FILM I TEATAR

'Ono čime se mi bavimo jest ta beskrajna ljudska želja za komunikacijom'

Intervju s Nenadom Puhovskim povodom 14. ZagrebDoxa
Nenad Puhovski
Otkad sam ga prvi put spazila na malim ekranima, pretpostavljam, u jednom od milijun intervjua koje je dao povodom najvažnijeg regionalnog festivala dokumentarnog filma, kojeg je i osnivač, jedna asocijacija ne napušta moje misli pri spomenu na Nenada Puhovskog. Ležerna traper košulja i neka neopisiva blagost u pogledu, osmijehu i stavu, slike su koje su se u mojim mislima neraskidivo zalijepile za ime ovog filmskog, kazališnog i televizijskog redatelja, sveučilišnog profesora, scenarista i općenito jednu od najznačajnijih osoba u domeni hrvatskog dokumentarnog filma.

Iste su me slike dočekale u uredu gospodina Puhovskog, na zagrebačkoj Novoj Vesi, nekoliko dana prije početka 14. po redu ZagrebDoxa. Profesorski strog, s dostojanstvenošću koja izaziva (straho)poštovanje (ako vam slučajno iznimna karijera nije dovoljna), istovremeno toliko topao i srdačan da biste njegove priče u živopisnom, pravom filmaškom uredu na Novoj Vesi najradije slušali danima. Kaže, pričati mu nije problem, a isto ni ne čudi. Kada ste kameru prvi puta u ruke uzeli s 12, prvi film snimili s 15 te za isti dobili nagradu i poziv u Cannes, kada ste tijekom karijere producirali više od 70 dokumentaraca, za vlastite dobili pregršt domaćih i međunarodnih nagrada, ali i cenzura (ovog puta samo domaćih), kada ste osnovali najznačajniju hrvatsku nezavisnu produkcijsku kuću Factum, najveći međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox, kao i Televizijsku katedru i MA studij dokumentarnog filma, priče su, sigurni smo, ono čega vam ne nedostaje. Djelić njih smo, na svoje oduševljenje, uspjeli čuti tog ranog zimskog poslijepodneva u sjedištu ZagrebDoxa, jednako kao što smo spoznali kako je iskra koju posjeduje dan danas, emocija, znatiželja, pa i živahnost, te velika količina energije gospodina Puhovskog, ono što ga je odredilo kao autora, ali i ljubitelja dokumentarnog filma, te upisalo njegovo ime u hrvatsku filmsku povijest.

Nenad Puhovski
14. po redu ZagrebDox samo što nije. 8 dana, 14 programa i 125 filmova, stoji u programu. Po čemu se izdvaja ovaj ZagrebDox i što nam novoga donosi?

Najvažniji novitet ove godine je činjenica da idemo izvan Zagreba, u Split, Osijek i Rijeku. To je nešto što smo dugo htjeli, ali nekako se stvari nisu posložile. Ove godine idemo s relativno malim programom, u Split sa šest, a u Rijeku i Osijek s tri filma, ali vrlo jaka. Nadamo se da će reakcija gledatelja biti dobra jer imamo namjeru u budućnosti to nastaviti. Čini nam se da postoji potreba za gledanjem te vrste dokumentaraca, dakle onome što mi nazivamo autorskim kreativnim dokumentarcem, kojeg nema dovoljno na kino repertoaru. Tu je i 125 novih filmova, tu je i neki novi program, novi gosti, predavanja... Mislim da smo napravili nešto u našoj tradiciji, za svakog ponešto. Mi smo, kako ja to volim reći, festival opće prakse, nismo festival filmova o ljudskim pravima ili glazbenih dokumentaraca, volimo pokazati ponešto za razne skupine gledatelja – za mlade, za stare, za ljude koji vole više art film, za one koji vole više mainstream dokumentarce, za ljude koji vole provokativne teme... Tako da zapravo imamo 5-6 festivala u jednom. Imamo 14 programa, baš zato da ljudima olakšamo put kroz program, da pogledaju ono što ih zanima. Takav izbor filmova nam je najvažniji, nismo festival red carpeta niti DJ-eva, mi smo, rekao bih, radni festival gdje ljudi dolaze gledati filmove. Još jedna stvar koja nam je svima jako važna jest činjenica da je festival mjesto na kojem se razgovara. Za razliku od igranog filma na kojem se razgovara o glumcima, o tračevima, o sadržaju filma, o prijašnjem ili budućem nastavku franšize, kod nas se ljudi prije svega bave temama. Dakle, globalnim zatopljenjem, Brexitom, demokracijom, ratom u Ukrajini... Jasnim i konkretnim temama. Izlaze s projekcije, razgovaraju i to je nešto što ne možete imati kod kuće kada skinete film s interneta. I to je ono na čemu mi inzistiramo i zašto uvijek pokušavamo držati festival na jednom mjestu. Sada je to Kaptol Boutique Cinema, gdje ljudi izlaze iz jedne dvorane, ulaze u drugu, popiju kavu, popuše cigaretu, razgovaraju. To je jedno druženje, a ne samo kino.

