TINA LONČAR

Putopisni intervju: Tinka Kalajžić

'Sjećanja i iskustva s putovanja mi nitko nikada neće moći oduzeti!'

 
Šarenilo nepoznatih gradskih ulica. Prijateljski osmijesi neznanaca. Tisuće kilometara u koracima. Ispraćanje festivalskih dana plesom i pjesmom, lutanje bez cilja, svaki dan neka nova lica i poneki tek stečeni prijatelj koji vam velikodušno otvori vrata svog doma i spasi vas kada nemate kamo. Zarazno pozitivna vibra obojena paletom duginih boja. 
 
Spavanje pod treptajućim zvijezdama, u starim autobusima, na pješčanim plažama i u šatorima. Otkrivanje nekih posve novih, dalekih kultura i običaja, znatiželjno učenje, toplina prijateljstva i zajedništva, otkrivanje neznanih, skrivenih kutaka planeta. I sebe samoga. Sunčani zalasci i pljuskovi s druge strane oceana. Kilometrima daleko od doma.
 
Sve to obojilo je život Riječanke Tinke Kalajžić kada je prije gotovo dvije godine spakirala kovčege i odselila na drugi kraj svijeta, u Kanadu, nakon čega je sve svoje stvari potrpala u backpack i još jedanput, posve sama, otpočela svoju pustolovinu lutajući Meksikom, Gvatemalom, Nikaragvom te praktički živeći plešući na desecima muzičkih festivala... Ostvarenje snova. 'Jedino kamo na cesti možeš otići jest svuda, zato samo nastavi kotrljati se pod zvijezdama', pisao je famozni Jack Kerouac, a mi smo s nepopravljivo pozitivnom i vedrom Tinkom porazgovarali o njezinom putovanju i nezaboravnim iskustvima kako bismo se i sami odvažili jednog jutra spakirati kofere i zakotrljati se pod nekim našim zvijezdama. Negdje kilometrima daleko od doma u potrazi za nečime što tek imamo pronaći.
 
 
Tinka, gledajući tvoje fotografije, imam osjećaj kao da si u dvije godine doživjela više nego mnogi u čitavom životu. Svaki dan neki novi ljudi, neočekivane situacije, gradovi, države, festivali… Kako je krenula tvoja priča? Prije otprilike dvije godine krenula si put Kanade. Što je prethodilo toj odluci da spakiraš kofere i otputuješ s druge strane oceana? Jesi li imala plan?
 
'Crvi u guzici' su nešto s čime se konstantno borim, a u zadnjih pet godina jednostavno mi ne daju mira. Uzbuđuje me kretati od nule. Kada je sve posloženo i svi znaju koliko znaš i možeš – kao da se nekako prestaneš truditi. Ma trudiš se i dalje, ali prestaneš davati 100%. Pa odjednom stigneš u nepoznato, gdje si samo jedan od tisuće mini imigranata koji nešto traže i pokušavaju. Diplome i godine školovanja ništa više ne znače. Na veze i poznanstva ne možeš računati. Krećeš od apsolutnog početka i gradiš neku svoju priču. Trebaš biti uporan i vrijedan. Skroman i tolerantan. Snalažljiv i lukav. Dobronamjeran i iskren. Slažeš malene puzlice, a na kraju se sve posloži upravo onako kako i treba. Iz takve neke epizode izađeš kao potpuno novi čovjek. Neki bolji novi čovjek – ako si puzlice slagao na donekle ispravan način...
 
 
Kolika je količina hrabrosti potrebna za tako veliku životnu odluku? Je li se radilo o zasićenju 'pravim' poslovima i uredskim vremenom od '9 do 5', kako to obično biva u filmovima, ili je nešto drugo bilo posrijedi?

