FILM I TEATAR

Zavirite u tajnovitu Sobu broj 13. Znamo da želite.

Judita Franković, Andrea Solomun i Ema Janković o 'Room N°13'

Svijet je bio šokiran kada je na površinu isplivala jedna stara, ali vrlo sablažnjujuća tajna. Kriomice, opijen neodoljivom strašću za promatranjem kojoj se nije mogao oduprijeti, vlasnik motela u Koloradu Gerald Foos trideset je dugih godina, kroz probijene rupe u stropu, promatrao svoje goste koji nisu niti slutili da njihovi životi imaju promatrača. Bio je to njegov špijunski prozorčić kroz koji je virkao u tuđe sudbine svjedočeći kojekakvim zapletima koji su ponekad podsjećali na filmske scenarije. No, koliko god ti zapleti bili dramatični, strastveni pa čak i smrtonosni, Foos je šutio, bilježeći u tišini ono što je vidio.

Zastrašujuća predanost Geralda Foosa inspirirala je američkog novinara Gaya Talesea da o sablasnoj priči koja se odvijala u sobama motela napiše članak za magazin The New Yorker, a kasnije i knjigu imena The Voyeur’s Motel. Inspirirane upravo tom pričom, u želji da publici daju oči Geralda Foosa, Judita Franković, Andrea Solomun i Ema Janković (Dance Company &M) kreirale su predstavu pod imenom Room N°7 koja je prošle godine zaigrala na daskama Zagrebačkog plesnog centra. Soba je to s nebrojeno priča u kojoj se isprepliću sudbine. I tragične i one duhovite. Soba je to u jednom trošnom i starom motelu koja propituje voajerizam naš svagdašnji, onaj u kojem sudjelujemo ne promatrajući ga šokirani kao priču Geralda Foosa, već nekako olako, iz razbibrige i zabave. No, predstava se, osim voajerizma bavi i ljudskim sudbinama potičući u očima gledatelja mnogo više od samo potrebe za virkanjem u tuđe živote, empatiju, razumijevanje, saživljavanje s tuđom sudbinom. Svaka predstava kombinacija je drugih priča i kada sjednete u svoj "voajerski" vrući stolac u publici, nikada ne znate što će vam biti servirano. Nakon što je Soba broj 7 oduševila publiku, Judita, Andrea i Ema udružile su još jednom svoje kreativne snage odlučivši dosad neispričane priče smjestiti u sobu broj 13. Room N°13 zauzet će daske ZPC-a premijerno 26. svibnja s nekim posve novim pričama u koje vas glumačka trupa predstave poziva da zavirite. Neki će likovi biti s ovog svijeta, neki će biti s nekog drugog, izmaštanog, nepostojećeg, dok će neki pak biti samo metafore. Mi smo neke od priča glumačkom postavom (Judita Franković, Ema Janković, Josipa Kukor, Iva Čevizović, Filip Vidović i Marko Cindrić) pretočili u fotografije dok su nam Ema, Judita i Andrea otkrile sve što su smjele otkriti prije velike premijere. Za sve ostalo morat ćete zaviriti u Sobu broj 13. Hajde, znamo da želite.

Nastavno na Room N°7 koja je prošle godine zadobila veliku naklonost publike, odlučili ste se odvažiti i kreirati nastavak te radnju smjestiti u sobu broj 13. Što vas je navelo na taj pothvat? Dobar feedback publike? Neispričane priče? Oboje ili pak nešto treće?

Judita: Jednostavno imamo previše priča koje želimo ispričati. Cijela ideja ovog projekta je ta da ni jedna izvedba predstave nije ista, uvijek igramo neku drugu kombinaciju priča, a sada se skupilo toliko novih gostiju hotela da smo naprosto morali otvoriti novu sobu.

Andrea: Definitivni poticaj bio je odličan feedback, međutim ono što je zapravo već od početka rada na ovome projektu “jasno” jest njegova nepresušna inspiracija i utopistički moment njegove beskonačnosti. Što pod time mislim; naime ako na trenutak sagledamo činjenicu da se sve priče odvijaju u Motelu, jasno nam je da je broj soba kao i broj gostiju, a time i samih priča, jednostavno nepresušan. Mogli bi reći i beskonačan. Da - beskonačan. Riječ sugerira pretencioznost, ali vjerujte nam sve smo samo ne to. Jednostavno smo oduševljene idejom da možemo nanovo istraživati i stalno graditi nešto novo. Publika nam je najbolji motivator jer nam je želja kontinuirano im nuditi nešto novo i uvijek zanimljivo što će ih vraćati da pogledaju uvijek “nove” izvedbe, jer s ovim projektom, ili temom, može se igrati u nedogled uvijek pronalazeći nove priče, nove sobe ili pak nove Motele.

