Livio Badurina

Tijekom karijere puno ste surađivali s Tomažem Pandurom čije su predstave
bez iznimke visokoestetizirane; koliko vam je u teatru važna vizualnost?

U teatru i na filmu vizualnost je važna koliko i sama priča, kompozicija i sklad u kojem se nalaze. Majstorstvo dolazi u trenutku kada se u skladu osjeća lakoća, ta se lakoća tada prenosi  i budi ono nesvjesno u  promatraču. Vidjeti nešto skladno znači doživjeti osjećaj ugode.

Nedavno ste u HNK-ovu 'Dundu Maroju' glumili ženu, Lauru, koja vam je
donijela i nagradu 'Mila Dimitrijević' , te nagradu hrvatskog glumišta; koliko su vam kostimi pomogli da se  odmaknete od potencijalne vulgarnosti i odigrate je bez napadne travestije?

Ulogu sam nastojao graditi kao studiju holivudskih ikona dvadesetog stoljeća, što je i više nego inspirativno područje kako za mene tako i za kostimografkinju Irenu Sušec. Proveli smo sate u krojačnici u namjeri da napravimo dobar posao jer je cijela priča u sebi nosila znak visokog rizika. Na sreću imali smo dovoljno strpljenja i slobode da vodimo računa oko najsitnijih detalja kao i vremena da se ja u svemu tome uopće i snađem.  

Općenito, koliko je kostim važan za ulogu?

Sam rad na ulozi i priprema kostimografa definira kostim. To je proces koji publici nikad nije vidljiv, a nije za nju niti zanimljiv jer je sve u nekom raskomadanom stanju, neuvjerljivo i nemušto.. Zna bit jezivo naporno, ponekad i frustrirajuće dok se ne posložiš. Kostim je nešto što dolazi u završnoj etapi posla i to je ona točka na i kad svojoj ulozi daješ vizualni identitet. Kostim je u tom trenutku poput tvoje nove kože u kojoj započinješ neki drugi život.

Za koju ste ulogu napravili najveću fizičku transformaciju?

Za ulogu Scipiona u Pandurovom triptihu "Božanstvena komedija". U zraku, na trapezu, na kugli, bez kostima, bijel i ćelav, spiritus mundi.

Radili ste i na nekoliko povijesnih filmova; koja je razlika glumiti u
kostimiranoj priči?

I današnje će vrijeme za 100 godina biti kostimirana priča. Uvijek će postojati ljubavni parovi, očevi i sinovi, urote i ratovi........samo u nekim drugim arhitekturama, kostimima i svjetonazorima....

 

Koji su vam filmovi najdraži zbog svoje vizualnosti?

Svi filmovi Stanleya Kubricka.

A koji pamtite zbog dobre kamere?

Sve filmove Stanleya Kubricka.

Kako ste se počeli baviti fotografijom?

Spontano, sve do trenutka kad sam prije nekoliko godina počeo spajati te iste fotografije u priče, onda je nekako došla i kamera i stvari su se počele slagati, i dobivati oblik nekog mog dnevnika. Snimao sam situacije u kojima sam se poslovno ili privatno nalazio, tako sam iz nastalih materijala počeo montirati male priče o nekom ili nečem. Dužinu samog filma uvijek diktira dužina priče u kojoj se isprepliću fotografija i video. Tako su nastale priče o Nini Violić, Leoni Paraminski, Suzani Nikolić, Nataši Dorčić i Dubravki Ostojić, kao i mali making off "Company", u kojem sam pratio nastajanje predstave "Tesla electric company", zatim "Bazar" - petominutni film snimljen u Međugorju.......

 

Što vam je najvažnije u fotografiji?

Trenutak u kojem vidim priču i kompoziciju.

Koji su vam autori dragi?

Nenabrojivo. Tijekom života prepoznaješ svoj senzibilitet kroz autorstva drugih, ona te usmjeravaju, nadahnjuju i razvijaju tvoj vlastiti identitet.  Nalaze se u slikarstvu, kazalištu, književnosti, filmu, arhitekturi, fotografiji, dizajnu, muzici......

