Nataša Dangubić – snažna glumica koja oduševljava na sceni

Ona je sposobna u isto vrijeme tumačiti u životu izgubljenu ženu koja ne vidi nikakav izlaz, do moćne i uspješne žene koja ne dopušta da joj išta stane na put. Čak i po pitanju smrti. No, bez obzira koju ulogu Nataša tumačila, bez obzira je li se ona na sceni raspada u sto komadića ili samouvjereno uzima stvari u svoje ruke, ona u svakom trenutku na svoju stranu zadobiva ženski dio publike. Ona na sceni isijava onom ženskom energijom na koju niste ljubomorni nego u jednu ruku ponosni. Uz nju smo potpuno, bodrimo je, divimo joj se, plješćemo zadržavajući dah. Razlog za to trebamo potražiti izvan kazališne scene. Jer koliko god neosporan bio Natašin talent, ipak nas prema njoj vuče još nešto što ne možemo na prvu objasniti.

 

Natašina druga predstava u njenom novom matičnom kazalištu ZeKaEm-u Folk Acts je bila izvrstan povodom da pokušamo dokučiti što nas tako magično privlači prema ovoj glumici. S Natašom smo se našli na jutarnjoj kavi, uhvativši jedan od rijetkih sunčanih proljetnih dana. Ona je na kavu stigla poput prave glumačke dive, noseći velike sunčane naočale i vodeći na uzici mini maltezera Lulu koja nije svjesna svoje vlastite veličine i zato rado gromoglasno laje na druge pse. No, čim Nataša pruža ruku pokušavajući obuzdati psa, posve vam je jasno kako ispred vas nije glumačka diva nego žena poput vas.

Nataša će vas nakon samo par minuta prodrmati svojim energičnim pristupom, nasmijati autoironijom koja je nadasve simpatična i zarazna, ali i zadiviti iskrenošću s kojom pristupa prema samoj sebi.

Nataša se u novoj predstavi Zagrebačkog kazališta mladih ponovno našla u timu sa Sašom Božićem i Petrom Hraščanec koji su se ovim autorskim projektom pozabavili različitim vidovima izvedbene umjetnosti. U pitanju je predstava koja je nastala kao koprodukcija ZeKaEm-a, De Facto kazališne grupe i Akademije dramskih umjetnosti, a u pitanju je diplomski projekt studenta Marija Gigovića. S jedne strane imamo Natašu, poznatu i talentiranu glumicu, a s druge Višnju Vitas, kavansku pjevačicu koja pjeva narodnu glazbu.

 

“Riječ je o predstavi u kojoj su dvije izvođačice, a taj susret dva različita svijeta ipak možemo, na osnovi pojedinih elemenata posla, svesti pod jedan zajednički nazivnik, a to je izvođenje. I to je neka naša dodirna točka iz koje krećemo. U pitanju nije sukob dvaju svjetova nego njihov susret. Mi nemamo razloga sukobljavati se na sceni, ona je moja kolegica koju jako cijenim. Kako su Petra i Saša koristili zanimljive metode, koje su istovremeno i pitke, vjerujem kako će predstava biti i komunikativna. Naravno, ova predstava ima dodirnih točaka i s performansom, ima i pjesme, da utješim one koji to očekuju”, kroz smijeh naglašava Nataša.

U nastavku objašnjava kako joj je ova predstava uistinu izazov jer po prvi put na scenu izlazi predstavljajući se svojim imenom i prezimenom, odnosno ne tumači lik nego publici prezentira sebe.

“Bio je puno veći izazov raditi ovakvu vrstu uloge jer ja iskreno ne znam što sam i tko sam, gdje počinjem i gdje završavam. Nije jednostavno izložiti se na taj način, no mislim da u ovoj predstavi imam za to opravdan razlog. Jako je moderno u posljednje vrijeme da su glumci na sceni baš oni, no često za to nema potrebe. Mislim da u ovom projektu za to postoji umjetnički opravdan razlog da ja budem ja!”

 

Nataša je na daskama Teatra &TD često radila sa Sašom, a glumica posebno u njihovoj suradnji ističe predstavu “Gloria” koja je za nju profesionalno bila prekretnica.

“Ja sam dosta logična u procesu rada, Saša sa sobom donosi jedan cijeli estetski svijet koji je u svakom predstavi drugačiji i koji nadograđuje sve ono što ja logično radim. Mene zanimaju stvari po svom sadržaju, problemu i biti, a njega osim toga zanima i estetska strana te stvari. On meni osobno daje jednu ogromnu umjetničku nadogradnju i zato volim raditi s njim. Obožavam raditi i s Petrom i unatoč tome što nas dvije dolazimo iz sasvim drugih kutova, uvijek zajedno dođemo do rješenje. Komunikacija sa Sašom i Petrom je otvorena i dosta smo međusobno kritični. Mislim da je to zdravo”, ističe Nataša.

Od 1997. godine Nataša je bila službeni član Teatra &TD, a ansamblu Zagrebačkog kazališta mladih priključila se u listopadu 2015. godine. Glumica ističe da je uvijek znala da ako napusti Teatar &TD, da jedino želi otići u Zagrebačko kazalište mladih. Publici se predstavila početkom ove godine i to s predstavom Živjet ćemo bolje koja je nastala u režiji Senke Bulić.

