LIVIJA STANIŠIĆ

'Mir, mir, mir, nitko nije kriv!'

Moje ja: Jesmo li se iz male djece pretvorili u veliku?
Marijana je bila moja najbolja prijateljica iz ulice. Kad god bismo se išle igrati, Marijana bi došla pred našu kuću i vikala moje ime sve dok je ne bih čula i poput metka istrčala iz kuće; katkad bez jakne, često bez ručka, a nerijetko i u papučama. Bile smo najbolje prijateljice u dobru i zlu. Jedan put od njih od bezbroj igrale smo se kod Marijane u dvorištu, gdje smo od starog odbačenog štednjaka na drva uredile pravu kuhinju. Dok je Marijana tupim i hrđavim nožem za mazanje rezuckala trputac za salatu, a šnicle od kamenja se na naglo pekle na štednjaku, ja sam preuzela na sebe zadatak ispeći kolače za desert. Vidjevši me kako pripremam sastojke, Marijana mi naredi da pijesak koji nam glumi brašno iz platnene vrećice istresem u praznu konzervu i stavim je na policu, a da za pripremu kolača uzmem zemlju koja se nalazila u kutijici pored štednjaka. Ne slažem se s njenim prijedlogom jer sam već otišla po vodu i svaki čas se spremam umijesiti tijesto. Marijana mi opet kaže da spremim brašno-pijesak, na što glasno protestiram i opet joj odgovaram da neću.

Nakon nekoliko hoću-neću ciklusa Marijana počne vrištati da je to njena kuhinja i da ćemo kolače peći kasnije, a ja se izderem na nju da sad neću uopće peći kolače i sve brašno-pijesak istresem na pod nakon čega se demonstrativno se pokupim iz kuhinje, bez pozdrava. Na putu kući dugom pedeset metara jako sam ljuta na Marijanu, a još sam više povrijeđena jer mi nije dala ni da joj objasnim kako sam nam ukusne kolače htjela pripremiti. Kod kuće me dočekuje baka koja pita zašto sam loše volje i ja joj ispričam što se dogodilo. Baka mi na to odgovori kako se ona i njena najbolja prijateljica iz Like nikad u životu nisu posvađale, nakon čega mogu samo zaključiti da su moja baka i njena prijateljica bile prave prijateljice, a da se Marijana i ja sigurno više nikada nećemo igrati zajedno.



Zaključujem da mi je ionako bolje u životu bez nekoga tko se želi igrati samo po svom i odlučujem da ću peći kolače u vlastitom aranžmanu, neovisna od Marijane i njenih hirova. Neko vrijeme prtljam po pijesku iza kuće koji je manje kvalitetan od Marijaninog jer je pun kamenčića i zaključujem da mi se više ne da igrati jer je nekako tužno praviti kolače od lošeg pijeska za jednu osobu. Razmišljam o Marijani i pitam se što radi. Nakon što mi je dojadila kontemplacija sjedam na svoj poni i idem se provozati, te sasvim slučajno, dakako, odabirem rutu na kojoj moram proći pored Marijanine kuće. Gledam ravno pred sebe, premda taj dio promenade znam napamet a već godinu dana znam voziti i bez ruku. Prolazeći pored njene kuće jedva primjetno usporavam i krajičkom oka gledam iza ograde u dvorište u kojemu nema nikoga. „Baš me briga“, pomislim, „ionako se ne družimo više“.

Kako popodne odmiče i jablanovi počinju bacati sve izduženije sjene na ulicu, zaključim da sam već umorna od vozikanja gore-dolje i odlučujem otići kući. Prolazim pored brata i grupice njegovih prijatelja koji na dva improvizirana mala gola igraju nogomet. Pravim se da ne čujem njihova dobacivanja „gdje ti je Marijana“ iako se deru toliko glasno da ih bez problema može čuti čitava ulica. Neposredno prije no što ću proći pored Marijanine kuće, s udaljenosti od nekoliko desetaka metara ugledam je kako stoji na ogradi, laktovima oslonjena o rub. Odmah odlučim da ću sačuvati svoje uvrijeđeno dostojanstvo i samo proći pored nje biciklom. „Sad će me vidjeti i baš ću voziti polako“, pomislim u sebi slavodobitno, „da još ne pomisli da bježim“.

Polako, jedva okrećući pedale fućkam neku besmislenu melodiju naopako, uvlačeći zrak umjesto da ga ispuhujem jer tu vještinu još nisam mogla pribrojiti u svoj skillset među puhanje balona od žvake i vezanje žniranaca bez ičije pomoći. Prolazeći pored Marijane osjećam bol u prsima i gorim od želje da opet budemo najbolje prijateljice. Perifernim vidom skeniram ogradu, no Marijana nezainteresirano gleda na suprotnu stranu. Srce mi je slomljeno. Nakon što sam njihovo dvorište već ostavila iza sebe, začujem je kako me doziva imenom. Okrenem se i vratim do ograde.

„Ej“, kaže Marijana. „Kamo ćeš?“
„Nikamo, samo se vozim malo“, odgovorim joj gledajući u pod.
„Hoćemo do Marčinka po Silk Milk?“, upita me.
Kimnem glavom u znak potvrde, a Marijana me uhvati za ruku i započinje brojalicu koju smo izgovorile tisuću puta dosad: „Mir, mir, mir/Nitko nije kriv/Ava, ava, ava/Nitko nije krava/Ključ, ključ, ključ/Nećemo se tuć'/Led, led, led/Idemo na sladoled!



