KULTURA

'Veća je šansa da si svirao s Nine Inch Nailsima i ne sjećaš se, nego da je netko to izmislio i napravio plakate? Očito.'

Intervju: Sven Harambašić (VERY RARE)

Što znači biti kreativan? Može li se kreativnost limitirati ili se ona, potaknuta vječitom znatiželjom i nepresušnom stvaralačkom energijom, naprosto mora ispoljiti ponekad i u neočekivanim smjerovima, izaći na površinu i realizirati se u nešto više od ideje, u nešto stvarno? Pravi primjer čovjeka koji utjelovljuje tu kreativnost što nezaustavljivo pršti na sve strane, bez zadrške i s pregršt inovativnosti, je Sven Harambašić, dečko čije će projekte mnogi prepoznati kada im se spomene ime VERY RARE.

Mnogi će VERY RARE odmah poistovjetiti sa streetwear odjećom u limitiranim edicijama, no Svenov je VERY RARE mnogo više od ulične mode koja trenutno doživljava neviđen hype na svjetskoj razini. On će reći kako se ustvari radio o pseudonimu jer se pod tim nazivom krije sve ono što izlazi iz njegove glave i iz njegove radionice, sve što odašilje u javni prostor vođen svojom kreativnošću i životnim stilom, od već spomenute odjeće, preko klupskih večeri, fotografije, raznih umjetničkih projekata... VERY RARE zbilja jest vrlo rijedak fenomen na domaćoj sceni, on je odraz svojevrsnog lifestylea, načina na koji živite, što volite, gdje izlazite, što nosite i kako promatrate svijet oko sebe. Baš zbog toga, bili smo zaintrigirani porazgovarati sa svestranim Svenom Harambašićem i otkriti kako stvara, što ga gura te kako percipira VERY RARE, a dotaknuli smo se i ponekih projekata kao što je, primjerice, vrlo intrigantan 'The Rise of Western Civilization', klupske večeri u Pločniku ili pak Svenova privatna izložba.

Tvoj brend VERY RARE je uglavnom percipiran kao streetwear brend no on je ustvari mnogo više. Kako ga ti sam doživljavaš s obzirom na sve ono što sada obuhvaća?

VERY RARE sam od starta gledao kao 'umjetnički' projekt, mislim da mi je upravo to i najviše pomoglo u nekakvom profiliranju jer je omogućilo da organski stvorim priču i estetiku, a nastavno na to ljudi sami zaključe/odluče da je to brend. To me je u neku ruku poštedjelo raznih pogrešnih motiva i očekivanja. Streetwear je nešto što živi od hypea i onda je jasno da će se ljudi najlakše uhvatiti upravo za tu komponentu jer je istovremeno i najopipljivija, a i najlakša za shvatiti. S obzirom na to da je sada prošlo već više od pet godina, a konstantno djelujem samostalno, VERY RARE sam sve više i više počeo percipirati kao pseudonim, a težim tome da s vremenom postane neka vrsta studija koji bio spajao moju kreativnu i znanstvenu praksu pod jednim krovom.


Mogli bismo reći kako je VERY RARE brend u punom smislu te riječi jer je on ustvari obuhvaća svojevrsni lifestyle, zar ne?

Zapravo sam to već jednom pročitao i iznenadilo me tada koliko i sada dok ovako pitaš; iznenadi me zato što smatram da VERY RARE nije brend/projekt koji se previše trudi utjeloviti neki 'of-the-moment' val, štoviše, čak mislim da mu nerijetko i kontrira. S druge strane, VERY RARE je neodvojiv od mojih osobnih vizualnih i glazbenih afiniteta i interesa te je putem toga do sada stvorena poprilično bogata baza referenci iz koje se, očito, može projicirati neka vrsta životnog stila, ali i razvoja.


Prateći što sve radiš, vrlo je lako pomisliti kako si ustvari hiper produktivan, no vjerujem da je tome tako upravo zato što sam biraš projekte na kojima ćeš raditi. Jesam li u pravu?