 

“U ZeKaEm-u se jako osjeti radna atmosfera, a prva predstava koju sam radila je bila uistinu velika, i bez obzira što je mnogo ljudi na sceni, svi zajedno odlično funkcioniramo. Svi su jako inspirativni, još uvijek ih zanima ovaj posao i s takvim ljudima je zbilja lijepo biti na probama”, naglašava Nataša.

 

 

Možda je znala u kojim kazalištima želi glumiti, no tako sigurna nije bila kad je trebala odabrati glumu kao svoju profesiju. Unatoč tome što je još od osnovne škole bila na sceni amaterske skupine Lero u Dubrovniku, prvenstveno zbog ljubavi prema plesu, odluka da studira glumu na zagrebačkog Akademiji dramskih umjetnosti došla je posve spontano. Nataša je prvenstveno razmišljala studirati jezike i komparativnu književnost, no na pitanje svog profesora iz umjetnosti čime se zapravo želi baviti, ona je izustila glumom.

“Možemo pričati što je slučajnost u životu, no činjenica je da ja prije nisam izgovorila tu rečenicu. U tom trenutku s nama je bila inspicijentica iz kazališta Marina Držića koja me odvela u kazalište kako bi vidjeli jesam li talentirana ili ne. I tu više nije bilo kraja, jednostavno sam se zarazila glumom”, kroz smijeh se prisjeća Nataša.

Koliko obožava sam rad na ulozi, probe i proces istraživanja predstave, problem joj unatoč brojnim izvedbama i dalje predstavlja sam čin izvođenja na sceni.

 

“Još uvijek se borim sa svojim nesigurnostima i tremom koju imam pred nastup. Već 20 godina analiziram čega me zapravo strah, no odgovor ne pronalazim. Nije me strah da ću pogriješiti jer mislim da su pogreške dobre, zbog toga je kazalište i toliko zanimljivo. Volim greške jer na njima učiš. Dugo sam se pitala je li to zbog želje da se svidim publici, no nije ni to. Onda sam mislila da problem leži u mom egu te da zbog njega ne podnosim da sam eventualno loša. No,u svakom trenutku znam jesam li dobra ili loša, u tom pogledu mi ne trebaju kritičari, strožja sam prema sebi od bilo kojeg kritičara. Jednostavno se ne znam nositi s izvođenjem jer to nije moje prirodno okruženje. I jako mi je stalo do mog posla. Cijenim kod glumaca tu lakoću izvedbe na sceni. Ja, nažalost, nisam taj izvođač, nisam opuštena na sceni.”

Upravo zbog toga joj je predstava 5žena.com kazališta Kerempuh bilo izvrsno iskustvo jer se po prvi put susrela sa svojevrsnom formom stand upa tijekom koje je sama na pozornici i usmjerena potpuno prema publici.

“To je bila jedna veoma bitna predstava u mojoj karijeri jer sam u njoj nekako nadišla samu sebe. Meni je prije toga bilo nezamislivo stajati 15 minuta pred publikom i voditi monolog. Smatram da je to bilo veoma korisno iskustvo i za predstavu Born to please i za, naravno, Folk Acts. Do tada sam bila ovisna o partneru na sceni, ali one sekunde kad moram sama stati pred ljude u meni se budi jedan jeziv sram. Rene Bitorajac, koji je režirao tu predstavu, mi je jako pomogao jer sam po prirodi jedna veoma stidljiva osoba, bez obzira što sam glumica. Taj sram jako teško prevladavam. I u tom smislu mi je ta predstava pomogla. Mislim da svaki glumac treba savladati tu vrstu predstave”, ističe Nataša.

 

Uloge bira prema timu s kojima treba raditi, a ne prema samom liku kojeg treba tumačiti. Smatra da su uloge posljedica suradnje između ljudi te da će biti odlične ako je i ta sama suradnja dobra.

“Gluma osim što je vještina i posao, to je prvenstveno posao u kojem se otvaraš i izlažeš, a ja si tu postavljam pitanjem pred kim to činim. Za mene je to jedan intiman čin. Vjerujem je da je dobro izložiti se pred nekim u koga imaš povjerenje. Također smatram da glumac mora biti izabran, zbog toga ne mogu funkcionirati na audicijama. Mislim da to nije pitanje ego nego moje nesigurnosti jer volim znati da upravo mene netko želi u dotičnoj ulozi. Tada se otvaram. Jednostavno se ne mogu nuditi, vjerujem da kad bi došla u tu poziciju, da bih se prestala baviti glumom!”

 

Upravo u tome leži njena opojnost. Nataša je prije svega autentična, bilo da se nalazi na pozornici ili šeta svog psa Zagrebom. Ona iskreno priznaje svoje mane te je u istu ruku u svjesna svojih jačih strana. Niti jednu stranu ne umanjuje niti uveličava, uvijek svoja i iskrena. Prema samoj sebi često i prekritična. A upravo je to čini alfa ženom kojoj se toliko divimo na kazališnim daskama!

Foto: Jure Perišić, PR