MATEA MARTEK

Miroslav Sikavica: 'Kritičnost te u praktičnom smislu koči da mnogo radiš'

Intervju s hrvatskim redateljem povodom odlaska u Cannes

Miroslav Sikavica 
Dok se u Cannesu polako odmotava najcrveniji i najglamurozniji od svih tepiha i dok filmske zvijezde vrše posljednje pripreme ne bi li očarale gladne (i budne) oči svijeta, sjedimo u mirnom Louie Cafe & Kitchenu, tik uz prozor, i gledamo kišom okupiran Zagreb. Tihi jazz u pozadini, koji pristojni, prigušeni osmijeh i miris doručka u zraku koji tu i tamo ošine nosnice. U iščekivanju smo sugovornika koji će zagrebačko sivilo za koji dan zamijeniti ulicama Francuske rivijere. 

Iz HAVC-a preko puta, s ruksakom na leđima, razbarušene kose, odrješito i s pritajenim smiješkom, u uspavani Louie ulijeće Miroslav Sikavica. Uspješnog smo redatelja uspjeli nakratko oteti svim kaotičnim posljednjim pripremama za Filmski festival u Cannesu gdje će u programu Directors’ Fortnight (Quinzaine des réalisateurs / 15 dana autora) predstaviti svoj kratkometražni igrani film Zvir.

Autor tridesetak dokumentarnih filmova, među kojima se ističe nagrađivani Oblak, film o žrtvi maloljetničkog nasilja u Zagrebu Luki Ritzu, u svom se drugom kratkometražnom igranom filmu poslužio kompleksnom temom bespravne gradnje, ali uz izostanak moraliziranja i s odnosom oca i sina u patrijarhalnoj sredini u fokusu.
 
miroslav sikavica 
Odlazak u Cannes se bliži, 'Zvir' će uskoro biti prikazana u sekciji 'Directors’ Fortnight'. Kakve su bile prve reakcije na vijest u ulasku u program?

Svi su uzbuđeni, ali ja mislim da od toga ne treba raditi neku pompu. Oko svega pokušavam stati na loptu, pa i oko toga. Prvi put sam u Cannesu. Nisam čovjek koji brije na festivale, no ovo je zanimljivo, malo posebniji festival i za mene kao redatelja ipak malo važnija sekcija, ona redateljska, pa mi je više stalo. A i tko zna hoće li biti drugog puta tako da je ovo dobra prilika da se ode.

Što redateljima uostalom znači uvrštenje filma u selekciju ovako bitnog festivala?


Svi mi filmaši i producentske kuće šaljemo filmove na sve festivale, uključujući ove najveće, pa je tako svima stalo da se film pošalje u Berlin, Veneciju i Cannes. Svi tamo žele prikazati svoje radove, a za ovu kratkometražnu formu, koja se faktički nema gdje pustiti, oni su posebno bitni. Kratka forma je distributivno i prikazivački limitirana, uglavnom takvog filma nema u kinima ni na televiziji i jedino gdje živi je na festivalima. Ono što je super jest jednom kada film prođe na barem jednom od ta tri velika festivala, to je ulaznica za ostale filmske festivale. Ili bi tako trebalo biti, to je svojevrsni vjetar u leđa i po nekoj špranci bi nas i ostali festivali trebali zvati. Rijetko koji festival će reći da film ne valja nakon što je bio u Cannesu, Veneciji ili Berlinu.

Znači, tome se nada cijela ekipa?

Tome se nadamo, to je jedina referenca za film poslije. Prije toga su filmaši osuđeni na nadanje kako će ih neki veliki festival prepoznati kako bi film počeo igrati. Možeš imati sjajan film, no može proći cijela festivalska godina da ga veći festivali nisu uspjeli prepoznati, zbog čega film ostane u sjeni. Sljedeće godine festivali ne gledaju filmove iz prethodne godine, tako da ima puno radova koji nisu uspjeli probiti taj festivalski zid, što ne znači da nisu dobri. Naprosto ne postoji neki drugi put da taj film plasiraš. Limitiran si, i jedino što možeš je čekati da ga pustiš na nekim domaćim festivalima.
 
zvir 
Kao tvoja domena ističe se dokumentarna forma. Kako to da si ovoga puta odabrao igrani film da ispričaš priču?

