Merima Ključo - skromna harmonikašica svjetskog zvuka

Po prvi put nakon mnogo godina Merima boravi duži period na jednom mjestu, a duže za nju znači svega mjesec dana. Inače na relaciji Amsterdam/Los Angeles, Merimi je boravak u Zagrebu, unatoč brojnim obvezama, bio svojevrsni godišnji odmor. Razlog tome je izvrsna ekipa s kojom je radila na predstavi Velika bilježnica.

“Odlično smo se svi uklopili, odmah sam imala osjećaj kao da smo svi zajedno odrasli. Glumcima je bilo zanimljivo vidjeti i slušati tu jednu drugačiju harmoniku od one na koju su inače navikli. Toliko su svi glumci različiti, ali upravo su tako odlični zbog te različitosti, toliko se razumiju i međusobno podržavaju, uistinu su pametni i zanimljivi. Moram priznati da sam se u jednu ruku i odmorila, unatoč tome što smo jako puno radili. Odličan je to osjećaj!”

U nastavku objašnjava kako je Edvina upoznala preko njegove sestre Hele prije desetak godina na svom koncertu u Sloveniji, a kad ju je kontaktirao za ovaj projekt odmah je bila zainteresirana. Glavni razlog je, naravno, bila Edvinova režija, čiji rad Merima prati već duže vrijeme, ali i sami tekst Velike bilježnice koji ju je veoma zaintrigirao.

Objašnjava kako je na samom početku dogovorila s Edvinom određene smjernice prema samom tekstu, odnosno odredila koji dijelovi u predstavi trebaju biti praćeni glazbom, a za sve ostalo joj je redatelj dao slobodne ruke.


“Moram priznati da je sve išlo jako spontano i sve je tako lagano došlo. Jedan od razloga je, naravno, što je ekipa s kojom radim uistinu prekrasna, ali i to što Edvin jasno zna što želi, tako da je inspiracija dolazila sama od sebe!”

Ističe kako je nakon samo par proba imala u glavi već cjelokupnu ideju. Merima ne radi samo glazbu za predstavu, nego će i tijekom izvedbi biti prisutna na sceni. Nakon par izvedbi zamijenit će je mladi 17-godišnji Krešimir Lulić koji je autorski tim predstave oduševio na audiciji.

“U pitanju je mješavina klasične glazbe i suvremene tehnike, a koncertna harmonika je idealna za to. U glazbi nema melosa niti narodnih elemenata. Nemam tremu uoči same premijere, u pitanju je više uzbuđenje jer nešto kreiraš. Pri tome osjećaš i određenu dozu adrenalina”, objašnjava Merima.

Uzbuđenje kreiranja Merimu jednakim intenzitetom drži kao i na samim počecima. Zaneseno ističe kako je oduvijek svirala harmoniku. Roditelji su u početku vjerovali kako će je ta zaluđenost proći, no morali su popustiti te su Merimi u dobi od 12 godina kupili vlastitu harmoniku.

“Nemoguće se sjetiti trenutka kad sam se zaljubila u harmoniku, mogu samo reći da je to bila ljubav na prvi zvuk. Harmonika je kod nas bila jako zastupljena u narodnoj glazbi, uvijek je na feštama bio netko tko bi u jednom trenutku izvukao harmoniku, a meni je taj zvuk bio fascinantan. U osnovnoj školi sam počela svirati harmoniku, završila sam šest razreda niže glazbene te u dobi od 14 godina odlazim u srednju glazbu školu u Sarajevo”, objašnjava Merima.

I tu započinje Merimino seljenje po cijelom svijetu. Jednom kad je napustila svoj rodni grad Livno, više mu se nikad nije vratila za stalno. Srednju školi završava uoči početka rata te nakon godinu dana rada u glazbenoj školi u Livnu, Merima zajedno svojim bratom napušta 1993. Bosnu i Hercegovinu. I to u dobi od 18 godina!

“Mi tada nismo imali pojma u što idemo, što je azilski centar, velik je to bio šok kad smo doputovali. Došli smo u ogromnu kasarnu s 20 ljudi u jednoj sobi, bio je to jedan kaotičan period od godinu dana po raznim centrima gdje nismo znali što će se s nama dogoditi, hoće li nas vratiti natrag ili ne. Bila je to jedna grozna situacija. Bila je to neka mješavina preživljavanja i velikog inata. I želja i ogromna ljubav prema glazbi me održala!”

Nakon intenzivnog tečaja nizozemskog jezika, Merima odlučuje okušati svoju sreću na glazbenoj akademiji u Rotterdamu. Na mjesec dana unajmljuje harmoniku, vježba koliko joj vrijeme omogućava te izlazi na prijamni ispit.

 

“Na prijamnom su rekli da vide određene tehničke probleme u moj izvedbi, ali da isto tako da su uočili talent. Dat će mi godinu dana priliku i onda da vidim mogu li se nositi s tim tempom, da razmislim jer je u pitanju bila veoma skupa škola. Međutim nakon godinu dana nije bilo nikakvih problema, ja sam tada vježbala i po 10 sati dnevno, prošla sve moguće upale mišića i završila kao student godine. Dobila sam nagradu i financijsku pomoć za izuzetne talente koja mi je omogućila da stavim studij gdje god želim te odlazim u Bremen gdje 2002. završavam specijalizaciju”, naglašava Merima.

