LIFESTYLE

Tko je bez grijeha, neka baci mobitel prvi!

Je li i vas zahvatila selfie manija?

Sjesti za računalo i googlati ovaj fenomen prije pisanja teksta, bilo je nešto kao nalik pokušaju potkopavanja vlastita neprijatelja. Od tolike količine analiza, anketa, studija te stručnih mišljenja  i mišljenja raznih 'naturščika', mozak mi se pretvorio u prekuhanu sivu masu. Sati vam prolete u procesiranju informacija, razmišljanju i analiziranju. Kako obuhvatiti sve strane ovog fenomena? Zadovoljiti onu osobnu, onu stručnu, te onu treću stranu, a da se tekst ne pretvori u dosadnu, bezličnu, studioznu hrpu riječi i citata, razvučenu minimalno na deset strana? Dobila sam neodoljivu želju za odustajanjem i potrebu da krenem nekim drugim smjerom. Pitate se o čemu pričam? Riječ je o našoj zaljubljenosti u vlastiti odraz, našem imidžu koji stvaramo u virtualnom svijetu i popularnoj #selfie kulturi. 

Prema starome indijanskom vjerovanju, svaki puta kada stanemo pred kameru i budemo ovjekovječeni fotografijom, ostajemo bez malog djelića vlastite duše. Zamislimo li na trenutak da je ovo vjerovanje istinito, pravo je čudo da se po ulicama ne vučemo poput gomile bezdušnih zombija. I da. Krivi smo po svim točkama optužnice. Klik! Taj, sada već gotovo religiozni moment, kada posegnete u džep, vadite svoj smartphone, namještate 'flip' funkciju ili pak okidate pomno orkestrirani vlastiti odraz u ogledalu. Punimo mobitele aplikacijama i provodimo vrijeme za stolovima restorana, radeći kolaže fotografirane hrane koju su nam upravo servirali; klatimo se po toaletima noćnih klubova; mašemo telefonima u prvim redovima koncerata i mutnjikavim fotografijama pokazujemo svijetu koliko se dobro zabavljamo.

Ponekad će selfie inicirati nešto banalno poput savršeno nanesenog eyelinera, isklesanih mišića, trenutka kada ste se Vi i vaš prijatelj, mrtvi pijani skljokali u blato na nekom od glazbenih festivala, ili pak trenutka kada ste se razbili prilikom pada s bicikla i sada tu osobnu tragediju morate podijeliti s cijelim svijetom. Zanimljivije je postalo pitanje kako ćemo ispasti na fotografiji, a ne ono što smo vidjeli, bolje rečeno, previdjeli. Navikli smo se na pauze kojima prekidamo zabave, vjenčanja pa čak i pogrebe, a svaki moment u kojem se dosađujemo, posežemo za nekom tehnološkom napravom. Ne znamo više biti sami sa svojim mislima, a prekid rada interneta doživljava se kao tragedija dostojna spuštanja zastave na pola koplja.

    

Istrenirani smo u nulu i odlično poznajemo pozu koju je potrebno zauzeti da uhvatimo onu bolju stranu sebe. Dižemo ruke u zrak, motorički pućimo usne, virimo ispod pomno namještenih pogleda, hvatamo savršeni kut, jer tako naše oči izgledaju veće, a naše kosti lica bolje. Zatim sve to ubacimo u neki od filtera, kojima se zahvaljujemo na tome što naši zalasci sunca izgledaju obojeniji, naš ten savršeniji, naši životi zanimljiviji i važniji (naročito kada imate opciju 'izrezati' hrpu ljudi ispred Vas kada se nalazite na nekom od tjedana mode, tako da izgleda da sjedite u prvom redu.)

Sve to zatim fino lijepimo po Fejsbucima, Instagramima, Twitterima, Tumblerima, koje iskorištavamo kao platforme na kojima predstavljamo neku zamišljenu, neku fotošopiranu verziju naših života. Života kojeg bismo voljeli posjedovati i voditi u stvarnosti. Ne znam što točno razmišljamo u takvim trenucima. Želimo se samo hvaliti, čuvati momente za stariju verziju nas samih ili pak razmišljamo kako će sve to biti odličan materijal za  pokazivanje vlastitoj djeci; jednom tamo u budućnosti. No, uvijek je ta stvarnost prikazana malo drugačije. Uvijek s nekim odmakom - onim boljim. Onim manje realnim. Kao da smo na neki način postali opsjednuti pretvaranjem 'ružnoće' sadašnjosti u nekakvu vrstu 'umjetnosti'.