Koliko god projekata izbacim van, toliko ih je više koji zauvijek ostanu neobjavljeni; to je uglavnom kombinacija moje pretjerane kontrole kvalitete, samokritičnosti i pasivnosti u vidu aktivnog korištenja društvenih mreža. Moj VERY RARE output u nekom folderi-na-disku-i-išarani-papiri kontekstu, za razliku od konkretnog objavljenog, zaista i je hiperproduktivan, a ponajviše nastaje kao reakcija na nenormalni formalni ritam koji trenutno vodim; uz posao, razni freelance poslovi i doktorski studij, nedavno sam angažiran i kao lead dizajner za jedan L.A. based brend. VERY RARE rad je upravo iz tog razloga i najposebniji jer ideja obično iskoči iz jednog stiha, screenshota, kadra filma i zatim se u kratkom roku razgrana te poprimi sasvim novi oblik u potpuno drugačijem mediju. Upravo iz tog razloga sam i odbio poveći broj personaliziranih VERY RARE narudžbi u posljednjih godinu dana; postao sam presebičan oko onoga što izlazi pod tim imenom i na što odvajam vrijeme, zaista mi se ne proizvodi još jedna jakna koja izgleda tako i tako. Znam da to mogu, ljudima koji je imaju je posebnija u tako maloj seriji, i sad idemo smisliti nešto novo. Takva sloboda je zapravo i najveći luksuz....


Jedan od takvih projekata je 'The Rise of Western Civilization', hipotetska situacija poslijeratne Hrvatske koja postaje go-to alternativno odredište u Europi. Izmislio si nekoliko koncerata koji se nikada nisu dogodili i polijepio za njih postere po gradu. Možeš li nam reći nešto više o tom projektu? Meni se čini kako on može biti izvrstan eksperiment koji pokazuje koliko ljudi "puše" sve što im se servira uopće ne propitujući je li stvarno.

Dok sam bio mlađi, često sam izmišljao neke nepostojeće scenarije NBA košarke; od statistike do drugačijeg tijeka povijesti, s 'The Rise…' sam to isto odlučio prenijeti na svijet glazbe; u startu sam mislio napraviti različite koncerte tijekom više desetljeća, ali sam se na kraju odlučio na prostor od jedne godine kako bi sama priča bila što konkretnija i 'stvarnija'; odabrao sam izvođače koji su točno u tim godinama prelazili iz one alternativnije sfere mainstreama u full-blown-MTV, a hrvatska vlast ih je odlučila angažirati u svrhu revitalizacije kulturnog i društvenog života nakon rata; Marilyn Manson je nastupio u HNK, Nine Inch Nailsi i Aphex Twin u dvorištu rafinerije u Sisku, 2Pac u Domu sportova, a Massive Attack u Močvari. 'Serviraj što želiš, neće provjeravati' je praktički tagline interneta u 2018., što je apsurdno s obzirom na količinu informacija koje su nam zaista dostupne. Mislim da je ljudima lakše ići tom linijom manjeg otpora gdje znaju da mogu pronaći informaciju ako je zaista trebaju, ali je neće aktivno tražiti dok god mogu mirno živjeti bez nje ili s verzijom koju trenutno imaju. Smatram da je to, u neku ruku, najveći poraz koji smo, kao vrsta, mogli podnijeti od strane tehnologije.

Moram se složiti s tobom. A reakcije?

Sve u svemu, najčešći komentar bi bio 'kako si uspio nabaviti te postere?', s druge strane, oni koji su znali da je dizajn moj, bi i dalje mislili kako su se ti koncerti zaista i dogodili, a da sam ja samo dao svoju interpretaciju tome… Nevezano uz Internet, mislim da su ljudi općenito prepasivni da postave dodatno pitanje, a i ne misle da bi netko otišao tako daleko da izmisli, a na kraju i provede sve to u djelo. Doslovno sam bio u društvu određenih domaćih bendova koji su na plakatima navedeni kao support, i njihove reakcije su redovito bile 'Pa kako se ja tog ne sjećam?', 'Ček, je l' to bilo onda kad sam ja bio tu i tu…' itd. Veća je šansa da si svirao s Nine Inch Nailsima u dvorištu industrijskog pogona u Sisku i ne sjećaš se toga, nego da je netko to izmislio i napravio plakate? Očito…Eto, nastavak vjerojatno slijedi…


Onda svakako iščekujemo nastavak. Prije nekoliko tjedana imao si i privatnu izložbu. Što si na njoj prikazao? I zašto je baš bila "privatna"?

