Prva ovosezonska premijera zagrebačkog baleta u Hrvatskom narodnom kazalištu održat će se 11. studenog, a u pitanju su dva suvremena autorska plesna djela: Tamni pejzaži Marjane Krajač i Bolero Maše Kolar. Zbog stalne težnje da se u sastavni dio repertoara uvrste najsuvremenija domaća djela, otvorenje baletne sezone zapao je upravo etabliranim hrvatskim koreografkinjama koje su na samom početku sezone baletni ansambl stavile pred izazov. Zbog čega je rad na ovim komadima bio toliko poseban, otkrila nam je mlada balerina Lucija Radić.
Bez obzira koliko smo puta prošli kroz zamršene hodnike Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, uvijek iznova je izazov pamtiti sve uske prolaze, ostavljati mrvice kruha putem i pamtiti na kojem katu ste nakon vožnje liftom završili. Njegovim za posjetitelje tajanstvenim hodnicima provela nas je upravo 25-godišnja Lucija kojoj su oni nakon osam godina postali drugi dom. Njoj nisu potrebne mrvice kruha, ona svojim gracioznim i pomalo lebdećim hodom svojstvenim samo balerinama juri od garderobe, do šminke, pozornice i kafića, a jedino zastaje kako bi provjerila je li je pratite u stopu. A vi hodate iza nje, diveći se njenom besprijekorno ispravnom držanju i automatski zabacujete svoja ramena. No, tješite se da se pored balerine svatko osjeća pogrbljeno. Na snimanju Lucija zadržava gracioznost, a na naš laički savjet da se pokuša opustiti, ona sa svojim neodoljivim osmijeh odgovara da ne razumije savjet jer je ona opuštena. Naravno da jedna balerina sjedi uspravno. Za razliku od vas koji osam sati pred računalom zauzimate sve moguće poze. Osim, naravno, one uspravne.
Sjedamo u njihov kafić u kojem, kao i svaki put do sada vlada gužva, a kakofonija raznih glasova i zvukova, nadjačava tihu Luciju u svakoj rečenici. Dok vi pijete četvrtu kavu tog dana i bez grižnje savjesti dodajte u nju vrećicu šećera, Lucija uzima tek čašu vode. Započinje pričati o probama za novu predstavu, a vi se ne možete prestati divi njenoj krhkoj ljepoti, porculanskom tenu i očima čiji pogled vas hipnotizira. A tek kad se Lucija nasmije – taj blagi, nježni, ali u isto vrijeme ozareni osmijeh osvojio nas je na prvu. Ta nježnost vidljiva je i kroz način na koji Lucija priča. Ona je nenametljiva, izuzetno pristojna, blaga, ali prije svega izrazito senzibilna i srčana. A to se posebno očituje kroz način na koji opisuje svoju ljubav prema baletu, strast koja je vodi na pozornici, ali i vlastite unutarnje borbe koje su, kako ona ističe, sastavni dio baleta.
Luciji je prva ovosezonska baletna premijera od velika važnosti. Naime, balerina se prošle godine susrela s najgorom noćnom morom svakog plesača – teškom ozljedom. Nakon ljetnog godišnjeg na probi za balet Bajadera, Lucija se ozlijedila i prilikom toga slomila tri kosti stopala, a njih pet je uz to još bilo i dislocirano. U samo par sekundi srušio joj se svijet. Liječnici su joj prognozirali oporavak od dvije godine, no Lucija je nakon godinu dana intenzivne rehabilitacije ponovno uskočila u svoje baletne papučice.
„Ozljeda me osnažila i zbog nje sam naglo sazrela!“
„Moram priznati da sam prvih pet mjeseci samo plakala. Srećom imala sam odlično rehabilitaciju, toliko ljudi oko sebe koji su me nakon svakog pada iz dana u dan dizali. U jednom trenutku sam si sve posložila u glavi i rekla samoj sebi da je to tako trebalo biti. Valjda sam trebala stati na loptu, da mi se organizam odmori, da ja razmislim što želim i gdje se vidim. Mislim da se sve to jednostavno trebalo dogoditi. Nisam se dala, nastavila sam raditi i vježbati. Najgore mi je bilo jer sam prije tog ljeta osvojila nagradu Ana Roje za ulogu u koreografiji 'Kompleksna poezija' Pascala Touzeaua u predstavi 'Kraljevi bogova'. Bio je to strašan udarac za mene. Ali tako je uvijek u baletu, kreneš, vineš se i onda naglo padneš. Vječna je to borba, balet je pun velikih uspona i padova. No, na koncu moram priznati da me ozljeda osnažila i da sam zbog nje naglo sazrela“, prisjeća se Lucija.
