LIVIJA STANIŠIĆ

To the Bone: kontroverzni film koji tematizira problem anoreksije

No, čini li to dobro ili pak udžbenički i površno?

To the Bone

Gotovo da nema osobe koja se barem jednom u svom životu nije podvrgnula nekoj dijeti. Kultura kritičkog odnosa spram vlastitog tijela i izloženost izvanjskim, nametnutim standardima ljepote, mnoge ljude čini nezadovoljnima svojim odrazom u ogledalu. Bezbrojni memei šale se na račun predanog vježbanja i prolijevanja litri znoja u teretani, te demonstriranja čelične volje kod ustezanja od junk prehrane; u isto vrijeme, servira se prikaz cheat daya kao savršenog dana gdje zahvaljujući mukotrpnom radu imate pravo pojesti čitavu vještičju kućicu iz priče o Ivici i Marici, sve prozore od marcipana i vrata od čokolade, zaliti to s litrom cole i naručiti pizzu petnaest minuta prije zatvaranja restorana. 

Svaka dijeta prije ili kasnije završava, najčešće vraćanjem na stare prehrambene navike. No, što kad redukcija unosa kalorija, određen plan prehrane i vježbanja osobi postanu opsesija koja, umjesto da završi, postaje važnija od svega ostalog u životu, udružujući se s nezadovoljstvom vlastite predodžbe o sebi, neriješenim emocionalnim poteškoćama i željom za demonstracijom čelične discipline. Što kad početna uspostava kontrole nad vlastitom težinom s vremenom rezultira gubitkom percepcije realnosti, te ozbiljno zaprijeti zdravlju i životu osobe?

To the Bone dugometražni je redateljski prvijenac Marti Noxon, koja je napisala i scenarij temeljen na osobnom iskustvu borbe s poremećajem prehrane. Lilly Collins, koja u filmu tumači ulogu Ellen, dvadesetogodišnje djevojke oboljele od anoreksije, bolovala je od iste bolesti, a ulogu u filmu prihvatila je usprkos tome što je zahtijevala značajan gubitak kilograma, kako bi njezin lik dobio na autentičnosti. Potez Collins naišao je na žestoke kritike, no glumica je u više navrata izjavila da se osjeća dovoljno snažnom i ne strahuje od povratka starim obrascima ponašanja koji bi mogli utjecati na povratak bolesti. Tijekom promocije filma, nekoliko je časopisa odbilo objaviti njene fotografije, navodeći da svoje čitatelje ne žele izložiti prikazima ekstremne mršavosti. Collins je izrazila svoje zadovoljstvo ovom praksom, istaknuvši da ona napokon pokazuje promjenu paradigme u medijskim prikazima ženskog tijela i njihovo odgovorno djelovanje.

Već po izlasku trailera film je potaknuo burnu raspravu, a Noxon i Collins u nekoliko su navrata isticale svoje oduševljenje što je njihov film temu poremećaja prehrane doveo u fokus javnosti. Kao i 13 Reasons Why, Netflixov projekt koji je podigao prašinu optužbama da glorificira suicid, To the Bone je doživio sličnu sudbinu. Tijekom rada na filmu, producenti su konzultirali niz zdravstvenih organizacija, poput neprofitne Project Heal, koja se bavi istraživanjem poremećaja prehrane i pružanja pomoći oboljelima. Usprkos toj činjenici, bura u javnosti podigla se zbog eksplicitnih prikaza mršavog tijela Collins u filmu, spominjanja brojeva (kalorijska vrijednost hrane, kilaža itd.) za što struka tvrdi da je posebno opasno ako film budu gledale osobe oboljele od poremećaja prehrane, jer bi im mogao poslužiti kao inspiracija (tzv. Thinspiration) za usvajanje nezdravih i opasnih obrazaca. Oboljeli od anoreksije, tvrde stručnjaci, skloni su kompetitivnom ponašanju, i teže superlativima; najbolja učenica, najpopularnija među vršnjacima i – najmršavija. Thinspiration je tematiziran i u samom filmu, gdje Ellen svoje crteže s prikazima likova oboljelih od anoreksije, postavlja na svoju Tumblr stranicu, a fanovi njenih radova poistovjećuju se s crtežima. Situacija postaje osobito ozbiljna kad jedna od oboljelih djevojaka počini samoubojstvo, poslavši Ellen prije toga oproštajno pismo. Zbog navedenih razloga, na početku filma stoji disclaimer u kojemu se poziva na osobnu odgovornost prije gledanja.