Pa ja ne smatram sebe naročito hrabrijom od svojih vršnjaka ili ljudi koji me okružuju. Mislim da bi se cijela ova priča mogla više povezati s odlučnošću nego s hrabrošću. Odrediti si prioritete, izaći na sekundu iz te neke životne kolotečine i zapitati se: 'Što mene doista veseli?!' Ako odgovor nije – 'Provoditi svaki dan blejeći u monitor od 9-5 i prije spavanja zaključiti da tog dana ništa novog nisi iskusio i svojim blejanjem u isti monitor nikome pretjerano nisi uljepšao život...' - e, pa onda je vrijeme za promjenu. Svaka promjena sa sobom nosi mogućnost da scenarij krene u možda lošijem smjeru od primarne situacije. Ali eto, ne znaš - dok ne probaš.
 

U zadnje je vrijeme ponovo postalo 'popularno', ponajviše radi ekonomske situacije i društvene klime u zemlji, seliti se u daleke zemlje u potrazi za poslom i boljim životnim prilikama. No, to nije bio tvoj primarni cilj, je li tako? No, budući da od nečega ipak treba živjeti, kako si se snašla dolaskom u Vancouver i što si radila, koliko je teško bilo pronaći posao?

Iako su mi mnogi hrvatski poslodavci dugovali povelike iznose pošteno zarađenog novca, moj odlazak iz Hrvatske nije bio inspiriran financijskom situacijom. Znatiželja me vukla u tu, po svačijim pričama pošteniju, sređeniju, organiziraniju, obećanu zemlju Kanadu. Završila sam u jednom od najskupljih gradova na svijetu – Vancouveru, koji je između ostalog poznat i po svojoj razvijenoj filmskoj industriji. Jedna od misija koju sam si zacrtala prilikom dolaska bila je iskusiti rad u toj branši i izvidjeti kako funkcioniraju malo veći i ozbiljniji setovi. Trebalo mi je dobrih 4 mjeseca volontiranja, networkinga i minglanja da bi se moj plan počeo pomalo ostvarivati. Upornost, upornost i upornost. Ali, kao što sam i ranije spomenula – puzlice se naposljetku poslože. U Kanadi, radeći kao asistent produkcije, možeš dnevno zaraditi oko 1000 kn. Doduše, radni dan ponekad traje i do 18 sati, ali eto, barem nemaš priliku zarađene dolare potrošit na gluposti. Dobiješ i 3 obroka na setu, pa i na hrani (koja je u Vancouveru iznimno skupa) uštediš popriličan iznos novaca. Iako sam odgovor započela tvrdnjom kako nisam bila fokusirana na financijsku situaciju – lijepo je što makar u Kanadi možeš biti pošteno i pravovremeno nagrađen za svoj rad. Novac je po meni nužno zlo i aktivira u nama malu zmijicu koja nerijetko može izroditi pohlepne i negativne emocije. Nažalost, živimo u kapitalističkom sistemu u kojem dosta teško možeš funkcionirati bez novca. Ne bi se sve trebalo vrtjeti oko toga, ali nažalost, uvijek ti novci nekako iskrsnu kao dosta bitni čimbenici u životnim pričama. Raduje me što postoji zemlja u kojoj uložiš svoje vrijeme i energiju u nešto što te zabavlja, te za to budeš pošteno isplaćen. Žalosti me što to nije (i vjerojatno još dugo neće biti) Hrvatska.
 
 
Nakon kanadskog iskustva odlučila si ponovo spakirati kofere, ili bolje rečeno backpack, i krenuti u daljnje avanture. Kamo te put odveo nakon što si napustila Kanadu? Koliko si se zadržavala na istom mjestu? Jesi li imala plan ili je putovanje bilo spontano, ovisno o ljudima koje si putem upoznavala ili festivalima za koje si putem saznavala?