Dok prepričava kako je plakala kad je prvi put ponovno stala na ozlijeđenu nogu, u njenim očima vidimo iskru one istinske sreće. Upravo zbog toga su joj predstave Tamni pejzaži i Bolero toliko važne. U pitanju je zanimljiv koncept u kojem će se na istoj sceni u jednoj večeri predstaviti autorska djela dviju koreografkinja. Tamni pejzaži Marjane Krajač preispituje što radi tijelo kada je prepušteno prostoru volumena i kada je u mogućnosti ispuniti taj volumen nekim drugim doživljajem vremena i materije.
„Marjana i Maša su dvije potpuno različite umjetničke duše. Marjana nas je koreografski odlično vodila, ali posebnost Tamnih pejzaža leži u improvizaciji. Ovo je prvi put da smo se mi plesači susreli s pojmom baletne improvizacije. Moram priznati da je u početku u svim nama vladao strah stati na scenu i improvizirati. Ona nas je vodila, ali zapravo cijelo vrijeme radiš ono što osjećaš. Marjana je u nama htjela probuditi svjesnost samih sebe, da počnemo osjećati koji je zapravo naš osobni plesni stil. Na početku je to bilo stvarno teško jer smo svi kopirali određene koreografe jer si do tada navikao tako raditi. U ovoj predstavi nema ograničenja ni pravila, pustila bi se glazba i od nas se očekivalo da improviziramo prema onome što uistinu osjećamo – tih 20 minuta imaš potpuno slobodu“, objašnjava Lucija.
Na pitanje je li kroz rad otkrila koji je njen stil plesanja, Lucija se slatko nasmije i gleda u daljinu – shvatila je zajedno s koreografkinjom da na sceni pleše poput divlje životinje.
„U ovoj predstavi leži određena moć jer ti omogućuje da na sceni uistinu pokažeš što god želiš. Do sada si uvijek bio u nekom okviru, a sada imamo priliku pokazati što uistinu jesmo. A meni je to moćno i oslobađajuće! Jako sam energična na sceni. Marjani nikad nije bilo dovoljno moje divlje životinje, govorila mi je uvijek da je još više moram pustiti. Definitivno ta energija proizlazi i iz činjenice što godinu dana nisam bila na sceni.“
Nakon pauze u istoj večeri Lucija presvlači čarapice i u papučicama ponovno stupa na scenu u predstavi Bolero koreografkinje Maše Kolar. Ova predstava predstavlja uporno, ustrajno i neumoljivo otkucavanje bitka zajednice. Bolero je glazba koja je upisana u kolektivnu svijest zapadne civilizacije.
„Jedna od glavnih razlika modernog i klasičnog baleta leži u tome što u modernom baletu većinom plešemo u mekanim papučicama ili u čarapama. Dok u klasičnom baletu plešemo u špicama. Razlika je, naravno, i u pokretu. I razlika leži i u kostimima. U klasičnom baletu tu su prelijepi i raskošni kostimi, a svaka moderna koreografija nema točno određenih pravila, stoga odluka leži u rukama redatelja i kostimografa. Što mi je draže plesati, klasični ili moderni balet? Sve ovisi o samoj predstavi. Ima lakših klasičnih predstava, no s druge strane ćeš plesati težu modernu, i suprotno. Meni osobno sve ovisi o samoj koreografiji“, objašnjava Lucija.
U dobi od samo tri godine Lucija se bezuvjetno zaljubljuje u baleti. Za to je zaslužna njena majka koja ju je odvela na baletnu predstavu Labuđe jezero u kojem je plesala tadašnja prvakinja baleta Almira Osmanović. Bio je potreban tek jedan pogled na crnog labuda da Lucija cijeli svoj život posveti baletu. Možda je majka bila zaslužna za buđenje te ljubavi, no sve dok Lucija nakon završene srednje škole nije primljena u ansambl Hrvatskog narodnog kazališta, ona ju je pokušavala odgovoriti od baleta. Lucija nježno na to uzdiže, roditeljima iskreno ništa ne zamjera jer zna da su je samo željeli zaštiti.
