LIFESTYLE

Livio Badurina

Veliki glumac s iznimnim osjećajem za estetiku.
Kazališni i filmski glumac Livio Badurina ove godine obilježava dva desetljeća karijere koju je ponajviše odredila dugogodišnja suradnja sa slovenskim redateljem Tomažem Pandurom. Igrao je na mnogim europskim scenama, bio asistent na Akademiji dramske umjetnosti, odnedavno je u uredništvu časopisa Hrvatsko glumište... A posljednjih nekoliko godina sve intenzivnije bavi se i fotografijom. Ta njegova strast dovela ga je do dvije samostalne izložbe, a potpisao je i katalog te video klipove za skori Fashion.hr event koji će se od 31. siječnja do 2. veljače održavati u Varaždinu.

 

 

 

Tijekom karijere puno ste surađivali s Tomažem Pandurom čije su predstave
bez iznimke visokoestetizirane; koliko vam je u teatru važna vizualnost?

U teatru i na filmu vizualnost je važna koliko i sama priča, kompozicija i sklad u kojem se nalaze. Majstorstvo dolazi u trenutku kada se u skladu osjeća lakoća, ta se lakoća tada prenosi  i budi ono nesvjesno u  promatraču. Vidjeti nešto skladno znači doživjeti osjećaj ugode.

Nedavno ste u HNK-ovu 'Dundu Maroju' glumili ženu, Lauru, koja vam je
donijela i nagradu 'Mila Dimitrijević' , te nagradu hrvatskog glumišta; koliko su vam kostimi pomogli da se  odmaknete od potencijalne vulgarnosti i odigrate je bez napadne travestije?

Ulogu sam nastojao graditi kao studiju holivudskih ikona dvadesetog stoljeća, što je i više nego inspirativno područje kako za mene tako i za kostimografkinju Irenu Sušec. Proveli smo sate u krojačnici u namjeri da napravimo dobar posao jer je cijela priča u sebi nosila znak visokog rizika. Na sreću imali smo dovoljno strpljenja i slobode da vodimo računa oko najsitnijih detalja kao i vremena da se ja u svemu tome uopće i snađem.  

Općenito, koliko je kostim važan za ulogu?

Sam rad na ulozi i priprema kostimografa definira kostim. To je proces koji publici nikad nije vidljiv, a nije za nju niti zanimljiv jer je sve u nekom raskomadanom stanju, neuvjerljivo i nemušto.. Zna bit jezivo naporno, ponekad i frustrirajuće dok se ne posložiš. Kostim je nešto što dolazi u završnoj etapi posla i to je ona točka na i kad svojoj ulozi daješ vizualni identitet. Kostim je u tom trenutku poput tvoje nove kože u kojoj započinješ neki drugi život.

Za koju ste ulogu napravili najveću fizičku transformaciju?

Za ulogu Scipiona u Pandurovom triptihu "Božanstvena komedija". U zraku, na trapezu, na kugli, bez kostima, bijel i ćelav, spiritus mundi.

Radili ste i na nekoliko povijesnih filmova; koja je razlika glumiti u
kostimiranoj priči?

I današnje će vrijeme za 100 godina biti kostimirana priča. Uvijek će postojati ljubavni parovi, očevi i sinovi, urote i ratovi........samo u nekim drugim arhitekturama, kostimima i svjetonazorima....

 

Koji su vam filmovi najdraži zbog svoje vizualnosti?

Svi filmovi Stanleya Kubricka.

A koji pamtite zbog dobre kamere?

Sve filmove Stanleya Kubricka.

Kako ste se počeli baviti fotografijom?

Spontano, sve do trenutka kad sam prije nekoliko godina počeo spajati te iste fotografije u priče, onda je nekako došla i kamera i stvari su se počele slagati, i dobivati oblik nekog mog dnevnika. Snimao sam situacije u kojima sam se poslovno ili privatno nalazio, tako sam iz nastalih materijala počeo montirati male priče o nekom ili nečem. Dužinu samog filma uvijek diktira dužina priče u kojoj se isprepliću fotografija i video. Tako su nastale priče o Nini Violić, Leoni Paraminski, Suzani Nikolić, Nataši Dorčić i Dubravki Ostojić, kao i mali making off "Company", u kojem sam pratio nastajanje predstave "Tesla electric company", zatim "Bazar" - petominutni film snimljen u Međugorju.......

 

Što vam je najvažnije u fotografiji?

Trenutak u kojem vidim priču i kompoziciju.

Koji su vam autori dragi?