Strpala sam vreću za spavanje, šator i nešto robe u backpack i krenula prema Puerto Ricu. Imala sam okvirni plan koji je glasio – 'u nekom trenutku stići do Argentine'. Kada sam 'na cesti', ne volim imati stroge planove, budući da mi oni stvaraju presing. Toliko toga se izdogađa u jednom danu, da jednostavno nema smisla raditi ikakve ozbiljnije planove. Radovala me pomisao o skitnji po Colombiji, Peruu, Chileu, Boliviji, Ecuadoru... 'Krenut ću prema jugu. Uskoro.' - govorila sam si svakodnevno živeći u starom kanadskom busu na plaži surferskog sela Santa Teresa u Costa Rici. Dok mi jednog dana prijatelj putnik nije spomenuo kakao ceremoniju u Gvatemali. Ta informacija plus činjenica da u toj zemlji na svakom koraku možeš vidjeti žene u šarenim i cvjetnim nošnjama bile su dostatne da zanemarim kupljenu autobusnu kartu za Panamu i krenem prema sjeveru umjesto jugu. Kakao ceremonija nije mi naročito utjecala na život, ali ljudi i iskustva koje sam proživjela skitajući se po Nicaragui, Guatemali i Mexicu – zasigurno jesu.
 
 
Većinu vremena si putovala sama. Putem si upoznavala ogroman broj ljudi gotovo na dnevnoj bazi, pogotovo na festivalima. Vjerujem da te to na neki način promijenilo i oblikovalo, zar ne? Tko ti se od ljudi koje si susrela posebno urezao u pamćenje? Čitala sam tvoje anegdote sa smještajem, dobrom karmom i dobrim ljudima koji su ti pomogli kad ti je najviše trebalo. Gdje i s kime si sve imala priliku dijeliti životni prostor? Možeš li podijeliti pokoju lijepu „ljudsku“ priču s nama?

U posljednjih par mjeseci putovanja, rijetko kad sam vadila novčanik kada bi se radilo o smještaju. Nisam sigurna zbog čega sam imala toliko sreće, no putem sam susretala predivne, tople i velikodušne ljude koji su me pozivali u svoje domove, darivali me nekim sitnicama, hranili me zdravim obrocima i brinuli o meni kada sam to najviše trebala. Uvijek se povodim onom teorijom kako treba svijetom koračati otvorena srca, truditi se biti što bolja osoba i pomagati drugima kad god za to imaš prilike. Dobra karma će se pobrinuti za sve ostalo. Ida, predivna mlada glazbenica iz Danske, ugostila me u njenom domu na jezeru Atitlan u Guatemali. Sviranje, pjevanje, kuhanje, masiranje i arts & crafts po cijele dane. Divota!
 
 
Marcello me primio u svoj dom u Panajachelu, taman kada sam pobrala neku virozu... Biti bolestan dok putuješ solo nije ugodan feeling i jako je lijepo kada ti potpuni stranac pokloni pažnju i energiju, kuha tople juhice, svira Beatlese dok ti ispijaš kamilicu pored vatrice u kaminu. Karen je 63-godišnja Amerikanka koja me zaustavila u jednoj ulici Antigue nakon što je spazila ogrlicu sa olovčicama na mom vratu. Nakon par izmijenjenih rečenica, povela me k svom mužu u susjedni restoran. Jednosatni razgovor bliži se kraju, a Karen ispisuje njihovu meksičku adresu u moju bilježnicu, daje mi čvrst zagrljaj i iskrenim tonom izjavljuje kako bi je jako razveselilo kada bi im došla u posjet. Mexico je bila jedna od onih zemalja u koje sam se ipak malo bojala zakoračiti, nakon što sam čula 6 priča o silovanju od solo putnica koje sam putem upoznala. Tog sam dana odlučila zanemariti svoju odluku o preskakanju Mexica te sam za mjesec dana kucala na vrata Karen i Clinta. Nakon višemjesečnog low-budget života, spavanja po šatorima, na plažama, u starim busevima, dormovima s još 10 ljudi u sobi, trošeći 3 dolara na dan i hraneći se mangom i kokosom koje bi usput ubrala... Stižem u ogromnu meksičku vilu, Karen mi donosi obrok u krevet i svako malo uletava u sobu s novom, predivnom, tradicionalnom košuljom ludih cvjetnih uzoraka. 'Ova mi baš nekako paše uz tvoj karakter! Znam da nemaš puno mjesta u backpacku, ali ajde uzmi još samo ovu'... Ujutro mi služavka upada u sobu i pita hoću li tvrdo kuhano jaje ili kajganu uz shake od guanabane ili jagode?! Ma divota! Hvala svemire, hvala dobra Karmo.
 