Dok uglas recitiramo stihove, kolači od pijeska odavno su zaboravljeni, ne traži se krivca za svađu jer nas brojalica mudro uči da krivca nema a ja osjećam kako ona bol u prsima prolazi. Marijana i ja smo ipak najbolje prijateljice. Odrastanje se nastavilo protiv naše volje i u desetljećima koja su uslijedila naučila sam da svađu treba izbjegavati pod svaku cijenu, gotovo posve zaboravivši kako se svađati. Moja učiteljica u prvim razredima osnovne škole zaključila je da sam pametna, ali „teška“ i u školsku knjižicu u dio koji se ticao mog vladanja u školi redovito upisivala sasvim ambivalentne zaključke, istovremeno me ocjenjujući samostalnom i samoživom, naprednom i napornom; dok je pod satom u razredu postavljala pitanja držala sam podignutu ruku sve dok me ne bi zaboljela, nakon čega bih je podbočila drugom i nastavila održavati u zraku sve dok mi učiteljica naposljetku ne bi odbrusila da sam dosadna i naredila ruku spustim ruku. Odličan iz vladanja bila mi je jedina posve nedostižna ocjena, a ja sam usprkos ocjeni odlučila postati doista dobra djevojčica. Od ponuđenih mehanizmima obrane odabrala sam potiskivanje i „always look on the bright side of life“ pristup, posve ga oskvrnuvši svojom dosadnom doslovnošću i zatvaranjem očiju pred genijalnošću pajtonovske ironije.

U petom i šestom razredu osnovne škole počela sam redovito ići u crkvu. Ministrirala sam i čitala poslanice na svakoj večernjoj misi, proučavala Novi zavjet i naučila da je Isus ljubav a da Bog oprašta. Dugo u noć sam molila da svi dobri ljudi idu u raj a da loši postanu dobri pa da zahvaljujući Bogu koji oprašta svakome tko se iskreno pokaje i oni pronađu mjesto u raju. Molila sam i da prestanem griješiti pa da jednog dana, nakon što na ispovijedi mantram onaj dio u kojem kažem „mrzim na sve svoje grijehe i čvrsto odlučujem da ću se pokajati i da više neću griješiti“, doista prestanem griješiti.



Dolaskom puberteta ova je ovčica odlutala iz Božje pastve bez da je pronašla zamjensko stado, no grijesi i krivnja zbog vlastite grešnosti su ostali. Tko je bio kriv ako ne ja? Na fakultetu su me učili da je tolerancija „ružna riječ, jer označava trpljenje“, da ne postoji istina već samo istina koju pišu pobjedničke strane u ratu, da se proleteri svih zemalja nikad neće ujediniti jer će Rumunji raditi za manje para od Hrvata, a Hrvati za manje para od Nijemaca i da su Kantovi kategorički imperativi odavno postali kondicionali. Vjerovati nije imalo smisla jer je vjera slijepa i neutemeljena, a spoznaje su često bile gorke i surove; češće djelujući porobljavajuće nego oslobađajuće.

Suočena s mogućnošću konflikta sve bih češće odabirala flight nego fight i kasnije se pokušavala opravdati pred samom sobom da ionako nije bilo vrijedno svađe i da se nemam pravo svađati jer sam sigurno nešto kriva, a u rijetkim induciranim situacijama kad bi do svađe doista došlo, ispoljavala bih bijes neartikulirano, nejasno i neusmjereno; samo da bih ga nakon oluje pospremila duboko u nutrinu kako bi nastavio škoditi isključivo meni.

Divlja i razarajuća snaga bijesa zastrašujuća je kad eksplodira, ali njegova implozija u osobi stvara inat koji s vremenom postaje svrha samome sebi još dugo nakon što ono zbog čega smo se razbjesnili postane samo blijeda uspomena. Zbog inata zatvaramo oči dok prolazimo pored ograde na kojoj stoji prijatelj i pravimo se gluhi kad nas doziva, te nastavimo dalje ne osvrćući se.



Odrastanje se i dalje nastavilo, a ja sam mu pružala sve manje otpora. Užasavam se pasivne agresije a aktivnu nastojim kanalizirati kroz fizičku aktivnost; kad me dečko upita lupam li posuđem jer sam ljuta ili samo oslobađam energiju stresnog dana, uzmem trenutak da se zapitam što u tom trenutku doista osjećam. Kad se osjećam ljuto ili frustrirano kažem da sam ljuta ili frustrirana i nastojim pojasniti sebi i drugima da je emocija prisutna, ali prolazna i da iz nje ne treba izvoditi zaključke o mnogo općenitijim stvarima. U stanju sam se popičkarati i primiti pičkaranje bez da konfrontacija eskalira u rat svim raspoloživim sredstvima. Katkad tijekom svađe smatram da sam u pravedničkom pohodu da bih u idućem trenutku shvatila i priznala drugoj strani da se ponašam iracionalno i da ne znam izaći iz negativne petlje, a ono što mi se čini najznačajnijim pomakom u boljem svađanju jest da se pritom trudim komunicirati svoje emocije iskreno, ne skrivajući ih iza lažnih imena - inata, prijetnji, ucjena i uvreda. U svađi nikad nema pobjednika, ali uvijek može biti gubitnika.

Jednom sam negdje pročitala da se čovjek rodi glup i umre glup, „jer da je bija pametan ne bi umra“! Srećom, između rođenja i smrti čak i glup kakav jest ima priliku učiti. Tako sam i ja ponovno naučila što sam zaboravila iz onih dobrih starih vremena kakva svatko u životu pamti, ma koliko kratko trajala – da je bijes destruktivan, a svađe konstruktivne jer te tog istog bijesa oslobađaju; da najbolji prijatelji to ne prestaju biti iako su se posvađali i da sladoled uistinu pomaže da se nakon svađe osjećate bolje.
Foto: Unsplash
Objavljeno: 02.03.2019. u 23:03

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p