Rakan Rushaidat - strastveni buntovnik s pokrićem

No, unatoč tome on i dalje sustavno analizira svako svoje novo ostvarenje. Bez ublažavanja istine i s objektivnim odmakom sagledava uloge i kritično donosi zaključak što i gdje treba promijeniti. Samokritičnost mu je jedna od vodećih karakteristika, a čini se da zna prema sebi biti itekako oštar. Upravo u jednoj takvoj analizi zatekli smo se s Rakanom par dana nakon premijere Pandi (kako predstavu u ZeKaEm-u od milja nazivaju).

 

 

"Mislim da je ovo dobra predstava i da je vidljivo da se puno radilo na njoj i da je uloženo mnogo truda. Autorski tim predstave je odličan i bilo mi je sjajno raditi s njima. Posebno mi se sviđa scenografija, a odličan je posao odrađen i što se tiče kostimografije. Nakon premijere smo uzeli presjek komentara i analizirali ih, tako da ćemo nastaviti raditi na predstavi. Generalno sam zadovoljan, a ja sam užasno strog, tako da to puno znači", kroz smijeh se osvrće Rakan.

U nastavku naglašava kako mu je rad na ovom djelu otvorio oči što se tiče odrastanja generacije 90-tih. U samom početku rada smatrao je da je Dino Pešut, autor djela, išao u ekstreme pri stvaranju četiri sisačka stereotipa, no u daljnjem razgovoru, uočava da ta generacija živi upravo takav život, i to diljem Hrvatske. S olakšanjem konstatira da je on srećom izbjegnuo doticaj s turbofolkom, rastom nacionalizma i posvemašnom izgubljenosti u sustavu društva.

 

"Moram priznati da je mene iznenadila ta generacija, pomislio sam kako je ipak Dino malo ekstreman u tekstu, da to i nije bilo baš tako. Ali ja govorim o 90-tim koje sam ja doživio, a ta generacija nije. Oni su ono osjetljivo razdoblje adolescencije prošli početkom 2000., a u razgovoru s Dinom i Adrianom (koji tumači lik Luke), sam uvidio da je to uistinu bilo tako. Ja sam kao dijete formiram u nekom prošlom sistemu. Ova predstava je izvrstan primjerak na kojem možemo vidjeti kako zapravo roditelji i društvo utječu na formiranje karaktera. Postavlja se pitanje koliko mi uopće imamo osviješteno stvari i vlastitu slobodnu volju u formiranju, a koliko društvo utječe na nas."

Na pitanje je li ga to u jednu ruku straši kad pomisli na svog vlastitog sina, Rakan odmahuje glavom. Smatra da je njegova uloga da odgoji razumno i svjesno biće koje razlikuje dobro od zla, koje je educirano i zna da postoje brojne opcije između kojih može birati.

"Žena i ja mu želimo otvoriti svjetove, no svjesni smo da ga u jednom trenutku moramo pustiti. Dijete ode i ne želi da ga roditelji više odgajaju. Ne bojim se tog trenutka, to je prirodni proces. Moji roditelji, primjerice, nemaju izravne veze s mojim izborima jer se nitko nije bavio poslom kojeg sam ja odabrao."

Rakan se već u djetinjstvu počeo baviti glumom. U osnovnoj školi na nagovor učiteljice hrvatskog jezika odlazi na audiciju za takozvanu grupu Nadarenih, dramsko učilište, koju su oformili i vodili Vlado Krušić i Boris Kovačević u Zagrebačkom kazalištu mladih. Glumom se aktivno bavi i tijekom srednje škole, nakon koje upisuje Akademiju dramskih umjetnosti.

Prisjećanje na početke i prve uloge Rakana vidno zabavljaju, a posve je jasno kako je ljubav prema poslu bila jednako jaka tada, kao i danas. Strastvenost s kojom priča o svom poslu i ulogama koje je odigrao, nije vidljiva samo kroz izgovorene riječi nego i kroz gestikulaciju s kojom sugovornika uvlači u svoj svijet. U jednom trenutku ispred vas je Rakan, dok u drugom jedan od likova koje je igrao. Magično.


"Temperamentan sam dok radim, emotivno se vežem, zbog čega je nekad teško raditi sa mnom. Mnogi govore da na probama znam raditi iz otpora, no to nije otpor. Energičan sam, volim postavljati pitanja, kad me nešto muči, onda nemam kontrolu i suzdržanosti, ponašam se kao da sam na sceni. Idem sa svom mogućom energijom, unosim se i dajem", objašnjava Rakan jednako strastveno.

U svom dosadašnjem radu odigrao je brojne uloge, kako na kazališnim daskama, tako i na filmskom platnu. Stoga nije bilo jednostavno prisjetiti se najzahtjevnijih, ali i najdražih uloga.

"Najstresnija uloga je bila ona lutka u predstavi 'Pinokio' u kazalištu Trešnja. Predstava je trajala tri i pol sata i bila je fizički veoma zahtjevna. Radio sam na svakom dijelu tijela koji je trebao biti izoliran, a to je proizlazilo iz nekog grča. Noćima smo znali ostajati na probama, dosta sam se i ozljeđivao, čak sam i dehidrirao i srušio se u nesvijest nakon prve reprize. To mi je uistinu bila najteža uloga."

U najdraža ostvarenja ubraja predstavu Mrzim istinu redatelja Olivera Frljića, koja je bila osobno i kazališno istraživanje, a postigla je veliki uspjeh ne samo na našim prostorima nego i u drugim dijelovima Europe. No, rijetke su uloge s kojima je Rakan potpuno zadovoljan. I tu se očituje njegova izražena samokritičnost - naglašava kako sa 70 posto uloga zapravo nije zadovoljan. Kako uspijeva biti objektivan?

"Za mene je dobro mjerilo uspjeha broj odigranih predstava. Ako ih je bilo preko 50 puta, bez obzira na kritiku, znači da si s određenom predstavom dotaknuo ljude. Takve predstave redom leže na usmenoj predaji. Vijek trajanja određene predstave zajedno s komentarima i tvojim unutarnjim osjećajem - ako se to poklopi, onda znaš da si uspio", objašnjava Rakan.

Novoj ulozi Marina pristupa s jednakom objektivnom analitičnosti i trenutno je posvećen tome da unaprijedi, ne samo svoj lik, nego u zajedničkom radu s ostatkom tima i samu predstavu. Hoće li i ona doživjeti preko 50 izvedbi, pokazat će vrijeme. No, jedno je sigurno - Rakan Rushaidat mnogo toga ima za dati Zagrebačkom kazalištu mladih.

Foto: Jure Perišić, PR