 
Tijekom jednog dijela puta imala si ušteđevinu od posla koji si radila u Kanadi. No, vjerujem da si tijekom toliko dugog putovanja morala ipak još nešto putem raditi. Kako si se financirala?

Jednog jutra u Costa Rici završila sam u nekoj seoskoj papirnici gdje su mi malene bočice akrilnih boja zapele za oči. Od tog dana svako jutro bih se vraćala k njima birajući novu bojicu te sam naposljetku završila tegleći gomilu šarenih bočica u backpacku. Kada si doma, ako si u fazi u kojoj je teško izvući inspiraciju, odložiš to čime si htio stvarati na policu. Spremiš bočice u ladicu za neka bolja vremena i zaboraviš na njih. A kada si na cesti, nemaš ih gdje odložiti, pa se koji put malo i prisiliš ući u neku priču te shvatiš da totalno guštaš u tome. Pokušala sam vidjeti postoji li način u kojem ću sudjelovati u nečemu, a da u tom procesu novac kao akter ne postoji. Ne zato što ga nisam imala, već iz čiste znatiželje koja mi je govorila da ne moramo sve uvijek gledati kroz: 'Ja tebi ovoliko, a onda si ti meni dužan toliko...' šprancu. Ulazila bih u hostele sa osmijehom na licu i na recepciji im obznanila kako nosim neke boje u backpacku te kako bih voljela ostaviti trag u njihovom hostelu. Nikakve računice, nikakva «ja ću vama ovo – vi ćete meni ono» priča, nikakav novac u igri... Ne bi spomenula niti razmjenu, kompenzaciju smještaja i obroka... Samo bi krenula crtati. Na dan odlaska pojavila bi se s novčanicama u ruci na recepciji, a odgovor bi bio: 'Ma spremi to... Ako se ikada opet nađeš na ovom kraju svijeta, računaj na besplatan krevet i hranu!'. Imala sam i fazu zaluđenosti umjetnim cvijećem, pa sam krenula izrađivati trake za kosu sa šarenim cvjetićima. Veoma efikasan izvor zarade, pogotovo na festivalima, gdje se svi vole kititi i dekorirati. Izvadila bi par trakica na sunce i u 15ak minuta zaradila otprilike 800 kn... Nakon nekog vremena, počela sam osjećati neku vrstu nelagode prilikom uzimanja tuđeg novca i sreća koja bi obuzela neku djevojku nakon što bi se okitila trakicom koju sam ja sklepala, bila mi je dovoljna 'plaća'. Počela sam ih darivati kada god bih osjetila da je netko zaslužio maleni znak pažnje i to me je jako radovalo.
 
 
Na svom putovanju prošla si toliki broj muzičkih festivala da se činilo kao da ostvaruješ san i 'živiš na festivalu svaki dan'. Na mnogima si radila kao fotograf, no mislim da ne poznajem nikoga tko ih je obišao u tolikom broju. U čemu je čar? Zašto se ljudi doslovno zaljube u takav način života? Je li te to iskustvo promijenilo kao osobu?

