LIVIJA STANIŠIĆ

'Ništa od mene večeras, ostajem doma'

Moje Ja: Omiljeni hobi? Otkazivanje planova!
Znate one ljude koji uz posao koji obavljaju redovito idu u teretanu, navečer pripreme obrok za sutrašnji ručak s idealnim omjerom makronutrijenata i kliknu attending na najave događanja na Fejsu i zaista na njih odu; one ljude koji imaju hobije i ljubimce i zdrave lončanice i društveni život i djecu, ali nekako uvijek pronađu vremena za opuštanje u pjenušavoj vrućoj kupki i svakodnevnu depilaciju potkoljenica, a sve račune plate čim ih dobiju? Ne znam ih ni ja, no postoje svjedoci koji tvrde da su ih vidjeli. Svjedoci su najčešće oni sami.

Melissa Mayer, žena koja je provela trinaest godina radnog vijeka u Googleu a zatim još pet kao glavna izvršna direktorica tvrtke Yahoo u jednom je intervjuu rekla da je znala raditi i po 130 sati tjedno, tvrdeći da je to posve izvedivo ako pomno isplaniraš obroke, odlaske na WC, tuširanje i onu trivijalnu aktivnost poznatiju kao spavanje. Dan ima samo dvadeset i četiri sata, stoga je važno voditi računa o prioritetima i koncentrirati na ono najbitnije, kaže Mayer. Elon Musk svojevremeno je tvitao kako postoji mnogo mjesta na kojima je lakše raditi nego u Tesli, no „nitko nije promijenio svijet u četrdeset sati tjedno“. Također je rekao da točan broj sati koji rade njegovi zaposlenici "varira od osobe do osobe, no kreće se oko osamdeset sati tjedno, ponekad i oko stotinu; razina boli eksponencijalno raste iznad osamdeset.

Radim bezbolnih četrdeset sati tjedno pa sasvim sigurno neću promijeniti svijet, ali nemam ni pretenzija da ga mijenjam kad Musku i ostalim nadljudima to sasvim dobro polazi za rukom. Uostalom, nije li i gradonačelnik glavnog grada Hrvatske, upitan kako je uz sve redovite obaveze na svojoj parceli gradskih vrtova stigao uzgojiti i kukuruz i rajčice i lubenice i krastavce, šeretski odgovorio: „Ranije se dignem. Vi dok ćorite ja se dignem, dok vi tarete krmelje ja posadim dva reda raštike“. Eto, umjesto da svakodnevno gubim šest sati života na spavanje, trebala bih graditi vrli novi svijet ustajući prije svitanja. Carpe diem, 'ajmo!



Nisam u stanju podići se prije no što to učini sunce, ali u nastojanju da iskoristim bar dio jutra ustajem na prvi zvuk budilice koja me blago i na vrijeme upozorava da se katapultiram iz kreveta, nakon čega joj u pomoć joj pristižu i zvukovi kukurikanja digitalnih pijetlova s Fikinog mobitela. Čovjek radi na farmi i njihova mu je budnica uhu ugodna, dok bih im ja najradije zavrnula vratove i skuhala juhu. Ustajem odmah. Ne usudim se vjerovati snooze funkciji jer bi me redovito mučki uljuljkala u petominutne nesvjestice nakon kojih bi mi bilo još teže ustati, a nije se jednom dogodilo da otvorim oči i shvatim da se sunce nalazi na znatno višoj točki od one na kojoj bi trebalo biti u uobičajeno vrijeme mog buđenja. Adrenalinska navala koja tad nastane nije nimalo nalik onim dobrim šutovima adrenalina koje tijelo izbacuje prilikom prebrze vožnje, gledanja dobrog horor filma ili netom prije javnog izlaganja, naprotiv; tad kreću panika i konfuzija zbog kojih se najednom nalazim nasred dnevne sobe, s čarapom u jednoj i nožem za kruh u drugoj ruci, paralizirana zbog neminovnosti izbora između doručka i tuširanja, kave i pranja zubi. Stres koji proživljavam u jutrima koja započinju poskakivanjem na jednoj nozi dok navlačim traperice preuranjeno skupljene sa štrika na kojima pasica još uvijek nije posve suha progonio bi me čitavog dana. Stoga teškom mukom ipak biram progutati crvenu pilulu, skočiti kao vojnik čim budilica zazvoni i samosažalijevati se malo kasnije. Tempus fugit i sad stvarno moram krenuti.



7:30 - Izlazim iz stana i nosim bicikl niz stepenice, ponavljajući si po tko zna koji put da je doista vrijeme da ga počnem ostavljati u podrumu. Putem se sjetim da mi je ručak ostao na kuhinjskom pultu. Polusatna vožnja razbuđuje bolje od najsnažnije arabice dok žustro okrećem pedale udišući zagrebački smog. Stižem do ureda, provlačim karticu i s kolegama koje susretnem u liftu okrenem rundu zijevanja.

