LIFESTYLE

Krešimir Dolenčić: Gluma je, u suštini, ciganski posao

Redatelj o svom novom uratku Mobitel

Mobitel/Krešimir Dolenčić 
 
Jedan je od najcjenjenijih redatelja naših prostora, postavio je pedesetak drama te više od trideset opera na scenama Hrvatske, Slovenije, SAD-a, Njemačke, Engleske i Kine, predavao je glumu kao asistent na Akademiji dramskih umjetnosti, bio je profesor na Muzičkoj akademiji te Rice University u Houstonu i Trinity College of Music u Londonu. U njegovoj režiji otvorene su Azijske igre na pijesku, u Omanu, 2012. godine, a stvorio je i najveću opernu predstavu svih vremena, Verdijevu Aidu, u Pekingu, 2003. godine. Njegov najnoviji uradak je predstava Mobitel, najizvođenijeg suvremenog katalonskog dramatičara Sergia Belbela, koja započinje svoj put premijerom u Kazalištu Vidra, 25. siječnja 2015.
 
Zbog svega navedenoga, ali i njegove izrazite karizmatičnosti, u sklopu premijere predstave Mobitel, u kojoj glume Ecija Ojdanić, Nataša Dorčić, Dado Ćosić i Iva Babić, kratko smo popričali s redateljem Krešimirom Dolenčićem.

Nakon brojnih drama, opera, većih i manjih spektakla, zašto baš predstava Mobitel?

Prvenstveno je bilo inspirativno i lijepo raditi ovaj tekst, suvremeniji nego doba u kojem je nastao, davne 2007. godine. On zahtijeva vrlo predanu i talentiranu glumačku ekipu jer je riječ o spektaklu s četiri glumca, što je ujedno i format koji ćemo sve više viđati u budućnosti. Svi danas imamo mobitele jer više nemamo izbora, a predstavom ne prozivamo i nemamo ambiciju ljutiti se na današnji svijet. Ovo je tekst kojeg vrijeme ne gazi i preslika je života, a omogućio je i sjajnu glumačku igru i izveden je u puno zemalja. U Beogradu igra već oko pet sezona, stoga se doista se nismo dvoumili oko postavljanja predstave.
 
Ecija Ojdanić/Mobitel
Koji su bili vaši kriteriji za glumačku postavu predstave Mobitel i koji su vam općenito najbitniji faktori pri izboru glumaca?

Pri izboru glumaca najljepše je kada nisi vezan za ansambl kazališta i kada doista sam probereš ekipu s kojom ćeš raditi. Ovo je bio slučaj i predstave Mobitel, na kojoj je radilo dvoje mojih bivših studenata, oboje fantastični – Iva Babić i Dado Ćosić. Mladi su, no njihova poetika i glumački habitus su već sada beskrajno zreli. Natašu Dorčić znam već dugi niz godina, poznajem je jako dobro, isto kao i Eciju Ojdanić. Bilo je beskrajno zabavno raditi s ovom ekipom i na ovoj predstavi. Imao sam sladak zadatak da radim s prijateljima, bivšim studentima i vrhunskim glumcima, a ne dogodi se svaki put da ideš na probu sa silnim veseljem.

Uživate li u radu u kazalištu?

Lijepo je raditi u kazalištu. Ljudi se često žale, ovakvo je, onakvo je, namučili smo se... Jesmo, no što je to prema mnogim drugim poslovima koje ljudi obavljaju? Bavimo se nečim lijepim, u toplom smo, pjevamo, plešemo, predstavljamo, igramo, glumimo i nastojimo ljudima dati tih sat-dva opuštanja. Ne samo dijagnozu današnjeg svijeta, koji je takav kakav je, već i svojevrsnu terapiju.
 
Mobitel/Krešimir Dolenčić
Radili ste po cijelom svijetu, no Hrvatsku ste odabrali kao svoju bazu. S pretpostavkom da kazalište u svijetu ipak nešto bolje kotira, postoji li neki poseban razlog za to?