Glazbeni festivali su definitivno obilježili velik dio mog putovanja. Ove godine krenula sam u 'festivalsku misiju' još u veljači. Moram priznati da sam malo postala i ovisna o njima te sam naposljetku završila pohodeći 10 festivala za redom. Bila sam uvjerena u činjenicu kako mi festivali nikako ne mogu dosaditi. Pa to su mjesta gdje svi slave život, pleše se do jutra, ljudi se grle, luduju i vole, boje pršte na svakom koraku i predivna energija kola zrakom. Ali, kao i sve ostalo u životu, ako s nečime pretjeraš, na kraju će ti ipak dosaditi – ma koliko uzbudljiva ili zanimljiva ta priča bila. Treba pronaći neki balans i vidjeti kako osobno možeš pridonijeti cijeloj toj festivalskoj sceni. Meni je fotografiranje svih tih magičnih momenata priuštilo jako puno sreće. Ljudi su počeli cijeniti to što radim i puno bi mi značilo kada bi me svako malo netko zagrlio i zahvalio mi na fotkanju. Zabilježiti prve plesne pokrete nečije bebe na dance floru ili moment nečijih suza radosnica prouzrokovanih kombinacijom izlaska sunca i neke predivne pjesme - zbilja nešto predivno...
  
 
Neki festivale percipiraju kao mjesta gdje ljudi dolaze ludovati i pretjerivati u alkoholu i drogama. Vjerojatno određeni postotak ljudi u festivalima pronalazi bijeg od često dosadne i zamorne životne rutine, ali svatko ima pravo ponašati se kako želi dok god ne ugrožava druge oko sebe. Mišljenja sam kako, pogotovo transformacijski festivali koji na zapadnoj obali postaju sve popularniji, mogu imati jako pozitivan utjecaj na grupe ljudi voljnih učenja i prenošenja znanja i izvan festivalske zajednice. Sadržaji takvih festivala nisu limitirani isključivo na glazbu već na njima možeš sudjelovati na raznoraznim radionicama, panelima, predavanjima... Imaš priliku učiti o praksama koje mogu značajno pridonijeti tvojoj kvaliteti života. Od permakulture, yoge i moći kristala do održivosti, reikija i sound healinga. Nakon što napuniš glavu svim tim informacijama, puno je lakše usuditi se probati lagano mijenjati svijet, barem na nekoj svojoj mikro razini.
 
 
 
Dvije godine zaredom bila si dijelom jednog od najvećih i najpoznatijih svjetskih festivala, Burning Man-a. Kakvo je tvoje 'pustinjsko' iskustvo? Gledajući fotografije imam osjećaj kao da se radi o paralelnom svemiru gdje vlada sloboda, zajedništvo i kreativnost na nekoj posebnoj razini. Što te se posebno dojmilo? Vraćaš li se dogodine?

Burning Man je iskustvo koje se jako teško opisuje riječima. Slike koje mi prve padaju na pamet kada se sjetim te pustinjske epizode su: sloboda, radost, kreativnost, ludilo, nezamislive kombinacije , glazba, mir i kaos – prema potrebi, svakodnevnost bizarnog i čudnog, vatra, zajedništvo, pješčana oluja, učenje strpljenja, ljubav. Prije dvije godine fire-performerska družina iz Vancouvera primila me u svoju 'obitelj' na čemu sam im jako zahvalna, budući da je nastupati uz ponajbolje svjetske fire performere velika čast. Ove godine bila sam dio medijskog teama te sam svog najvjernijeg putničkog druga Canona napokon dokrajčila uz pomoć gomile pijeska koji leti na sve strane. Ali, isplatilo se! Tko zna gdje ću biti krajem kolozova slijedeće godine, ali bilo bi fora pridružiti se nekoj kreativnoj skupini umjetnika koja gradi neku ogromnu skulpturu. Graditi i stvoriti nešto što će drugima uljepšati to iskustvo – pretpostavljam da je to super osjećaj. Kako god, mislim da bi Burning Man definitivno trebao biti na svačijoj životnoj 'to do' listi.
 