Prva izložba mi je bila samo uz pozivnice, slično kako je i web store dostupan samo uz password, drugu sam otvorio za javnost pa je sad opet došlo do toga da novi rad prikažem u nešto intimnijoj atmosferi. Drugi razlog za to je što je izložba bila postavljena u privatni stan koji je u neku ruku i sam transformiran u instalaciju za sebe; izložba je dodatak izdanju prvog VERY RARE 'zinea, koji je poprilično centriran oko Internet kulture i posljedica koje ona nosi, pa sam nastavno na to interaktivnost interneta pokušao prenijeti u offline svijet; tako sam npr. printao grafike na stakla i pretvorio kupaonu u svojevrsni ”hall of mirrors”, prenio Ad-Blocker i sponzorirane postove u fizički prostor kroz 'pop-up' poruke na stropu i netipičnim mjestima, zadržao autentični radni prostor s post-it-ima, postavio projekcije, recycle bin ideja kao 'groblje stare odjeće', .gif covera pjesme Kreše Bengalke kao višeslojne grafike u jednom pakiranju, fotografije zalijepio na stvarna mjesta gdje su slikane, motive s postera za film izložio u obliku u kojem su fotografirani za poster, dekonstruirao album The Soft Moon u fotografije i stihove te još mnogo toga. Sve u svemu, izložbom sam se pokušao 'natjerati' da pronađem što više različitih medija za iskomunicirati ideje koje inače, ili postoje isključivo u digitalnom okruženju, ili bi u nekom standardnom modusu završile kao majica. Smatram da je ovo tek prvi korak prema tome i veselim se nastavku…

Od siječnja vodiš i DJ program u Pločniku. Koji je koncept tog programa? Po čemu se razlikuje od programa koje već nudi zagrebačka klupska scena?

Program je ekstenzija Psychocandy programa kojeg sam vodio u sklopu GK Jabuka; u Pločniku je preimenovan u VERY RARE jer kvalitetnije ilustrira cjelokupnu VERY RARE priču; žanrovski, ali i ambijentom. Fokus je na eksperimentalnom i mračnijem zvuku pa se tu uglavnom isprepliću Dark Ambient, (Post-)Industrial, Darkwave, Neo-Post-Punk, EBM, Kraut, Drone, Shoegaze i sličnu glazbu s naglaskom na onu recentnijeg datuma. Program se razlikuje po svojoj progresivnoj prirodi i tome što svira glazbu izvođača, diskografskih kuća, ali i žanrova koji u takvom formatu se ne sviraju ni na jednom drugom programu na zagrebačkoj sceni. Također, svaki put stage priredim kao neku vrstu instalacije koja prati zvuk; VERY RARE jakne, svjetla, projekcije, svaki put nešto drugo, ovisno o večeri…


Postoji li još nešto pod tim velikim VERY RARE kišobranom čega se nismo dotaknuli ili bi u toj svojoj super kreativnosti, u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti, želio još pod njega staviti?

Pa zapravo i ne, napravila si poprilično dobro istraživanje. (smijeh) Kao što sam ranije rekao, u budućnosti VERY RARE vidim kao studio ili platformu koja objedinjuje moj kreativni i znanstveni rad, jer jedan uvjetuje drugi i ne želim ih formalno odvajati i od njih stvarati zasebne entitete. Kreativno, imam raznorazne ideje koje bi trebale zaživjeti izvan ekrana, ali pomalo je bezvezno o njima govoriti bez prave podloge. Ne mogu obećati u kojem mediju će VERY RARE pronaći svoje sljedeće izdanje, ali mogu obećati to da će se i dalje razvijati paralelno sa mnom.

Foto: Ivan Grgić, Dunja Ercegović, Tihana Berc, VERY RARE
Objavljeno: 12.06.2018. u 08:36
Tagovi: intervju, Umjetnost

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p