Film prati liječenje dvadesetogodišnje Ellen (Lilly Collins) koja boluje od anoreksije. Nakon posljednje u nizu neuspješnih hospitalizacija, Ellen se vraća kući. Njen otac je, čini se, uvijek na službenom putu, i ne pokazuje neposredni interes za kćerino stanje. Usprkos bliskom odnosu sa sestrom Kelly (Liana Liberato) i brizi pomajke Susan (Carrie Preston), Ellen je daleko od ozdravljenja. Prikazujući svoje trenutno stanje kao nekonvencionalni lifestyle kroz crnohumorne komentare i zadirkivanje, Ellen nastoji umiriti sestrinu zabrinutost oko svoje bolesti. No, otac i pomajka odlučuju da Ellen ne može ostati kod kuće jer evidentno nastavlja gubiti na težini.

Susan uspije ubaciti Ellen na seansu kod razvikanog psihijatra dr. William Beckhama (Keanu Reeves), tijekom koje ga upoznaje s Elleninom obiteljskom pozadinom; Ellen ima prezaposlenog oca, a njena majka živi u Phoenixu sa svojom partnericom i ne može se nositi s kćerinom bolesti. Nakon pregleda, Beckham otkriva kako je Ellen toliko mršava da se po svim medicinskim parametrima nalazi u po život opasnoj situaciji, te joj održi bad cop rutinu kojom joj u principu poruči da će umrijeti ako odmah nešto ne poduzme. Ako se Ellen želi liječiti pod njegovim nadzorom, Beckham joj uvjetuje da se priključi u njegov program rehabilitacije u trajanju od šest tjedana. Nakon početnog oklijevanja, Ellen popušta sestrinim molbama i pristaje podvrgnuti se terapiji u privatnoj klinici, zajedno s još šestoro pacijenata koji boluju od poremećaja prehrane.

Bez obzira boluju li od anoreksije, bulimije ili prejedanja, u terapijskoj zajednici postoje pravila kojih se pacijenti moraju pridržavati. Na grupnoj terapiji naziva Bitch & Bawl razgovaraju o onome što ih muči; svi moraju biti prisutni za vrijeme obroka, bez obzira konzumirali hranu ili ne; vrata kupaonica zaključana su pola sata nakon obroka, a za dobro ponašanje pacijenti dobivaju bodove koji im omogućuju, kao u igrici, level up za koji osvajaju izlazak u grad i ostale sitne nagrade. Kroz sudjelovanje u terapiji i zajedničku muku, Ellen se zbližava s ostalim pacijentima, a posebno s Lukeom (Alex Sharp), plesačem baleta koji se u terapijskoj zajednici oporavlja od ozljede koljena i anoreksije. Vedra Lukeova narav i ustrajno upucavanje polako otapaju led Elleninog neuhranjenog srca (i želuca), te počinje pokazivati napredak u raspoloženju, optimizmu i brojkama na vagi. No nakon tragičnog događaja u kojemu jedna pacijentica nastrada, Ellen se ponovno zatvara u svoju čahuru, i njeno zdravstveno stanje rapidno se pogoršava.

To the Bone je film koji daje udžbenički primjer mnogih simptoma koje bolest anoreksije uzrokuje, a koje je Noxon iskoristila u prikazu svojih likova: Ellen ne pamti kad je posljednji put dobila mjesečnicu, nadlaktice su joj toliko tanke da ih može obuhvatiti palcem i kažiprstom jedne ruke; zna točan kalorijski iznos svake namirnice, a restoranu zalogaje prožvače i potom ispljune u salvetu. Opsesivno vježba, do te mjere da joj se na kralježnici stvaraju masnice zbog stotina trbušnjaka koje svakodnevno napravi. Lanugo, pojačana dlakavost na rukama, uzrokovana je time što se njeno tijelo više ne može drugačije ugrijati. Paradoksalno, njena kosa je duga i sjajna, trepavice kao u Kolinde na inauguraciji, obrve su joj guste i stilizirane, a oči pomno našminkane. Izgleda, otprilike, kao Kylie Jenner s cca 10 kilograma manje.

Collins je u svom tumačenju Ellen prilično neizražajna i blazirana, pa je donekle jasno zašto je u nedostatku boljih ideja Norton inzistirala da smršavi do kostura za ulogu. Ono o čemu Ellen razmišlja i što zapravo osjeća, veći dio filma je skriveno iza paravana mračnog raspoloženja i sarkastičnih komentara, uz prskanje sporadičnih iskrica bijesa, što bi valjda trebalo sugerirati kompleksnost Ellenine unutarnje borbe sa samom sobom i svojom bolešću. I premda o dubinama njenog emocionalnog ponora možemo samo nagađati, Ellen će tu i tamo stati na vagu u grudnjaku da nas podsjeti kako je ozbiljno bolesna. Šokirajući prikazom golog, koščatog i izmučenog tijela Collins, Norton bezočno igra na kartu fascinacije gledatelja njenom mršavošću, te se zadovoljava efektom šoka i zapravo fula ceo fudbal u želji da prikaže anoreksiju kao kompleksan mentalni poremećaj.

