14. Zagreb Film Festival u punom je jeku. Filmska groznica trese našu metropolu i mnogi koriste ovu jedinstvenu priliku da si priušte kvalitetan izlazak i pogledaju vrhunski probrane filmove. Među njima, i to u onom natjecateljskom dijelu, nalazi se i prvi dugometražni igrani prvijenac naše renomirane dokumentaristice Katarine Zrinke Matijević.
Ime je to iza kojeg se krije petnaestak dokumentarnih i kratkometražnih igranih filmova koji su obišli festivale diljem svijeta. Nagrade Jelena Rajković, Oktavijan i Grand Prix na Danima hrvatskog filma pali su u Katarinine ruke zahvaljujući Dvoboju, a poetični Iza lica zrcala dobio je Oktavijana za najbolji dokumentarni film. Također, ime je ovo iza kojeg se skrivaju izoštrena čula i snažna emocija. Skriva se jaka žena koja svojim filmovima želi uzburkati osjećaje, izmjestiti, raspeti i nanovo posložiti. Priuštiti gledatelju katarzu i pritom se nimalo ne ustručavati pričati o onom bolnom, Skriva se redateljica koja obožava dinamiku i koja nakon perioda burnog promišljanja i smišljanja, gledanja filma u svemu oko sebe, nema ništa protiv, primjerice, preseljenja na Brač i klesanja kamena, tihe sadnje cvijeća u obližnjem vrtu, meditativnog branja maslina...
Katarina Zrinka Matijević je redateljica kojoj ne ponestaje ideja i mnogo je tema na koje želi dati vlastiti osvrt. U Trampolinu je jednu stavila u fokus uz pomoć sedmogodišnje Line, tinejdžerice Nike i četrdesetogodišnje Nikoline. Glavne su to junakinje dugometražnog prvijenca koje mijenjaju svoje živote i raskrinkavaju tajne o bolnim rascjepima unutar vlastitih obitelji. Film o ljubavi, no ne i ljubavni film, film o majkama i kćerima te film o vrtlogu nasilja koji poput zarobljenika u svojim raljama drži glavne protagonistice. Trampolin je premijerno prikazan na Pulskom filmskom festivalu gdje je Tena Nemet Brankov osvojila nagradu za najbolju sporednu žensku ulogu za ulogu Nike, a hoće li film Katarine Zrinke Matijević na ZFF-u osvojiti i Zlatna kolica, vrijedi vidjeti. Dotad, našu redateljicu upoznajte kroz razgovor u nastavku, a film na ZFF-u pogledajte sutra, 17. studenog.
Nekoliko nas dana dijeli od predstavljanja vašeg prvog dugometražnog igranog filma 'Trampolin' na ZFF-u. Kakve su dosad bile reakcije na film i što očekujete od ZFF publike?
Film je dosad prikazan na tri festivala u Puli, Poljskoj i Indiji. Reakcije su bile emotivne, a kritike odlične. Od ZFF publike očekujem da se prepuste filmu. Neka ih Trampolin ponese, odnese, raznese, kako bi ih baš poput pravog trampolina odbacio negdje gore visoko pa spustio na neko samo njihovo mjesto gdje će se moći u miru naplakati, nasmijati, raznježiti, osnažiti, biti malo sami sa sobom u iskrenom intimnom razgovoru s jednim do dva pitanja: Kada bi mogli kao odrasli malo zaći u svoje djetinjstvo i pomoći si kada nam je bilo bezizlazno, što bi učinili? Što bi si šapnuli na uho? Da li bi sada tražili izlaz onako kako smo ga tada našli? Kada bi sami sebi mogli prići kao da smo si najsrodnija duša na svijetu da li bi nam život bio bolji? Trampolin posjeduje vrlo iskren odgovor na ova pitanja.
Zaista, 'Trampolin' donosi nimalo laganu temu o obiteljskom nasilju. U kojem trenutku ste shvatili da ovu problematiku želite zabilježiti na filmu?