„Mama je godinama pokušavala preusmjeriti me na neki drugi oblik plesa, no ja sam uvijek znala da se želim baviti baletom. Upisivala me na gimnastiku, na latinoameričke plesove, sve kako bi me odmakla od baleta. Ona, naime, nije htjela da se u životu bavim s tim jer je to teško i zahtjevno zanimanje s puno odricanja. Naravno da su mi bili podrška, da su me vodili na treninge i audicije u Mađarsku i Milano. Jednostavno su se bojali jer sam po prirodi strašno senzibilna. Nisu htjeli da patim. No, nisu bili u pravu“, s osmijehom ističe Lucija.
Biti balerina iziskuje svakodnevna odricanja. U svakom trenutku moraš biti u potpunoj fizičkoj spremi, paziti na prehranu, vježbati čak i kad si na godišnjem i paziti na svaki kilogram. Konkurencija je danas čak i više izražena jer je radni vijek postao puno kraći. Dok se nekoć plesalo do 40 godine, danas je granica pala na 35 godina, što je posebno izraženo u inozemstvu. Razlog tomu je sve veća količina mladih talentiranih ljudi koji su fizički izdržljiviji, brži, okretniji i spremni za sve baletne izazove. No, Lucija ističe da je ta konkurencija u njenom matičnoj kući manje izražena jer se oni prije svega gledaju kao obitelj, dok su vani uvjeti ipak suroviji.
„Na prehranu moramo paziti svaki dan. Jedemo pretežito lagane obroke jer smo u probama cijeli dan. Brojne balerine su na makrobiotičkoj ishrani. Ja osobno ne jedem navečer. Ugljikohidrata sam se još i odrekla, ali najveći problem mi predstavlja slatko. Povremeno se počastim malom čokoladicom ili kupim nešto u trgovini zdrave prehrane – tješim se da je ipak zdravo slatko u pitanje“, kroz smijeh objašnjava Lucija.
Obožava baletnu estetiku, a posebno uživa u raskošnim i bajkovitim kostimima klasičnog baleta, a najdraži su joj oni iz Bajadere, dok se ne može nadiviti velikim krunama koje nose u Orašaru.
„S modernim baletom mi svi imamo svojevrsnih problema jer smo strašno samokritični, a u tim predstavama smo pretežito polugoli, imamo bodyje, topove, vidi se mnogo kože, a nama to nije drago za pokazati. Sve balerine imaju svojevrsni problem s tim. Otkad kreneš u balet od malena, uvijek nešto ne valja, bilo s plesom ili tvojim izgledom. Uvijek se ide za tim da se nešto treba poboljšati. Naravno kad odrasteš u takvim uvjetima, imaš određene komplekse što se fizičkog izgleda tiče pa ti je teško ogoliti se pred publikom. Nikom nije ugodno se ogoliti, mi nismo naučene da nam se govori kako smo lijepe i zgodne. I zapravo se stalno u jednu ruku skrivamo. Nema balerine koja je zadovoljna sa svojim tijelom i načinom na koji izgleda. To je specifično kod balerina, dok baletani nisu toliko opterećeni svojim fizičkim izgledom. No, s druge strane si snažna osoba čvrstog karaktera jer da to nisi ne bi mogao na sceni otplesati baletnu predstavu. Kontradiktoran je taj segment baleta“, pojašnjava Lucija.
„U baletu je magično apsolutno sve!“
Najdraži dio posla joj je izlazak na scenu pred same gledatelje. Ali i onaj osjećaj kada ta ista predstava završi, a ti si svjestan da si dobro odradio posao – osjećaj kojeg Lucija ne može opisati. No, njen osmijeh i sneni pogled dovoljno objašnjavaju. Lucija istinski voli balet, njegovu estetiku, sve njegove pozitivne, ali i negativne strane. No, to je tako sa svakom velikom životnom ljubavi – ona je vječna borba koja nas ispunjava.
„U baletu je magično apsolutno sve, od emocija koje prenosimo na pozornici, do svakog pokreta kojeg radiš. Činjenica da ljudi dolaze u kazalište gledati upravo tebe na pozornici predstavlja svojevrsni osjećaj moći. Mi stvaramo bajku koju gledatelji žele vidjeti i osjetiti. I ti kostimi koje nosiš – u svom poslu si stalno lijep, od jutra do mraka, a to mi je prekrasno. A na pozornici, na njoj se osjećam moćno i snažno“, zaključuje Lucija.
Foto: Jure Perišić, PR
Objavljeno: 10.11.2016. u 11:19