MATEA MARTEK

'Bili smo i ostali ljudi koji ne pristaju na svijet kakav jest i kompromise koje zahtijeva'

Blic intervju: Marčelo
marčelo
Svatko tko imalo prati regionalnu hip-hop scenu, jedno ime dobro zna. Ime je to uz koje se veže titula "glasa generacije", ime koje dolazi u paketu s brzopoteznim jezikom koji se nikada nije pomirio sa svakodnevnim nam i neumirućim "nepravdama i budalaštinama", i ime koje kao poveznicu svog rada najčešće ističe - riječ.

A upravo je riječ najveće oružje Marka Šelića, u glazbenom svijetu poznatijeg pod imenom Marčelo, i to u svim oblicima. Danas jedan od najboljih liričara u regiji, nagrađivani pisac i kolumnist, Marčelo je glazbenu karijeru započeo kao osamnaestogodišnjak. Već mu je prvi album De Facto iz 2003. dospio na listu najprodavanijih albuma u Srbiji, postavši prvim poslijeratnim albumom koji je ujedinio nove glazbene snage s područja cijele bivše države, poput Ede Maajke, Elementala i Disciplinske Komisije. Album Puzzle Shock je pak utvrdio poziciju Marčela kao neprikosnovenog glazbenika koji se najmanje zamara žanrovima, stvara "kako mu se ćefne", a pritom ga i publika i struka nemilosrdno podržavaju - struka nagradama, a publika punim dvoranama. Puzzle Shock je osvojio brojne nagrade među kojima su se našle i ona TV-a Metropolis za najbolju pjesmu, Davorin za najbolji urbani album, a video spot za Pozerište je tada bio uvršten u World Chart Express europskog MTV-a.

Upravo će ova dva albuma, prva u bogatoj karijeri, Marčelo doći izvesti u Vintage Industrial Bar sutra, 24. studenog 2017., odvodeći nas kroz glazbu petnaest godina unatrag. Drugi je ovo ovosezonski koncert sjajnog koncepta Sviraj Stare koji donosi najveća imena regije koja izvode repertoar složen striktno od svojih prvih izdanja, odnosno albuma s početka karijere. Nakon rasprodanog koncerta Ede Maajke, Marčelo će zauzeti pozornicu u Vintageu, dok će setlista biti sastavljena isključivo od pjesama s albuma De Facto (2003.) i Puzzle Shock (2005.). Sjajna je ovo prilika bila da s talentiranim glazbenikom i piscem, momkom koji se "smiješi iz inata", zakletim borcem protiv beskičmenjaštva i "roniocem po sebi" i onome oko sebe, kratko popričamo te doznamo barem djelić Marčelovih razmišljanja.

marčelo
Marko, teško je o tvom stvaralaštvu popričati u svega par pitanja, no vremena je malo, koncert samo što nije, tako da druge u ovom slučaju nemam. Reci, s obzirom na to da će koncert u Vintageu biti fokusiran na tvoja prva dva albuma, kako se osjećaš pri pomisli na vraćanje na sam početak karijere?

Moj prijatelj Edo prenio mi je utiske sa svoje svirke. Kaže, veoma, veoma emotivno, kao ekskurzija kroz samog sebe - i točno tako ovo i zamišljam: gramofon će te noći biti vremeplov, vratit ćemo ploču na početak i pustiti da kaže svoje. I, naravno, silno smo uzbuđeni i jedva čekamo, čak pomalo imamo i tremu da na ponekoj pjesmi ne zeznemo tekst. Siguran sam da će se tako nešto bar jednom desiti.

Što se od tog početka, u 15 godina karijere i stvaranja, ujedno godina i godina zapisivanja i opisivanja onoga što vidiš oko sebe, promijenilo, što u stavu, što u glavi, što u ciljevima?

Vježbajući iznova te pjesme, osjećam da se promijenilo svašta i da se, u suštini, nije promijenilo ama baš ništa. Glavna razlika je ta slatka početnička vjera da je žanr nekakav pokret talentiranih, ne-baš-shvaćenih klinaca bjesnih na svijet i odlučnih da taj i takav poredak slome o koljeno; pokazalo se da žanr to poprilično nije, i otud su mu neki od najboljih - u prvom redu El Bahattee - relativno brzo okrenuli leđa i emigrirali u nešto drugo, bilo muzički, bilo privatno. A domaći rep, barem njegov većinski dio, nastavio je razvijati se do svoje metastaze, do onoga što je većina izvođača zapravo od početka jedino i htjela: da se domognu para, makar postali, u kreativnom smislu, kurve koje narodnjaci vode na lancu. Mi smo pak uvijek i jedino vjerovali u stihove i muziku, u svakom trenutku spremni spasti na svega stotinjak slušalaca ili ni na jednog: dokle god stojim, tjerat ću svoje. A u novonastaloj situaciji, to činim s dodatnim elanom i inatom, bilo da je riječ o književnosti ili o glazbi. Kakvi god aranžmani i naši glazbeni afiniteti bili, koliko god se udaljili od beatova i zasvirali kao bend, mi smo bili i ostali ljudi koji ne pristaju na svijet kakav jest i kompromise koje on zahtijeva.


Često spominješ riječ kao poveznicu tvog rada. Pišeš li zbog sebe, da se izraziš, da izbaciš sve misli, ili da drugima nešto ispričaš, utječeš na njihova razmišljanja, mijenjaš svijet?