Zadnjih se petnaestak godina bavim dokumentarnom formom i kratka forma je nekako prirodni put prema dugometražnom igranom filmu kojem svaki filmaš teži, pa tako i ja. Kratka forma je odličan ulazak u dugometražni svijet.

Što te zaintrigiralo u temi bespravne gradnje?

Jako dugo se bavim, odnosno istražujem bespravnu gradnju i arhitekturu samu po sebi, a ovaj fenomen me smeta najviše zbog toga što je bespovratno. Jednom kad se nešto napravi, to stoji zauvijek u prostoru. Bespravna gradnja me već dugo okupira i stalno sam tražio neki fokus kako ispričati priču. Kao dokumentaristu me jako zanimaju društvene teme, ali ne tako da se bavim njima i da postanu tema mog filma. Zanimljive su mi samo kao inicijalni moment, kako bi se nečime počeo baviti. Tako i u prethodnom dokumentarcu koji sam snimio o Luki Ritzu, nisam se bavio maloljetničkim nasiljem već intimnom dramom, tako da me i u bespravnoj gradnji zanimao fokus kako ću ispričati priču. Dugo sam tražio pravi kut, a on se stvorio s otkrićem da je sredinom 2000. godine, kad je Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja krenulo s uklanjanjem bespravne gradnje, što se više ne radi od 2011., Građevinska inspekcija kao zasebna institucija u Ministarstvu za taj čin tražila druge izvođače, nekoga tko će to obavljati u njeno ime. To mi se učinilo zanimljivim momentom, dakle Građevinska inspekcija određuje što je bespravno, što nije i što bi trebalo ukloniti i onda to sama ne radi već traži podizvođače. Tražeći tko su ti podizvođači došlo je do interesantnog otkrića - to su bile građevinske tvrtke iz drugih gradova i regija jer su se lokalni bageristi osjećali solidarnima sa svojim susjedima ili su se bojali odmazde. To je postala prva zanimljiva točka u kojoj sam pomislio kako je ovo tema za ispričati. Naći jednog bagerista kojem je to običan radni dan i ovo mu predstavlja posao kao i svaki drugi. Poanta je bila ne pričati priču iz nekog moralizatorskog kuta i postavljati pitanja treba li taj posao raditi ili ne, već ispričati radni dan čovjeka koji obavlja spomenuti posao. U pisanju smo trebali još jedan trenutak pa smo odlučili uvesti dijete zato što iz dječje perspektive stvari više nisu tako normalne kako se nama odraslima čine.
 
A priču ste odlučili ispričati pomoću amaterskih glumaca. Kako to?

Nakon što je bilo jasno kako želimo ispričati priču, polako se otvarala ideja da priču želim ispričati što autentičnije moguće, znači ne tražiti profesionalne glumce koji će glumiti bageristu i njegova sina. Kad sam razmišljao o castu nitko mi od naših glumaca nije padao na pamet jer sam htio autentične ljude iz autentičnog podneblja. U ovom slučaju je to bio hrvatski Jadran, iako je bespravna gradnja prisutna u cijeloj zemlji. Kako u kratkoj formi nemaš vremena potanko pričati priču nego želiš odmah vidjeti to što se dešava, bespravna gradnja je u tom idiličnom kraju Jadrana bila najočitija, vidiš je na prvu i ne trebaš je objašnjavati. Priču sam smjestio u Dalmatinsku zagoru. Osim što je bilo praktično, to je i kraj koji sam jako dobro poznajem s obzirom na to da mi je otac iz tog kraja i to je mentalitet o kojem se usudim pričati. Bilo je jasno da neću tražiti profesionalne glumce nego naturščike, što je cijelu priču ujedno odužilo. Naime, film je na natječaju HAVC-a odobren prije tri godine, a trebalo je više od godinu dana da nađem prave glumce jer sam bio svjestan kako će oni i kamera biti ti koji će nositi film.
 
zvir 
Kako ste naposljetku odabrali glumce koji tumače bagerista i dječaka?

