Urša Raukar – vječni optimist koji nikad ne odustaje

 

Riječ je o diplomskom projektu Jure Matulića, studenta produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti, pod mentorstvom Snježane Banović, na kojem se u ulozi redatelja i dramaturga našao Ivan Planinić, student studija kazališne režije i radiofonije. Tu su još i Petra Salarić koja je bila zadužena za scenu i visual, Lora Vran koja je izradila kostime, a Stella Horvat je snimila fotografije. Sve su to studenti koje je okupio Jure Matulić. Osim Urše, na pozornici ćemo vidjeti i glumicu Radoslavu Mrkšić, dugogodišnju članicu osječkog HNK, a njih dvije će kroz zanimljiv koncept rekonstrukcije uspomena bake Klare, stvarnog lika iz nagrađivanog romana Unterstadt, autorice Ivane Šojat Kuči, obrisati prašinu s prešućivanih detalja sudbine njemačke manjine na području Jugoslavije tijekom i nakon Drugog svjetskog rata.

U jurnjavi između zadnjih proba i intervjua, Urša nas je odvela u svoj novi omiljeni kafić u blizini samog kazališta, kako bi uz popodnevnu kavu doznali detalje predstave, ali i upoznali jednu od najstarijih glumica u ansamblu ZeKaEm-a, ustanove o kojoj Urša i nakon punih 31 godinu rada, priča sa zanesenošću i ljubavlju jednog početnika. Koliko je gluma i pozornica ispunjavaju, vidljivo je na prvu. Mirna i spokojna, samouvjerena i samosvjesna, no ipak energična i strastvena, Urša živi i voli kazalište punim plućima. A posebno voli rad s mlađim kolegama, kao što je slučaj s predstavom Elza hoda kroz zidove.

 

„S njima je uvijek u pitanju nova energija, pogledi i ideje. Čovjeku koji je dugo u kazalištu, poput mene, to je uvijek prilika za obnavljanje i preispitivanje vlastitih mogućnosti i znanja koje imamo. U ovom slučaju se radi o izuzetno talentiranim mladim ljudima i ponosna sam što mogu biti dio njihovog prvog profesionalnog projekta. Jure Matulić je napravio izvrstan producentski posao, no on je ujedno sjedio na svim probama. To je jedna nova vrsta producenata u Hrvatskoj. S druge strane ime Ivana Planinića trebate zapamtiti, jer je to ime za koje će se još čuti. On je zanimljiv u ideji koju ima, no egzaktan je u njenoj provedbi. Mislim da s ovom predstavom hrvatsko glumište dobiva dva nova odlična člana. Suradnja s mlađim generacijama meni je zanimljiva, taj spoj je uvijek dobar. Mladost donosi energiju i strast, a mi stariji iskustvo i znanje“, objašnjava Urša.


Unatoč brojnim kazališnim utakmicama, Urša je i dalje puna energije i strasti kad je gluma u pitanju. Posve je jasno kako ispred vas sjedi glumica koja je više puta izašla na pozornicu nego što ste vi uopće vidjeli predstava u kazalištu. To je osjetno kroz njenu sigurnost i mirnoću s kojom priča o svojoj profesiji i pristupa analizi uloga i svoje karijere. Ali ipak, u njoj i dalje tinja ona strast koja zavodi svakog tko u glumačke vode upliva profesionalno. I upravo to je ono što gura sve godine.

„Ovaj posao bez potpunog davanja nema smisla. Ako to nije apsolutna strast, onda nema smisla ulaziti u to. Nepravde ima koliko hoćete, određene stvari su pitanje sreće, okolnosti su razne, događaju se lijepe i ružne stvari, jedino što vas u svemu tome održi je strast za kazalištem, ljubav i to ponovno očekivanje nečeg novog. Ja jednako volim biti na sceni i biti u gledalištu. Nikad se neću zasititi kazališta, nikad mi neće postati nešto što smatram normalnim ili dosadnim“, objašnjava Urša.

