KULTURA

'Trst, Jugoslavija' - lijep hommage vremenu koje je nosilo svoje posebnosti

Film o famoznoj Piazzi Ponterosso - omiljenoj šoping destinaciji građana Jugoslavije
Trst, Jugoslavija
U autobiografskom romanu Povijest pornografije, pisac Goran Tribuson prisjeća se svojih adolescentskih dana i tada goruće želje za posjedovanjem para pravih traperica. Za mladog će se Gorana ta želja dodatno rasplamsati uslijed otprije prisutne temperature i grlobolje, ali i silnog ogorčenja, kad su mu roditelji, „valjda u želji da me iznenade“, piše Tribuson; donijeli iz lokalnog Granapa (ondašnji lanac prodavaonica u kojima se moglo kupiti sve, od gaća do potisnih ventila, op.a.) par traperica. Na piščevu žalost, ispostavilo se da su traperice bile fake – platno je bilo od crnog glota, s amblemom kauboja i njegove dragane Bil i Ruža, a kreaciju neukusa potpisao je proizvođač Sloga iz Brčkog.

Mislili roditelji, dijete k'o dijete, što on zna razliku; ove traperice su bar jednako dobre kao kapitalistički importi, ali Tribuson je znao, s generacijo-moja pronicljivošću koja krasi svakog tinejdžera odvajkada do danas, da bi odijevanje tog, kako je procijedio majci, „ordinarnog kiča“, za njega značilo socijalni suicid i da bi radije pao mrtav od temperature, poručio je ocu, nego bio viđen u Biliruža trapericama na bjelovarskom Korzu. Nakon ponešto dernjave, prijetnji i vriske, Tribuson spominje da je traperice majka odnijela zamijeniti za nešto gaća i potkošulja, a nekoliko mjeseci kasnije kupila mu je par oriđiđi traperica Super Rifle, s pripadajućim preklopima na džepovima i zvonastim nogavicama.

Trst, Jugoslavija
Biti drugačiji, biti jedinstven, a istovremeno biti u trendu i kul – tko ne razumije tu osnovnu dihotomiju unutar osobe i njene potrebe da se svojim ponašanjem, izgledom i djelovanjem barem donekle, makar nakratko, istakne od ostalih milijardi s kojima nastanjuje planetu, te u toj jedinstvenosti pronađe opravdanje smisla svog, sa stanovišta svemira, sasvim uzaludnog postojanja; takvom je strano i sve ono ostalo, što ljudsko jest.

A ljudski je ne znati kamo sa sobom - odvajamo se od mase istih u želji da postanemo iznimni, samo da bi se kasnije ponovno grupirali sa sličnima; promišljamo i predomišljamo se oko vlastitog identiteta, gulimo ga sa sebe, kao što pod lošim neonkama kabine za presvlačenje sa sebe gulimo odjeću u kojoj smo došli, i navlačimo nove, sjajne identitete, obilježene markicom, potpisom i pečatom; provlačimo ih kroz filtere da bi bili još ljepši i poželjniji, da bismo komunicirali s drugima, kako bi oni shvatili nas i mi razumjeli njih („Joj, kak' su ti super te potpuno potrgane i na koljenima razvaljene trapke, pa di si ih kupila?“). Komuniciramo posredstvom svega što nam je dostupno, i moda u tome nije iznimka.