Je li ta raznovrsnost filmova i filozofija „ponešto za svakoga“, a posljedično i popularizacija dokumentarnog filma i njegovo približavanje publici onda i najveći značaj ZagrebDoxa?

Kad sam bio mali i kad još nije bilo televizije, na Radio Zagrebu je svake nedjelje popodne bila jedna emisija koja se zvala Iz svakog džepa ponešto. Mi smo je kao klinci strašno voljeli. Bile su to razne zanimljivosti iz svijeta. Bio je tu Vanjski džep, vijesti iz dalekih zemalja. Unutarnji džep su bile vijesti iz Hrvatske i Jugoslavije. Onda je bio Mali džep, to su bile neke male zanimljivosti. Tako ja radim i ovaj festival, da publici, koja je centar festivala i naša centralna briga, zaista damo što širi i što bolji izbor. Ja zbog toga godišnje pogledam preko 1000 filmova, zato da budem siguran, premda nikad ne možete dati najbolje i ono što biste možda htjeli, da postoji dovoljan izbor raznolikog. Recimo, mi smo ove godine mogli pola festivala napraviti o filmovima o Siriji. Ima sjajnih filmova, međutim odlučili smo se za najintrigantnije. Imamo tako Derkijev film koji je dobio nagradu na Sundanceu O očevima i sinovima, sjajan film, jako snažan, težak, izađete s njega i tri dana razmišljate o tome što ste vidjeli. S druge je strane film Ai Weiweija Ljudska rijeka, veliki film o problemu emigracije sniman u 23 zemlje. Nađemo nekoliko najboljih filmova o aktualnom problemu, tako da ostavimo mjesta i za neke druge stvari. S druge strane, uz filmove koji su dobili nagradu u Berlinu ili na Sundanceu, Cannesu i slično, volimo pokazati i neke male, art filmove za koje nitko nikad nije čuo. Svojevrsne slow filmove, izraz koji mi se strašno svidio kad sam ga prvi put čuo. Kao što postoji slow food, tako postoji slow cinema, nešto što je polagano, intenzivno, ima neku energiju. Pokazujemo tako film Kamena kornjača, jedan prekrasan kineski naslov kojeg je snimao u crno-bijelom jedan mladi fotograf za ljude koji vole takvu vrstu filmova, s druge strane tu su filmovi jakog tempa, jako izmontirani... Pokušavam naći neki balans koji će svakome tko dođe osigurati dobar dokumentarac. Tu su i filmovi koji imaju autorski pečat. Dakle, to nisu filmovi poput National Geographica, koje ja jako volim i cijenim no nikad ne znate tko je autor tih filmova, a to nije ni bitno, to je jedan visoko kvalitetni industrijski proizvod. Mi se, ne isključivo, ali prije svega, koncentriramo na autorski kreativni dokumentarac. Uspjeh ZagrebDoxa u ovih 14 godina je u tome što smo mi prvi ovdje počeli pokazivati tu vrstu filmova. Moram biti pošten i reći, jašući na valu koji je prije dvadesetak godina pokrenuo Michael Moore koji je doveo dokumentarac u fokus kino publike. To je svjetski proces, a mi smo se kao dokumentarna produkcija odlučili boriti za vidljivost dokumentaraca, i onda je krenulo. Krenuli smo s 5 tisuća gledatelja, a danas ih imamo između 20 i 25 tisuća.

Dakle, moglo bi se konstatirati da se i kod publike dogodila promjena? ZagrebDox je ipak veliki miljenik zagrebačke publike...

