Pitanje slobode govora sve više se nameće kao veoma važna stavku u svakodnevnom životu svakog pojedinog građana, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Mnogi su se u povijesti grčevito borili za nju, a nerijetko su žrtvovali i svoj život za nju. U današnje doba glorificiranog demokratskog društva sloboda govora uzima se zdravo za gotovo, a često se mete pod tepih. Upravo o važnosti slobode govora bavi se redatelj Miran Kurspahić u svojoj novoj predstavi Teror tolerancije koja će premijeru doživjeti u utorak 15. studenog u Teatru &TD. Miran je svojim posljednjim predstavama Pad i Policija već obradio važne političke teme te postavio pitanja koja se tiču demokratskog i liberalnog društva. O kojim problemima današnjice se bavi njegova nova predstava te u kojem smjeru ide današnje demokratsko društvo, otkriva nam sam Miran. Idući tjedan u Teatru &TD održat će se premijera tvoje nove autorske predstave 'Teror tolerancije'. Što te potaknulo obraditi upravo temu tolerancije kao takve? Analiziraš li toleranciju kroz politički, ekonomski ili društveni segment? Temeljno pitanje kojim se ova predstava bavi je pitanje slobode govora u njenom društvenom i političkom kontekstu. Ova vrednota, koja je po meni jedno od bitnijih dostignuća naše zapadne civilizacije, preolako se shvaća, podrazumijeva sama po sebi i često nemilice gazi iz čiste ignorancije ili malicioznosti. Detektirao sam taj problem i u svojoj okolini, štoviše u svom uvjetno rečeno političkome taboru, premda će ga mnogi odbaciti kao trenutno nebitan, jer Hrvatska ima puno većih problema od slobode govora. No, to je naivno gledište, jer je to goruće pitanje u svijetu, pa je iluzorno očekivati kako nas nekako mimoilazi. Kako dolazim iz sfere kazališta, a ujedno sam i autor, logično kako sam posebno osjetljiv na slobodu onoga što mogu pisati ili govoriti u javnome prostoru. Što ćemo točno vidjeti na samoj sceni? Najavne fotografije obećavaju šarolike likove…Tko sve sudjeluje u predstavi i u kojim ulogama? U predstavi igraju Sven Jakir, Domagoj Janković, Csilla Barath Bastaić, Iskra Jirsak i moja malenkost. U prvome dijelu predstave igramo plejadu likova koji pripadaju Istini, fiktivnoj stranci regresivne ljevice, a u drugome dijelu svojevrsne neokonzervativne martire Caitlyn Jenner, Viktora Orbana, Brigitte Bardot i John Galliana. Prvo postavljamo tezu sa premisom kako je put do pakla popločen s dobrim namjerama, a zatim antitezu u kojoj imamo mali cabare frikova sa druge strane spektra. Što ti je u pisanju samog teksta bio najveći izazov? Jednu izuzetno kompleksnu i prije svega silno logoreičnu temu prenijeti u kazalište i učiniti je događajnijom i zanimljivom. I naravno, stići na vrijeme. Sloboda govora i sama tolerancija su pojmovi koji se automatski vežu uz današnje demokratsko društvo. No, posljednjih godina rapidno opada važnost i očuvanje tih pojmova, što su posebno kod nas pokazali referendumi i brojne akcije. Što misliš koji je razlog tomu? I je li se u predstavi referiraš upravo na stanje u Hrvatskoj? Krećem od svoje sredine, tj. više okoline, no to širim na globalni okvir. Sloboda govora umire u zapadnom svijetu. Ovo pravo, nekoć gotovo apsolutno, postalo je nedefiniranije i manje pouzdano, pogotovo za one koji imaju kontroverzna društvena, politička ili vjerska stajališta. Pod pritiskom političke korektnosti, pokušava se eksplicitno zakonski regulirati i nametati određene vrijednosti i uvjerenja, dajući tako Vlasti svojstva i ovlasti Orwelijanskog Velikog Brata. Ako vlada može definirati što je laž, onda može definirati i što je istina. Jedno od najvažnijih prava koje je postavilo same temelje zapadne civilizacije sve se više gleda kao smetnja, ako ne i prijetnja. Bilo da se govor smatra bogohulnim ili mrziteljskim, ili diskriminirajućim ili jednostavno lažljivim, društvo negira pravo govora u ime tolerancije, provodeći uzajamno poštovanje kroz kategoričku cenzuru. U nemogućnosti da se rastanemo od ovog temeljnog prava, tražimo utočište u neugodnoj i prisilnoj šutnji. Nečijim mišljenjem, netko će uvijek biti uvrijeđen, i gdje smo onda ako ćemo na tome tragu postavljati restrikcije. Prije sto godina na ovim prostorima smo kaskali za svijetom u svemu za nekih tridesetak godina, potom se nakon drugog svjetskog rata taj jaz smanjio na nekih deset, a danas u svijetu interneta, Twittera, Facebooka i Instagrama te razlike gotovo da više i nema. Ono što je problem u Americi, istovremeno je problem i u Francuskoj, ali i u našoj maloj zemlji. Globalizacija je učinila svoje. Treba li sloboda