Instagram mi je, začudo, tek nova pojava. Facebook je, međutim, već druga priča. Tamo 'živim' od njegovih prvih početaka i posjedujem hrpu 'prijatelja'. Neke nisam nikada u životu srela, neke možda jednom, neke mnogo puta, ali sa velikom većinom nikada u stvarnosti ne komuniciram. Mogu se 'čekirati' na super mjesta, kako bi dokazala da sam bila tamo, mogu se 'od-tegati' s fotografija na kojima sam ružno ispala, istaknuti one na kojima sam si lijepa, mijenjati profilne slike kojima se prezentiram svijetu onako kako želim. Ispadam mnogo zanimljivija, dovitljivija i ljepša nego što to jesam u realnome svijetu. Sve je moguće kad imate laptop i internet iza kojih se možete sakriti. Dobivam mnogo lajkova i nije potrebno biti znanstvenik s Harvarda kako bismo ustanovili, da biti potvrđen i glorificiran od strane drugih stvara osjećaj ugode i pruža jednako zadovoljstvo koje nam pružaju hrana ili seks. Stoga nije teško zaključiti zašto smo se pretvorili u takozvanu, #humblebrag generaciju.

Nekada je taj 'savršeni' svijet bio rezerviran samo za slavne i njihove menadžere koji su vodili brigu za njihov besprijekoran imidž u javnosti, danas je svatko postao svoja osobna zvijezda, menadžer i paparazzo u jednom.

Na  Facebooku svakodnevno osvane 350 milijuna fotografija, dok ih oko 50 milijuna 'prikačimo' na Instagram. Što doista dobivamo od svega toga? (Osim krvavih očiju, par virtualnih erekcija svaki puta kada netko stisne taj 'palac gore', i činjenice da u pravome životu ne možemo stisnuti opciju Amaro kako bismo se pred nekim 'isfiltrirali' u boljem svijetlu?) Bez obzira na beneficiju koja nam omogućava da se samo jednim klikom u sekundi možemo povezati sa stotinama ljudi, pitam se -  postajemo li sve usamljeniji jer stvarnu ljubav i smislena prijateljstva mijenjamo za nekoliko lajkova i shareova?

Možda mijenjamo kvalitetu za kvantitetu, ili se možda time zavaravamo da vodimo bolje, kvalitetnije i socijalnije živote nego što to u stvarnosti  jesu. Nisam sigurna. Znam samo da je dovoljno kliknuti mišem na log in i u trenu mogu komunicirati s bilo kime, bez obzira u kojem dijelu svijeta se ta osoba trenutačno nalazila. Dakle, ono što mi u fizičkom svijetu ne bi bilo moguće, sada jest. Da li je time moj socijalni život bogatiji? Ni na to pitanje, zaista, nemam odgovor. Mogu tvrditi jedino to, da kada se radi o samopromociji, radije operiramo online, gdje imamo opciju editiranja stvari koje je nemoguće ispravljati u stvarnome životu. A često vlastitim zadanim virtualnim standardima, ne možemo parirati u realnome životu.

Nekada su ljudi voljeli dobru fikciju, danas je stvar obrnuta. Radije uživamo u dobro režiranoj stvarnosti Kim Kardashian, ili pak radije, poput punokrvnih voajera, zavirujemo na profile drugih ljudi. Mobilna i socijalna tehnologija otvorila nam je milijune malih prozora kroz koje virimo u intimne svjetove drugih ljudi, a pri tome smo itekako svjesni činjenice, kako je jedan od tih otvorenih prozora, onaj koji vodi poglede do nas. Zato su naši avatari besprijekorni. 

Usprkos tome, želim vjerovati da smo mnogo više od spomenutog. Mnogo više od napravljene pauze, #selfija, uklonjenih podočnjaka, lažnih osmjeha, mnogo više od podignute majice i hrpe mišića, mnogo više od hamburgera fotografiranog na tanjuru, mnogo više od aftersex #hashtaga... Zato mi dozvolite da završim tekst citatom rečenice koju sam nedavno imala prilike pročitati u jednom slovenskom dnevniku. 'Vjerujem da je ljudska unutarnja mašta jača od bilo koje tehnologije, da trenutak koji je toliko lijep, da poželimo da se vrijeme zaustavi, ne može ovjekovječiti ni jedna fotografija - možemo ga samo doživjeti svim svojim osjećajima i cijelim svojim bićem, upravo kao slikar pred platnom, koji je u rukama držao vrijeme. I zato što sam romantična duša, vjerujem da nečiji obraz nije samo trenutak, nego karta do ljudskoga srca, zato se, naime, i zaljubljujemo u njega.' Irena Štaudohar.

 

Ivana Franka Kolonić

photos: Instagram, privatno vlasništvo

 

Objavljeno: 21.05.2014. u 10:32

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p