To s publikom je jedna beskrajno zanimljiva igra. Ja sam isto učio stvari, znate, nema škole za festivalskog organizatora. Čovjek uči na svojim greškama. Recimo, film otvaranja. Mi smo za prvi festival htjeli pokazati jedan sjajan film Wernera Herzoga, Bijeli dijamant. U to vrijeme, prije 14 godina, u Hrvatskoj nije bilo high definition projektora u nezavisnim kinima, nije bilo ni magnetoskopa za te HD kazete. Doveli smo preko 100 kilograma teški projektor iz Švicarske, dakle, čuda smo napravili da pokažemo taj film. Herzog je jedan od sigurno najvećih autora današnjice, no shvatili smo da to zapravo nije film za otvaranje, nije za tu publiku. Publika koja dolazi na otvaranje je jedna dobra, draga publika no to nisu nužno ljudi koji će dva sata gledati jedan jako zatvoren, ekskluzivi, osoban film. Tako da se između publike i nas tijekom vremena razvilo jedno povjerenje, mi smo učili od publike i ona od nas. Mislim da je to jedini način. Ja imam jedan trik, a to je da svake godine izaberem jedan film koji je meni osobno jako drag. Uzmem kuvertu, napišem ime tog filma, spremim u ladicu i nitko ne zna koji je film u pitanju. Kad je festival gotov, gledam glasanje publike i gledam gdje je moj film u odnosu na glasove publike. Zasad je uvijek u gornjoj kući, ima uvijek ocjenu višu od 4. To je i način na koji ja sebe provjeravam jer, znate, ja o sebi mogu misliti sve divno i krasno, ali festival je prekomplicirana, preskupa, preozbiljna stvar da bi bila samo moj, privatni ukus. Ljudi misle, „ide čovjek po festivalima pa vidi film i kaže, ja bih to“. No to je jedan posao, ako ga čovjek radi s veseljem i zanimanjem, koji jako angažira. Emocionalno me troši. Kad gledate 50 filmova godišnje o umiranju ili 150 filmova godišnje o bolesti i ratovima... Ja sigurno nisam taj koji će ostati imun. Suza mi krene koji puta kad gledam, ne sramim se reći, teško je, i mislim da je dobar film onaj koji uključi emocije. Čini mi se da se taj neki odnos koji imamo ja i ekipa, vidi na festivalu. Stalo nam je do toga što radimo, nama to nije samo posao, niti su novci, niti slava.

Nenad Puhovski
S obzirom na ovu kompleksnost organizacije i festivala o kojoj sami govorite, pretpostavljam da je posao oko ZagrebDoxa cjelogodišnji angažman. Vjerujem da na novom izdanju počinjete raditi odmah po završetku aktualnog...

Prije! Reći ću vam i zašto. Mi završavamo, gledajući po kalendaru, s filmovima koji su izašli na IDFA-i, dakle s filmovima koje ja najčešće vidim negdje u studenom, zato da bismo mogli napraviti kompletnu selekciju, nabaviti filmove, pregovarati cijenu... Između tog trenutka i kraja festivala prođe tri do četiri mjeseca u kojem se dogode Sundance, Berlin, Oscari i još 20 drugih festivala... Tako da ja već sad imam zapisane neke filmove koje bih rado pokazao za godinu dana, što znači da je to posao 24/7, 365 dana... Naravno, ima intenzivnijih i manje intenzivnih perioda. Naša ekipa, kad je puna, broji oko 150 ljudi jer, vi samo da prevedete te filmove i napravite titlove, njih barem 80 u mjesec i pol dana, treba vremena. Velik je to posao i ovo nije nikakvo jadikovanje, jer je meni to zaista veliko veselje, no ono što bih volio da ljudi znaju jest da je to zaista ozbiljan posao. A morate i znati nešto, biti u filmu, znati autore, producente... Ja sam počeo gledati filmove prije više od 50 godina, kada nije bilo ni VHS-a. Išli smo u kino, na FEST u Beograd, i gledali 12 sati filmova dnevno jer ih nismo mogli drugdje vidjeti. Kad su došle videoteke to je već bila senzacija! Tako da imam i kondiciju. Putovali smo vlakom drugog razreda preko Ljubljane do Pule, stanovali u đačkom domu, nas 12 u sobi, s nekim se novinarskim iskaznicama švercali na prijeme kako bismo jeli, a sve da bismo pogledali kompletnu jugoslavensku produkciju. To je neka strast koja je važna u svemu, a kad se radi za neku publiku, onda je ona ujedno i odgovornost.