Trst, Jugoslavija
Nekoć davno, toliko davno da, premda je se mnogi sjećaju, malo tko u Hrvatskoj želi to isto javno priznati, Jugoslavija – koje je ista ova Hrvatska bila dijelom – predstavljala je kuriozitet na svjetskoj političkoj sceni. Drug Tito, njen vođa kojeg bar jednako kao i Jugu nije popularno spominjati, udružio je, nakon raskida drugarstva sa Staljinom 1948., tu istu Jugu s još par irelevantnih zemalja, davši im time dozu relevantnosti – pokret nesvrstanih zemalja, mudrih poput Švicarske, iako ni u snovima toliko bogatih, udobno se smjestio u blokovskoj podjeli ondašnjeg svijeta, sjedeći, in a manner of speaking, sa svakim guzom na jednoj stolici – socijalističko društveno samoupravljanje bilo je zanimljiv mašung državnog intervencionizma i planske proizvodnje s onom koja je odgovarala na realne potrebe jugoslavenskog življa i proizvodila sve što jedna bogata zemlja poluotvorenog tipa treba i mora proizvoditi. Dakako, proizvodnja robe široke potrošnje podrazumijeva i potrošnju robe široke potrošnje, te je građanin socijalističke federativne republike Jugoslavije bio, radnik i seljak, dakako, ali ujedno i konzument tih istih dobara.

Dakle, premda je domaća proizvodnja na rudimentarnoj razini doista zadovoljavala potrebe domaćeg stanovništva za ićem i pićem, premda nisu hodali gologuzi i bosi, ipak je, u smislu zadovoljavanja onih vrsta apetita koji odskaču iz pukih okvira neophodnosti i ne proizlaze iz puke, dosadne i racionalne potrebe, već dopuštaju iracionalnim željama da donose odluke. I kako zadovoljiti te apetite bez da ušteđevina ne ispari plaćajući carine kojima se štitila domaća industrija, tako da uvozni proizvodi (ako uopće uđu u zemlju) imaju višu cijenu nego što bi inače imali? Izletom u inozemstvo, dosjetili su se građani, u najbliži izlog obilja i moći kapitalizma – izletom u Trst. Vođe su kimnule glavama, carinici podigli rampe, a narod je nahrupio preko granica.

Trst, Jugoslavija
Novinar i publicist Denis Kuljiš nedavno se, gostujući na lokalnoj kulturnoj tribini u Karlovcu, prisjetio da su u jednom trenutku među trendi i sofisticiranim građanima ex-Yu (skorojevićima i buržujima, rekli bi zlobnici), hit proizvod postali grisini, slani štapići od prhkog tijesta, koji su se upravo izvanredno sljubljivali sa svim onim narescima, maslinama i kiselim krastavčićima kojima je bio opskrbljen svaki bolji kućni buffet. Nevolja je bila u tome, kaže Kuljiš, što se ti grisini nisu mogli nabaviti ama baš nigdje u međi Vradar-Triglav-Đerdap-Jadran, te su oni istančanog ukusa i dubljih džepova morali po njih potegnuti u inozemstvo. Čak i kad su ih počela proizvoditi pojedina yu-poduzeća, ti se grisini ni izdaleka nisu mogli mjeriti s onim talijanskim, kao što se domaća tjestenina s jajima ne može mjeriti s pravom paštom, niti hlače od glota iz granapa sa Super Rifle zvonastim nogavicama, niti graševina s Chiantijem. Usput budi rečeno, Rifle su postale sinonim za traperice u tolikoj mjeri da su postale ono što je digitron postao za kalkulator ili subrina za regenerator – tvrtka koja je toliko jak brend da ime postaje generički označitelj; ljudi su tako u prodavaonicama tražili rifle Levi's, rifle Wrangler ili rifle Rifle.

Premda se ne sjećam zlatnih godina tršćanskog shopping turizma, (jer rođena sam poslije njih) znam kako to ide i kamo se to ide – dugo nakon ratnih smirivanja, i nakon prodiranja svjetskih brendova na željno hrvatsko tržište, nisu postojali high street dućani; Cvjetni trg još nije bio devastiran, Tomo Horvatinčić bavio se nekim drugim stvarima, a za H&M obleku trebalo je potegnuti do Graza. Nakon cjelodnevnog kupovanja, skidanje markica s odjeće („Da, to je moja torba i moja stara odjeća – i da, danas sam ušla u državu i izašla i uvijek kad tako idem nosim ovu količinu stvari, i da, nosim zimski kaput iako je srpanj, just in case; molim Vas, potvrdite mi Mehrwertsteuer i pustite me da živim!„) uslijedilo bi, još jednom, veselje zbog novih krpica.