Ema: Dobar feedback je svakako bio poticaj, ali zapravo su sama tema i struktura predstave nepresušan izvor inspiracije za nove priče. Jednostavno ne možemo prestati razmišljati o potencijalu i mogućnostima tih motelskih soba, samog motela i gostiju koje zamišljamo i poželimo staviti u fizički oblik. Volimo istraživati ljudsku psihu, i koliko god ima komičnih situacija unutar predstave, toliko ima i onih uvrnutih, onih šokantnih priča o kojima čitamo, koje nekad primijetimo i okrenemo glavu. U teatru ne možeš okrenuti glavu. Postavljen si da gledaš. Dođeš da gledaš. Gledaj. I možda netko ode tako da mu to iskustvo potakne razmišljanje.

Vaš projekt inspiriran je stvarnom pričom o čovjeku koji je 30 godina promatrao goste svog motela svjedočeći kojekakvim 'filmskim zapletima'. Kako ste taj voajerski moment isfurali u odnosu publike i glumaca? Mislite li da je i to doprinijelo uspjehu vašeg projekta?

Judita: Ja nekako mislim da koncept, ako je u službi priče pridonosi cijeloj stvari, ali da gledatelja zapravo dotiču priče, ne povezuju se oni s konceptom već sa situacijom, s likovima i njihovim radostima, sumnjama, nedoumicama. I to je ono lijepo u ovoj našoj priči, dijapazon likova je zaista širok, pa ima potencijala utjecati na jednako tako širok dijapazon emocija kod gledatelja. Naravno, ta ideja da je gledatelj nadomak događajima svakako pridonosi intenzitetu doživljaja.

Andrea: Odnos publike i izvođača u samome startu prezentiran je voajerski. Odnosno, publika ima priliku “sasvim slučajno” imati uvid u događaje jedne sobe što ih pretvara u svojstvene voajere. Važno je napomenuti da je publika od početka predstave samim dijelom predstave jer se i njih tretira kao goste Motela, a samim time su uvučeni u sveopću atmosferu Motela, njegovih zaposlenika i gostiju. Hodajući hodnicima Motela oni aktivno postaju dijelom istoga što aludira na originalnu priču čijom inspiracijom ova predstava i jest kreirana. Vjerujem da je publici to zanimljivo i posebno jer su dio predstave, a sami glumci i plesači s njima su u direktnome kontaktu. Nema zakulisnih igara. Sve je transparentno i to predstavu čini jako stvarnom. Vrlo često se čak događa da publika ne zna što je predstava, a što stvarnost, što i jest bilo ciljem, a evidentno jest uspjelo, što nam je izuzetno drago.

Ema: Sama podjela publike i izvođača je na neki način voajerizam. Mi s tim saznanjem još dodatno koketiramo kako bi potakli da se još više vidi ta razlika bez obzira što se nalazimo u istom prostoru. Sam ulazak publike je nekonvencionalan i atipičan tako da odmah u početku naznačimo u kojem svijetu su izvođači, a u kojem je publika. Što se tiče uspjeha kod publike, po mom mišljenju tome najviše pridonosi pristupačnost predstave. Priče unutar predstave su kratke, razumljive i raznovrsne, što čini dinamiku predstave uzbudljivom.

Premda nam promatranje kroz rupice probušene u zidovima motelske sobe zvuči pomalo bizarno i vrlo zastrašujuće, danas smo zbog društvenih mreža svi ustvari 'voajeri s dozvolom'. Možete li zamisliti neku sobu broj, tko zna koji, u budućnosti koja bi tematizirala nešto slično?

Judita: Istina je, postali smo pomalo zombiji, a granica između realnosti i virtualnosti postaje sve mutnija. Mislim da mi već i govorimo o toj problematici u predstavi, do koje mjere smo promatrači, a kada je trenutak da postanemo sudionici. Želimo u našim gledateljima probuditi empatiju.