Znate ono kad se dogodi tragedija, pa TV ekipe snimaju susjede koji zgranuto ponavljaju kako im nije jasno zašto se tragedija dogodila jer su svi izgledali tako mirni i pristojni, i uvijek bi lijepo pozdravili? E, valjda i Noxon bila svjesna određenih manjkavosti scenarija, pa je osim trika s kosturom odlučila u scenarij uvesti scenu koja izaziva makar kakvu emociju, u kojoj Ellen razgovara s majkom koja joj kaže: „I accept it, if that's what you want - if death is what you want. But, I love you so much that it's painful. But I just can't keep fighting you.“

Postoje dokazi o biološkim, psihološkim, razvojnim i sociokulturnim faktorima rizika oboljenja od poremećaja prehrane, no točan uzrok nastanka bolesti ostaje nepoznat. Današnja znanost još uvijek ne zna koji je to okidač zbog kojeg dotad zdrava osoba obolijeva. Svjedočeći o svojoj bolesti, sami oboljeli često kažu da im se bolest „prišuljala“; u jednom su trenutku njihove perfekcionističke prakse, umjesto zadobivanjem kontrole, rezultirale njenim gubitkom. U To the Bone nema trenutka otkrivenja u kojemu psihoterapija ili duboki unutarnji uvidi otkriju što je pošlo po krivu kod Ellen. Usprkos mnogim manjkavostima filma, ovo smatram iznimno važnim prikazom mentalnog oboljenja; u jednom trenutku, pod određenim okolnostima, iz često nejasnih razloga, dotad zdrava osoba oboli, a ni struka ni bliski ljudi, a vrlo često ni oboljela osoba ne znaju pravi uzrok. Zašto je Ellen loše? Je li kriv raspad braka njenih roditelja i njena nemogućnost da se adaptira na novonastalu situaciju? Društvo koje neprestano nameće standarde ljepote koje je nemoguće zadovoljiti? Genetska predispozicija? Hormoni? Na početku filma, Ellen ismijava ostale cure oboljele od anoreksije koje se žale da im je nepodnošljivo gledati slike hrane u časopisima i transformacije tijela, gdje se navodi da je samo mršavo dovoljno lijepo. Nakon što je pomajka Susan fotografira u donjem rublju i upita misli li da izgleda lijepo, Ellen iskreno odgovara da ne misli. Ako Ellen ne nastoji dosegnuti nametnute standarde ljepote kao mršavosti, u čemu je stvar?

Ellenini terapeuti pristupaju poremećajima prehrane kao ovisnosti, ističući osjećaj zadovoljstva koji iz njih proizlazi. Tijekom Bitch'n'Bawl seanse, terapeutkinja pojašnjava grupi da izgladnjivanje potiče osjećaj euforije, kao kod ovisnika o alkoholu ili drogama. „Ono što time želiš postići je zatupljivanje osjećaja koje ne želiš osjetiti“, zaključuje. Premda dijete razvedenih roditelja, osim oca koji nikad nije prisutan, pa čak ni za vrijeme obiteljske terapije, ne može se reći da Ellen nedostaje potpore; njena sestra i pomajka su, svaka na svoj način, uz nju; premda majka živi u drugoj državi na poziv dr. Beckhama odazove se, u pratnji svoje partnerice, na obiteljsku terapiju. U međusobnom nabacivanju krivnje za Ellenino stanje nazire se istinska ljubav i briga njene obitelji za njeno zdravstveno stanje. 

Umjesto do kosti, To the Bone ustvari ide plitko, ispitujući poremećaje prehrane tek ispod površine, obuhvativši kratak, no značajan period Elleninog puta ka ozdravljenju. Usprkos mnogim neodgovorenim pitanjima, ne može se poreći važnost teme poremećaja prehrane u javnoj raspravi. Imajući u vidu da mnogi nisu imuni na konstantni pritisak sociokulturnih standarda, koji im uporno poručuju da, takvi kakvi jesu, nisu dovoljno dobri; kad se uzme u obzir da je velik broj među njima upravo mladih ljudi koji tek tragaju za identitetskim osloncima, filmovi poput To the Bone, namijenjeni širokim masama Netflix pretplatnika, uspijevaju makar potaknuti raspravu o važnoj temi. A ako ćemo vjerovati izjavama koje su u brojnim intervjuima dale Noxon i Collins, njima je to ionako bilo najvažnije.

Foto: IMDB
Objavljeno: 16.08.2017. u 14:23

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p