LIFESTYLE

Tri mlada domaća umjetnika koja morate upoznati

Ivan Tudek, Jelena Azinović i Iva Habus 
33. salon mladih troškovnik
D
om hrvatskih likovnih umjetnika od 10. studenog je u znaku 33. Salona mladih - Troškovnik, prema koncepciji Martine Miholić i Mije Orsag. Već tradicionalna izložba koja otvorena ostaje do 11. prosinca 2016. ovog se puta bavi problematikom financiranja umjetničkog rada i egzistencije mladih umjetnika. Koliko je opstanak moguć i kojim se sve sredstvima borimo za boljitak kulture i umjetnika kao individua, koliko prostora ostaje za potvrđivanje umjetničkog identiteta pojedinca, ali i kulturnog identiteta zemlje te koliko trenutačna situacija ipak razvija kreativnost umjetnika koji ne odustaju od svoje vokacije pitanja su na koja će pokušati odgovor dati 33. Salon mladih.


Izložba ujedno predstavlja presjek aktualne likovne scene mlađe generacije i predstavlja nova umjetnička imena, a među tridesetak zanimljivih kreativaca odabrali smo neke koje morate upoznati. Ovoga puta, Ivan Tudek, likovni umjetnik koji iza sebe ima mnoštvo samostalnih i grupnih izložbi, a kao svoje medije izražavanja koristi slikarstvo, skulpturu, instalacije, objekte i strip, Jelena Azinović, magistra kiparstva koja na zanimljiv i vizualno intrigantan način propitkuje ljudsko tijelo, deformacije i ekstreme kojima smo podložni te ideale koje nam nameće društvo, te Iva Habus, mlada umjetnica koja se pronašla u grafičkom stilu, monokromiji i kontrastu, dali su odgovore na pitanja koji je najveći problem s kojim se danas u Hrvatskoj susreću mladi umjetnici, koji je onaj s kojim se susreću u svom kreativnom procesu, koji im je dio kreativnog procesa najdraži te što nam pripremaju za 33. salon mladih.

Ivan Tudek

Ivan Tudek


Slikarstvo, skulptura, instalacije, strip - sve su ovo tvoji mediji za manifestiranje likovne umjetnosti. Osjećaš li se u nekom od njih bolje ili slobodnije od ostalih?

Glupo zvuči, ali volim kompaktni proizvod, lako rasklopiv i s mogućnošću jednostavne pohrane (i ne, ne pričam o kamperskoj opremi). A ipak volim i da moj rad bude lako primjenjiv i da ga lagano montiram ili napumpam baš kao što to čini protagonist iz legendarnog Surogata. To mi podjednako omogućuje svaki od navedenih medija, npr. linija (uže za veš) neprimjetno iscuri u crtež, tj. okvir stripa, a kupljeni aluminijski metar postaje dio skulpture. Spominjati želju da ti je rad lako pohranjiv zapravo je glupost, ali podosta govori o mojoj usredotočenoj misli za koju mislim da svaki rad mora posjedovati.

Koji ti je dio kreativnog procesa najdraži? Traganje za idejom, početak rada, završavanje ili pak nešto deseto?

Ne tragam za idejom već svako određeno vrijeme javi mi se dužnost da nešto uradim. Samo razmišljanje o novom radu traje par minuta iako su prave pobude ili izvorište dio mog iskustva koje traje onoliko koliko sam star. Točno znam što moram učiniti. Sam rad mi je naporan, ali se užasno veselim kad završim. A to je brzo.

Možeš li za neke od svojih dosadašnjih radova (ili rad) reći da utjelovljuju tvoj umjetnički izričaj, možda govore najviše o tebi kao umjetniku?

Najponosniji sam na radove u koje sam uložio najmanje novca. Tada se osjetim čist. Prijenos ideje u materijalni oblik tu je najmanji. Ako imamo loš bicikl, dio energije koji je potreban da ga pokrenemo bit će utrošen, tj. izgubljen u nevidljivom savijanju okvira bicikla i neće se prenijeti do kotača. Tu nastupaju inženjeri koji usavršavaju ramu bicikla. Savršeni bicikl omogućit će neometan i najbrži prijenos energije u pokret. Isti (što kraći) prijenos ideje pokušavam pružit u svom radu a to mi uspijeva kroz jednostavne, momentalne, kratke i jeftine radove.