Glavne uloge su bagerist i njegov sin, pa je potraga išla u dva smjera. Tražio sam dječaka od 10 godina, a kako ne postoje glumačke škole za njih, krenuo sam u osnovne škole. Prošao sam sve škole od Knina do Imotskog, preko ravnateljica i ravnatelja ulazio u škole i radio svojevrsne audicije. Bagerista sam tražio putem KUD-ova, glumačkih, glazbenih sekcija i sličnih udruga koje se bave umjetničkim djelatnostima. Ljudi uglavnom, pogotovo muškarci, nisu zainteresirani za glumu tako da sam čak znao odlaziti u trgovine i kafiće, ispitivati prolaznike je li netko zainteresiran... Mnogo je vremena trebalo da pronađem prave ljude.

Kako su se snašli?

Nezahvalno je o tome pričati, no čini mi se da su napravili dobar posao i mogu im biti samo zahvalan što su mi pomogli da napravimo dobar film. S naturščicima je prekrasno raditi. Da bi od njih dobio najbolje i najviše, trebaš tražiti jedino da budu svoji. Na audicijama sam u startu gledao tko bi mi mogao odgovarati, a ne tko bi mi mogao odglumiti. Način na koji netko gleda, govori, bivanje pred kadrom, kako se kreće, kako stoji, nečiji svijet koji mogu autentično prenijeti - to su bili kriteriji.

Koji su bili najveći izazovi na snimanju?

Puno je bilo produkcijskih izazova, tipa kako privoljeti nekoga da da svoju kuću, odnosno lokaciju za snimanje. Jasno je bilo da nećemo moći rušiti kuću jer za to nemamo uvjete, stoga se trebalo fokusirati na ono dramsko. Netko nam je morao dati na nekoliko dana lokaciju za snimanje, trebalo je naći pravu lokaciju oko Splita kako ne bi bilo predaleko i da se u šest dana snimanja sve stigne. Zatim je tu bila scena voženje automobila za koju sam zahtijevao da glumac doista vozi auto kako bi sve bilo autentično. Inače se te scene snimaju tako da neko vozilo vozi drugi auto i glumac glumi da vozi kako bi se mogao fokusirati na glumačku igru, no ja sam ovdje želio da glumac završi tečaj za bagerista i sam vozi, na što je također otišlo mnogo vremena.

Koji su zahtjevi dokumentarnog filma u smislu emocionalnog angažmana redatelja u odnosu na igrani film?

Ovo mi je drugi kratkometražni igrani film, prije deset godina sam radio prvi profesionalni film, no uistinu ne znam što je teže. Svaka forma ima svoje zahtjeve i mislim da napraviti dobar film kao i sve drugo zahtijeva određen napor. Neka druga vrsta problema je u fokusu stvaranja dokumentarne forme. Najčešće imaš puno manju kontrolu nad situacijom nego u igranom filmu, što je ujedno razlog što se posljednjih godina osjećam sputano u dokumentarnoj formi. Osobno priželjkujem veću kontrolu nad likovima, glumcima, pričom, na koncu i nad slikom, čega u dokumentarnoj formi ima u manjoj mjeri.
 
miroslav sikavica 
Jesu li te dokumentarna forma zaintrigirala na samom početku školovanja ili se ljubav dogodila spontano?