 
 
Gotovo dvije godine na putovanju, jesi li se ikada osjećala usamljenom ili nostalgičnom spram svog doma u Hrvatskoj, obitelji i prijateljima?

Iako sam 95% vremena provela u euforiji, srećici, zanosu, otkrivanju, pozitivi, učenju, radosti i uzbuđenju, bilo je tu i onih 5% kada bi me uhvatila kriza, obuzela tuga i nostalgija. I bez obzira što sam se nalazila u nekoj predivnoj džungli u Costa Rici okružena ludim životinjama koje sam do tada samo u filmovima gledala, ja bi u tom trenu dala apsolutno sve samo da sam na 3 minute u maminom krilu. Nađeš se u tim situacijama koje te kompletno zbune i zapitaš se: 'Pa što ja to uopće radim?'. Sama samcata, na nekom drugom kraju svijeta, ulaziš u neku novu zemlju, novi gradić - ne znajući gdje ćeš spavati večeras. Vozač autobusa ti na prebrzom španjolskom objašnjava kako je grad u koji si taman stigla užasno opasan i kako nikako ne smiješ sama šetati ulicama. Prepričava ti slučajeve silovanja, a ti slušaš grmljavinu i gledaš kišu i sivilo kroz prozor osvještavajući činjenicu da si svu robu razdijelila i da je jedino što posjeduješ mala ljetna haljinica u kojoj ćeš se smrznuti kada izletiš iz autobusa. Osvrćeš se po busu i shvaćaš da osim tebe tamo nema niti jedne druge djevojke. Petnaestak muškaraca iz Nikaragve izrazito tamne kože bleji u tvom smjeru poput nekih životinja. Osjećaš požudu u zraku i najradije bi se teleportirala u ono isto mamino krilo kojeg se sjetiš čim te bilo kakva vrsta straha napadne.
 
 
 
Sada kad si se vratila, jesu li se slegnuli dojmovi? Koliko planiraš ostati u Rijeci i 'kuhaš' li već planove za nove putničke pohode po svijetu?

Dojmovi se još uvijek sliježu i prvih tjedan dana osjećala sam se jako izgubljeno i neprilagođeno. Sada sam se već malo uhodala i moram priznati da mi rutina, koje sam se užasno pribojavala, baš nekako paše. Sviram, pjevam, fotkam, družim se s roditeljima i dragim prijateljima, izrađujem ogrlice od olovčica i zarađen novac stavljam u 'Indija' kuvertu. Planiram skitati po nekim selima u kojima nema puno turista, te lokalni ljudi nisu imali prilike vidjeti foto-aparat. Užasno me veseli kada škljocnem portret neke naborane bakice pa joj pokažem fotku – a ona se kompletno izbezumi od sreće. Isto tako me veseli kada fotić mogu posuditi nekom musavom klincu, pa on malo škljoca i svaka fotkica mu navuče osmijeh na lice. Ne znam iz kojeg razloga imam osjećaj da ću u Indiji pronaći mnogo mudrih sugovornika i ne sumnjam da će mi ti razgovori usmjeriti život u nekom super pravcu. Iako, nikako da odlučim što zapravo želim. Jedan dan bih se najradije zatvorila u neki ašram, meditirala, šutjela i radila yogu po cijele dane... A već sutradan oni isti crvi u guzici prorade i samo bi švrljala ulicama u potrazi za novim zanimljivim pričama, ljudima, iskustvima, bojama, mirisima i okusima. Ma eto... Znam da me tamo čeka nešto bitno, samo još nisam sigurna točno što.
 
 
Mnogo ljudi sanja učiniti ovo što si ti učinila no uvijek imaju neki izgovor da ostanu u svojoj comfort zoni. Bio to nedostatak novca, strah od gubitka nečeg što imaju doma, strah od nepoznatog općenito. Koji je tvoj savjet kako preći preko svih tih pitanja koja sputavaju i odvažiti se na ovakav poduhvat? Što u principu mogu izgubiti, a koliko ustvari dobiti?