 

Kako je došlo do realizacije projekta Dolce Vita/showreel/diary of an actor? Kako vam je bilo raditi na njemu i jeste li ispunili vlastita očekivanja?

Kako već godinama sudjelujem na Dubrovačkim ljetnim igrama, želio sam zabilježiti kamerom i fotoaparatom, situacije dana i noći, situacije svakodnevice i pozornice, kao i situacije u kojima se nalaze, dubrovkinje, dubrovčani, turisti i glumci. Glazbena podloga petominutnog filma je Beluhanov "Plavi dan", a 23 fotografska triptiha posložena kao storyboard nadopunjavali su priču iz video dnevnika. Nakon Dubrovačke izložbe, Dolce vita bila je postavljena i u Poreču na bijenalu Photodistorzija, a jedan dio fotografija objavljen je i u časopisu Hrvatsko glumište u čijem sam, odnedavno, uredničkom timu. 

Više ste puta bili  proglašavani  najbolje odjevenim muškarcem. Koliko vam je odjeća uopće važna?

Pa moraš imat nešto za obuć'.

S kojeg aspekta pratite modu i što za Vas ona predstavlja?

Moda je kostimirano vrijeme. Ono te mijenja htio ti to ili ne, no dobro, nekoga mjenja sporije, a nekog brže, a nekog nikad.

Mijenja li se vaš osobni stil u procesima rada na određenim ulogama (imaju li one
utjecaja...)?

Promjenom boje ili dužine kose, puštanjem brade ili brkova, ovisno o tome što trenutno radiš u kazalištu ili na filmu, mijenjaš  samo svoj izgled. Ono što je meni zanimljivije je boravak u svijetu neke osobe koju tek namjeravaš odigrati. Istraživalački proces rada na ulozi Nikole Tesle, pod Pandurovim vodstvom, jedno je takvo iskustvo koje te mijenja u nekim segmentima i kao osobu, na jedan suptilan i dostojanstven način, nakon kojeg se osjećaš pročiščeno.  

Kako je došlo do suradnje na projektu Fashion.hr i kako bi definirali pristup kojim ste napravili ovu veliku seriju fotografija i filmova?

Vinko Filipić i ja sreli smo se u Dubrovniku na mojoj izložbi gdje mi je i predložio da za Fashion.hr napravim priče o dizajnerima. Tako sam ove zime pohodio stanove, ateljee, dućane i studije 14 hrvatskih dizajnera i fotografirao ih u trenuciima osmišljavanja, pripremanja i izrada samih kolekcija za Varaždinski fashion.hr. S vremenom je nastao materijal iz kojeg je napravljen katalog sastavljen od 147 fotografija, kao i 15 jednominutnih portreta u formi slideshow-a. Uf ma da, naradio se ja. 

Prvi put imate iskustvo  fotografiranja u  modnom stvaralačkom ambijentu. Koliko je ono različito od  onoga što ste do sada obrađivali?

Galaš, Maja i Petra Špoljar, Etna maar, Skoko, Jularić, Čuka, Došen, Donassy, Klarić, Mustre, Envy room, Sever, Di Caprio, njihova različitost je fascinantna, kako u osobnostima i njihovim kolekcijama, tako i u ambijentima u kojima stvaraju ili žive. Način na koji sam promatrao i snimao dizajnere ne razlikuje se od pristupa kojim sam do sada radio, stvaralački ambijent je stvaralački ambijent, u trenucima pauze, nadahnuća, timskog rada, u trenucima skeptičnosti, predanosti, strpljivosti i tišine.  

Koliko je po vama svijet dizajnera magičan, a koliko običan?

Magičnost stvaraš sam,  u trenutku kad je ugledaš i prepoznaš.

Što sljedeće planirate?

Početkom veljače odlazim u Ljubljansku kinoteku na premijeru dokumentarnog filma koji sažima dvadesetogodišnji redateljski opus Tomaža Pandura, čiju režiju potpisuje redateljica i producentica Dragica Petrović. Kako je suradnja s Pandurom većim dijelom dio i moje kazališne biografije, normalno je da se  veselim  odlasku na premijeru. Televizijska premijera dokumentarca predviđena je 24.02 na prvom programu Slovenske nacionalne televizije.