LIFESTYLE

"Ne mislim da je moj film 'Klip' kontroverzan"

Intervju: Maja Miloš

Mladu srpsku redateljicu Maju Miloš 'uhvatili' smo jučer u prostorijama Kina Europe, gdje je večer prije po prvi puta u Hrvatskoj službeno predstavljen njen film 'Klip'. 'Klip' je Majin prvi dugometražni film koji je u rodnoj Srbiji, ali i diljem svijeta izazvao snažne reakcije, a kada vam otkrijemo da se u 90-ak minuta radnje smjestio popriličan broj scena seksa, alkoholiziranja, drogiranja i nasilja, jasno je kako je film bio predodređen za glasnu diskusiju na razini filmske publike, ali i kritike koja ga ne prestaje hvaliti. Priča je to o problemima današnjih mladih generacija i načinima na koje se oni s njima suočavaju, a sve ostale detalje koji bi vas mogli zanimati, Maja je otkrila u iskrenom razgovoru za Fashion.hr Style Community.

 

Nakon režiranja 11 kratkih filmova, Klip je tvoje prvo dugometražno djelo koje je nastajalo ukupno šest godina. Kako se rodila ideja o nastanku ovog filma?

Ideju da se bavim Klipom dobila sam kada sam vidjela gomilu snimaka na internetu, koje su klinci snimali mobilnim telefonima; maltretiranje profesora, maltretiranje jedni drugih, tulumi, snimke seksa, opijanje, drogiranje... Stvarno me zainteresiralo to što sam vidjela i dalo mi je naslutiti da se nešto ozbiljno događa. Te snimke su bile puni bijesa, destrukcije, autodestrukcije i postojala je jedna ogromna energija koja nije znala kako da se kanalizira. S druge strane, ono što je meni bilo zanimljivo jest upravo ono što ne dospijeva do novinskih naslova. To nisu ekstremni oblici nasilja ni ponašanja, već nešto što se nalazi ispod radara, nešto o čemu mi najčešće ne pričamo, čime se kao društvo ne bavimo, a što mislim da je rastući trend među mladima. Tako da sam krenula od nečeg što je socijalna pozadina i nečeg što je socijalni i kulturološki milje filma.

Ipak, nisam htjela napraviti propagandni film, nisam se htjela baviti samo tim društvenim okolnostima, već sam htjela napraviti intimni i ljubavni film, da vidim što se stvarno događa s emocijama, komunikacijom, odnosima i prije svega s ljubavlju u tim okolnostima u kojima mladi odrastaju. Kako se javlja ljubav i kako oni ispoljavaju svoje emocije? To je nešto što je meni bilo najinteresantnije.

 


Odmah na početku želimo otkloniti sve sumnje onih koji o filmu progovaraju isključivo kroz prizmu seksa, alkohola i droge i upitati te koju si poantu željela postići ovom pričom? Što si htjela prikazati i kome si namijenila film?

Htjela bih da film vide i tinejdžeri i generacije roditelja. Kao prvo, mislim da mladi nemaju čestu priliku da u kinu vide film koji se jako iskreno, otvoreno i direktno bavi njihovim problemima, bez osuđivanja, lažnog moraliziranja i tako dalje. S druge strane bih voljela da roditelji vide film, jer mislim da često nisu svjesni ili ne žele vidjeti što se događa s njihovom djecom ili djecom u njihovom okruženju. Prvenstveno, željela sam napraviti film koji se bavi sadašnjošću, koji je smješten u sadašnji trenutak i mislim da je veoma specifičan za današnjicu, ali ovo je prije svega film o budućnosti. Svi zajedno trebali bismo se zapitati što će biti s našom budućnošću i kako mi možemo pomoći mladima. Ono što je meni bio osnovni cilj je pokušati razumjeti probleme odrastanja današnje mlađe generacije.


Film je snimljen u Srbiji, no možemo li ga primijeniti i na druge dijelove svijeta? Ipak smo danas svi dio te mobilne generacije?

