KULTURA

"Najviše mi je stalo da moj glazbeni izričaj dostojanstveno ostari uz mene"

Intervju: Damir Urban

Teško je zamisliti kako bi hrvatska glazbena scena izgledala bez karizmatične pojave Damira Urbana koji je na svojoj glazbi odgojio brojne generacije - uključujući i ekipu iz naše redakcije.  Zajedno sa svojim bendom '4',  publici je ove godine predstavio 'Kunderu' - novi nosač zvuka koji se brzo po objavljivanju zavukao pod kožu i na playliste svojih zagriženih fanova, ali i onih koji su se to tek spremali postati. O samom albumu, komercijalizaciji rock glazbe i modi kao temi koja Urbanu nije nimalo strana, sa zadovoljstvom smo popričali s legendarnim domaćim glazbenikom.

 

Od svibnja se u prodaji može naći prvi dio tvog novog albuma "Kundera". Po čemu se razlikuje od tvojih dosadašnjih izdanja, a čemu si i dalje ostao vjeran? Tijekom godine se šuškalo da će drugi dio albuma ugledati svjetlo dana ove zime, kada ga zapravo možemo očekivati?

Teško je reći čemu sam točno ostao vjeran, s obzirom da ne bježim od promjena u razmišljanju, stavovima, ukusu i životu uopće. Ono do čega mi je najviše stalo je da se i moj glazbeni izražaj mijenja zajedno sa mnom, da dostojanstveno ostari uz mene. Ne bih volio biti jedan od onih umjetnika koji se zabetoniraju u jednoj svojoj fazi i onda je provuku kroz cijelo stvaralaštvo. Ono čemu sam težio sa svojih 20 godina nije ono čemu težim u glazbi danas. Međutim, ima nekih poveznica. Recimo, jedna od bitnijih stvari za ovaj album je ta što je sniman u izolaciji (od svakodnevnih obaveza, mobitela, televizije, gužve), i to na način da svi sviramo uživo. Za tu potrebu smo unajmili jednu veliku kuću, na vrhu brda, ozvučili je, provukli kilometre kablova kroz njene sobe i hodnike, natrpali je tonom glazbene opreme, kako bismo radili i živjeli u njoj sljedećih tjedana.

Sve ostale albume Urban&4 smo radili na ipak nešto drugačiji način. Snimani su u "klasičnim" glazbenim studijima, a veći dio pjesama se radio parcijalno, instrument po instrument... Odustali smo od takvog načina rada, makar nam on daje veću slobodu djelovanja na samu pjesmu tijekom, a i nakon samog snimanja, i odlučili snimati sve odjednom. Uživo. Nekada davno, kada sam se počinjao baviti glazbom, nije ni postojala drugačija opcija nego doći u neki glazbeni studio i odsvirati pjesmu kao na koncertu, samo bez publike :). Znalo se dogoditi da dođemo ujutro u Ljubljanu, u studio Tivoli, a već navečer idemo doma s cijelim albumom!! Nije se gledalo na sitne greške i nedostatke.. Gledala se cjelina. Što se tiče novog albuma , istina je da je trebao izaći po zimi, samo par mjeseci nakon Kundere. Radi se o dva zasebna albuma, ali ipak vezana kroz više stvari. Vrlo jednostavno, izdavačka kuća nas je zamolila da pričekamo do proljeća s izlaskom nastavka i tako damo mogućnost Kunderi za vlastiti život. U svakom slučaju, još nas čeka spot za još jednu pjesmu s Kundere, koju ćemo izdvojiti kao singl. 'Kasno je za ljubav' će imati spot koji sadrži i jedan dio filma, koji će isto uskoro izaći.

Album "Kundera" s potpisom "Urban & 4" izdan je u formi mini-albuma s ukupno šest pjesama. Budući da takav princip kod nas i nije nešto uobičajen, moramo te pitati kako ste se odlučili na razdvajanje albuma? Kako je publika dočekala i komentirala njegov prvi dio?

Imali smo jednostavno previše pjesama za jedan album, hahahahahaha, a zbog situacije na tržištu nije dolazilo u obzir izdati dupli album. Od nekih pjesama smo i odustali, ali svejedno... Bilo je previše onih koje su nam drage. S druge strane, postoji jedna razlika među samim materijalom i to nam je olakšalo samu odluku koje od pjesama izlaze odmah, a koje idu na čekanje. Što se tiče same forme izdanja, singl s dvije pjesme nije dolazio u obzir pa nam se format EP-a učinio najpogodniji. Potrudili smo se predstaviti ga kao naše normalno izdanje. Milica je napravila, po meni, naš najbolji omot, računajući sve albume do sada. Što se prijema kod publike tiče, to je slično kao i obično u našem slučaju. Oni koji nas vole, album hvale, a oni kojima idemo na živce, mrze i nas i album :).

