Silvio Vovk – moderni romantik koji osvaja na prvu

U režiji Ivice Buljana, drama prati sudbinu četiri naraštaja žena koje sve veže jedna kuća. Komad, koji je nadahnut teškim životom Tenine prabake, donosi potresnu ljudsku priču koja pokazuje u kolikoj mjeri na naše živote utječe politička situacija u kojoj se nalazimo. Predstava se odvija u tri zime, i to 1945., 1990. i 2011., a jedan od likova na kojima se temelji veliki dio ove drame, tumači mladi glumac Silvio Vovk.

Sa Silvijom smo se sastali tjedan dana uoči premijere. Pravi proljetni dan je bio stvoren za uživanje u dobrom društvu, a glumac je odmah prihvatio naš prijedlog da popričamo ipak na suncu, a ne u mnogobrojnim prostorijama HNK-a. Sa širokom osmijehom Silvio je čak predložio da sjednemo u park, no sladoled od meda i maka u La Chocolateu je ipak presudio.

 

Silvio je onaj tip osobe koji će vas osvojiti nakon samo par rečenica – u njegovom društvu imate osjećaj da se poznajete već duže vrijeme. On je otvoren, srdačan i prije svega izuzetno pažljiv, a to odmah uočite kroz razgovor. On ne samo da je zanimljiv sugovornik, koji prije svega propitkuje samog sebe i svoje životne stavove, nego je i izvrstan slušaoc koji obraća pozornost na svaku vašu izgovorenu riječ i na nju reagira s iskrenim zanimanjem. U razgovoru s njim osjećate određenu dozu lakoće koja vas opušta i smiruje, unatoč tome što naglašava kako nije veliki obožavatelj intervjua. Njegova strast prema glumačkom poslu, životnom istraživanju, ali i ljubavi koju osjeća prema ljudima koji ga okružuju, ispunjava sugovornika izuzetno pozitivnom energijom koja odmah izmami osmijeh. A taj osmijeh neće splasnuti ni kad se rastanete. Silvija zbog njegove razigrane nonšalantnosti i zaljubljenosti u svijet koji ga okružuje jednostavno morate voljeti. On je moderni romantik, no u isto vrijeme stoji s obje noge čvrsto na zemlji. Razlog tome je njegova konstanta potreba za propitkivanjem, učenjem i usavršavanjem. Uz široki osmijeh ističe da si možda nekad postavlja i previše životnih pitanja.

U posljednjoj dramskoj premijeri ove sezone u HNK-a tumači ulogu domobrana Aleksandra Kralja, lik kojeg je odmah uočio tijekom proučavanja komada Tene Štivičić, a u kojeg se, kreirajući ga, iskreno zaljubio.

 

“Kad sam bolje razmislio nakon podjele uloga, shvatio sam da igram jedan od najboljih lica iz komada. Aleksandar je čovjek koji cijelo vrijeme pokušava napraviti nešto dobro, no u tome nikako ne uspijeva, nekako uvijek zezne stvar. Primjerice, sa svojom ženom Ružom Kralj, koju tumači Mada Peršić, se trudi uspostaviti što bolji odnos, no što se više trudi, to mu manje uspijeva. Ipak na kraju uspijevamo sagraditi novi život koji je onda temelj za cijelu dramu. Moram priznati da uistinu guštam i stvarno mi je drago što sam dobio upravo taj lik. Teško mi je za njega reći da je 'luzer', jer sam se već zaljubio u njega kao lika”, objašnjava Silvio.

Najveći izazov mu je predstavilo samo vrijeme u kojem živi njegov junak, a to je 1945., postratno vrijeme kada su određene stvari bile pitanje života i smrti, a u tom žrvnju nije bilo mjesta za životna propitkivanja.

“Naš dio u ovoj drami je bio zahtjevan, a razlog tomu leži u govoru, jeziku i tadašnjem načinu razmišljanja. Puno smo razgovarali s redateljem kako u to vrijeme ironija ne postoji, pri tome mislim na ironiju kakvu mi danas imamo. Danas je sve nekako ironično, od našeg načina odijevanja do samog razmišljanja – niti jednu životnu istinu ne gledaš danas iz jednog kuta, a to je 45. bilo drugačije. Tada su neke stvari bile bliže tome da su crno-bijele, a toga danas nema. Bilo je zanimljivo u procesu rada čistiti se od te ironije, a ipak na sceni ostati živ i zanimljiv”, naglašava Silvo.

 

Objašnjava kako je uspješna autorica Tena Štivičić u samom početku iščitavanja komada bila uz njih, no da poput zdravog profesionalca ima povjerenje u redatelja i u glumce. A sam redatelj je okupio izuzetnu glumačku ekipu: Ksenija Marinković, Dragan Despot, Jadranka Đokić, Luca Anić, Barbara Vicković, Mislav Čavajda, Bojan Navojec, Nina Violić, Alma Prica su kolege s kojima Silvio s divljenjem i istinskim uživanjem radi na ovoj predstavi.

