome neće pasti na pamet film Larsa Von Triera ili Mikea Leeja nazvati muškim filmom? Nikome neće pasti na pamet da Sorentina, Almodovara i Ceylana staviti u isti koš. Oni misle da nas tako smiju poniziti i što je najgore i smiju. Neće odgovarati, neće ostati bez posla. A to će učiniti bez pardona čak i oni koji podržavaju Istanbulsku konvenciju. Kako nakon ovog itko može postavljati pitanje o pokretu poput Time's Up? Vrijeme je za promjenu.

ivona juka
Deset je godina prošlo otkad je po prvi put u povijesti jedna žena, Kathryn Bigelow, osvojila nagradu Ceha američkih redatelja i Oscara za najboljeg redatelja. Kako komentirate tu neumoljivu nejednakost Vaše struke?

Vjerujte i mene to šokira. Nemam ni pretpostavku.

Prava na prikazivanje Ti mene nosiš otkupio je Netflix, te se Vaš film može pogledati u čitavom svijetu. Na Hrvatskoj radioteleviziji moći ćemo ga pogledati u četvrtak, 1. ožujka na Drugom programu s početkom u 21 sat. Kako se osjećate uoči druge velike premijere Vašeg filma?

Prikazivanje filma na televiziji je najveća distribucija u Hrvatskoj. Radujem se prikazivanju filma na HRT-u. Nadam se da će film biti gledan i da će se dopasti gledateljima koji ga nisu imali priliku pogledati u kinima.
Foto: Zvonimir Ferina
Objavljeno: 28.02.2018. u 14:28

VEZANE VIJESTI

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p