Svakako je organiziranije i sređenije u drugim zemljama, no Hrvatsku sam izabrao iz jednostavnog razloga. Ovdje je moja obitelj i jako mi je važno da su moji sinovi i kćer svoje prve životne korake i lekcije naučili upravo ovdje, uz tatu u blizini. Dakako, sustavi u mnogim zemljama su bolji, no utoliko i okrutniji. Većina, usudio bih se reći, čak nijedan, glumac na svijetu ne živi od glume kao svoje profesije. One koje vidimo na televiziji spadaju u izrazito mali postotak sretnika. Gluma je zapravo jedan težak posao u smislu preživljavanja. U osnovi je to ciganski posao. Ideš od mjesta do mjesta, ako si zaradio za večeru, dobiješ je, ako nisi, isfućkaju te. Nisam siguran da se veselim tome što se konstantno borimo za tržišnu ekonomiju u kazalištu. To bi značilo da će ulaznice biti mnogo skuplje. Naš sustav je užasan, zakon nije dobar, baš kao ni navike na radu, no još uvijek smo, koliko toliko, dostupni publici i u biti smo u dobroj situaciji. Da se mene pita, sve karte bi koštale deset kuna, jer ljudi doista žele doći, doživjeti nešto novo, uživo čuti nekoga. To ostavlja trag.

Radili ste na dramama, operama, komedijama... Je li u određenom žanru uživate više, a u nekom manje? Imate li svog favorita?

Teško je reći... Ljudi se mijenjaju iz mjeseca u mjesec, ja se mijenjam... Jučer sam, primjerice, imao premijeru obnove svoje predstave u HNK, Seviljski brijač, koja se prikazuje već desetu sezonu. Bilo je krasno, krcato, duhovito, veselo, osjećao sam se ispunjeno i divno, baš kao i kada dođem ovdje. Raditi i provesti vrijeme proba s ljudima s kojima si blizak, pjevali oni, plesali ili glumili, nije bitno. Format u glavi je uvijek isti, bila to mala soba, stadion, Vidra, ogromno kazalište...
 
Nataša Dorčić/Dado Ćosić
Imate li neki trenutak u svojoj bogatoj karijeri koji vam je ostao u pamćenju ili vas obilježio na bilo koji način?

Ima ih milijun, svi su divni i jako su živi. Primjerice, bio sam na prvoj godini Akademije i došao sam kod jednog čovjeka imena Vjeko, predsjednika Saveza socijalističke omladine Općine Centar. Nije znao ništa o meni, kao ni ja o njemu. Rekao sam mu da bi mi rado radili tako neku predstavu, ja ću je napisati, a igrali bi moji prijatelji. Dobili smo SKUC, plakat, neku malu lovu, napravili smo moju prvu predstavu Oženih se vješticom i odigrali je 96 puta po cijeloj Jugoslaviji i dobili oko 20 nagrada. Tako je sve počelo. Zatim, Ivica Restović, divan intendant HNK Split, je čuo da postoji jedan mali, koji je sa studentima Muzičke akademije napravio jednu operu u Zagrebu, koja je jako dobro prošla. Momentalno mi je dao operu Hoffmanove priče, jednu od ogromnih, najtežih i možda najkompliciranijih opera, ujedno i moju treću opernu režiju ikada. Dundo Maroje na Lovrijencu... Svaki ispit na akademiji je također neopisivo težak i veliki stres... Sve su to jako bitne stvari i sve su me obilježile... No, rekao bih da je život u kazalištu, u suštini, vrlo lijep. U zadnje vrijeme postaje malo nezgodan jer je podijeljen, ispolitiziran, umjetnost zalazi u sfere u koje ne bi smjela, opredjeljuje se, proziva i prokazuje. Ne ostavlja izbor, ali se nadam da će to s vremenom prestati.
 
Iva Babić
Što vas pokreće?

U kazalištu sam se uvijek volio igrati... Konstantno pokušavaš ne izgubiti to veselje sa samih početaka, 1981. u mom slučaju, kada sam primljen na Akademiju. Nekako sam još uvijek tu, entuzijastičan...

Niste izgubili početnu strast?

U Zagrebu mi trenutno ide 10 predstava. To je predivno, gledati kuda predstava može otići kada te nema i kako se to sve može razviti. Ona dobije neki svoj život. Kazalište doživljavam kao živi organizam i ogromnu ljubav koji prelazi s glumaca na publiku. Nije ovo neka patetična izjava, to doista jest tako. Neke sile djeluju u kazalištu koje ni sam ne mogu, ni ne želim, definirati. Bilo je trenutaka u mojim predstavama koje te vade iz tog vremenskog i prostornog kontinuuma. Svi mi koji radimo u kazalištu i na ovoj predstavi to radimo kako bismo ispunili sebe, pa onda i druge. No, to može i teta u dućanu, a u priču da je svijet prljav i pokvaren jednostavno ne vjerujem. Neće nas pogoditi meteor i jednostavno treba živjeti i uživati.
 
Mobitel/Krešimir Dolenčić
 
Matea Martek
Foto: Press
Objavljeno: 22.01.2015. u 15:15

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p