Mislim da za sam album nije presudno u kojoj formi izađe, bitne su pjesme. Na Kunderi su, recimo, tri pjesme, možda među meni najdražima uopće. Vidjet ćemo koja će od pjesama preživjeti kroz vrijeme i koju ćemo svirati i za desetak godina. Još samo jedna stvar; često se ne pogodi ukus publike s našim željama. Pjesme koje su meni vrlo vrlo bitne, znaju proći potpuno nezapaženo, a neke koje jednostavno "iscure " i nastanu onako, usput, postanu svojevrsne himne. Tako da je najbolje stvarati isključivo iz ljubavi i same potrebe za stvaranjem, pa ako se pogodiš sa publikom pogodiš... A ako ne, barem si ti uživao :)

O čemu razmišljaš kada stvaraš pjesmu? Što te inspirira? Kada znaš da je to 'to'?

Nema nekog pravila. Svaka pjesma ima svoju priču. Neke nastanu stvarno slučajno i nisam svjestan što točno stvaram dok ih pišem... Neke opet nastanu tako da određenu temu razrađujem i mjesecima vučem u glavi prije nego ih pretvorim u pjesmu. Ponekad samo akumuliram atmosferu i događaje oko sebe i ne opterećujem se time što ih nisam zapisao... A onda imam faze kada sve manijakalno zapisujem. Nekada je glazba ta koja dođe i traži tekst, a nekada tekst traži glazbu za sebe. Nekada se ni ne trudim uglazbiti tekst. Ostavim ga da živi samo na papiru. Zadnje vrijeme imam (što sam, a što s bendom) pedesetak instrumentalnih skladbi. Pogotovo otkad smo se opskrbili hrpom elektroničkih naprava, ritam mašina i analognih klavijatura, hahahahahah...

 

              

Mnogim rock bendovima danas se predbacuje komercijalizacija glazbe. Po tvom mišljenju, gdje je točno granica, odnosno razlika između komercijalizacije i promocije?

Mislim da je sve OK dok je iskreno. Neke stvari mogu postati vrlo komercijalne i prodati se u stotine tisuća primjeraka i ne biti zbog toga automatski "loše", dok neke mogu biti potpuno alternativne, a biti loše ako nisu nastale iz iskrenih razloga i potreba. Vjerujem da misliš na autore koji stvaraju glazbu isključivo iz razloga da se dopadne publici, postane slušana i donese im dobru zaradu? Pa, tu je situacija kao i u drugim medijima i umjetnostima. Npr. i u slikarstvu imaš autore koji probijaju granice, rade vrlo duboke i pametne stvari, a u isto vrijeme i slikare koji kopiraju ili rade slike brodova koje će kupiti turisti u prolazu. Sve se to zove istim imenom, ali su udaljeni jedni od drugih milijunima svjetlosnih godina. Granice nema. To su dva sasvim suprotna načina življenja i rada. Sasvim različita im je i publika. Bez obzira na razloge i načine nastanka određenog djela, bili oni komercijalni ili sasvim osobni, svi se trude naći što bolji put do svoje publike. Sva ta glazbena djela se plasiraju na istim medijima, recimo CD-u , svima je cilj biti na televiziji, radiju ili internetu, prisutan u novinama, davati izjave, a onda publika to pokušava filtrirati i pronaći nešto za sebe. Nažalost, ponekad se dobre i vrijedne stvari jednostavno izgube u toj silnoj masi informacija, a ponekad je publika jednostavno prezasićena od silne ponude i više nije u stanju razlučiti što je dobro i iskreno, a što nije.

Mnogi te percipiraju kao glazbenika, no činjenica je da si od malih nogu pokazivao interes za neke druge vidove umjetnosti, poput crtanja stripova, a posljednjih godina i slikarstva. 2006. godine, primjerice, imao si samostalnu izložbu ulja na platnu u Opatiji. Držiš li još uvijek kist u rukama?