Pisanje je za mene, prije svega, duboko intiman čin. Kao pokušaj preispitivanja i artikuliranja sebe samog, to nije tek proces izbacivanja misli, to je proces discipliniranja misli. I tek sekundarno, to postaje pokušaj obraćanja zamišljenom sugovorniku, želja da se iz nečega gotovo autistično osobnog prijeđe u komunikaciju. Često pitaju autore čiji se dio rada ubraja u tzv. angažirano stvaralaštvo - žele li promijeniti svijet. Siguran sam da svi do jednog žele. Kao što sam i siguran da se pri tom ne zanose fantazijama da će jedna pjesma spasti čovječanstvo ili da jedan roman ima moć da "preodgoji" zabludjelo društvo. Ali imaju potrebu da ne šute, da reagiraju na uočenu nepravdu. TO je angažirano stvaralaštvo: namjerna nesposobnost da se tiho podnose nepravde i budalaštine. Ako ono pritom uspije pokrenuti društvenu polemiku, uzburkati javnost i natjerati makar pojedinca da se zamisli, onda je "misija" dobila još jednu razinu smisla, i to je sjajno. No, sve i da taj efekt izostane, ništa nije bilo uzaludno.

Znači, i dalje smatraš da je moguće mijenjati svijet riječima?

Apsolutno. Kako ne, evo mi u Srbiji imamo predsjednika koji se isključivo bavi danonoćnim pričanjem odasvud - čak i kad uključiš fen za kosu, začuje se njegov propovjednički glas osobe koja je u isto vreme patetičar i verbalni nasilnik. I to stvarno utječe na nevjerojatno velik broj ljudi: ne vjeruju vlastitim očima nego njegovim riječima, te svakog dana bivaju gluplji, očajniji i pokvareniji nego jučer. To je promjena svijeta, još kakva. To je domet političke riječi. Umjetnička riječ pak nema moć da utječe na tako široke mase i da tako direktno podešava toplomjer društva. Ali utječe na proporcionalno ne baš mali broj pojedinaca. Svijet se, uvjeren sam, svake sekunde mijenja i na bolje, samo je to u sjeni onoga što se mijenja na gore, jer je lošije uvijek vidljivije.

U nešto laganijem tonu, možeš li mi izdvojiti par najdražih momenata tvoje dosadašnje glazbene karijere, onih kada si pomislio kako ti je baš drago što si tu gdje jesi, u svojim „cipelama“?

Čitava naša posljednja ploča (Napet šou) bila je za nas vjerovatno najčarobnije timsko iskustvo do sada, savršena sinergija, praktički kampiranje u studiju. A i inače, naše interne šale na pozornici za vrijeme nastupa oduvijek su mi bile pravi odraz bliskosti i shvaćanja. Na osobnom planu, uz dužno poštovanje prema nagradama i priznanjima, najveći mi je kompliment bio kada je Peca Popović, pravi mentor i dobri duh ex-Yu roka, te živo nacionalno blago Srbije, svrstao moj rad u najznačanija postignuća alt scene u posljednjih petnaestak godina. Eto, ako bih se na trenutak hvalio, ponajprije bih se hvalio time.


Rekao si u jednom intervjuu kako ne vjeruješ u otupljivanje od obaveza jer je to balkanska racionalizacija neradništva. Zaključujem, i dalje radiš punom parom i na sve strane. Što te sve trenutno zaokuplja na poslovnom planu, pripremaš li nam nešto novo?

Četvrta je godina kako Edo, Brana iz Dubioze, Remi i ja radimo zajedno s redateljicom Adom Sokolović na televizijskoj emisiji Perspektiva, u kojoj razgovaramo s mladima o društvenim problemima, te o eventualnim rješenjima, u sredinama u kojima žive. A potkraj sljedeće godine navršit će se čitavo desetljeće kako za kuću "Veseli četvrtak" uređujem sva izdanja stripa talijanskog Dylan Doga, pišući pride uvodnike za svaku epizodu i brinući o adaptaciji prijevoda. Čim prođu novogodišnji praznici, bend i ja napokon počinjemo rad na novoj, šestoj po redu ploči, onako udarnički, kao prošli put. A čim iskucam ovaj intervju, vraćam se radu na posljednjim poglavljima drugog toma mog romana "Higijena nesećanja", kako bi knjiga izašla u prosincu. Riječ je, inače, o centralnom i najvećem dijelu zamišljene trilogije "Malterego", moje najveće dosadašnje literarne avanture. Ove godine, sve su moje ideje i stvaralačke sile završile tamo, sad ostaje samo da iz sve snage zakucam kraj.

Što trenutno čitaš, slušaš, gledaš, upijaš?

Dok ne izađem iz romana i ovog zagrebačkog koncerta - ništa osim vlastitih misli, što je vrlo, vrlo netipično za mene, gutača popularne kulture. Još sedam dana takvog režima življenja, praktički u karanteni, a onda - čeka me hrpa knjiga, stripova, filmova i serija kojima se želim posvetiti, nisam još ni drugu sezonu Straner Things pogledao, da ne spominjem Twin Peaks. Naravno, sve to ukombinirano s posvećenošću mojim ljudima, jer sam posljednja dva mjeseca, zbog spomenute karantene, i njih dobrano zapostavio. Sve u svemu, nadam se najprije kreativnoj pobjedi, potom lijepom odmoru do praznika. A onda, da vidimo kuda će nas novi album povesti.


Foto: Ana Kašćelan
Objavljeno: 23.11.2017. u 09:52

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p