Čini se kako vaš entuzijazam, ako je suditi prema načinu na koji pričate o filmovima, doista nije splasnuo još od one 12. godine kada ste u ruke uzeli prvu kameru, kao ni od one 15. godine kada ste snimili film I bi veče, i bi jutro, dan sedmi, koji je pokupio dosta nagrada i zahvaljujući kojem ste pozvani na amaterski festival u Cannesu...

Bez ikakve patetike, mislim da je to privilegija, i to uvijek govorim svojim studentima. Privilegija je imati šansu ljudima pričati neke priče i uvijek morate razmišljati na način „što ako mi je to zadnji film u životu?“ U dokumentarnom filmu, rekao bih, postoji jedna etička obaveza, i prema sebi i prema drugima, tako da to nije samo igra medijem koja često privlači mlade ljude. Najteže je suočiti se sa životom, pogledati nekoga u oči. Treba raditi da bi se dobile neke stvari u dokumentarizmu koje su važne, vi ste ovdje i bog i vrag. Ljude koje predstavljate u svom filmu volite, tetošite, a s druge strane ste izvan filma i objektivno gledate jesu li ti ljudi zaista dobri i dragi kao što se prikazuju. Za dokumentarni film je potrebno životno iskustvo, poznavanje ljudi, sebe... To se uči godinama i nikad se do kraja ne nauči i baš zato je dokumentarni film uzbudljiv. Gledate ga kako biste vidjeli ljude koji su poput vas, za razliku od filmova poput Star Warsa. To je jedna emocionalna identifikacija koja je važna vama kao ljudskom biću, čak i ne kao gledatelju i filmofilu. E onda to postaje zanimljivo. Imate tako film kao što je Goli Tihe Gudac, gdje imate jednu veliku, važnu, društveno-političku temu ispričanu kroz treću generaciju koja govori o traumi u obitelji. Kad autorica na groblju, gdje se susreće sa svojim precima, pusti pravu suzu, to je tri puta jače od svih partijskih uredbi, snimaka zatvora ili bilo čega. Tako pričati priče, male ili velike, je ono što smatram najvažnijim u dokumentarizmu i to sam pokušao i kao autor, producent i profesor pomaknuti i potaknuti u Hrvatskoj. Hrvatska je uvijek imala jake dokumentarne autore, ali mislim da smo kroz Dox i Factum uspjeli napraviti domaći dokumentarac malo otvorenijim. Znate, mi smo isto imali sjajne autore, ali osim Babaje i njegovog zadnjeg filma nikad niste vidjeli film o nekome od autora, čak ste vidjeli i jako malo urbanih filmova. Postojala je ta neka teza da se dokumentarni film dešava nekom drugom, dakle nije o meni, mojoj obitelji ili mom gradu nego ja moram otići s ruksakom na vrh Velebita i to je dobar dokumentarac, kada snimam pastira i njegove ovce. Nije dolazilo u obzir snimati svoj kafić u kvartu. Stvari su se jako promijenile, a mi smo skromno, koliko smo mogli, pomaknuli osjetljivost publike i autora prema „kvartovskom kafiću“, odnosno prema nečemu što je blizu, jednostavno, naše i što ne mora nužno biti sjeverni medvjed da bi bilo interesantno. Jedan suvremeniji, moderniji, drugačiji dokumentarac od onog tradicionalnijeg, koji se bazirao na antropologiji, etnologiji, na nekim drugim civilizacijama i kulturama. Jednog je dana došao Francuz Jean Rouch, poznat po sjajnim antropološkim filmovima i rekao: „Znate što, ja sam shvatio da su Parižani moje pleme“, i krenuo je u cinéma vérité, nešto što je promijenilo dokumentarni film 60-ih. U tom smislu, dokumentarac postaje sve osobniji, intimniji... Naime, mi se bavimo ljudima i njihovim sudbinama, mi se bavimo nečime što nas kao ljude zanima. Jednom su me studenti pitali zašto ja njima cijelo vrijeme govorim da dobar film mora imati početak, sredinu i kraj. Ja sam rekao da je to vrlo jednostavno - jer ljudski život ima početak, sredinu i kraj. Da ljudi žive vječno onda bi i struktura filma bila drugačija. To je nešto što mi prirodno doživljavamo kao priču. Mi prihvaćamo nešto što je nama blisko, ljude, probleme, teme... I tako se radi dokumentarni film, tako se radi dokumentarni festival.