Koji je najveći problem s kojim se danas u Hrvatskoj susreću mladi umjetnici?

S nedostatkom kupaca, s ponosom, neprilagodljivošću.

Možeš li zamisliti da kao umjetnik djeluješ van Hrvatske?

Ne bih želio van.

Što nam pripremaš za 33. salon mladih?

Na ovaj salon postavio sam dva neverbalna stripa, dosta sažeta, oni i pitaju i odgovaraju. To je komunikacija, ona nas čini ljudima i naša je najveća tekovina.

Jelena Azinović

Jelena Azinović


Kroz tvoje radove se uvijek provlači ljudsko tijelo, kao i problematika nametnutih ideala ljepote. Što te to toliko inspirira u ljudskoj anatomiji i ekstremima kojima smo podložni?

Oduvijek me fascinirala ta težnja nas, kao društva, prema onome što nam je teže dostupno, primjerice, u vrijeme nestašice hrane, tj. teže dostupnosti, obline su bile ideal, obline su bile nešto što je značilo ljepotu, zdravlje, bogatstvo. Danas kad je hrana više dostupna (radi se nažalost pretežno o nutritivno siromašnoj hrani, hrani punoj aditiva i šećera) kad je, tako reći, lakše postići te obline, sad se cijeni pomalo asketski izgled, sad su obline out jer ih svatko može doseći. Jedi malo, ali jedi dobro (gdje dobro označava skuplju hranu, relativno zdraviju, dakle nedostupnu svima). Društvo smo ekstrema, siromašne zemlje koje su se donedavno borile s izgladnjelošću bore se s bolestima poput dijabetesa, bolesti specifične više-manje za pretile, dok je s jedne strane i dalje sve veći broj izgladnjelih ljudi s druge strane pretili ljubimci su sve češća pojava, površnost se popularizira, individualizam se nastoji postići pod svaku cijenu, biti specifičan, biti jedinstven, ali ta jedinstvenost opet nekako vodi do unificiranosti, do toga da će svi opet biti specifični te prema tome isti. Intrigira me taj trenutak gdje sve mora otići u ekstreme, predimenzionirane proporcije, bilo da se radi o ljudskim proporcijama, pojavama, trendovima… Nekako imamo moć i potrebu izobličavati stvari i ljude. Ljudsko tijelo nekako mi je uvijek služilo kao medijator tih ideja. Koristim ga ne samo kao estetsku formu koja me intrigira, već i kao nosioca određene ideje, kao glasonošu.

Zaintrigirala nas je serija 'In. On. Under. Me.' Možeš li nam reći nešto više o njoj?

Ciklus je baziran na hedonističkom načelu U se, na se, poda se prema kojem je dovoljno zadovoljavanje naših primarnih potreba - što jesti, kako izgledati, biti dopadljiv/a i kako zadovoljiti partnera/icu, pri tom zatomljavajući ikakvo duhovno ili kulturno razvijanje. Različiti skulpturalni objekti dio su tog ciklusa. Od plastičnih skulptura hrane s određenim distorzijama, do skulpture personificirane kokoši, majice TT-shirt itd…

U svojim radovima najčešće koristiš glinu i gips, a zamijetili smo i plastiku u spomenutoj 'In. On. Under. Me.' Bira li ideja materijal kojim ćeš raditi ili te inspirira sam materijal, koji se potom razvije u ideju?

Glinu i gips koristim nekako najčešće kroz radove ne samo radi lake dostupnosti tih materijala, već i radi podatnosti, radi mogućnosti oblikovanja koju mi pružaju. Plastika koju trenutno koristim je zapravo vrsta polimerne gline koja se stvrdnjava uz termičku obradu. Dok glinu i gips koristim više manje kao medije, kao prenositelje ideje, koristeći drvo npr. nastojim uglavnom zadržati jednostavne forme i dopustiti materijalu da me povede.

Čime te kiparstvo fasciniralo kao medij umjetničkog izražavanja?

Kiparstvo me fasciniralo jer mi omogućava intervenciju i izražavanje kroz formu, kroz oblikovanje različitih materijala, taj trenutak dok obilazim oko rada je skoro pa meditativan u nekim trenucima. Iako se ponekad osjećam cupkajući i vrebajući iz svih kuteva oko rada poput nekog predatora, zabavlja me ta pomisao i u tom trenu kao da nisam tu, misli su negdje drugdje i fokus je primarno na formi koju nastojim oblikovati i osjećaju koji nastojim prenijeti.

