LIFESTYLE

Smatrate li se recesionistom?

Jeste li izgubljeni u recesiji?

Buka, kaos i nered... Pa ovo liči na ratnu zonu, pomislim. Osvrćem se po stanu u očajničkoj želji za  malo mira. Uzaludno. Daveći se u prašini, pogled mi nehotimično pada na 'pukotinu' pozamašne pozadine, koja proviruje iznad ruba hlača radnika svaki puta kada posegne u limenu kutiju s alatom. Flash moment u kojem mislite da ste na trenutak oslijepili, a paradoksalno, dobijete sliku koja će vas u glavi pratiti danima. Umjesto zgodnog, mišičavog frajera, u zbilji dobijete znojnog debeljka koji Vas svako malo pokušava šarmirati pokojom fašističkom 'pošalicom'.

Upitno ga ošinem pogledom, kiselo se nasmijem i zalupim vratima sobe. Bez daljnjega, rad od kuće ima svojih prednosti i čari, no ovakvi momenti to instantno poništavaju. Sjedam za stol po stoti puta i pokušavam se koncentrirati na posao. Nervozno gledam u sat koji podiže frustraciju. Nema šanse da ću isporučiti članak do ponedjeljka - činjenica koja mi proleti glavom i prije nego sam sjela pred ekran računala u nakani da  radim. 


Kakvo opravdanje ću smisliti za urednicu. Hoće li imati razumijevanja za probleme 'malog čovjeka' i činjenicu da umjesto agencijskih radnika, pokušavajući uštedjeti kunu-dvije, moram unajmiti nekoga tko debelo pliva u vodama sive ekonomije. Nekoga tko će posao od dva, maksimalno tri dana, rastegnuti na barem dva tjedna, stavljajući me na nevjerojatan test živaca i strpljenja. J*bi ga, recesija je, razmišljam na glas. Riječ koja mi odzvanja u glavi poput zvuka čekića koji nemilosrdno bubnja po stanu. Pojam koji svima izlazi na uši i dobrano diktira našu svakodnevicu, kupovnu moć, životne i karijerne odluke. Recesija... Recesija... Recesija... Recesija.... Recesija... 

Već odavno sam se pomirila sa  lošom ekonomskom situacijom, sveopćim nezadovoljstvom koje puca po šavovima, lošim honorarima i iskreno govoreći, teška srca, u sebi pronalazim motivaciju potrebnu za svakodnevno suočavanje s realnošću. Kako me motivacija, ovoga puta, debelo odlučila zaobići, nervozno ustajem, odustajem od teksta i odlučujem se počastiti 'odmorom' pred TV ekranom, misleći kako ću si dati malo oduška i pustiti frustracije, koje inače polako, ali sigurno izjedaju potkožno tkivo čovjekova duševna zdravlja. Odluku sam požalila već iduće minute. Mijenjajući kanal za kanalom, pokušavajući prožvakati sadržaje po receptu 'kiselih krastavca', zaustavljam se na 'slici' dotične gospođe, koju su upravo okarakterizirali kao nevjerojatnu revolucionarku. Vojvotkinja koja svoje cipele ne stavlja na svoja nježna stopala samo jedanput, priskrbila si je upravo još jednu titulu: Recesionista

Usprkos naporu sve sile pozitivne nastrojenosti, koja, vjerujte mi, nije moje agregatno stanje, osjećam kako mi kipi u glavi. Recesionista?! Mislim, kapa dolje pred lijepo uređenom djevojkom, koja svojim više puta upotrebljenim potplatima čvrsto stoji na tlu i koja vjerujem, u glavi ima prečih problema od cipela. Nego, brine me nešto sasvim drugo. Kakva poruku šalju ovakve nespretne novinarske tvorevine, manje kritičnim korisnicima modnih medija? Recesija, kriza, da oprostite na izrazu, s****, s kojim se svijet suočava svako toliko, nikako nije nedužna stvar, i upravo takvi diskurzi, zbog kojih se danas nošenje komada odjeće više od jedanput čini revolucionarno, uzrok su ozbiljnosti situacije. 

Za one manje upućene, recesionistom se karakterizira netko tko se rado lijepo oblači i to čini s ograničenim buđetom ili pak netko koga ekonomsko stanje nije pogodilo u tolikoj mjeri da bi morao kupovati jeftinije stvari, ali mu se to čini 'in'. Izraz bi možda i tolerirali, u obliku solidarnosti do onih, koji svakodnevno doslovce ostaju bez cipela na nogama, no ovaj pokušaj medijskog solidariziranja zaista je jako teško probavljiv i 'miriši' jednako kao pokušaj parfumiranja neopranih pazuha. S jedne strane karakterizirana kao recessionista, s druge strane - druga krajnost. Sve što vojvotkinja stavi na sebe, razgrabljeno je, doslovce, u minutama. Paradoks, koji navodi na razmišljanje. 

Pitanje ne bi smjelo biti gdje mogu jeftinije dobiti ono što je netko stavio na sebe, nego, što trebamo da bismo bili odjeveni  u skladu s vlastitim mogućnostima, željama i potrebama. Želim i trebam, dva su različita pojma, što sa sobom, opet povlači pitanje kvalitete i kvantitete. A kada kažem kvalitete, prvenstveno mi na pamet pada kvaliteta ljudskoga duha. I da slažem se, nevjerojatno je teško oduprijeti se i odmaknuti od općih mislenih i kulturnih tokova. Naravno, posljedično i modnih. No, zar se zaista više ne znamo ni odjenuti vlastitom glavom?  Dobar osobni stil ne bi smio biti povezan s potrošnjom u kapitalističkome smislu, još manje slijepo povođenje za nekoliko 'in' osoba.

Stil je odraz osobnih estetskih referenci i prilagođavanje vlastitome životnome tempu. Stil je primjerenost, uređenost, izraz koji bi trebao biti samo produžetak vlastite osobnosti, produžetak našeg vlastitog duha. A kada uzmem u obzir materijalno stanje jedne vojvotkinje, i materijalno stanje mene, 'običnog smrtnika', zaista mi se nevjerojatno teško zamisliti u njenim 'cipelama', još manje u njenom 'stilu'. 

Umorna od promišljanja kako je dodati dašak glamura u vlastitu svakodnevicu, a pri tome ostati svoj, postala prava umjetnost u kojoj uspijevaju samo rijetki, gasim televizor, navlačim na sebe iste cipele po milijunti puta i izlazim u grad, daleko od udaranja čekića, prašine i nereda stana. Danas ću si dopustiti izvana diktirane potrebe i bez imalo grižnje savjesti, prepustiti se masovnome trendu. Dobra kava i malo bijelog šećera bit će sasvim dovoljni da si na trenutak zasladim gorčinu recesije.

 

Ivana Franka Kolonić

 

Objavljeno: 30.04.2014. u 10:46

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p