Prosperitetnog razdoblja iz povijesti svog rodnog grada ne sjeća se ni autor filma Trst, Jugoslavija – Alessio Bozzer rođen je u Trstu tek 1975., kad je bio još premalen da bi mogao pojmiti važnost milijuna pristiglih jugoslavenskih dinara, koji su pumpali čitavu ondašnju lokalnu ekonomiju, a i šire. Zlatne godine Trsta, barem njegovog statusa kao šoping meke za čitavu Jugu, bile su tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Trst, Jugoslavija
Svaki turizam, kad mu okreneš tur, je samo –izam - bez obzira je li u pitanju prefiks masovnog, obiteljskog, elitnog, seks ili shopping; uvijek su tu lokalci koji profitiraju od došljaka, i iako ih fol živciraju ti došljaci jer prave gužve; ako ih traže na WC, ili nedajbože, čašu vode bez da su išta kupili/pojeli/platili, upravo pucaju od samozadovoljstva i sitnoposjedničke bahatosti, određujući 'el može il' ne može. Puka je istina da jedni bez drugih ne mogu; puste bi bile dubrovačke zidine da se s njih spuste nasmiješeni Japanci sa selfie sticks u rukama, kao što su puste ostale tršćanske ulice jednom kad su Jugoslaveni prestali dolaziti. A itekako su dolazili - i kupovali. Svojim autobusima zakrčili bi ulice i prolaze. Ubili bi oko pod drvetom u parku. Ušli bi u kafić i zamolili čašu vode. Trošili bi zarađene pare, a lokalci bi, parama usprkos, kolutali očima i frktali nosevima. Zvuči poznato?

“U Trstu je sjećanje na nekadašnji [tržnicu] Ponte Rosso, gdje se trgovalo s Jugoslavenima, vrlo živo u memoriji ovdašnjih ljudi. Slušao sam o tome nebrojeno puta, počeo dosta razmišljati o toj temi, u međuvremenu naučio da to neobično razdoblje u životu moga grada nije dokumentirano i zato sam, na koncu, odlučio napraviti film”, izjavio je Bozzer u intervjuu za Globus povodom izlaska filma.

Trst, Jugoslavija
U tome je i uspio, snimivši zabavan, zanimljiv i dinamičan film, Bozzer razigrano izmjenjuje arhivske snimke onog vremena, svjedočanstva ljudi koji su doživjeli odlaske na Ponte Rosso i glavne aktere – carinike koji su doživjeli apsolutno svaki mogući način na koji ljudski um može sakriti švercanu robu, vozače autobusa koji bi žmireći mogli odvoziti rutu Zenica-Trst koliko su je puta bili prošli; šverceri iz BiH koji su švercali robu da si mogu kupiti instrumente i postati novi VIS za koji će se možda jednom čuti; Tršćane, vlasnike dućana u koje su dolazili Jugoslaveni, ali i dobro nam poznate ličnosti, današnje i negdašnje, kulturne i javne scene – tu je Rade Šerbedžija, koji dijeli zrnca svojih uspomena Bozzeru, ruke nehajno prebačene preko naslona klupe, u kojoj drži vinsku čašu, snimljen u nekoj borovoj šumici, s morem u pozadini (bit će, na Brijunima?) izgledajući, dakako, kao Rade (zamišljam kako je Bozzer izrežirao tu scenu do maksimuma: „Now look bohemian, Rade, yes, oh yes - perfect, Rade!“); tu je i sveprisutni Denis Kuljiš koji nas podsjeća na činjenicu da se transfer američke kulture u Jugu događao posredstvom Italije (špageti vesterni, stripovi, Rifle – najprodavanije traperice kojih bi u tvornici naštancali 100 tisuća komada tjedno bile su domaći, Italiano proizvod); tu je Slavenka Drakulić koja izgleda kul, vjerojatno ništa manje kul nego kad je kao tinejdžerica nosila u Trstu kupljene traperice; iz nekog razloga od svih povjesničara koje je Bozzer mogao pozvati iz Hrvatske tu je upravo Ivo Banac; pojavljuje se i persona Gorana Bregovića, koji kaže da ljudi zapravo vole uniforme, te da se u onoj od trapera bolje se osjećaju nego u „onoj staroj“. Osim što se kupovalo, priča tako u filmu slikar Željko Senečić išlo se i u kino; tvrdi čovjek da se u Trstu film nagrađen Oscarom mogao pogledati za mjesec-dva, a u Jugi tek nekoliko godina (!) poslije. Želite li još crtica, pogledajte film na internet gledalici javne televizije, a ako vas buni naslov drugačiji od ovoga koji spominjemo, pročitajte što o tome misli Jurica Pavičić – da se ne prepričavamo. Sve skupa traje nešto više od sat vremena, i dobro da Bozzer nije ekstra duljio jer je film i ovako desetak minuta predug – nakon nekog vremena su stvarno svi ispričali što je, za njihove zemljake, njihove obitelji, i za njih osobno, značio odlazak u Trst.