Život je kratak. Opet se vraćamo na ono već spomenuto i jako bitno pitanje: 'Jesam li sretna?! Što me doista usrećuje?!'. Strah nas često 'paralizira'. Ne dopušta nam da budemo ono što bi iskreno htjeli. Protiv tih kočenja treba se boriti. Treba naučiti kako hendlati strah. Kako izići iz tog nekog sigurnog balončića u kojem nam je – dobro. Prosječno. Tako-tako. Pa svijet je prepun divota koje se trebaju istražiti!!! 'Siromašni' klinac na jugu Loasa podučava te kako je jednostavno biti sretan dok se u rasparanoj, blatnjavoj odjeći ganja s kokošima i divljim svinjama, nakon što je pojeo šačicu riže koja mu je sasvim dovoljna. Pa nema on pojma da mobiteli postoje, dok u isto vrijeme desetogodišnji klinac u nekoj zapadno-europskoj zemlji razmaženo cmizdri jer je njegov prijatelj iz razreda jučer dobio iPhone 6. Bakica s Little Corn Islanda u Nikaragvi prepričava ti koliko gušta skupljajući kokos po plaži i objašnjava ti koju sreću joj pričinjava kada nakon više tjedana rada od kokosa stvori najfinije kokosovo ulje koje onda pokloni svojim unucima. U isto vrijeme biznis tate sa Wall Streeta zaboravljaju na rođendane vlastitih sinova i ne stižu na prvi klavirski koncert njihove kćeri jer tog dana imaju 4 bitna sastanka s velikim klijentima.
 
 
Ribar na obali Costa Rice ponosno ti pokazuje hobotnicu koju je netom ulovio. Nije velika, no on te svejedno poziva na večeru u svoju malenu barakicu na plaži. Žena je taman ispekla domaći kruh – pa ljepše je kad se dijeli. Jedete uz logorsku vatricu, dok u isto vrijeme na drugom kraju svijeta 17ogodišnja djevojka iz Bangkoka, provokativno obučen sa dobro osmišljenim naglašenim tjelesnim adutima zavodi imućnog Europljanina koji je friško u penziji. Treba prehraniti braću i sestre. Ljudi u Nikaragvi svakodnevno slave ako imaju pitke vode. Pet dana za redom je nisu imali. Ako je k tome još i topla, e to je već jack pot. U Njemačkoj, ekipa odvrne slavinu i ajmo – dobro bi mu došla kupka, pa ajmo napuniti cijelu kadu. Na Islandu ljudi danonoćno pjevaju i sviraju inspirirani gejzirima, vulkanima, vodopadima, predivnom prirodom. Nema zločina, agresije i mržnje. Samo pjesma, umjetnost, glazba i kreativnost. Eto, mogla bih ovako danima. Vadim sve te epizode iz glave, svaka lijepo pohranjena u nekoj ladici. Sjećanja i iskustva koja mi nitko ne može ukrasti. Priče koje su me mnogo čemu naučile. Usmjerile. Natjerale na razmišljanje... Koliko smo svi različiti; ima nas velikodušnih, pohlepnih, zločestih, požrtvovnih, ljubaznih, opterećenih, dobronamjernih, ljubomornih... Ponekad možeš naučiti jako puno samo ako si u doticaju s ljudima koji dolaze iz neke druge kulture. Iz neke zemlje u kojoj je normalno nešto što je tebi u potpunosti 'nenormalno'.
 
Prestani govoriti: 'Sutra ću...' ... Trgni se i organiziraj prioritete. Tko zna kakve priče baš tebe čekaju i u kojem djeliću ovog prostranog svijeta!
 
 
 
 
 
 
 
 
 

photos: privatni album
Objavljeno: 13.10.2014. u 10:29

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p