i tolerancija imati granice? Ili su to pojmovi koji sami po sebi ne mogu biti negativni? Sloboda govora ili jest ili nije. Nema vjerujem u slobodu govora, ali.... Ona nije švedski stol, pa da uzimamo od nje samo ono što nam odgovara. Ona postoji upravo zbog onih koji imaju različita mišljenja od naših i to je ujedno i njena najveća cijena - toleriranje slobode onih koje ne podnosimo. Uvijek nekako pojmove slobode govora i tolerancije vežemo uz liberalna razmišljanja. No, ljudi su različiti i imaju različita politička stajališta. Što ako ta sloboda govora pruža prostor i negativnim rasističkim i fašističkim stajalištima? Tko odlučuje što je pozitivno i čemu treba dati prostora, a što negativno i što treba zabraniti? U američkom 1. Amandmanu sloboda govora koja je njime zajamčena američkim građanima, ne poznaje konstrukt govora mržnje kakav mi imamo u Europi. Oni pak boluju od političke korektnosti, koja je i dovela do ovakve relativizacije vrijednosti, autocenzure lišene suočavanja sa stvarnim svijetom. Jedno je pitanje ionako varijabilnih društvenih konvencija, a posve drugo pitanje zakona. Valja znati razlikovati ukus, moral i zakone. Kronično nam nedostaje kriterija, pa onda i dobrog ukusa, a sve i da definiramo dobar ukus, to i dalje nije pitanje zakona. Zakoni postoje kako bi štitili naša prava, ne osjećaje. Izjednačavanje riječi s djelovanjem, ideja s fizičkim nasiljem jedino u svijetu bez kriterija može imati smisla. Ako želite da se ono što čitate, slušate ili govorite izregulira i stavi u zakonske okvire, ostaje ključno pitanje - tko će biti taj koji će vam to odrediti? Tko će biti veliki cenzor? Ne znam takvoga, niti bih želio biti taj. Ja vjerujem u osobnu odgovornost za sve od navedenog, ali temelj za to je znanje i moć kritičkog rasuđivanja. Nitko nema pravo biti ne uvrijeđen, ali to ne znači da morate vrijeđati samo zato što možete. Tvoje posljednje predstave, poput Pada i Policije, obrađuju političke teme. Prema tvom mišljenju, koja je točno uloga samog kazališta na tom polju? Svako dobro kazalište ima jaku predispoziciju da bude političko, no svako političko kazalište nema jaku predispoziciju da bude dobro. Uglavnom, ako se mi ne bavimo politikom, ona se ionako bavi nama. Moj interes za političkim temama u kazalištu ne proizlazi iz želje da radim tzv. političko kazalište, već iz tema i pitanja koja mene osobno muče ili provociraju. Kako smo mi redatelji uglavnom tašti, podrazumijevamo kako se ta problematika ne tiče samo nas, već i naše okoline, te tako pretačemo taj problem u predstavu. Kazalište je u današnje vrijeme prilično elitistički medij u pogledu dosega, no svi mi u tom poslu valjda utopistički i dalje vjerujemo u vrijednost spasa makar i jedne duše, premda nam to sve rjeđe uspijeva. Na koncu, sumirajući današnje stanje, kako na političkom, tako i na kulturnom polju, u Hrvatskoj, ali i u svijetu, gdje ide današnje demokratsko društvo – je li i dalje stoji uz bok s ljudskom prirodom i našim istinskim potrebama ili se udaljilo i pretvorilo u nešto posve drugo? Mislim da na lokalnom i globalnom nivou svjedočimo početku propasti demokracije. Pukotine se više ne mogu prikriti i sustav se evidentno raspada. Suzili smo prostor diskusije, dijaloga, konfrontacije mišljenja i ideja, a kao rezultat dobili smo isključivost i trivijalnost. Otvorili smo autoput prema vlasti za sve klaunove, ali više nije smiješno, zabava se otela kontroli. Jedni zabranjuju postavljanje pitanja, a drugi vjeruju u dogmatske istine. Imamo svo znanje svijeta na dlanu, a ograničili smo se na debelo tiskane naslove u novinama. Možda se gluposti s obje strane međusobno ponište pa nastane nešto polunormalno. U svakom slučaju, promjena je neminovna, jer je postojeći model neodrživ. Mija Dropuljić Foto: PR, Damir Žižić
“Sve što je u nama, tu je s nekim razlogom!” Goran Bogdan – kreativni intelektualac koji nikad ne miruje
Intervju povodom premijere predstave 'Pad' u ZKM-u Miran Kurspahić: 'Prirodni sam ekstrovert i volim scenu'
Zajednički odlučimo kako uljepšati lice grada! Ovaj šarmantni zagrebački kiosk dugo je bio zaboravljen, a sad će postati simbol urbanog života u gradu!
Film kojeg jedva čekamo gledati! ‘The Longest Third Date’ je nadolazeći hit dokumentarac kojeg uskoro gledamo na Netflixu!
Vikend-kviz koji ne želite propustiti! Ako mislite da znate sve o seriji ‘How I Met Your Mother’, dođite na kviz i osvojite vrijednu nagradu!
'Najbolji akcijski film ikad snimljen!' U kina stigao novi nastavak John Wick 4: sudeći po kritikama ovaj film ne smijete propustiti!