Nenad Puhovski
Je li to i ono što vas drži u dokumentarnom filmu tolike godine? Nikad niste poželjeli potpuno prijeći u igrani film?

Radio sam neke igrane stvari za televiziju, dosta sam radio u kazalištu, što je jedna potpuno drugačija priča, ali je dokumentarni film oduvijek nekako spajao moje strasti, a to je film s jedne strane, želja za doznavanjem o drugim ljudima i neki društveni angažman. Te tri stvari sam našao jedino u dokumentarnom filmu. Dokumentarac je, za nas koji smo bili kao klinci stidljiviji i povučeni, koji nismo bili glavni frajeri u razredu, bio način da doznamo o tuđim životima nešto što možda nikad ne bismo inače doznali. Da uđemo u tuđe živote, u tuđi prostor, to je nešto što je svakom od nas zanimljivo. Ja nikad za dokumentarni film ne upotrebljavam riječ umjetnost, jer je ta riječ za Picassa, za Goyju, ali ovo čime se mi bavimo je ta beskrajna ljudska želja za komunikacijom. Svi smo mi ipak dosta sami na ovom svijetu i kada nas ljudi puštaju u svoje živote, to je jedan prekrasan način za komuniciranje. Bez toga se možda ne bismo ni usudili, jer kamera vam daje ipak, s jedne strane moć, a s druge odgovornost da dođete, pokucate nekome na vrata i kažete da biste radili film o njemu. Ja sam na akademiji radio film o jednoj djevojci Činči kojoj nisam imao hrabrosti prići i iskreno, kamera mi je dala hrabrosti da postavim neka pitanja i uđem u neke situacije koje bez kamere možda ne bih mogao imati. Ali naravno, cijena koju plaćate je odgovornost, što znači da odabirete stvari koje ćete staviti u film i one koje nećete. Kao svaka prava stvar u životu, i ova je jako osobna, jako intenzivna. Ako nemate tu strast, ako nemate tu energiju, ako ne osjetite i ako je ne prenesete na druge ljude, to će biti okej, odrađeno, korektno, profesionalno... Netko mi je baš rekao za ovaj moj zadnji film Generacija '68., da ti svi ljudi sa mnom pričaju kao da su kod mene u dnevnoj sobi, a ja kažem da nema druge. Tako da je to što mi radimo beskrajno zanimljivo, s jedne strane lijepo, s jedne strane tužno, pogotovo neke teme koje smo mi kao produkcija radili. To je čitavo vrijeme jedan intenzivan život i utoliko je drugačije od igranog filma. Kod njega, kad sjednete u montažu izabirete najbolje varijante no najčešće nećete kompletno prekomponirati film. U dokumentarnom filmu, meni već studenti dolaze s 50 sati materijala i onda film u velikoj mjeri nastaje u montaži. To je jedan prekrasan proces, kada iz malih komadića stvarnosti sastavite neku priču na način za koji niste ni znali prije nego ste počeli zato što imate posla sa živim ljudima i živim situacijama. Nema ljepše stvari nego kad čovjek gleda film i kaže: „To je tako dobro, tko je to napravio?“ Znate, kad osjetite nešto o čemu uopće niste razmišljali prije šest mjeseci ili godinu dana kad ste krenuli u to. To je jedno dodatno uzbuđenje u dokumentarnom filmu, i to su sve elementi zbog kojih se njime bavim tako neki „sitan“ broj godina.

Svojim ste dokumentarnim filmovima često adresirali društvene probleme, i to u trenutku u kojem su oni bili i aktualni, zbog čega su vaši filmovi često bili cenzurirani, zabranjivani i napadani, premda su u svijetu bili prikazivani. Sami ste u jednom trenutku otišli iz Hrvatske. Ipak, čini mi se da vas napadi i cenzure nisu nikada obeshrabrili?