No, gluma nije bila ljubav na prvi pogled. Urša, čiji su roditelji bili pijanisti, u djetinjstvu je bila vezana uz klavir, a gluma je bila povremeni izlet koji ju je zabavljao. Nikad se nije ozbiljno vidjela u njoj, jer je u tom periodu to bio svijet za koji je smatrala da nema pravo ulaska. Činilo se kako će je put odvesti u profesionalno bavljenje glazbom. Sve do sudbonosne večeri kad je njena prijateljica u četvrtom razredu srednje škole tijekom učenja filozofije predložila da odu na prijamni ispit na Akademiju dramskih umjetnosti. Urša se idućeg jutra probudila i taj izazov shvatila veoma ozbiljno. Upala je iz prvog pokušaja.

 

Predstava Elza hoda kroz zidove 

 

„Zbog tog naglog prelaska iz glazbe u glumu, meni je Akademija zapravo prošla u magli. Bilo je to predivno iskustvo, no profesionalno moram priznati nisam puno toga razumjela jer sam sve pokušavala vezati uz glazbu. Meni je nedostajalo prave tehnike, nikako nisam uspjela naći ekvivalent onoga što sam poznavala u muzici“, ističe Urša.

Odmah pri završetku Akademije Urša 1983. počinje raditi u Zagrebačkom kazalištu mladih, koje tada nije imalo niti svoju dvoranu. Upravo ansambl je bio taj koji ju je potpuno zaveo i koji je gura i dan danas.

„To su bili glumci koji su svaku stvar radili do samog kraja i s potpunim žarom. Upravo to je mene bitno odredilo u životu, ZKM me oformio kao glumicu, na njegovim daskama sam naučila tehničke stavke koje su meni nedostajale. Spoznala sam tko sam i što kao glumica, koju energiju posjedujem i s čim baratam!“

Stoga ljubav i poštovanje koje osjeća prema svom matičnom kazalištu je posve jasno. Naglašava kako je kazalište zajednička umjetnost i da sve svi zajedno trebaju podrediti jednoj riječi, a to je predstava.

 

„To je posebnost ZeKaEm, mi smo to uspjeli, to čuvamo i želimo predati i mlađim generacijama kao jedno kulturno dobro. To vam pruža veselje, 31 godinu radim u ovom kazalištu i svaki dan na posao idem dobre volje. Ne sjećam se predstave koju sam odigrala, a da mi nije bila gušt. Moj život je lijep“, jednostavno objašnjava Urša.

A ona svakako ne pristaje na manje. To je dokazala i kroz svoju dugogodišnju aktivističku borbu, zalažući se za ono što treba njegovati, očuvati i zaštiti. Bila je aktivna u borbi za povratak imena Trgu žrtava fašizma, borila se za Radio 101, a bila je među najglasnijim prosvjednicama protiv izgradnje projekta Cvjetni trg.

„Kad danas gledam unatrag, htjela sam sa svojim građanskim angažmanom biti primjer i pokazati da imamo pravo i dužnost da ukažemo na neke stvari koje nisu dobre, s kojima se slažemo ili ne. Mislim da moramo naučiti da nismo građani samo na izborima. Generalno nam nedostaje entuzijazma, podrške i zajedništva. No, ja sam vječni optimist, za mene je čaša uvijek polupuna. Vjerujem da treba živjeti aktivno i sa sviješću!“

Upravo to je onaj glavni dojam kojeg Urša ostavlja na svog govornika. Zadovoljna, ispunjena, sretna, otvorena za nove kazališne izazove i još uvijek zavedena strašću koju je osjetila te sudbonosne večeri tijekom učenja filozofije.

„Kazalište je utjeha, zamišljenost, veselje, bijeg, pitanje, prozivanje – ono je tisuću stvari! Ljepota kazališta leži u tome što je ono ovdje i sada, leži u onom magičnom trenutku kojeg živi čovjek na pozornici podijeli s publikom – to je nezamjenjivo!“, zaključuje Urša.

Mija Dropuljić
Foto: Jure Perišić