U jednom novinskom članku pročitala sam kako je u Hrvatskoj svako treće dijete zlostavljano, a da je statistika za ostale europske zemlje vrlo slična. Činilo mi se to pretjeranim pa sam krenula istraživati i pažljivije slušati životne priče ljudi oko sebe. Shvatila sam da statistika ne griješi. Tada se odigralo sve u trenutku, tj. sinula mi je ideja da temu obradim kroz tri karaktera različite životne dobi čije životne priče u biti čine tok jedne sudbine.
S obzirom na spomenutu temu, ali i na pravu 'žensku ekipu', kakva je bila atmosfera na snimanju? Kako ste se hvatali u koštac s onim najtežim scenama?
Snimiti ovaj film bilo je slično trčanju maratona. Kad mislite da vam je energija pala upravo tad pojavi se netko s povikom podrške i tom čarobnom čašom vode koja vam da snagu i smisao za dalje. Ponekad bi to bio netko ispred kamere, ponekad netko iza, a ponekad i jednima i drugima čarobnu čašu s vodom servirala bih ja. To u biti svjedoči koliko smo tih četrdeset i dva dana bili složna, i dobrom, podržavajućom energijom, protkana ekipa. Što se tiče teških scena: za one koje znate da će biti teške se detaljnije pripremite, ostavite si u planu snimanja više vremena pa u biti teške postaju one koje zakomplicira vremenska prognoza ili druge nepredvidljivije situacije.
Kako to da ste odlučili s 'Trampolinom' zakoračiti na polje dugometražnog igranog filma i je li to domena u kojoj ćemo vas odsad moći pratiti?
Odluka da pišem i režiram dugometražne igrane forme pala je još davnih dana kada se maštalo o upisu na Akademiju. To što je realizacija odluke došla sada vjerojatno je zato što nisam imala potrebu ništa forsirati. Sve je došlo u svoje vrijeme baš kako treba. Nemam osjećaj da sam zakasnila, nešto propustila ili nepromišljeno zakoračila u nešto što mi je strano. Scenariji na kojima sada radim i dokumentarni su i igrani, štoviše, raditi paralelno, kao što sam radila zadnjih godina, je jako dobar profesionalni i kreativni trening. Vjerujem da ću si ga moći ponovo priuštiti.
Kad smo kod paralelnog stvaranja, čime vas to dokumentarna forma inspirira, a kakve vam mogućnosti kao redateljici daje igrani film?
Raditi dokumentarni film znači imati na setu cijelo vrijeme sva čula otvorena. Istovremeno pokretati situacije sa sugovornicima i navoditi snimatelja tijekom snimanja , paziti koje znakove mu dajete ako želite da se kamera miče kako ne bi u kadar upala sjena ekipe ili opreme. Dokumentarni film je akcija, više adrenalina, slaganje dramaturgije i smišljanje scena na samom mjestu događanja. Činjenica da nema ponavljanja, nego je sad ili nikad budi neku napetiju, izoštreniju, divlju mene. Režirati igrano znači biti gospon čovjek, svi rade ono što ste se unaprijed dogovorili samo kako biste imali vremena za svoje glumce i vrhunsku koncentraciju za onaj trenutak kad kamera bilježi ono na čemu ste ponekad godinama radili. Taj balon sigurnosti igranog seta u kojem sam štićena i u kojem mi je dozvoljena sva moja igra, pa i premišljanja i promjene i improvizacije usprkos dogovorima mi je divan. Za mene igrani set je poput ceremonije u kojoj se svi maksimalno predajemo.
Što za vas mora sadržavati dobar dokumentarni, a što dobar igrani film, s aspekta gledatelja?
Ma tu uopće nije bitan filmski rod, bitno je samo jedno u oba slučaja: emotivno snažna priča ili poruka iznijeta na redatelju blizak, svojstven način. Dakle može biti i eksperimentalan način. Drugim riječima, postoji dobar film, a to je onaj koji me izmjesti, raspe, nanovo posloži tako da se osjećam jako dobro servisirana. Ili ti ga antički; dobar film je onaj koji nam priušti katarzu.
Postoje li ona neki dokumentarni ili igrani filmovi koji su ostavili najviše utjecaja na vaš rad, priuštili vam spomenutu katarzu?