Znate, čovjek se nauči da, koliko može, bude sebi vjeran. Ja nisam neki hrabar čovjek. Mislim da je hrabrost stvar koja se desi u nekim mnogo dramatičnijim situacijama od onih u kojima sam ja bio. Meni su zabranjivali filmove, predstave su mi komentirale razne službene strukture u onom režimu, u ovom režimu sam isto imao niz neprilika, ali „it comes with a territory“, mislim da je to normalno. Imam ogromno poštovanje prema ljudima s kojima radim i prema ljudima koji gledaju filmove. Mislim da doista svatko ima pravo o nekom javnom poslu reći što misli, ako je to dijalog s argumentima. Ono što je jako važno jest da ljudi shvate da dokumentarni film nije objektivna stvar. To nije objektivna povijest, niti zapisnik činjenica. To je druga stvar koju kažem na svom prvom predavanju, odmah nakon svog imena – mi se ne bavimo stvarnošću nego autorovim viđenjem stvarnosti. Ljudi brkaju stvari jer gledaju na televiziji vijesti i misle da je to stvarnost. To je netko izmontirao, netko je izabrao kojeg sugovornika će se odrezati negdje, kojeg se neće uopće staviti. Sve je to manipulacija i ljudi bi danas trebali shvatiti da je ono što mi radimo naše viđenje neke stvarnosti ili nekog događaja ili osobe, i to ne znači da ne postoji drugo, treće i peto viđenje. Te ogromne diskusije o tome je li nešto bilo ovako ili onako samo onemogućavaju da se o stvarima razgovara. Imao sam jedan sjajan film kao mladi redatelj koji se zvao Mrtva luka. Napravio sam ga '76., o ljudima koji žive na rubu društva u jednom azilu za odrasle osobe. Tamo su bili psihički bolesnici, pijanci, beskućnici... Nakon što sam ga snimio, otišao sam u vojsku i kad mi je supruga došla u posjetu, rekla je da nešto neće biti u redu jer sam dobio preveliki honorar. Naravno, supruga je bila u pravu, kao što žene uvijek budu. Taj film je bunkeriran. Kada sam pitao zašto, odgovor je bio zato što film iskrivljava sliku naše socijalističke stvarnosti. Taj način gledanja je uvijek bio prisutan, ali moramo se naviknuti da se o nekoj temi, poput Golog otoka, ili '71., '68., ili bilo čemu, može napraviti deset različitih filmova, s različitim pristupom i različitim autorima. Onog časa kad mi netko kaže da postoji samo jedna istina, postanem skeptičan. Jednom sam u svom filmu postavio jednoj važnoj osobi pitanje, i čovjek je dugo razmišljao prije nego što je odgovorio. Učinilo mi se da je to njegovo razmišljanje važnije od odgovora i stavio sam na kraju filma njegov pogled u kameru i šutnju. Odrezao sam točno par kvadratića prije nego što je počeo govoriti. Time sam nešto rekao. To je, naravno, redateljska manipulacija, kao što je svaki rez redateljska manipulacija. Kakav je bio odgovor mi je bilo manje interesantno, no činjenica da je morao razmisliti prije nego što odgovori je meni bila važna. Netko drugi bi pustio odgovor, netko treći ne bi uopće to stavio u film... Na tom malom primjeru vidite koliko tu ima finesa i nijansi. Mi smo još uvijek društvo neosjetljivo na finese. Ja na to čekam cijeli život pa, eto, čekam i dalje.

Nenad Puhovski
Teme koje ste obrađivali u svojim filmovima često su bile relevantne i pravovremene, posebno kad je riječ o periodu 90-ih. Jeste li ih birali zato što su vas osobno interesirale ili ste smatrali svojom odgovornošću kao redatelja progovarati o aktualnim problemima?

Čini mi se, i jedno i drugo. Nekada sam snimao vrlo zapažene i nagrađivane filmove o umjetnosti koji išli po stranim festivalima. Lako sam mogao nastaviti snimati filmove o umjetnosti, ali čini mi se da u nekim trenucima neke teme treba odraditi kako bi se moglo dalje. To vam je kao kad ste u terapiji od nekog velikog stresa ili traume, morate se s nekim stvarima suočiti i krenuti dalje. Kako se nitko drugi u tim trenucima nije želio suočiti s određenim situacijama, odradili smo taj dio posla mi. Međutim, to su bila za mene jako traumatična iskustva. Sjećam se da sam bio pozvan u Novi Sad prikazati film o Lori, tri-četiri godine nakon što sam ga snimio, i poslije filma je bio Q&A. Gledao sam film s publikom i najedanput, nakon filma, nisam mogao ništa reći. Uhvatio me stres i procijedio sam tri riječi. Jednostavno sam bio retraumatiziran, ja, koji sam sa svim tim ljudima razgovarao o onome što su prošli. To je nešto za što bih beskrajno volio da možemo ostaviti iza sebe i ići naprijed jer je te muke i tog bola i te patnje apsolutno previše. Treba se pokušati okrenuti djeci, unucima i pokušati ostaviti barem malo bolji svijet od onoga kakvog smo mi dobili. A mi smo zeznuli, kao generacija, i njih dosta...