Hahahahahaha, da! Volio bih da imam više vremena za to. Nakon godina i godina rada u stanu, sada napokon imam super prostor za rad i stvaranje. Unajmili smo od grada Rijeke dio industrijskog pogona i pretvorili ga u glazbeni studio, prostorije za stvaranje i vježbu. U sklopu tih prostora je i moj i atelje za rad. Sada mogu koristiti i neke "prljavije" tehnike, raditi katranom, betonom, plastikom, paliti i lijevati... To do sada nisam mogao. Možda zato nešto manje slikam uljem. Kao što riba u akvariju naraste ovisno o veličini samog akvarija... Prostor za rad sigurno donekle određuje i sam rad. Zadnje vrijeme me baš veseli. Istražujem i učim. Nije mi cilj stvarati i raditi nešto sa ciljem da bude izloženo ili predstavljeno negdje... Krenem s nekom idejom, a onda jednostavno prčkam i puštam da me odnese. Dogodi se da na taj način možda i uništim neko potencijalno dobro djelo, ali baš me briga. Čudno, nije baš da me u životu privlači i da volim fizički rad, bježim od svih kućnih poslova, ali kad stvaram, volim raditi sa žicom, cementom, brusiti, piliti, variti i paliti... Znam biti stvarno prljav i zadimljen, sa izranjavanim rukama, netko bi mogao pomisliti da sam vrijedan tip, hahahahaha. Činjenica da su svi ti prostori jedan do drugog, omogućavaju mi da se nakon slikanja malo operem i jednostavno prebacim u prostoriju gdje radim dalje glazbu s dečkima iz benda.

 

                             

Poznat si po svom upečatljivom i nesvakidašnjem stilu, budući da se na ovim prostorima rijetko može sresti muškarca u suknji. Iz tvoje perspektive, toleriraju li se Hrvatima takvi modni izleti ili je društvo još uvijek puno osude spram takve stilske raznolikosti?

Ne znam. Nisam siguran. Ponekad imam osjećaj da su ljudi miroljubivi i prihvaćaju takve stvari samo zato što im zakon tako određuje, a da bi u slučaju promjene zakona preko noći podemonili i objesili o prvo drvo svakoga tko izgleda drugačije od njih samih. Nije u Hrvatskoj puno drugačija situacija nego drugdje u svijetu. Svaka država ima svoje "otvorenije" i civiliziranije dijelove, ali isto tako i zadrta područja... Pa čak i države na zapadu, na čiju se otvorenost često pozivamo, svako malo bilježe neke izgrede kao i fizičke napade na osobe "drugačijeg" izgleda ili svjetonazora. Nema tu zlatne doline. Situacija se polako, ali sigurno mijenja u cijelome svijetu. Ali, evo... S obzirom da mene pitaš, ja osobno nemam niti jedno loše iskustvo vezano za izgled i oblačenje. Iskreno, ne znam ni zašto bih ga imao? Ne osjećam se po ničemu posebno ili drugačije.

Kako izgleda tvoja 'radna' uniforma? U čemu najradije nastupaš i preferiraš li i dalje crnu boju?

Bitno mi je odjenuti za nastup nešto u čemu nisam doputovao. Malo se dotjerati. Na taj način sebi dižem razinu adrenalina i dajem tom događaju sebi osobno na važnosti. Kao što su se poglavice uređivale pred bitku. Sve mi to pomaže da uletim u neko drugo stanje pred sam izlazak na binu. S obzirom da na koncertu ne kalkuliram i obično se potpuno oznojim, sva ta odjeća, koja na početku koncerta izgleda divno i krasno, postepeno se pretvori u bezličnu vlažnu krpu. Često je nakon koncerta u garderobi nisam u stanju ni skinuti sa sebe. Jednostavno se pretvori u neku veliku, mrtvu, crnu životinju što me grli i ne da se razdvojiti od mene , hahahahahaha.... Što se tiče boje... Ne znam zašto je to baš crna. Nemam neki poseban razlog za to. Jednostavno je tako.


Pratiš li modu i koliko utjecaja na tebe po tom pitanju ima tvoja supruga Milica?

Većinu stvari, što se odjevnih predmeta tiče, pratim preko Milice. Ona mi obično ukaze na nešto ( a već zna otprilike što bi mi se moglo svidjeti ) pa onda zajedno o tome razglabamo. Često kupujem na ženskim odjelima pa treba jedno vrijeme da prodavačica skuži kako se kupuje i traži nešto za mene, a ne za Milicu. Jedan dio odjeće u mom ormaru ( pogotovo suknje ) su rad hrvatskih kreatora kao npr. Moira Kučić iz Rijeke, a na slikama je baš suknja dvojca Bistričić/Merlić (našao sam si još par super stvari na njihovim vješalicama). Neke stvari mi pak poklone prijatelji, kao recimo šešir na slikama koji mi je poklonio Rade ili nažicam iz starih ormara rodbine. Sada imam dovoljno svojeg make upa pa nema razloga da više kradem od Milice njen. Sada može biti samo obrnuto hahahahaha... Makar jedino što mi je baš neophodno je lak za nokte i olovka za oči. Ono što još uvijek znam povremeno ukrasti od nje je jedna Robertova torba... I to potajno jer mi ju ne želi dati.. Hahahha! Mislim, nije ni čudno jer ju ona koristi za fine stvari, a ja znam povremeno uz klasične stvari u nju strpati pedale i kablove za gitaru i mikrofone, sklopljene stalke i ostale stvari za rad. :)

Dio tvog imidža jesu i scenska šminka te originalan nakit. Kako to da je make up postao tvoj simbol i čiji nakit najradije biraš kao detalj?