Andrea: Iskreno - DA. Više me ništa ne čudi. Nisu li emisije poput Big Brothera upravo to? Možda nije rupica u sobi, ali je “rupica” svoje specijalne vrste i ne da je gleda jedna, nego milijuni osoba. Zastrašujuće je da je danas intima i ideja o sigurnosti i privatnosti svakoga od nas unutar naša 4 zida sve više vrlo upitna. Ne trebamo biti paranoični, ali znamo li zaista da li nas netko gleda? Gosti originalne priče čijom je inspiracijom nastala naša predstava, nisu znali. Nama je publika četvrti zid, a možda i nas i vas nekada vidi netko tko je taj četvrti zid, a da niti ne znate?! Možda. Možda smo svi gosti neke sobe Geralda Foosa.

Ema: O tome smo i razmišljali kada smo razvijali predstavu, ali isto tako kao „voajeri s dozvolom“ najčešće vidimo ono što nam ljudi žele pokazati. Ono što ne žele je zanimljivo. Ono iza 4 zida. A nama je četvrti zid – publika.

Kakve ćemo priče imati prilike gledati u Sobi broj 13 i kojoj ste nekako najviše naklonjene? Kako se priče iz Sobe broj 13 razlikuju od 7? Je li razlika samo u radnji i poruci ili za vas tu postoji nešto više?

Judita: Te sobe zapravo postaju metafore, one služe tome da nekako zauzdaju našu kreativnost čini mi se, naši apetiti za ispričati nove i opet nove priče rastu, pa iz toga i potreba da se otvori nova soba.

Andrea: Kako naše sobe imaju više priča (do sada 12), a izvodi ih se svaki puta samo 5, publika uvijek gleda “novu” predstavu i nikada ne zna koje će goste naših soba imati priliku vidjeti. Svaka je izvedba stoga posebna na svoj način jer se priče spajaju uvijek novim, posebno kreiranim za svaku izvedbu, međuscenama. Ovoga puta to će biti jedan šaroliki spektar bizarnog, zastrašujućeg i veoma duhovitog. Ovoga puta imamo premijeru novih priča i meni je nekako zapela za oko baš jedna nova - Mr&Mrs. Smith u izvedbi Judite Franković i Marka Cindrića. Ne budem o njoj jer preporučujem da je se dođe pogledati u živo, sve ostalo bilo bi polovično jer ta suradnja (prvi puta) ovoga dvojca doista posebna. Razlika Room N°7 i Room N°13 prvenstveno je u tome što su kreirane potpuno nove priče u novoj sobi. Publika će imati prilike vidjeti i neke stare goste kako bi se adekvatno nadovezalo materiju stare i nove sobe, ali načelno naglasak je na novim gostima istoga Motela, ali druge sobe.

Ema: U Room N°7 radi se o sveukupno 12 priča od kojih se u svakoj izvedbi priča samo 5 priča. Samim time je i Room N°7 više predstava u jednoj. Što se tiče naklonjenosti, svatko ima nekog favorita. Meni je nekako najdraža „Like a V“ koja se radi o mladom paru koji je došao prvi puta provesti noć u sobi zajedno, iz jednostavnog razloga što me Judita Franković i Filip Vidović, koji su u ulozi tog para, uvijek bez iznimke nasmiju. U Room N°13 publika će imati priliku vidjeti neke nove goste i neke stalne goste Motela. Razlika je isključivo u pričama jer želimo jos uvijek istraživati ta četiri zida sobe koji imaju još mnogo priča za ispričati.

Što predstavlja najveći izazov kada pripremate ovakav tip projekta? Koliko je fizičke spremnosti potrebno, ali i psihičke?

Judita: Najlakši je onaj dio kad dobijemo ideju za neku priču, ona se u tom trenutku čini tako potencijalno i zabavno, a onda kreće rad na njoj na kojem skužimo da i neće biti tako lako, ali zajedničkim snagama uvijek dođemo do nekog rješenja. Meni je svaki puta izazov kada radim na nekoj plesnijoj sceni jer onda skužim koliko toga još moram naučiti i koliko toga nikada neću svladati, al ne dam se. (smijeh)

Andrea: Ovakav tip projekta podrazumijeva fizičku i psihičku spremnost izvođača. Kako je predstava blend glume, plesa, pjevanja i generalnog pokreta zahtjevnost spremnosti je poprilično široka, ali naši izvođači veoma su predani, te zaista produktivni pojedinci, na čemu smo izuzetno zahvalne. Pokazalo se da toliko toga daju u ovaj projekt da vrlo često na temelju njihovih materijala, a uz naše vodstvo, iz samih njih i kreiramo neke scene. Baš to daje projektu na autentičnosti u odnosu na same performere.