Osnovna ideja bila mi je napraviti jako lokalan i jako autentičan film, i u tom smislu mi je istraživanje bilo jako važno, da bude utemeljen na stvarnosti i da upravo zbog toga postane univerzalan. Modeli ponašanja koji su predstavljani u filmu nisu nastali u Srbiji, to je veoma uočljivo u predgrađima svih velikih svjetskih gradova i svuda po svijetu, ali ja sam htjela napraviti vrlo univerzalnu priču. To je u biti ljubavna priča u kojoj jedna osoba želi napraviti sve za ljubav i koja s toliko snage i toliko posvećenosti prilazi tome. Tu postoji i nešto što je distanciranje od emocija, nešto što je ograđivanje od emocija i predstavljanje da je to samo seks da ne bismo bili povrijeđeni, pitanje traženja svog identiteta, iskazivanje emocija, obiteljski problemi - mislim da je to stvarno jedna univerzalna tema.


Početkom veljače trijumfirala si na međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, gdje je tvoj film "Klip" osvojio nagradu Zlatni tigar. Jasno je kako je ovo u posljednje vrijeme jedno od najvećih priznanja za jedan srpski film, što za tebe znači ta i ostale nagrade?

Kada smo saznali da smo u službenoj konkurenciji Rotterdama, cijela ekipa je bila nevjerojatno sretna. Kada smo radili na filmu, nitko od nas nije razmišljao o nečemu kao što su festivali. Mi smo toliko energije uložili u to da napravimo što bolji film i svi su dali mnogo više nego što su mislili da mogu, tako da je ovo sve poslije došlo nekako naglo. Mislim da su nagrade meni, kao debitantu, prilika da ljudi čuju za film, zainteresiraju se i pogledaju ga. Debitantu je najznačajnije da ljudi vide njegov film i da vide kako komunicira s publikom.

Osvajanje takve nagrade dovelo je do toga da je film često u centru medijske pažnje i da čak i festivali znaju za film i daju mogućnost da ga vide ljudi diljem svijeta. I ono što je meni osobno jako intimno i drago je da postoji priznanje za cijelu ekipu koja je radila na filmu, od montažera, direktora fotografije, mladih glumaca, scenografa, kostimografa... Svi znamo koliko je njihov udio u filmu bio značajan i koliko su se bavili svim aspektima filma. Nama je bio cilj da film djeluje gotovo dokumentarno i jako realistično, nešto što je i istraživanje i precizna postavka.


'Klipu' nerijetko pridaju etiketu kontroverznog i skandaloznog, i to zbog eksplicitnih scena seksa, konzumiranja alkohola i droge. Smatraš li ga ti takvim? Kakve su općenito bile reakcije gledatelja u Srbiji nakon prikazivanja?

Ja stvarno ne mislim da je film kontroverzan. Ono što uistinu jest provokativno su realnost i emocije. Htjela sam napraviti film koji se stvarno bavi nečime što je jako realistično i koji se bavi emocijama, za koje mislim da su dosta tabuizirane u današnjem svijetu. U tom smislu mislim da reakcije za film, koje su uvijek jako izrazite, znače da sam pogodila temu koja doista jest goruća za naše društvo. Ono što je meni bila ideja jest da ljudi poslije razmišljaju o filmu i mislim da sam u tome uspjela, bilo da obožavaju film ili ga ne vole uopće, nema nečeg između. Mislim da je izazvao reakciju i da je potaknuo ljude na razmišljanje, da si postave pitanje što se događa u njihovom okruženju i što se događa s njima. Tako da sam jako sretna!

U Srbiji smo imali premijeru u travnju i moram priznati da sam presretna kako je to prošlo, jer su i kritika i publika jako lijepo prihvatile film. Naravno, postoje i one izrazite reakcije koje meni djeluju kao rana. To za mene jest rana i kada se netko bavi nekom ranom, to može biti bolno, jer kada se ljudi predstave na realističan način, to može izazvati reakcije. U Srbiji volimo biti predstavljeni bolji nego što jesmo, a kada nismo, to izaziva reakcije, što je meni jako drago.


Moramo primijetiti jednu stvar. Dakle, s jedne strane imamo žirije sastavljene od uglednih filmskih stručnjaka koji su tebe i tvoj film nagradili preko 20 puta, a s druge strane društvo koje je o samom filmu spremno suditi i prije nego ga je pogledalo. Kako komentiraš to?