Trst, Jugoslavija
Ima nešto u nostalgiji – toplo, sigurno i poznato, što je čini privlačnom čak i ako se ne odnosi na vlastita sjećanja, a Bozzer je uspio prenijeti njenu esenciju – emociju uspomenom na vrijeme kojeg ni Bozzer sam nije bio dijelom; kroz svjedočanstva danas ostarjelih ljudi, svjedoka vremena, preko arhivskih snimki na kojima gledamo kolone Fićeka, nasmiješena lica, guze u trapericama i ruke prepune vrećica; snimka iz oka kamere koja je ono vrijeme bila najnoviji doseg tehnologije danas je poznata Instagramov retro filter.

Volimo nostalgiju i zbog njene podatnosti; podložna je interpretacijama i manipulacijama našeg zaboravnog mozga; koji nas samo štiti, doduše, kako nas traume koje smo doživjeli jučer ne bi onemogućile u djelovanju danas i planovima za sutra. Opasno je, međutim, kad nas naše i tuđe izrežirane nostalgije uvjere da je ‘nekoć bilo bolje’ - jesu li ljudi na Ponterossu bili sretniji s manje, nego primjerice, danas njihovi potomci koji provlače kartice i kupuju na 36 rata Americana u Arena centru? Možda, ali morat ćemo im vjerovati na riječ.

Trst, Jugoslavija
I premda je, pokazuje nam Bozzer, jednoć postojalo carstvo, u kojem je carovalo drugarstvo, jedinstvo i bratstvo, njegove je podanike, kao i nas danas, privlačilo blještavilo novog, uglancanog i teško dostižnog. Kolektivnom kupovinom u tršćanskim dućanima, „bar jedan dan, jedan sat, jedan tren“, kako pjeva ex-Yu grupa Metak; uspjeli bi uvjeriti sami sebe da je to realnost – i bila je – sve dok ponovo ne bi nastupila svakodnevica. Pašta bi se pojela, boce Chiantija bi se ispile, traperice, ma koliko dugo potrajale i koliko se pomno čuvale, ipak bi dotrajale. I koliko god zbog prolaznosti trenutaka, traperica i uspomena možemo očajavati, ipak ne bismo trebali. Jer što je život, nego kolekcionarstvo i arhiviranje lijepih trenutaka, ma gdje ih i kako god doživjeli. Stoga je i ovaj film, sa šezdesetak minuta prekopavanja arhivima sjećanja, lijep hommage vremenu koje je nosilo svoje zanimljivosti i posebnosti, baš kao i ovo danas, ili, kako bi otpjevali Gogol Bordello: “There were never any good old days - they are today, they are tomorrow - it’s a stupid thing we say, cursing tomorrow with sorrow.”

Foto: PR, Screenshot Vimeo
Objavljeno: 27.11.2017. u 14:41

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p