Do danas je Merima nastupala s brojnim orkestrima, poput Scottish Chamber Orchestra, Holland Symphonia, svirala na raznim svjetskim festivalima, kao što su City of London Festival, Gaudeamus Festival i Gubaidulina Festival. Stvarala je glazbu za igrane i dokumentarne filmove, a najpopularniji je film U zemlji krvi i meda Angeline Jolie. 2006. godine komponira glazbu za radio dramu Wie der Soldat das Grammofon repariert za Bayerischer Rundfunk. Nastupala je na brojnim kazališnim daskama, poput Bremer Theater i National Jewish Theatre, a izdala je i pet glazbenih albuma. Povodom 20. obljetnice opsade Sarajeva Merima u ulozi glazbenog direktora komponira, vodi i nastupa na Sarajevskoj crvenoj liniji.

 

Kad Merimu priupitate o svim njenim dosadašnjim uspjesima, ona će skromno ispričati što je do sada sve radila. Pri tome uvijek u fokus stavlja sami proces stvaranja glazbe, osjećaj koji je tada prožimao i što je dotični projekt za nju značio. Naglašava kako je uspjeh za nju došao posve spontano, te je to možda jedan od razloga zbog kojeg se ne stigne obazirati na sve stvari koje je okružuju. A pomalo joj je neugodno o tome se i hvaliti.

“Najveća potvrda mi je publika, ona je najvažnija, nju ne možeš prevariti. Kad se prisjećam svih projekata, mogu priznati da su mi u sjećanju ostali moji počeci. U svojoj dosadašnjoj karijeru mogu reći da mi je najdraže nastupati s Miroslavom Tadićem, nas dvoje imamo nevjerojatnu kemiju na sceni, s njim je tako lako stvarati. On je nevjerojatan umjetnik, s njim je suradnja savršena, uz njega se možeš potpuno opustiti i dati cijelog sebe”, naglašava Merima.

U nastavku ističe kako su je prije pogađale predrasude koje ljudi imaju prema harmonici i njenoj profesiji. No, zato voli onaj trenutak kada na sceni ostavi publiku u šoku, prezentirajući im suvremenu harmoniku koja nema nikakve veze s onim tradicionalnim instrumentom kojeg svi poznajemo.

“Kada sam dobila takozvanu genius viziju i prvi put ušla s njom u Sjedinjene Američke Države, imala sam naravno poseban tretman. Osoblje me odmah uživljeno pitalo čime se bavim da sam stekla to svjetsko priznanje, a ja sam odgovorila da se bavim glazbom. Odmah sam znala što će uslijediti. Na njihovo pitanje koji instrument sviram, odmah sam vidjela razočaranje i komentar 'Kako ste dobili tu vizu svirajući harmoniku?'. Prije sam imala taj pomalo frustrirajući osjećaj u sebi kad osjetiš taj podcjenjivački pogled na sebi. Sad mi je to smiješno i simpatično. Prije sam pravdala sebe i svoj instrument, danas to više ne radim!”, kroz smijeh objašnjava Merima.

 

Kad je pitate što je toliko fascinantno kod harmonike, Merima zastaje na trenutak i odgovara zaneseno - sve.

“Koliko god sviram, i dalje sam fascinirana tim instrumentom. S jedne strane je to klavirski instrument, s druge puhački, a njegovo sviranje je slično pjevanju jer moraš poznavati i određene pjevačke tehnike. Svaki dio mog posla ima neku svoju posebnu draž. Koncerti su izuzetno iskustvo, suradnje s drugim umjetnicima isto, ali i intimni trenuci imaju svoj čar. Kad su nastupi u pitanju, preferiram one akustične, jer upravo to je zvuk mog instrumenta!”

 

Merima otkriva koliko je harmonika kompleksan, slojevit i fascinantan instrument, koji na prvu ne otkriva sve svoje tajne i umijeća. No, na drugi pogled i zvuk posve je jasno što toliko očarava kod ovog instrumenta. Možemo reći kako je Merima slična svojoj životnoj suputnici. Na prvo upoznavanje ova glazbenica djeluje povučeno, mirno i prije svega samozatajno. Ona se neće na prvu hvaliti kako je svirala pred poznatim zvijezdama kao što je Dustin Hoffman, Barack Obama i Glenn Close, kako je nastupila u svjetski poznatim orkestrima, kako je izdala pet albuma, niti kako ima takozvanu genius visu, koju dobivaju znanstvenici, umjetnici i glazbenici zbog svojih posebnih zasluga na svom polju djelovanja.

No, kad je pitate da vam priča o svojoj ljubavi prema harmonici i glazbi, Merima se zaneseno izgubi, s pogledom u daljinu strastveno priča o svom glazbenom putu koji ju je doveo na sami svjetski glazbeni vrh. Ona je prije svega skromna, ne zamara se nekim površnim i prolaznim vrijednostima, u fokusu joj je ljubav prema glazbi, a sve ostalo što s tim dolazi, Merima prihvaća kao posve normalnu stvar s kojom se ne treba hvalisati. Jer ona ne vidi zašto bi se oko određenih stvari, a ponajprije oko nje same dizala fama.

 

“Možemo reći kako je ovo jedna usamljena profesija. Zatvoren si sam u sobi dok vježbaš, sam putuješ, sam si u hotelskim sobama, veoma često sam na pozornici. Jednostavno moraš voljeti samoću, biti sam sebi dovoljan i voljeti taj instrument!”, zaključuje za kraj Merima.

 

Ona će vas oduševiti svojom ljubavlju i strasti prema glazbi i stvaranju, sve ostalo je samo dodatni ukras koji njoj nije potreban kako bi osvojila sugovornika. Merima potvrđuje da su uspješni ljudi veliki radnici. I borci. A pri tome su prije svega izuzetno skromni.

Foto: Jure Perišić, PR