KULTURA

'Osmi povjerenik': što će utopiji demokracija?

Recenzija iščekivanog filma Ivana Salaja
osmi povjerenik
„Ki bi gori, sad je doli“, „tko visoko leti, nisko pada“ i „dabogda im'o, pa nem'o“. Narod voli poslovice, što ne čudi uzme li se u obzir da se upravo narodu pripisuje autorstvo većine njih; posebno se narodu mile one o padu i propasti, koje uvijek pozdravlja kao zasluženu kozmičku pravdu za moćnike koji isti taj narod tlače i ugnjetavaju, usprkos čestoj praksi da se na popisu narodnih neprijatelja obično nađu isti koji su do jučer s istim narodom prijateljevali.

Takva je sudbina zadesila i Sinišu Mesnjaka (Frano Mašković), mladića u najboljim godinama, bar kad je politička karijera u pitanju. Rane četrdesete pokazuju se kao najpotentnije doba da mladi lav postane nasljednikom kakvog postarijeg dužnosnika, pa tako premda Sinišinom dvadesetak godina starijem šefu, Premijeru (Stojan Matavulj) ne pada na pamet još odstupiti, ipak shvaća da logistiku budućih stranačkih borbi protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja mora odraditi Siniša, željan moći, ali ipak ne posve samostalan u nastojanju da tu moć dobije. Siniši se tako smješka blistava karijera – šef ga smatra svojom desnom rukom, namijenivši mu značajnu ulogu na predstojećim lokalnim izborima, na kojima će ga predstaviti kao stranačkog kandidata za gradonačelnika glavnog grada. Čini se da Siniši, kojeg krasi pomno uvježban osmijeh, karakterna vilica i pomodna fen frizura, baš sve ide od ruke; Siniša dominira i na seksualno-ljubavnom planu u vezi sa zgodnom, vitkom i gracilnom sekretaricom (pardon, tajnicom) stranke, Željkom (Iva Mihalić) koja podržava i ohrabruje njegove političke aspiracije, shvaćajući, kao prava vojnikinja stranke, da je njena dužnost navigati Sinišu na tom putu (nije se, dakako, zaljubila u učitelja joge ili čelista filharmonije; „moć pali, a apsolutna moć pali apsolutno“, da parafraziramo mudru izreku). Gledateljima Osmog povjerenika ovaj je odnos omogućio da na velikom platnu ugledaju taman onoliko golotinje koliko priliči hrvatskom filmu – par prizora sisa, dok je simulirani seks glavnih glumaca u jednom je trenutku prikazana kroz artsy mliječno bijelu koprenu. Ovo je samo uvod u posebne efekte u pripremi kamermana Slobodana Trninića, od kojih je u Osmom povjereniku mnogo bolja fotografija, s kojom je napravio odličan posao.

osmi povjerenik
Da se Siniša nastavio valjati po krevetu sa svojom zgodnom curom, da su naručili kinesku i pogledali prvo Dnevnik, pa nekoliko starih epizoda Zapadnog krila, ništa se od filma ne bi dogodilo, jer poznato je da dosadni i sretni parovi nikome nisu zanimljivi. Siniša se ispričao po službenoj partijskoj (pardon, stranačkoj) dužnosti, otpravio Željku doma i uputio se na event zbog kojeg je narednog jutra udobno smješten na odjelu intenzivne njege jedne od zagrebačkih bolnica. Bolno bolničko otrežnjenje i suočavanje s bijesnom Željkom Sinišu ne muče ni upola koliko spoznaja da su se sve dnevne tiskovine, i one jutarnje i večernje, domogle eksplicitnih fotografija njegovog kasnonoćnog provoda, te da je dušobrižnička hrvatska javnost mogla zlurado uživati u tekstovima u kojima ga se razapinje spominjanjem njegove strasti prema kurvama i belom. Siniša nakon otpusta iz bolnice žurno odlazi do Velikog vođe aka Premijera, koji ga sa smiješkom umiruje - on razumije mladost i ludost, ni njemu bakanalije nisu mrske, i Siniša nema razloga za brigu. No, dodaje kako je nezgodna situacija s novinarima i lupom pod koju je javnost stavila njegovog štićenika, te obavještava Sinišu da će po njegovom specijalnom zadatku obaviti prioritetan poslić, čime će dokazati ljubav prema domovini i vratiti moralni dug društvu, te privremeno pasti u zaborav javnosti. Sinišin zadatak, doznaje se, bit će da otputuje na zabačen dalmatinski otok Trećić i ondje organizira lokalnu upravu i samoupravu kao osmi povjerenik Vlade RH, nakon što sedmorica njegovih prethodnika u tome nisu uspjela.

