Cijeli život pričaju vam o stereotipima: Škoti su škrti, Dalmoši lijeni, Japanci točni... a Kanađani? Stereotip koji sam ja čula o njima je sa su pristojni, a Francois me pustio da čekam gotovo punih pola sata- prilično nepristojno, ako mene pitate. I dok sam se nabrijavala kako ću ga izrešetati pitanjima i biti hladna prema njemu ukazao se u Press centru ZFF-a: nasmijan, opušten i nakon nespretnog „Dobra večer" počeo se ispričavati što kasni, govoriti da zna kako nije u redu, da ne voli kad ga ljudi čekaju, pogotovo žene i sl. Dakle, Kanađani su ipak strašno pristojni, a Francois osim što je mlad i talentiran (1985. godište), je neizmjerno šarmantan, opušten i duhovit i nikad ne bi rekli da je to tip koji glumi u filmu nagrađenom s tri nagrade u Cannesu.
Uloga Antonina u „Ubio sam majku" ti je bila druga uloga u filmu koji je išao u kino distribuciju. Jesi li bio iznenađen kada ste osvojili tri nagrade u Cannesu i doživjeli desetominutne ovacije?
Naravno da sam bio iznenađen, usudio bih se reći da smo svi bili! Snimajući film svi smo imali osjećaj da će ga pogledati tek 50-ak ljudi, nismo se nadali nekom komercijalnom uspjehu. Cijela ekipa je radila kao tim- scenarij je bio odličan, redatelj mlad, talentiran i genijalan umjetnik, ali bili smo svjesni da radimo s prilično malim budžetom. Kada smo uvršteni u Quinzaine des Réalisateurs na Cannesu, bili smo uzbuđeni, ali smo znali da mnogo filmova uđe u program Redateljskog odabira, ali budu jednom prikazani i zaboravljeni. Na svu sreću, film je sam sebe promovirao jer je odličan, a i karizma mladog redatelja koji je uložio vlastiti novac u realizaciju filma je doprinijela pobjedi. Nismo očekivali nagrade, ali smo sretni zbog njih!
Kako je bilo raditi s Xavierom Dolanom novim wunderkindom filmske scene? Je li imao problema s autoritetom s obzirom da je bio šef, ali i među najmlađima u ekipi?
Upoznali smo se nakon moje predstave koju sam izvodio na Dramskoj Akademiji. Želio je da odemo zajedno na kavu, a ja pojma nisam imao tko je on i osjećao sam laganu odbojnost. Vratio se drugi dan sa scenarijem i rekao „Želim da ovo pročitaš." Scenarij je bio iznimno pomalo sirov, ali umjetnički zreo. Kada jednom odlučiš snimiti film nemaš pravo prigovarati, čak niti ako je nadređeni tinejdžer. Xavier je emocionalno mlad, ali u umjetničkom smislu on ima preko četrdeset godina.
Je li ti bilo teško vratiti se u tinejdžerske godine i odglumiti 16-godišnjeg homoseksualca?
Pa baš i nije s obzirom da uvijek glumim likove koji su nešto mlađi nego ja. Drago mi je što sam glumio Antonina, jer pubertet je vrijeme promjene, vrijeme kada se donose najvažnije odluke u životu,a da sami toga nismo ni svjesni i s tog aspekta je bilo zahtjevno vratiti se u te lude godine. Da se ovaj film snimio prije deset godina fokus bi bio na homoseksualnosti, coming out-u i pravima gay populacije. Danas to više nikoga ne uzrujava: film prikazuje mladog homoseksualca čija veza savršeno funkcionira, koji nema problema s okolinom iz toga razloga, nego iz nekih sasvim drugih.
Kada si shvatio da želiš postati glumac? Kakva je bila reakcija tvojih roditelja?
Oduvijek sam to znao. Ne sjećam da sam ikada to odlučio, činilo mi se prirodnim da radim ono što želim u tom trenutku. Oduvijek sam volio biti dio filmske i kazališne publike. Roditelji su se u početku bojali za mene jer, ipak, riječ je o nesigurnom poslu. Nisu previše razgovarali o tome, pustili su me da radim po svom. Kada su shvatili da sam sretan i ispunjen, pomirili su se s glumom kao mojim odabirom.
Imaš li glumački uzor?
Uzor u pravom smislu nemam. Nekim glumcima se divim zbog njihovog načina interpretacije. Volim Dustina Hoffmana. Nedavno sam opet gledao Diplomca koji je izvrstan film! Hrabar je u odabiru uloga i spreman na transformacije i tome se divim!
Glumiš u kazalištima, tv filmovima i serijama i kino filmovima. U kojem od medija najviše voliš raditi?
Rekao bih u kazalištu i kino filmovima, jer riječ je o medijima u kojima se uistinu možeš uživjeti u lik i stvoriti jedan paralelni svemir. Televizija je predinamična, prebrza i nakon nekog vremena postane frustrirajuća. Ipak, ne želim se prestati baviti niti jednim medijem. Sviđa mi se mogućnost odabira, ali najviše filmska gluma i direktna veza s publikom koju osjećaš na kazališnoj pozornici.
Imaš li tremu uoči kazališnih nastupa? Je li te strah da bi te publika mogla izviždati?
Nikad nisam razmišljao o tome, ali ne bih želio da mi se to dogodi! Ako previše razmišljaš o publici sigurno neće ispasti dobro, jer tada razmišljaš o kolektivu. Bitno je da sve što radiš, radiš iskreno, da ne misliš kako si centar svijeta jer si glumac i da se obraćaš pojedincu. Na taj način možeš doprijeti do srca publike koja najviše cijeni iskrenost i istinitost.
Bi li ikada otišao u Hollywood?
Idem idući tjedan! Turistički doduše, idem se sresti s ekipom koja je radila na Ubio sam majku! Zašto ne? Ali uvijek bi radije bio glumac u Montrealu, nego konobar u Hollywoodu! Ako bi se pružila prilika, vjerojatno bi ju prihvatio, ali vjerujem da bi se prije ili kasnije vratio kući. Želio bi raditi u Francuskoj- imaju divne redatelje i filmove.
Koja je razlika između velikih filmskih festivala poput onog u Torontu i manjih poput ovog u Zagrebu?
Manji festivali daju priliku stvarnim ljudima da pogledaju filmove, jer u većini slučajeva filmove gledaju sami filmaši. Dobro je što filmove vide ljudi iz različitih zemalja koji različito reagiraju na filmove. Nevjerojatno je što je u Zagrebu kino uvijek puno, ljudi su spremni sjediti na podu da vide film. Na manjim festivalima sve je manje komplicirano, dok je u Torontu recimo sve hladno i depersonalizirano. Na Zagreb Film Festivalu je izvrsno što se fokusira na mlade, nove redatelje.
Borina Kopčić
Objavljeno: 23.10.2009. u 20:24