MATEA MARTEK

Razgovor s fotografom koji je svoje strahove pretočio u umjetnost

Intervju: Phillip Toledano
toledano
Svratite li u galeriju Kranjčar ovih dana, na zidovima će vas dočekati fotografije cijenjenog konceptualnog umjetnika Phillipa Toledana. U sklopu međunarodnog festivala fotografije Organ Vida u zagrebačkoj je galeriji na Kaptolu prije nekoliko dana, 15. rujna, otvorena prva hrvatska samostalna izložba ovog poznatog svjetskog umjetnika britanskih korijena i, posljednjih 20 godina, američke adrese.

Otvorenju izložbe u zagrebačkoj galeriji svjedočilo je 400-tinjak ljudi, redom obožavatelja fotografije i zaljubljenika u umjetnost. Iznimna posjećenost ne čudi, jer rad Phillipa Toledana je zaista intrigantan. U svojim se radovima o nasilju u američkoj zabavnoj industriji, ostavštini Georgea W. Busha ili pak knjizi A New Kind Of Beauty u kojoj istražuje definiciju ljepote poigrao društveno-političkim temama, dok se u novije vrijeme ogolio pred publikom i zašao u mnogo intimniju tematiku.

Kao konceptualni umjetnik, Phillip Toledano se, vođen idejom, u svojim radovima služi različitim medijima - od instalacije i skulpture do fotografije. Potonje je odabrao i za seriju Možda koja se upravo prikazuje u galeriji Kranjčar. Ovaj set fotografija, baš kao i serije Days Of My Father o vremenu provedenom s ocem, The Reluctant Father o rođenju kćeri, kao i When I Was Six o njegovoj sestri, pripada onoj intimnoj kategoriji radova poznatog umjetnika. Serija Možda je svojevrsni odgovor na neočekivanu smrt njegove majke 2006. koja ga je duboko potresla i pomalo zakrenula njegov umjetnički smjer. U seriji Možda odlučio se suočiti sa svojim strahovima od starenja i smrti te je stvorio fotografije svog budućeg ja. Svaka je fotografija iz serije svojevrsni scenarij koji se može dogoditi, i svaki je nastao na temelju pomnog istraživanja - od obavljenog DNK testa kojim je utvrdio bolesti kojima je sklon, pa sve do proročica, tarot majstora, numerologa, hipnotizera i čitača iz dlanova koji su mu otkrili što ga može snaći u budućnosti, Phillip se uz pomoć stručnjaka za izrađivanje proteza pretvorio u buduće verzije sebe, pretvarajući svoje strahove u umjetnost.

Kako bismo o svemu popričali sa samim umjetnikom, uputili smo se u galeriju Kranjčar gdje smo Phillipa, u potpunom kontrastu sa zastrašujućim scenarijima njegove serije Možda ovješene na zidovima, zatekli u sjajnom raspoloženju, ogromnog, konstantnog osmijeha i u potpunosti spremnog na seciranje svojih emocija i radova u razgovoru s, dotad, nepoznatom osobom. Najveći su, ponovno se ispostavilo, uvijek i najskromniji, najljubazniji i najtopliji.

Phillip Toledano Maybe
U seriji fotografija 'Možda' istražujete moguće buduće vlastite scenarije i rekli ste kako je ona svojevrsni egzorcizam vaših strahova. Što ste u procesu stvaranja naučili o sebi, jeste li prevazišli strah, jeste li se promijenili?

Promijenio sam se, svakako. To je u biti i bio razlog zašto sam krenuo raditi ovu seriju. Nadao sam se da će me popraviti, da ću se manje bojati. Nije bilo nekog određenog trenutka niti situacije koja je označila promjenu. Nakon što sam tri godine fotografirao i radio na seriji Možda, shvatio sam da sam gotov, da to više ne trebam raditi. I bio sam presretan kad sam to shvatio.

Strahovi su nestali?

Recimo da više o tome ne razmišljam. Gledajte, strah je najgori kad je neopipljiv, i što ga više činite stvarnim, konkretnim, što ga lakše možete dotaknuti, postaje sve manje zastrašujuć. To sam u biti radio, učinio sam sve strahove fizičkima. Kada sam shvatio da to više ne trebam činiti bio sam ekstatičan. Bilo je skupo, a i bilo je dosta stvari u procesu stvaranja koje nisam volio.

Kako ste se osjećali ispred kamere u seriji 'Možda'? Osim serije slika 'Kim Jong Phil', niste se pojavljivali ispred objektiva...

Tako je, s time da je serija Kim Jong Phil bila vrlo jednostavna i brza s obzirom na to da su u pitanju slike, a ne fotografije. U ovu je seriju bilo strašno puno glume uključeno. Bio sam ispred objektiva, što baš i ne volim, a povrh svega, sve su snimale i kamere jer se na temelju serije Možda radi i dokumentarni film. Tako da su kamere snimale kako proizvodim umjetnost, što je neugodno jer je za mene umjetničko izražavanje uvijek bila privatna stvar. Odjednom sam se morao umjetnički izražavati ispred ljudi, pa čak i glumiti ispred ljudi, bilo je grozno!