„Reći ću nešto što se uoči premijere zapravo ne govori, malo me i strah to reći, možda zvuči i pretenciozno, ali stvarno puno očekujem od ove predstave. Tekst je fenomenalan, a raditi s ovakvom glumačkom ekipom je pravo zadovoljstvo, uistinu sam sretan. U ovoj predstavi je u fokusu dobra priča koja je kvalitetna i vrijedna. Mnogi govore kako je u pitanju ženska predstava, no ona je meni prije svega ljudska. Vjerujem kako će gledatelji doživjeti katarzu jer u priči ima svjetla, u njoj su u fokusu ljudi, a ja stvarno volim ljude i imam povjerenje u njih, koliko god to patetično zvučalo!“.

Ovo nije prvi put da Silvio radio s Ivicom, a o svojoj prvoj velikoj ulozi na daskama HNK u predstavi Vučjak može pričati satima. Unatoč tome što je ta uloga za njega bila velik zalogaj, koji je bio naporan i fizički i psihički, Silvio je ponosan na to ostvarenje i na činjenicu da je ona odigrana 30 puta. A prije svega je ponosan na to što je imao mogućnost izgraditi lik do onih dimenzija s kojima je on osobno zadovoljan.

 

“S Ivicom je odlično raditi, on ima velikog povjerenja u glumce i zna kako ih slušati, njegovu podršku osjećaš cijelo vrijeme. Svaki proces tijekom rada na predstavi je rizik, a meni se sviđa upravo taj rizik. Sada kad gledam na Vučjaka mogu reći da sam imao velikog povjerenja u redatelja i u toj sam ulozi riskirao do kraja. Na scenu nisam izašao s nikakvom figom u džepu, ona je bila za mene poput bungee jumpa, jednostavno sam se morao baciti, a to prepuštanje u potpunosti je oslobađajući trenutak”, naglašava Silvio.

Upravo traženje tog trenutka u kojem se potpuno predaješ i raspadaš na pozornici je razlog zbog kojeg voli svoj posao. No, Silvio se nije odmah prepustio u opojni zagrljaj glume. Mada je tijekom srednje škole pohađao Dramsko učilište u Zagrebačkom kazalištu mladih i volio ići u kazalište, nakon srednje škole upisuje filozofiju i komparativnu književnost.

 

“Tek sam to ljeto između prijamnih ispita na Filozofskom i Akademiji shvatio da zapravo želim studirati glumu. Čak si to nisam ni sam sebi priznao, nego mi je jedna prijatelji, koji je tada završio prvu godinu na osječkoj akademiji, došao i upitao me želim li uistinu biti filozof i komparatist. Neko vrijeme mi je trebalo da se uočim s tim pitanjem i da sam sebi priznam da je gluma moja iskonska strast!”

Odlazi na prijamni ispit na zagrebačku Akademiju dramskih umjetnosti te upada iz prve. Ističe kako je upravo tijekom studiranja uz pomoć profesora i svoje generacije, koju istinski obožava, počeo propitkivati tko je zapravo. A ta pitanja si postavlja i dan danas.

“Razviti povjerenje u sebe je ključan dio ovog posla, znati da si ti zapravo dovoljan za sve. Meni se to čini kao sveti gral u svačijem životu. Pitanje tko si zapravo je teško pitanje, a moj životni izazov je da otkrijem sebe. Jedan od najdražih strana glumačkog posla je što u radu stalno propitkuješ tko si. Volim taj trenutak kada na sceni pogledaš svog partnera u oči i vidiš da se i on, poput tebe, traži.”

Nakon što je kao samostalni umjetnik odigrao preko 30-tak predstava te usporedno s tim šest godina radio na Akademiji dramskih umjetnosti, Silvio je u listopadu prošle godine na poziv upravo Ivice Buljana postao službeni član ansambla u zagrebačkom HNK.

“Ove sezone imam samo ovu premijeru, no očekujem da ću iduće sezone raditi više predstava, zasukati rukave i raditi punom parom. I to me jako raduje!”

U radu je veoma samokritičan, a prije svega je svjestan svojih slabosti na kojima treba poraditi. A upravo to čini iskonskog umjetnika koji je žedan znanja i želi u svom radu napredovati i razvijati se.

 

“Tek posljednjih godina razvijam povjerenje u sebe, a to povjerenje se odnosi na to da ne budem toliko ovisan o samom redatelju. Svjestan sam da to mogu, ali tražim još uvijek tu neku neovisnost u samom procesu. Trudim se naći istinitost, i to u svemu što radim!”

Njegova želja za istinom, neokaljanom i posve transparentnom, je ono s čim Silvio očarava ljude oko sebe. Biti objektivan prema svojim vrlinama i slabostima je karakteristika koja je u današnje vrijeme tako rijetka. A upravo to čini Silvija tako jedinstvenim!

Mija Dropuljić
Foto: Jure Perišić, Mara Bratoš