Nisam razmišljao o tome. Vjerojatno pokušavam izgledati bolje pomoću make upa, hahahahaha. Nemam neki poseban razlog ili plan. Moram ti reći da se zadnje vrijeme sve manje šminkam... OK, ako sam neispavan i krepan, moram se prije nekog snimanja malo zakrpati hahhahhaha... Prije sam bio cijeli izbušen. Na svakom uhu po desetak naušnica, imao pirs na ustima, na svakoj strani nosa, na obrvi, ali malo po malo, razrijedilo se to i zadnjih desetak godina nosim jednu naušnicu na nosu i imam proširene rupe na ušima. Sav nakit koji nosim je moj, hahhahhahha. Šalim se. Nemam nekog posebnog dizajnera koji to izrađuje za mene. Volim vrlo jednostavne stvari. Strogih linija i oblika. Kirurški čelik ili drvo.

Nakon što u prodaju dođe i drugi dio albuma, računamo na vas na koncertnoj pozornici. Možemo li u Zagrebu očekivati neki nastup u prostoru većem od Tvornice kulture ili ćete i ove godine biti vjerni predbožićnom koncertu ondje?

Nikada nisam imao ambicije za većim prostorima. Veći prostori traže i nešto drugačiji pristup. Nema puno improvizacije, sviraju se 'hitoidnije' pjesme i općenito je tenzija viša. U nešto manjim prostorima dogodi se neka veza između izvođača i publike i koncerti postanu intimni događaji. Kao da se svi poznajemo oduvijek. Tu atmosferu stvarno volim. Puno se stvari dogodi potpuno nepredviđeno. Međutim, sto se tiče božićnog koncerta u Zagrebu ... ove smo godine odlučili preskočiti taj datum. Nikada nam nije bila namjera koncert na taj dan pretvoriti u nešto tradicionalno. Nema ništa pogubnije od tradicije. Bez obzira na očekivanje publike i što nam je taj koncert svake godine super, a postao nam je i vrlo isplativ, morali smo prekinuti taj niz. Naravno, svirat ćemo u Zagrebu uskoro. Bit će prilike za druženje. Znači, odgovor na tvoje pitanje je : veći prostor - za sada ne i predbožićni koncert u tvornici - za sada ne :)

 

                             

Jedan si od hrvatskih glazbenika s dugogodišnjim te iskustvima bogatim stažem. Čega se prisjećaš s nostalgijom i što si priželjkuješ za budućnost?

Ja ti imam vrlo kratkoročno pamćenje i stvarno se trudim okrenuti isključivo onom što se trenutno događa i onome što sada radim i stvaram. Nema smisla biti nostalgičan za nečim što je ostalo za nama jer je to nepovratno prošlo, a isto tako me ne zanima ni ono što nas tek očekuje jer nam je to velika nepoznanica. Stvari se mijenjaju. Glazba se mijenja. Način rada i njene prezentacije se mijenjaju. Netko nestaje sa scene, a netko tek treba stupiti na nju. Ništa nije ni bolje ni lošije. Jednostavno je drugačije. Ako sam ponekad ipak nostalgičan i ako mi nešto i nedostaje iz moje prošlosti, onda je to vjerojatno iz razloga što se sjećajući tih stvari sjećam i svoje mladosti, a ne zato što su nužno bolje od današnjih.

Ono što djeluje optimistično je činjenica da koncerti raznih izvođača u svijetu upravo sada bilježe najbolje posjećenosti u njihovoj karijeri. Znači da publika, bez obzira na laku dostupnost glazbe, želi doživjeti glazbu uživo. S druge strane, moramo biti svjesni i činjenice kako u ekonomskoj krizi glazba dolazi na zadnje mjesto u kućnom budžetu. U svakom slučaju, glazbe je bilo kroz sva vremena u povijesti, koliko god teška bila. Umjetnik jednostavno osjeća potrebu za stvaranjem. Zato sam siguran da će glazbe biti i u dalekoj budućnost. Bez obzira kako će se glazba tada zvati i izgledati :)

 

Hana Bartolović
Photo: Milica Czerny Urban

Objavljeno: 30.11.2012. u 15:01
Tagovi: Damir Urban

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p