osmi povjerenik
osmi povjerenik
osmi povjerenik
Kao da su mu sve lađe potonule, kako bi Sinišino raspoloženje slikovito dočarala jedna narodna poslovica, Siniša se ukrca na lađu koja će ga prevesti do Trećića. Put do Trećića ide via Drugića, otoka daleko pitomijeg i razvijenijeg od Trećića, koji je, na Sinišinu žalost, tek usputna postaja u krstarenju arhipelagom. Ondje Sinišu dočekuje simpatični bodul Tonino Smeraldić (Borko Perić), koji s entuzijazmom ukrca Sinišu i njegove stvari na svoju barku, nastavivši put Trećića. Nakon podulje vožnje plavičastim morem, u pratnji prekrasnih prizora „Mediterana kakav je nekoć bio“, Sinišu se iskrcava u pitoresknom zaljevu Trećića, gdje ga dočekuju otočani, mahom muškarci (žene su valjda zatvorene u kućama gdje pripremaju pašticadu i fritule?). Netom po pristajanju, povjerenik dolazi do neugodne spoznaje da je otok za njega svojevrsni zatvor u kojemu mora odslužiti kaznu zbog svojih nestašluka, ali i da će njegova misija uvođenja demokratskih procedura i praksi ići mnogo teže nego što je zamislio. Jogunasti Trećićanci sabotiraju sva njegova nastojanja da im se približi, odbijajući njegove pozive na dijalog i odupirući se tranziciji, te se čini da im je vrijeme milije provoditi u beskonačnim partijama briškule, ispijajući bocu za bocom autohtonog trećićkog piva Third Island. Krov nad glavom i toplu postelju Siniša će pronaći u domu dobroćudnog Tonina, kojeg ovaj dijeli sa zlovoljnim ocem (Ivo Gregurević) čija persona neodoljivo podsjeća na kapetana Ahaba u Mellvileovom klasiku Moby Dick. Čini se da su, osim Trećićanaca, na otoku utočište pronašli još neki neobični gosti – veseli divovski Bosanac Selim (Goran Navojec), producent pornografskih filmova i lovac u mutnom; nekadašnji doktor fizike i matematike, a sad priučeni svjetioničar (glumi ga Filip Šovagoović), kao i Aboridžinka, trećićka snaha, koja se Siniši, poput utvare, ukazuje i na javi i u snu. Odlučan u svojoj namjeri da kao produžena ruka Vlade Republike Hrvatske ispuni svoju misiju na Trećiću, Siniša će u svrhu njenog ispunjenja morati uposliti svu svoju domišljatost i političko lukavstvo, te pronaći zajednički jezik s Trećićancima koji, umjesto na hrvatskom jeziku, pričaju mješavinom svog trećićanskog dijalekta i engleskog jezika, koji su naučili dok su trbuhom za kruhom, u bijegu od peronospore i gladi, nastanjivali daleke obale Australije, prije nego su kao gastarbajteri povratnici ponovno pronašli spokoj na rodnom otoku.

osmi povjerenik
Vladin povjerenik svoj novi dom doživljava kao vukojebinu – odsječen je od civilizacije, bez GSM signala, bez pristupa Internetu, bez liječnika, pa čak i svećenika koji bi služio misu u jednoj od dvije trećićke crkvice; čini se da je Trećić mjesto na kojemu je, da se poslužimo još jednom starom narodnom, i Bog rekao laku noć. No, Siniša uskoro shvaća da je Trećić odsječen samo od svijeta kakav on poznaje; stanovnici su odlazili i vraćali se iz najudaljenijih kutaka svijeta, ne mareći puno za višestranačje i politička previranja u zemlji koje su samo nominalno dijelom, kao ni za činjenicu da, zbog svog izoliranog položaja, nisu u mogućnosti prakticirati jedno od temeljnih Ustavom zajamčenih prava. Ne kaže li, uostalom, ona (bit će narodna) izreka, „staviš li prst u more, spojen si s čitavim svijetom“? Trećićani su sa svog otoka dolazili i odlazili kako ih volja, a nakon njihovog povratka nastavila su pristizati brojna ovozemaljska dobra i šuškavi australski dolari, omogućujući im da neometano prožive na svom otoku one dane koji su im preostali. Siniša je na njihovom otoku uljez, kao što je bio svaki od sedmorice povjerenika koji su mu prethodili, te jedino uz pomoć dobroćudnog Tonina Siniša ima šanse provesti svoj naum u djelo. Kao i na svakom brodu luđaka, Siniša se dugo osjeća kao jedini normalan putnik, no kako vrijeme odmiče postaje polako svjestan da je, preuzevši posao povjerenika, postao svojevrsnim kapetanom tog broda.

osmi povjerenik
Osmi povjerenik prvi je dugometražni film redatelja i scenarista Ivana Salaja, nastao u produkciji Joze Patljaka, uz pomoć direktora fotografije Slobodana Trninića i montažera Marina Juranića. Snimljen prema književnom predlošku višestruko nagrađivanog istoimenog romana Renata Baretića iz 2003. godine, film je u impozantnih 139 minuta dočarao šarmantnu otočku mikro klimu i poslovičnu tvrdoglavost žitelja jedne autarkične zajednice prema pokušaju nametanja tuđinskog načina života. Priči uvelike ide u prilog kvalitetna karakterizacija likova, u čemu prednjači pitomi Tonino sa svojim gegovima u maniri filmova braće Marx i Charlieja Chaplina, koji donosi comic relief i razgaljuje gledatelje. Priča o Trećiću dopadljiva je, iako mjestimice prelazi u blagu patetiku svojim vapajima za očuvanjem rustikalnog, autohtonog i iskonskog u svijetu instant kave i plastičnih omota; nevin i neiskvaren Tonino metafora za izvornost i nepatvorenost otoka koji postaje nekom vrstom etnološkog i ekološkog rezervata; on istovremeno predstavlja i protutežu Sinišinom liku beskrupuloznog političara koji je, narod bi rekao „premazan svim mastima“, a narod Trećića bi otišao i korak dalje, ustrajući u mišljenju da su političari „kurve, lopovi i pizde“. Tonino je fasciniran Sinišinom inteligencijom, obrazovanošću i odvažnošću, dok Sinišu Toninova odanost i iskrenost podsjeća da odnosi mogu biti mnogo jednostavniji od onih na koje je navikao, te da je čisto srce prirodnije od fige u džepu.

Podsjećajući svojom estetikom na Mediterraneo i Grka Zorbu, ova pitka i duhovita komedija slavi jednostavnost otočkog života koji predstavlja kao oazu prijateljstva, ljubavi, suradnje i zajedništva; utopijsko utočište od kompetitivnog, pohlepnog i otuđenog ostatka svijeta.
Foto: PR
Objavljeno: 14.01.2018. u 15:53

VEZANE VIJESTI

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p