Nenabrojivo. Tijekom života prepoznaješ svoj senzibilitet kroz autorstva drugih, ona te usmjeravaju, nadahnjuju i razvijaju tvoj vlastiti identitet.  Nalaze se u slikarstvu, kazalištu, književnosti, filmu, arhitekturi, fotografiji, dizajnu, muzici......

 

Kako je došlo do realizacije projekta Dolce Vita/showreel/diary of an actor? Kako vam je bilo raditi na njemu i jeste li ispunili vlastita očekivanja?

Kako već godinama sudjelujem na Dubrovačkim ljetnim igrama, želio sam zabilježiti kamerom i fotoaparatom, situacije dana i noći, situacije svakodnevice i pozornice, kao i situacije u kojima se nalaze, dubrovkinje, dubrovčani, turisti i glumci. Glazbena podloga petominutnog filma je Beluhanov "Plavi dan", a 23 fotografska triptiha posložena kao storyboard nadopunjavali su priču iz video dnevnika. Nakon Dubrovačke izložbe, Dolce vita bila je postavljena i u Poreču na bijenalu Photodistorzija, a jedan dio fotografija objavljen je i u časopisu Hrvatsko glumište u čijem sam, odnedavno, uredničkom timu. 



Više ste puta bili  proglašavani  najbolje odjevenim muškarcem. Koliko vam je odjeća uopće važna?

Pa moraš imat nešto za obuć'.

S kojeg aspekta pratite modu i što za Vas ona predstavlja?

Moda je kostimirano vrijeme. Ono te mijenja htio ti to ili ne, no dobro, nekoga mjenja sporije, a nekog brže, a nekog nikad.

Mijenja li se vaš osobni stil u procesima rada na određenim ulogama (imaju li one
utjecaja...)?

Promjenom boje ili dužine kose, puštanjem brade ili brkova, ovisno o tome što trenutno radiš u kazalištu ili na filmu, mijenjaš  samo svoj izgled. Ono što je meni zanimljivije je boravak u svijetu neke osobe koju tek namjeravaš odigrati. Istraživalački proces rada na ulozi Nikole Tesle, pod Pandurovim vodstvom, jedno je takvo iskustvo koje te mijenja u nekim segmentima i kao osobu, na jedan suptilan i dostojanstven način, nakon kojeg se osjećaš pročiščeno.  


Kako je došlo do suradnje na projektu Fashion.hr i kako bi definirali pristup kojim ste napravili ovu veliku seriju fotografija i filmova?

Vinko Filipić i ja sreli smo se u Dubrovniku na mojoj izložbi gdje mi je i predložio da za Fashion.hr napravim priče o dizajnerima. Tako sam ove zime pohodio stanove, ateljee, dućane i studije 14 hrvatskih dizajnera i fotografirao ih u trenuciima osmišljavanja, pripremanja i izrada samih kolekcija za Varaždinski fashion.hr. S vremenom je nastao materijal iz kojeg je napravljen katalog sastavljen od 147 fotografija, kao i 15 jednominutnih portreta u formi slideshow-a. Uf ma da, naradio se ja. 

  

Prvi put imate iskustvo  fotografiranja u  modnom stvaralačkom ambijentu. Koliko je ono različito od  onoga što ste do sada obrađivali?

Galaš, Maja i Petra Špoljar, Etna maar, Skoko, Jularić, Čuka, Došen, Donassy, Klarić, Mustre, Envy room, Sever, Di Caprio, njihova različitost je fascinantna, kako u osobnostima i njihovim kolekcijama, tako i u ambijentima u kojima stvaraju ili žive. Način na koji sam promatrao i snimao dizajnere ne razlikuje se od pristupa kojim sam do sada radio, stvaralački ambijent je stvaralački ambijent, u trenucima pauze, nadahnuća, timskog rada, u trenucima skeptičnosti, predanosti, strpljivosti i tišine.  

 

 

Koliko je po vama svijet dizajnera magičan, a koliko običan?

Magičnost stvaraš sam,  u trenutku kad je ugledaš i prepoznaš.

 

Što sljedeće planirate?

Početkom veljače odlazim u Ljubljansku kinoteku na premijeru dokumentarnog filma koji sažima dvadesetogodišnji redateljski opus Tomaža Pandura, čiju režiju potpisuje redateljica i producentica Dragica Petrović. Kako je suradnja s Pandurom većim dijelom dio i moje kazališne biografije, normalno je da se  veselim  odlasku na premijeru. Televizijska premijera dokumentarca predviđena je 24.02 na prvom programu Slovenske nacionalne televizije.

Objavljeno: 19.01.2008. u 18:14

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p