Kakav je tvoj stav o opstanku mladih umjetnika u Hrvatskoj?

Smatram da je položaj mladih umjetnika u Hrvatskoj dosta težak, jednako kao i položaj mladih drugih struka; svaki početak donosi i svoje izazove.

Što nam pripremaš za 33. salon mladih?

Na Salonu mladih izlažem dvije skulpture iz ciklusa. Burger i hot dog su napravljeni kako bi izazvali simpatično raspoloženje, svijetlih boja, žućkastih tonova sličnog vizualnog jezika koji se koristi kod oglašavanja hrane u okolini, a kako bi privukli osobu da misli na hranu, da inducira glad. Samo u ovom slučaju ne postoji mogućnost za zadovoljavanje te potrebe. Burger i hot dog čiji je glavni sadržaj distorzirani humanoidni oblik, izrađeni su od plastike i postavljeni pod staklena zvona. Staklo kao svojevrsni pijedestal, implicira na neuravnoteženost prioriteta koje razvijamo, simbolizira važnost koju hrana preuzima. Hrana postaje primarna svrha pojedinca. Ovi objekti premda su izrađeni od plastike i dalje imaju visok značaj, zaštićeni su i izloženi poput dragocjenosti. Skulpture su izrađene kako bi bile svidljive, kako bi stvorile atmosferu u kojoj se promatrač osjeća sigurno, zabavljajući se na prvi pogled, da bi tek kroz pomnije promatranje bio suočen sa stvarnom namjerom rada.

iva habus

Iva Habus


Kako to da si odabrala grafiku kao svoj medij?

Više sam odabrala grafički stil, karakter grafike nego samu grafiku kao medij. Grafika kao medij, točnije, stare grafičke tehnike zahtijevaju posebno opremljenu grafičku radionicu s nimalo jeftinim alatom. Jedna takva radionica je i na akademiji u Zagrebu. Kada završiš akademiju bez opreme za grafiku ne možeš se time baviti, a to nije nimalo jeftino. Grafika može biti i digitalna, to bi se moglo nazvati nekom prividno jeftinijom opcijom. Na grafičkom sam odsjeku i sav moj rad sastoji se od slikanja i crtanja, uvijek kombiniram jedno i drugo. Eksperimentiram. Rekla bih u duši sam grafičarka, odgovara mom karakteru, radim sve crno i crno bijelo, monokromatski, kontrastno, promišljeno. Imam prilično perfekcionističke tendencije.

Koji je najveći izazov s kojim se susrećeš u svom kreativnom procesu?

Najveći izazov mi je kako ću izvesti rad koji zamislim. Kroz proces rada stvari se mijenjaju, ponekad ne ispadne kako zamišljaš, a ponekad i bolje nego što si zamislio.

Na koji si svoj rad ili seriju dosad najponosnija?

Najponosnija sam na diplomski rad koji upravo radim i koji je pri kraju. Radi se o 6 slika velikog formata, nimalo tipične tematike za jednu mladu ženu, naravno prevladava crna. Cijeli ciklus izložit ću u svibnju 2017. godine u domu HDLU.

Prema tvom mišljenju, koliko su danas društvene mreže bitne u komuniciranju umjetnika s publikom? Jesu li neizbježne?

Naravno jako su bitne i potpuno su neizbježne. Tu se sve odvija, pozivnice za otvorenja izložbi i raznih drugih umjetničkih evenata, sav marketing pa i prodaja. Svi muzeji i galerije imaju svoje Facebook stranice, a sve češće i Instagram.

Što nam pripremaš za 33. salon mladih?

Na salonu mladih izložila sam Narudžbe za klijente. U svom radu govorim o tome koliko se zanimanje visokoobrazovanog umjetnika podcjenjuje, kao da je to lako i to mogu svi - pa što, i kakvu umjetnost mnogi mladi umjetnici moraju raditi da bi preživjeli - a to su u ovom slučaju slike po narudžbi koje krase domove svojih naručitelja i koje oni nažalost smatraju umjetnošću.


Matea Martek
Foto: PR
Objavljeno: 15.11.2016. u 12:31

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p