Obožavam dokumentarce, oni su mi pomogli da se izgradim i vidim sebe kao dokumentaristu, a dogodili su se naprosto spontano. Na Akademiji dramskih umjetnosti prve su vježbe bile one dokumentarne, prirodno je bilo krenuti u dokumentarizam. Desilo se da sam počeo raditi na televiziji u programu za djecu i mlade, zatim sam prešao u ekipu Fade ina koji su tad radili serijal za mlade Direkt gdje sam u osam godina napravio preko 30 dokumentaraca o mladima i za mlade. Paralelno sam radio neke televizijske dokumentarne formate i osjećao sam da dobro plivam u tome.

Zakreće li se onda karijera prema igranim filmovima?

Ne nužno, nemam neki cilj ili put koji moram slijediti, naprosto mi je važno da se kontinuirano razvijam, da sa svakim filmom napredujem i da smanjujem jaz između onoga što mislim da su moje mogućnosti i mojih realnih mogućnosti, te da mogu stajati iza svakog svog filma. Sad, da li će to biti igrani ili dokumentarni film, nije mi bitno. Ne vidim igrani film kao vrjedniju formu od dokumentarnog, ne dijelim ih tako, samo je bitno da se stvara.

U tih 15 godina stvaranja, je li se koji film nametnuo kao osobni favorit?

Ono što uvijek ističem je da ne gledam svoje radove i svaki put nakon što nešto završim imam osjećaj da bih to drugačije snimio da radim ispočetka. Stalno sam nezadovoljan i kritičan prema svom radu. S jedne strane mislim da je to loše jer se od redatelja uvijek traži da neupitno sve radi i da ima odgovor na svako pitanje, posebno na setu. Ja sam tip redatelja koji je možda i preiskren i nije mi teško reći da ne znam i da sam izgubljen. Volim raditi filmove kao da su mi prvi put i prema svakom svom projektu se postavljam kao da mi je prvi, svakog me strah, ne volim folirati i mislim da je to ok.

Popuštaju li ta samokritičnost i skromnost s godinama iskustva?

Ne želim da prestanu, meni je to u redu. Ne težim tome da snimim deset dugometražnih igranih filmova, dovoljno mi je da snimim jedan dobar. S jedne strane, kritičnost te u praktičnom smislu koči da puno radiš, no meni nije stalo da puno radim već da radim kvalitetno. Sigurno sam u ovoj svojoj kratkoj karijeri mogao više napraviti, ali tako valjda mora biti. Važno mi je da radim kontinuirano i dobro, važan mi je moj integritet, a sad koliko će toga biti i hoće li biti na festivalu, nevažno mi je. Volio bih doći do te razine sigurnosti da mi je potpuno svejedno što javnost misli o tome, kritičari, selektori... Važan mi je unutarnji mir i osjećaj da mogu stajati iza nečega.
 
sikavica 
Koje te teme najviše intrigiraju i postoji li neka koju bi u budućnosti volio obraditi?

Uvijek me interesiraju iste teme, a to su međuljudski odnosi, odnosi u obitelji, odnosi između roditelja i djece, društveno angažirane teme, pričam priče kako bi ispričao neku priču ili sudbinu, pokazao nečiji život, uvijek će se film vrtjeti oko toga. Srećom po nas umjetnike ili poluumjetnike, živimo u društveno-ekonomsko-političkoj sredini koja inspirira na svakom koraku i ovo su zaista vremena za snimanje filmova.

Što nakon Cannesa slijedi za tebe, a što za 'Zvir'?

Drago mi je otići u Cannes s filmom ove tematike kako bih vidio kako će šira publika reagirati na priču jer, iako bespravna gradnja nije isključivo hrvatski fenomen već je vezana za gotovo sve zemlje Balkana, pa i šire, zapadne zemlje uglavnom nemaju problema s time. Jako me zanima kako je ova tema čitljiva vani i hoće li im ta priča biti dovoljno transparentna da je shvate. Nadam se da u takvoj jednoj respektabilnoj publici kao što je ona u Cannesu film neće proći nezamijećeno te da će pomoći Zviri da obiđe i druge festivale.
 
Foto: Jure Perišić
Objavljeno: 16.05.2016. u 15:31

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p