Phillip Toledano Maybe
Phillip Toledano Maybe
Mislite li da su prisutne kamere imale utjecaja na finalni rezultat?

Stvarno ne znam... Ali interesantno je bilo to što sam se ispod maske i prostetike osjećao zaštićenim, pomalo skrivenim, pa mi je to olakšalo cijelu stvar.

A što je s tehničkim dijelom, kako je izgledalo stvaranje ove serije s vama kao protagonistom?

Fotografije u interijeru sam uslikao uz pomoć svojih asistenata i uz namješteni fotoaparat, no fotografiranje vani je bilo teže. Smiješne su situacije primjerice bile kada mi asistenti ne bi rekli da nešto ne valja ili da treba nešto ispraviti jer nisu naviknuti da me ispravljaju i govore što trebam činiti... (smijeh) Fotografije vani su više-manje ovisile o asistentima. Morao sam se prepustiti i odreći svakog oblika kontrole, što mi je bilo vrlo teško. Probirljiv sam kad je riječ o fotografiranju, mislim na svaki detalj fotografije, ali u ovom slučaju sam se naprosto morao pustiti.

Kod serije 'Možda' jako je zanimljiv cjelokupni proces istraživanja - od DNK analize do proročica, numerologa i tarot majstora, koristili ste mnoge izvore. Kako su na vas djelovale informacije koje ste saznavali putem i je li vas neko otkriće potreslo?

DNK test je bio manje zastrašujuć nego što sam mislio da će biti, očekivao sam puno veće strahote. S druge strane, proročica je bila puno strašnija, sa samoubojstvom, alkoholizmom... No sve je to prilično maglovito proricanje, nisu mi dale puno pojedinosti pa je u suštini ostalo na meni da otkrijem kako bi se te stvari i događaji mogli izdešavati... U principu u to ne vjerujem, pa me to spašava. Netko me upitao na otvorenju izložbe jesam li mislio da će se fotografije, tj. ono na njima obistiniti, no zapravo je suprotno. S time što sam ove situacije, odnosno strahove, učinio stvarnima, mislim da se neće doista i desiti.

Phillip Toledano Maybe
phillip toledano
Kojeg se scenarija s fotografija najviše plašite?

Čudnovato, ali onoga iz ureda. Ako sam u uredu, što to znači? Da nisam uspio kao umjetnik, zar ne? To je moj najveći strah trenutno.

Kad smo kod straha, pročitala sam da je vaš najveći strah i vlastita prosječnost. Razmišljate li i dalje tako?

O da, neprestano. Ne mogu se oteti pomisli kako moj rad nije dovoljno dobar, mislim kako se nisam dovoljno daleko pogurnuo... Stalno gledam tuđe radove i mislim si ''Bože, ovo je tako genijalno, zašto se ja nisam toga dosjetio?'' (smijeh) Kada stvarate umjetnost uvijek postoji taj strah kako ćete se dovesti do krajnjih granica pokušavajući stvoriti nešto, nešto što će vama biti od velike važnosti (a nadate se i drugima), no da to ipak neće biti dovoljno dobro... Provest ćete deset, dvadeset ili trideset godina stvarajući nešto što na kraju u globalu neće činiti razliku...

A pečat svakako želite ostaviti...

Rekao bih da da... Radim umjetnost za sebe, ne mogu to činiti za druge, no lagao bih kada bih rekao da ne želim da ta umjetnost ima utjecaja na druge ljude, da ih uopće ne dotiče... Volim funkcionalnu umjetnost. Mislim da je velik dio umjetnosti beskorisno, mislim to i za svoju ponekad. Oduvijek sam smatrao da ako moja umjetnost može promijeniti nečije mišljenje, ako može prouzročiti drugačije osjećaje kod nekoga, natjerati na drugačiji pogled na život, to će biti velika privilegija za mene.

Phillip Toledano Maybe
phillip toledano
Vratimo li se malo na onaj strah i samokritičnost, neizbježno je spomenuti ponovno vašu seriju Kim Jong Phil. U njoj istražujete ideju o umjetniku kao diktatoru, lišenom samokritičnosti. Smatrate li da umjetnik mora posjedovati svojevrsni 'koktel narcisoidnosti i obmane', kako ste ga sami nazvali, da bi uspio?

Morate funkcionirati dvostrano. Vidite, ne možete stvarati umjetnost ne misleći kako je to što radite genijalno i fantastično, ali opet ne možete je stvarati ni bez da mislite kako to što radite i nije tako bajno, možda se zavaravate. Ako mislite da niste dovoljno dobri pomicat ćete svoje granice i razvijati se, a ako mislite da ste sjajni nećete pokušati biti bolji.

Treba pronaći granicu znači?

Da, no uvijek je više jedno, manje drugo.

Teme vaših umjetničkih radova prvotno su bile društveno-političke, no zakrenuli ste u intimne i mnogo dublje teme, počevši od serije 'Days With My Father'. Možete li reći nešto više o toj promjeni?