Nedvojbeno, vaša je karijera iznimno bogata. Kada gledate unazad, možete li uvidjeti neke trenutke koji su vas odredili, pa i usmjerili kao redatelja?

Svi mi imamo neke formativne godine, sve nas djetinjstvo i mladost u velikoj mjeri određuju. Mene je nekoliko stvari odredilo. Relativno sam rano ostao bez oca, a s druge strane sam vrlo mlad krenuo u taj neki buntovni, mladenački angažman u šezdesetima, u pokret koji je htio više slobode, drugačiji način života, bolji pošteniji i otvoreniji svijet. Ljubav prema filmu, koja je bila vrlo rana i činjenica da je zemlja u kojoj živim prolazila u zadnjih 50-ak godina daleko više nego što bi se to u jednom normalnom ljudskom životu trebalo dogoditi. Sjećam se uvijek svoje bake koja je proživjela od Austro-Ugarske do NDH i SFRJ, a koja mi je jednom rekla: „Znaš, nemoj misliti da će vaša generacija proći bez rata“, na što sam ja odmahnuo rukom. Nažalost bila je u pravu. Ja sam osoba koju to sve dira, ne mogu gledati na drugu stranu. U jednom sam trenu morao otići iz zemlje, ali sam se vratio čim sam mogao jer nisam htio ostati vani. Moje je mjesto tu i ovo je zemlja koju ja znam, jezik i ljudi koje znam, i ne moram biti zaljubljen ni u jedno od toga, ali to je moj prirodni okoliš i ja u njemu živim i želim nešto reći, sviđalo se to nekome ili ne. Ako me nešto odredilo, odredila me činjenica da sam kao klinac prošao tuberkulozu i bio sam dugo sam kod kuće, šest mjeseci se praktički nisam micao iz kreveta. Čovjek se nauči biti sam sa sobom, nauči cijeniti druge ljude, to što od drugih ljudi možete dobiti, što možete dati, ne uzimati stvari zdravo za gotovo. Tih šest mjeseci, osim obitelji, uglavnom sam se družio s knjigama, i onda čovjek razvije osjetljivost i interes za druge. Kad gledam unatrag, to je nešto što je bilo važno.

Kroz svoj mentorski i pedagoški rad, vjerujem, svjedočite mnogim mladim nadama i talentima. Izdvaja li se netko posebno? Kakve su današnje generacije u odnosu na one prijašnje? Uviđate li neke promjene?

Ako generalno govorimo o mladim ljudima, mislim da su to generacije koje bi napokon morale mojoj i mlađim, tj. starijim generacijama reći „fuck you“, uza sve poštovanje, ljubav i ostalo. Evidentno je da su ljudi preko 40 preopterećeni u ovoj državi stvarima koje vuku prema natrag. Meni je žao da je to tako, ali mi se čini da, dok ne dođe neka generacija mlađih ljudi koju neće zanimati ni ustaše ni partizani, ni prvi ni drugi svjetski rat, ni '41., ni '45., ni '91., ni '95., bit će jako teško. Što se tiče filma, mislim da imamo neke jako zgodne „klince“ koji rade sjajne filmove. Filmovi koje oni rade su puno drugačiji i mislim da su generalno bolji od naših filmova, jednostavniji su, protočniji i rađeni su bez mistifikacije. Ja im zapravo zavidim jer traže više slobode, a ona je jako važna stvar ako ju se zna iskoristiti. Ponosan sam na te klince i mlade kolege, jako dobro rade. Imate ljude poput Devića, Slijepčevića, Bezinovića, Gavrana, čitav niz mladih autora koji imaju svoje svjetove. To su ljudi koji su sad na Akademiji i koji će doći nakon mene, i drago mi je da će ono što je započeo Babaja, nastavio Tadić, ja prihvatio, imati neki kontinuitet u budućnosti.