Ema: Fizička spremnost je nužna, ali svaka scena je drugačija i radi toga zahtjeva drugačiji oblik izdržljivosti. To znači da se i kroz rad na pojedinoj sceni radi na fizičkoj spremi nužnoj za tu scenu, ali samo rad na sceni nije dovoljan pa svi radimo dodatne classeve: pilates, balet, HIIT treninzi, yoga itd. Ono što je po meni najbolja strana u radu s glumcima je ta što onu potiču unutarnju koreografiju koja je jednako važna kao i fizička koreografija jer sam pokret nije dovoljan nego i intencija. Tu se nekako nadopunjujemo.

Imate li već sada u planu neke druge Sobe?

Judita: Sigurno, ideja je da čitav motel postane naše mjesto radnje, ali kao što sam rekla sve to proizlazi iz potrebe za stvaranjem i izražavanjem. Ideja je također da, iako i same imamo još mnogo scena i situacija za ispričati, Motel postane i poligon za druge umjetnike koji žele napraviti neke svoje scene, da nam se jave i da vidimo kako se to uklapa u našu priču. Ideja je i to da naše sobe postanu i kratke filmske priče, a i da ne zaboravim zbirku priča i poezije koja dolazi zajedno s predstavom i koja se naravno širi sa svakom novom scenom predstave.

Andrea: Naravno! Nove priče se rađaju svakim korakom, kao i nove inspiracije karakterima potencijalnih gostiju našeg Motela, a time i idejama za nastanak novih soba. Upravo jer predstava na vrlo životan i iskren način sugerira istinu koja nas okružuje, pa publiku, mene, vas, nas, i nasmije i rasplače, ili pak naljuti, zatreperi, a kudikamo najviše zapita - poklanja svakome tko je gleda jedno putovanje.

Ema: Imamo više knjižica s planovima, samo je pitanje čega ćemo se uhvatiti prvo. Cilj nam je razrađivati Motel kao krovnu ideju, te da kroz rad ne samo sa izvođačima, nego i koreografima obogatimo predstave.


I da, za kraj, zašto bi baš svi morali pogledati Room N°13?

Judita: Imate priliku ući u sobu broj 13. Niste li barem malo znatiželjni?

Andrea: U našem Motelu nikome nikada nije dosadno, i garantiramo da će želja za ponovnim boravkom u nekoj od soba biti neminovna.

Ema: Svi bi morali pogledati Room N°7 i Room N°13 jer će zaboraviti gdje su tih sat vremena. Neće biti bitno što je tramvaj kasnio ili što su morali ostati 3 sata duže na poslu, što su pokisli ili se morali seliti po treći put, što su se posvađali s dečkom ili curom oko gluposti, što nisu spavali duže od 5 sati danima i tako u nedogled; u našim Sobama otići će nakratko u drugi svijet i možda pronaći neki svoj mir ili drugu perspektivu koju će prenijeti i u život izvan teatra.

Glumci: Judita Franković, Ema Janković, Josipa Kukor, Iva Čevizović, Filip Vidović, Marko Cindrić

Foto: Zvonimir Ferina
MUA: Kasandra Draganić
Hair (Judita Franković): Petra Granić

Odjeću korištenu na snimanju možete pronaći u FASHION.HR pop up storeu u City Centeru one East. (prva fotografija: haljina BiteMyStyle by Zoran Aragović, naušnice Kragrlica, jakna Anthony Avangard, druga fotografija: crvena haljina Uneasthetik, treća fotografija: haljina Robert Sever, četvrta fotografija: baloner Price on Request, peta fotografija: bež haljina Twins, crna haljina LukA, šesta fotografija: majica Twins, suknja BiteMyStyle by Zoran Aragović)

Zahvaljujemo Koraljki Demel Zadro na ustupanju stana za snimanje.
Objavljeno: 24.05.2018. u 11:30

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p