Promjena se dogodila smrću moje majke. 2006. godine je umrla iznenadno i morao sam se brinuti za svog oca koji je imao jedan oblik demencije. Napravio sam knjigu Days With My Father i to je u biti promijenilo sve. Shvatio sam da mogu iskoristiti umjetnost u svrhu dijaloga sa samim sobom, kako bih shvatio što mi se događa i kako živjeti sa stvarima koje se dešavaju u mom životu. Days Of My Father, The Reluctant Father o mom djetetu, potom i When I Was Six o mojoj sestri, Maybe o meni samome... I Kim Jong Phil u nešto drugačijem tonu no opet o meni... Nadam se da ću na neko vrijeme prestati pričati o sebi. (smijeh)

Je li vam teško iznositi tako teške emocije, vlastite strahove i tugu kroz svoje radove i podastirati ih pred oči svijeta? Osjećate li se izloženo?

Ni najmanje. Moja majka je oduvijek smatrala važnim razgovarati o osjećajima i svemu što nas muči, što smo i činili, svi osim moje sestre. Tako da nikad nisam imao problem pričati o osjećajima i problemima, a mislim i da je to jedna od najvažnijih funkcija umjetnosti. K tome, stvari o kojima pričam su normalne – moji roditelji i kako ih volim, moje dijete i kako me zbunjenim čini, moja sestri i kako me njena smrt oštetila, ja i moji strahovi... Ove osjećaje posjedujemo svi i zašto bi oni bili u sjeni? Zašto je sramotno pričati o tome ako je to nešto što svi dijelimo... Mislim da je to i poanta umjetnika, učiniti te stvari normalnom temom razgovora.

phillip toledano
phillip toledano
Upravo je 'Days Of My Father' požnjeo veliki uspjeh, serija fotografija je dotaknula nebrojene. U jednom ste intervjuu rekli kako ste nakon nje dobivali gomile mailova ljudi na koje je ostavila utjecaj... Je li to upravo zbog tih emocija zajedničkih svima nama?

Reći ću vam što me Days Of My Father naučio. Naime, fotografi i umjetnici često tragaju za nekim apstraktnim, opskurnim motivom o kojem nitko nije još govorio. No, znate, ljudima je stalo do ljubavi, obitelji, djece i... Slika mačaka (smijeh). Ostalo im zapravo nije bitno...

S ovom spoznajom, vidite li se onda ponovno u društveno političkim temama?

Zapravo sam baš dovršio dva projekta o svijetu umjetnosti i očajno želim napraviti nešto o Trumpu, no on je sam po sebi perfektan performans pa ne znam kako bih napravio nešto bolje od njega samoga. On se ne može usporediti ni s likom iz crtića, stvarno ga mrzim i već mjesecima smišljam kako bih ga mogao nadmašiti... Dosad nisam ništa smislio... Taj je čovjek naprosto... Umjetničko djelo!

A što je s raznim medijima koje koristite za izražavanje? Ostaje li fotografija i dalje najčešći alat?

Pa i ne baš... Riskirat ću da zvučim kao snob, no smatram se konceptualnim umjetnikom, tako da je početna ideja ta koja me vodi dalje u projekt. Ideju smatram svojevrsnim živim bićem, ona se rodi i kao da odluči što će biti kad odraste, ako me razumijete. (smijeh) Nevjerojatno je oslobađajuće! Primjerice, kada sam mislio da želim biti fotograf, bilo je frustrirajuće ugurati ideju u okvir fotografije.

I ne vraćate se u reklamnu industriju, na poziciju umjetničkog direktora?

Nipošto se ne bih htio vratiti u ured, bio bih jako nesretan... Ali opet, mene sve zanima. Doista ne postoji stvar koja me ne može zainteresirati. Osim maslina. Masline ne volim (smijeh). Sve dok imam ideje dobro je.

phillip toledano
Phillip Toledano Maybe
Izložbu Možda Phillipa Toledana možete pogledati u galeriji Kranjčar (Kaptol 26) do 24. rujna 2016., a ostali program Organa vida. Toledanova izložba jedan je od deset izložbenih projekata predstavljenih u sklopu 8. Međunarodnog festival fotografije Organ Vida; u Francuskom paviljonu otvorena je izložba finalista, Otkrivanja, galerija Zvonimir ugostila je radove ratnih fotografa u sklopu izložbe Lekcije iz ’91, a u Hrvatskom muzeju arhitekture je otvorena izložba Past is Now. Navedene izložbe također se mogu pogledati do 24. rujna. Do 22. rujna, u Muzeju suvremene umjetnosti biti će otvorena izložba Rogera Ballena Zemlja sjena, a do 19. rujna u galeriji Šira moći će se pogledati radovi mladog umjetnika Nikole Zelmanovića. Za više informacija o programu festival Organ Vida posjetite službene stranice na adresi www.organvida.com.

Foto: Phillip Toledano, Niko Goga, Antea Mrčela
Objavljeno: 20.09.2016. u 11:41

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p