Za 25 godina života, moja percepcija fenomena Novogodišnje noći mijenjala se više puta i nekako je, moram priznati, išla iz krajnosti u krajnost.
Za vrijeme najljepšeg i najsigurnijeg doba - djetinjstva - Novogodišnja noć je predstavljala proslavljanje iste sa rodbinom, iščekivanje Djeda Božićnjaka, poklone ispod bora i kasnije odlaženje u krevet. Magija je prestala onog momenta kada smo vireći kroz ključanicu sobe vidjeli naše roditelje kako ostavljaju Novogodišnje poklone ispod bora i onda nas "uzbuđeno" obavještavaju o dolasku Djeda Božićnjaka, prenoseći nam njegove pozdrave i nade, da ćemo se konačno sljedeće godine sresti.
Kada je srušen mit o Djedu Božićnjaku i kada smo mu prestali pisati liste želja, uslijedila je tinejdžerska faza kada je bilo "cool" proslavljati Novu Godinu sa prijateljicama iz razreda, kada se haljina pripremala mjesecima unaprijed i kada je sva ušteđevina odlazila na poklone i na ne-tako-jeftine karte za tulumarenje po gradskim klubovima koji, iskreno rečeno, iz današnje perspektive, i nisu pružali tako dobar provod, a zavijali su novčanike naših roditelja u crno.
Poslije te lude, možemo reći rasipničke faze, uslijedila je ona gdje sam negirala postojanje Novogodišnje noći i gdje iz principa nisam željela da budem dio potrošačke mašinerije, pa su se moji dočeci sveli na kućne sjedeljke sa istomišljenicima.
Odlaskom na fakultet nije se samo promijenilo moje mišljenje o Novoj godini, već cjelokupno shvaćanje i poimanja života. U potrazi za nekim boljim životom, za nekom svjetlijom budućnosti, moji prijatelji i ja smo se rasuli po svijetu i postalo nam je bitno samo da se nađemo negdje, na nekom mjestu, nekada.
S vremenom smo postali osjetljiviji i rekla bih kako smo počeli shvaćati da je sreća, zaista, u malim stvarima i da je ono što nas čini zadovoljnima davno prevazišlo posjedovanje nekih materijalnih dobara.
Kada bih mogla podvući crtu ispod 2011. godine i da sumiram utiske o njoj, mogla bih reći da je to svakako bila jedna od uspješnijih godina u mom životu. Mojoj radosti je doprinjela i činjenica da sam jedno jutro u svom poštanskom sandučiću pronašla avionsku kartu za Barcelonu, moj omiljeni grad. Moji dragi prijatelji koji studiraju tamo -znajući koliko volim Barcelonu- su odlučili da me razvesele i pruže mi mogućnost da ih posjetim za vrijeme Novogodišnjih praznika i da, zajedno sa njima, dočekam Novu Godinu u gradu Gaudija, Dalija i Miroa.
U ovom trenutku zaista ne bih mogla odgovoriti na pitanje gdje ću točno biti kada sat otkuca ponoć -hoću li biti na vrhu Gaudijeve "Casa Milà" odakle se pruža veličanstven pogled na ovaj fantastični grad ili ću biti na jednoj od Plaza, ali ono što sigurno znam je da ću biti sa meni dragim ljudima sa kojima ću se truditi da u Novu Godinu uđemo poštujući neke od običaja katalonske tradicije.
Vjerujem da ćemo 31. prosinca za ručak jesti leću, jer Katalonci vjeruju da one donose sreću, da bismo za vrijeme odbrojavanja prešli na grožđe i onda nazdravili početak Nove Godine sa cavom, pjenušavim vinom koje se, uglavnom, proizvodi u ovoj španjolskoj regiji.
Kada bih mogla zamisliti savršeni Novogodišnji doček, to bi definitivno bio ovaj koji su mi osigurali moji prijatelji i kojima sam neizmjerno zahvalna na ljubavi i pažnji koju sam od njih dobila.
Ne zaboravite da su uspomene i znanje ono što nam ostaje do kraja života i što nam nitko, nikada neće moći oduzeti, pa bih shodno tome dodala da je važno da njegujemo i održavamo ne samo prijateljstva, već i rodbinske, emotivne i ljudske odnose.
Na kraju krajeva, kroz sve moje faze poimanja Novogodišnje noći samo je jedna stvar ostala konstanta - dragi ljudi koji su me okruživali...
Nina
(puno ime i prezime, poznato redakciji)
Objavljeno: 19.12.2011. u 15:54