Nenad Puhovski
Vaš je posljednji dokumentarni film, Generacija ’68., izašao 2016. godine, i bio je to hommage vašoj generaciji i onom mladenačkom zanosu, revoluciji kojom se želio promijeniti svijet. S obzirom na društveno-političke teme, kao i vaše zapažene dokumentarce o umjetnosti, je li ostalo još tema koje vas intrigiraju i koje biste željeli obraditi ili ste se više okrenuli produkciji?

Davno sam sebi obećao da neću raditi više od 1 na 10 filmova drugih autora u Factumu. Od 80 ja sam dosad napravio 6 filmova. Razmišljam sada o nekoliko tema. Jedna je vrlo osobna, još u stanju inkubacije, jedna je tema derivacija ove teme o Čedi Prodanoviću i Sanaderu, koja nam nije prošla dva puta na natječajima, i treći, koji me dosta intrigira je film o svim filmovima koje nismo uspjeli napraviti u 20 godina Factuma. U tih 80-ak projekata koje smo ostvarili postoji barem 20 koje nismo. Mislim da se kroz te materijale može dosta reći o zemlji u kojoj živimo. Recimo, nije se desila serija Mediteranski brevijar, dva filma o Titu, film o ženskoj depresiji...

Kad smo već kod sloboda i toga što u Hrvatskoj prolazi a što ne, vidite li da se nešto promijenilo, može li se progovarati o više tema u odnosu na vrijeme u kojem su vaši filmovi bili zabranjivani?

Nijemci imaju jedan dobar izraz – „jein“, koji je spojen od „ja“ i „nein“, a koji bi bio dobar odgovor. Mislim da danas doista nema cenzure, no pomalo je, osim ako ne napravite neki veliki skandal, svejedno što radite. Recimo, film o Todoriću ili o Kutli. Tko se nakon potonjeg u javnosti zapitao „što sad, ako je to sve istina?“ Imam utisak da to sve prolazi kroz neki vakuum, gubi se u nekom svemirskom beskraju, a to nije dobro. Posve sigurno neke histerične reakcije nisu dobre, no nije dobar ni manjak reakcija.

Jesmo li postali neosjetljivi, inertni?

Postali smo generalno sterilizirani, ubijeni, demotivirani, neutralizirani, bezvoljni... Ljudi ne vjeruju da se može nešto napraviti, a to je strašno. U filmu o Kutli imate niz stvari o kojima ljudi trebaju sjesti i porazgovarati, no ništa se nije promijenilo. To je taj problem, ako ja smijem reći sa svojim godinama, liberalnog kapitalizma, da se sve smije, ali nema posljedica. Zašto? Zato što su ljudi koji odlučuju izvan dosega. Znate, osnuje se neko povjerenstvo, pa prođe neko vrijeme, pa se osnuje neko drugo povjerenstvo, i tako se ljude demotivira, pasivizira da se na bilo koji način uključuju, da sudjeluju. To nije dobro. Volio bih živjeti u društvu u kojem se o nekim stvarima debatira, gdje se stvari shvaćaju, saznaju... Mediji toliko proizvode dnevno priča da se od te silne proizvodnje, od te šume se ne vidi drvo. U tom histeričnom, povišenom tonu se cijelo vrijeme kreću stvari i vi više od svega toga ne vidite, ne znate... Pogledajte i taj Facebook, koji također nije stvarnost, već stvarnost koju vi sebi kreirate. Razgovarate s 50 ljudi koji misle kao vi, a ne s milijun onih koji misle drugačije, i to vam daje jednu idiotsku poziciju, mislite da ste u pravu. Živimo u svijetu koji je jako virtualan, a odluke i moć su negdje kompletno izvan radara, našeg poznavanja stvari, uvida... Paralelno se događaju neke bitne stvari i neki bitni ljudi donose odluke o kojima mi nemamo pojma, za koje ćemo saznati u nevrijeme.

Za kraj, što bismo svakako trebali uloviti na ZagrebDoxu?

Rekao bih, kao kombinaciju jednog jakog filma i jedne važne teme, pogledati se mora Ljudska rijeka Aija Weiweija. To je jedan čudesan film jer je sveobuhvatan, radio ga je jedan od najboljih europskih montažera dokumentarnog filma, čovjek koji je radio Čin smaknuća i niz sjajnih filmova... Sjajno napravljen film, vrlo emocionalan. Takav film je dobar predstavnik onoga što ja smatram važnim u dokumentarnom filmu.
Foto: Zvonimir Ferina
Objavljeno: 23.02.2018. u 16:32

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p