LIFESTYLE

'Jugoton - Istočno od raja': izložba posvećena sjećanju

Nezaobilazna postaja ljubitelja gramofonskih ploča
 
Kada bi nas, nekoć davno kao klince neki odrasli iz naše ulice pitali što bismo željeli biti kada budemo veliki, Damir bi odlučno izjavio kako će on biti krotitelj lavova ili vatrogasac, ljubimica Marina je htjela biti teta učiteljica, Lea penzionerka, Mija doktorica, a ja sam se sasvim ozbiljno namjerila jednog dana postati - Tajči.
 
Ne kao Tajči nego baš Tajči. Dok bi na gramofonu šarmantno i sjetno pucketala te tu i tamo, zbog prašine na igli, zaškripala njezina vinilka, mislila sam kako je čitav svijet samo moje igralište i kako je sasvim uobičajeno na zagrebačkim se ulicama zvati Don Juan ili Smokvica.
 
Sa zamišljenim mikrofonom u ruci satima sam znala predano uvježbavati nastupe, onako ispred ogledala, nespretno nabadajući u maminim prevelikim lakiranim štiklama i teatralno bacajući uokolo svoj šareni šuškavac praveći se da se radi o bundi od nerca. Kraj gramofona, između debelih enciklopedija i serija ljubića, ležale su još svakojake ploče u šarenim kartonskim omotima, ali Tajči, u pripijenoj crvenoj haljinici od baršuna, zlatnom grudnjaku i s merlinka frizurom na glavi, bila je neprikosnovena, neokrunjena kraljica našeg malog stana u zagrebačkom predgrađu. Bile su to osamdesete, devedesete su tek kucale na vrata i svi su u dnevnim sobama imali drvene škripave gramofone, kolekcije singlica i longplejki.
 
 
Sjećam se kako je stara jednog jutra rekla kako se naš stari gramofon pokvario i kako su ga odnijeli na popravak. Majstor je imao puno posla, a kvar je navodno bio ogroman. Gotovo nepopravljiv. U međuvremenu je šarmantno pucketanje nota zamijenilo nervozno tuljenje sirena, a pucnjava s televizijskih ekrana, vijesti s ratišta i rezolutni govori državnika svakodnevno bi ometali moje koncertne spektakle ispred ogledala. I još mnogo toga. Uz sve te distrakcije iz svijeta odraslih, bilo je zbilja teško biti klinac i živjeti svoje šarene dječje snove. Tih su dana starci spakirali naše kofere i preselili nas na drugi kraj grada, u neko novo predgrađe. Više nikada nisam vidjela naš stari gramofon, a ploče su se negdje zagubile tijekom selidbe. Odraslima taj gubitak nije igrao neku preveliku ulogu u njihovim ozbiljnim životima ispunjenima ozbiljnim, važnim stvarima, kartonskim kutijama na prozorima, izvanrednim televizijskim dnevnicima i zabrinutim dalekim telefonskim pozivima. Bila je to, na kraju krajeva, samo svirajuća plastika.
 
 
Nestankom te čarobne škripe gramofonske igle sve se u mom malenom svijetu nekako naprasno promijenilo. Kao da mi je netko silom i bez pitanja izbrisao soundtrack mog bezbrižnog djetinjstva. Sve je nekako odlazilo kvragu tih dana, a meni je ta drvena krntija iz koje iskaču hrapave note ostala poput nekog lijepog podsjetnika, mementa nekih boljih dana, dana kada smo svi bili bezbrižni, zaigrani i jednostavno- sretni. Vremena kada se 'ljuljala cijela ulica' i kada su se Don Juan i Smokvica 'ljubili i grlili sve do pola dva'. I dan danas me prođu trnci kada se sjetim tih nespretnih plesnih točaka, zamagljenih spotova koje bismo danas olako prozvali trash-om, slatkastih nota i glasa vrckave Tajči, plavokose djevojke koja je bila otkrićem tadašnje pop-scene i neprikosnovenim, obožavanim idolom djevojčica čitave bivše države. Bila je naprosto fantastična, fantastična za vrijeme u kojem se pojavila.
 
 
Lagano subotnje šetuckanje Tehničkim muzejom i multimedijalnom izložbom 'Jugoton- istočno od raja', bilo je za onu razigranu curicu u meni poput neke nostalgične vožnje alejom sjećanja. Prikazujući nastanak vinila, mašineriju koja stoji iza tog čarobnog izuma fenomenalnog zvuka, dizajnerska rješenja naslovnica najvećih muzičkih uspješnica, crno bijele fotografije i skice i sve to popraćeno pričama za koje nikada nismo čuli, izložba je posvećena Jugotonu, najvećoj diskografskoj kući bivše Jugoslavije koja je djelovala od 1947. pa sve do 1991. kada mijenja ime u Croatia Records. Svijetli primjer socijalističkog diva pop-kulture izraslog na temeljima industrijalizacije i modernizacije, u svojim je najsjajnijim danima imao milijunske naklade, prestižne ugovore s domaćim autorima i izvođačima, mnogo licencnih izdanja, stvarateljski i vizionarski 'dream team'… Tvornica zabave iz Dubrave proizvodila je dobar zvuk u tada najsuvremenijem europskom tonskom studiju, onom Jadran filma. Kroz vješte ruke Jugotona prošli su šlageri, opere i operete, lake note ali i kontrapunkt osamdesetih i novovalni junaci poput Azre, Filma, Haustora, Idola i mnogih drugih. I tako sve do burnih, ratnih devedesetih kada je pucnjava nadglasala muziku. Priča o Jugotonu danas predstavlja svjedočanstvo o burnoj i zanimljivoj povijesti jednog društva i kulture i ostat će vječito zapisana u šarmantno zvonkim notama kraljice zvuka - gramofonskoj ploči koje će izlaziti iz mode, ali će se uvijek nanovo u nju vraćati noseći sa sobom kofere prepune nostalgičnih sjećanja. Priča o Jugotonu je dokaz da se i ovdje, na rubu jednog grada, nekoć pisala povijest. I stvarao soundtrack koji nam nitko nikada neće moći oduzeti.
 
 
 
 
 
  
 
  
 
 
 
 
Izložbu 'Jugoton- istočno od raja' možete pogledati do 30.11. u zagrebačkom Tehničkom muzeju.
 
Tina Lončar 
 
photos: Tina Lončar
Objavljeno: 27.11.2014. u 11:12
Tagovi: izložba

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p