Smatram da se radi o predrasudama koje su vezane uz socijalni i kulturološki milje kojim se film bavi. Najlakše je taj način ponašanja odmah osuditi, no iako je najlakše, time nećemo ništa riješiti. To je ujedno i pokazatelj stanja u društvu, u kojem se neprihvatljivi ljudi odmah diskvalificiraju. To nije usmjereno prema filmu, nego prema načinu ponašanja kojim se film bavi. Što se tiče anonimnih komentara, i Isidora (glavna glumica) i ja dobivamo na desetke poruka putem Facebooka, bilo da ljudi podržavaju film ili njegove junake. Tako da mislim da ne postoji neka podijeljenost između filmske kritike i publike, već podijeljenost publike među sobom.

Pošto se film bavi Srbijom, mi često želimo da se Srbija predstavlja u najboljem mogućem svjetlu, a činjenica je da postoje problemi i jako je važno da pričamo o tome. Mislim da je to u svakoj zemlji jako važno. Ne mislim da filmovi mogu promijeniti svijet, ali ljudi koji pogledaju film mogu početi razmišljati o tome i postavljati pitanja. Ako dovoljno ljudi postavlja pitanja, možda možemo pokušati razumjeti neke probleme i početi ih rješavati. Tako da je upravo ta diskusija bitna.


Budući da smo upoznati s kakvim se nedaćama susreće filmski svijet u Hrvatskoj, moramo te pitati kakvo je stanje filma u Srbiji kao zemlji u regiji? S kakvim se izazovima susrećeš kao žena redateljica?

U Srbiji je podjednako lako i teško i debitantima i priznatim autorima, pa tako i ženama i muškarcima. Svugdje postoji i ne postoji diskriminacija, u tom kontekstu nije to vezano uz žene ili debitante. Kao i svuda, jako je teško snimiti film i jako je teško doći do filma. Ipak, mislim da se u srpskoj kinematografiji trenutno događa jedna jako dobra stvar, a to je da postoji dosta mladih autora koji stvarno imaju veliku potrebu raditi filmove i pritom ih jako iskreno rade. Mislim da je to jako dobra klima za stvaranje. S druge strane, imamo redatelje srednje generacije koji trenutno rade svoje najbolje filmove, imamo nešto što je povratak ljudi u kina, imamo art house filmove, s malim budžetima koji često pogađaju točno u centar i potiču na razmišljanje, tako da mislim da se mnogo dobrih stvari trenutno događa.


Svoj put do zvijezda započela si provokativnim filmom, koji je u svakom slučaju izazvao reakciju. Imaš li već neke planove za svoja buduća ostvarenja, hoćeš li opet iskreno i pomalo nemilosrdno progovarati o tabu temama u društvu ili planiraš krenuti u nekom drugom smjeru?

Imam već nekoliko ideja oko filmova i pretpostavljam da ću se krajem jeseni početi više baviti time, definirati i razviti pojedine ideje i početi istraživati. Ono što me i dalje zanima su socijalno osviješteni filmovi, muško-ženski odnosi i seksualnost. Najvažnije mi je da sam iskrena prema sebi, prema temi kojom se bavim i prema junacima filma, tako da u tom smislu namjeravam i nastaviti. Koliko sam iskreno pristupila 'Klipu', to isto si želim i za idući film, neovisno o temi.


Nakon što si sa svojim filmom proputovala Europu, imaš li daljnje aspiracije za inozemstvo?

Ono što mi je jako interesantno kada idem po festivalima jesu različite reakcije publike širom svijeta, a osim toga upoznajem filmaše iz čitavog svijeta. To je jako bogato iskustvo. Moja ideja je baviti se filmovima koji su vezani uz Srbiju, ali si još uvijek ne određujem neke daljnje planove. Trenutno sam u Srbiji i želim se baviti Srbijom, ali jednoga dana, tko zna?

 

Svi zainteresirani, 'Klip' će uskoro moći pogledati i u domaćim kinima, a o točnim terminima i lokacijama kino distribucije bit će pravovremeno obaviješteni.

       

Hana Bartolović

photo: Toni Lujić

Objavljeno: 19.10.2012. u 11:09

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p