Svako malo inspiriraju me novi filmovi koje gledam, ili pojedine scene, a ponekad i samo kadrovi, no na moje kreativno bauljanje, pronalaženje i izražavanje puno više utjecaja od filma ima poezija te više ili manje usputne priče manje ili više bliskih ljudi.
Festivali, kao i nagrade, nisu vam stran pojam. Volite li predstavljanja na festivalima i popratna putovanja u razne dijelove svijeta kao dio posla ili više uživate u samom stvaranju filmova? Koji je najbolji dio vašeg posla?
Volim upravo to što svaka faza ima svoju dinamiku. Taman kad mi dosadi osamljenost pisanja u mojoj radnoj sobi, eto priprema i seta. Faza u kojoj sve vrvi od ljudi i skakanja uokolo. Kad se zamorim od skakanja i gungule lijepo se zatvorim u montažu s montažerkom, ne radimo nikad više od 6 sati dnevno, pa se ponovo stignem naspavati, odvježbati, skuhati, igrati se s djetetom, pa čak i ljenčariti. Upravo kad pomislite da ćete riknuti od dosade ako svaki dan bude isti ponovo se digne tenzija oko završavanja, promoviranja, putovanja, festivala. E, onda dođe faza kad već sami sebi idete na živce jer ste sto puta odgovorili na ista ili slična pitanja o filmu, a činjenica da sjedite u fotelji i letate iznad oblaka izgubi čar pa jedva čekate da se zatvorite u osamu svoje radne sobe i uhvatite korak s jednom od novih ideja.
Katarina Zrinka Matijević i Vjeran Hrpka
Koje teme još niste imali prilike obraditi u svojim filmovima, a željeli biste nekad u budućnosti?
Jako puno tema, valjda nema teme koju filmski nisam zamišljala, promišljala, izmišljala. Tjedno mi padnu na pamet po tri ideje za film, neke odmah odbacim, neke malo žvačem pa ispljunem, neke glođem do srži, neke mene izglođu. Onda bude neko vrijeme mir, maštam da ću otići raditi nešto sasvim drugo, klesati brački kamen, bit teta u zabačenom kiosku i po cijele dane mirno čitati dok me netko plaća, oploviti svijet ili saditi tulipane i maćuhice oko HNK, onda opet nastane kratki spoj i vidim svako malo film u svemu oko sebe.
Na ovom su izdanju ZFF-a dosta zastupljene ženske redateljice, što nam je svima posebno drago. Kakvo je vaše mišljenje o poziciji žena u filmskoj industriji, posebno onoj domaćoj?
Izgleda da je ženska kinematografija postala in. Hahaha, samo to neće ostati na trendu jedne sezone. Gledajte, kreativno biće nema spol, a dobra ideja uvijek nađe put. Moje mišljenje je kako je pozicija žena u filmskoj industriji onakva kakvu ju same izberemo, baš kao i naši kolege. Ja sama nikada nisam imala osjećaj da sam zbog toga što sam žena bila primorana biti u sjeni. Kada sam bila odsutna iz filmskog svijeta, bio je to isključivo moj izbor. A možda ovo i nije najbolje pitanje za mene jer od djetinjstva moje društvo je većinom bilo muško i kada bih u tom okruženju osjetila da se dovodi u pitanje da li nešto mogu ili ne ili da li nešto zaslužujem ili ne samo zato što sam žensko, uvijek bih znala izvest neku fintu zbog koje bih imala možda čak i veće povlastice.
Koja biste nam tri filma s ovogodišnjeg ZFF-a svakako preporučili pogledati, osim naravno vašeg? Imate li svoje favorite?
Favorite nemam jer mi je neprirodno umjetnost doživljavati kao sport u kojem se u datom trenutku nečija vještina može izmjeriti vremenskim jedinicama. Filmski festival nije utrka, već stvarno slavlje filma. Prepuštamo se vizualizacijama raznih osjećaja, iskustava, misli, stanjima svijesti... Imamo priliku u našem gradu, u kratkom vremenu biti obogaćeni za toliko novih priča i vizura. Vjerujem da je sve to zajedno šteta propustiti pa bi moja preporuka bila: gledajte što više, a birajte prema vlastitom ukusu.
Foto: PR
Objavljeno: 16.11.2016. u 19:05