16:30 - Osam sati kasnije, bude li sreće, izlazim iz ureda. Oduševljeno ustanovim da se bližimo proljetnom ekvinociju, zahvaljujući čemu i mi uredski miševi preko tjedna uspijevamo sintetizirati malo vitamina D. Odmah nabijam sunčane cvikse na nos i sjedam na bicikl, koristeći priliku na svakom semaforu da provjerim svoje brižne pomagače Todoist i Evernote bez kojih ne znam gdje sam, tko sam i što mi se događa u životu, ali i da uzvratim pozive i glasovne poruke koji su se nagomilali tijekom dana. Zubara sam obavila jučer i čini se da sam ponovno naručena tek za dva tjedna. U petak nakon posla moram na čišćenje lica, navečer je kviz. Idući četvrtak je „Mladež bez boga“ u ZKM-u, ne smijem zaboraviti kupiti karte. Rok za predaju teksta mi je prekosutra, a večeras idemo na Zagreb Dox. Potmulo kruljenje iz mračnih dubina želuca podsjeća me da doma frižider zjapi prazan. Gladnu i jadnu, pomisao da po povratku kući moram kuhati ako želim kvalitetan obrok baca me u očaj. Ne mogu naručivati iz restorana jer pare ne rastu na drvetu, jer su fontane preduboke za moju kratku ruku i jer je šansa za dobitak na lotu manja od vjerojatnosti da te napadne morski pas, ugušiš se u snu vlastitim pokrivačem ili se rodiš s polidaktilijom.

17:00 – Pri ulasku u Konzum odmah s vrata uočavam gužvu na blagajnama jer od pet trenutno rade samo dvije na kojima dežurni studenti skeniraju bar kodove s rezigniranim izrazima na licima. Bacam u košaricu većinu artikala koji se nalaze na popisu u mojoj mentalnoj mapi. S popisa mi neobjašnjivo ispadaju stvari poput žarulje za kupaonicu i sitnozrnate soli, ali se na njemu redovito nađu 300-gramske Milke na akciji za 16.99 HRK. Priključujem se kilometarskom redu koji se pomiče brzinom međugradskog vlaka HŽ-a, a trenutno ga štopa simpatični djedica ispred mene koji pokušava vratiti boce. Student s blagajne strpljivo mu tumači kako mu ne može obračunati kauciju, jer boce koje je donio i boce koje je upravo uzeo nisu boce istog piva, no djedica ga očito ne čuje najbolje i nastavlja utrpavati svoje potrepštine u torbu s ojačanim dnom. Blagajniku se na licu jasno vidi da ga svaka sekunda odugovlačenja čini nervoznim, te krišom pogledava prema ostalim kupcima u strahu od nereda – tipu od cirka trideset godina koji na mobitel glasno nekome diktira sadržaj svoje košarice dokazujući da nije zaboravio „ABC sir, dvije konzerve kukuruza i pola kile paradajza“, preko gospođe u nercu koja podignutih obrva štopa vrijeme obrade, dajući svojim izrazima lica jasno do znanja da joj je strpljenje pri kraju i meni koja gledam u otmjenu gospođu pitajući se koji posao radi i koliko je plaćena po minuti svog radnog vremena. Obično što je cifra veća, to su ljudi nestrpljiviji i nervozniji u ovakvim situacijama.

U lošem filmu s inače dobrom idejom zapleta - „In Time“, godine 2169. ljudi su genetski predestinirani da na dvadeset i peti rođendan prestanu starjeti, nakon čega započinje odbrojavanje prikazano u obliku digitalnog sata na njihovoj podlaktici. Kad brojač dođe do nule, osoba ostaje bez vremena i umire. Dok u najsiromašnijoj zoni Dayton, rijetki stanovnici imaju više od dvadeset i četiri sata na raspolaganju, u bogatom New Greenwichu posjeduju toliko vremena da su praktički besmrtni. Neke se stvari ne mogu kupiti novcem, ali ako je vrijeme ujedno i novac popis stvari koje ne možete kupiti smanjen je za prilično značajnu stavku.

Djedica ispred mene možda nema više mnogo vremena, ali mu se ne žuri kao da ima sve vrijeme ovog svijeta u i već drugi put postavlja pitanje blagajniku koliki je njegov ceh, na što ona gospođa podiže obrve gotovo do linije rasta kose, usput okrenuvši očima i coknuvši jezikom. Djedica sa smiješkom na licu pruža blagajniku novčanicu od dvjesta kuna, blaženo nezainteresiran za njezinu žurbu.

17:30 - Izlazim iz Konzuma i sjetim se da sam jutros prilikom istrčavanja iz stana programirala vešmašinu i uzdišem na pomisao da prvo moram skinuti suhi veš koji se odnedavno, dolaskom lijepih dana i povjetarca, počeo sušiti na balkonu. Kontempliram svježi naramak veša samo baciti na ogromnu hrpu krpa koja mi već danima počiva na dasci za peglanje i čeka neka bolja vremena, s obzirom na to da me večeras čeka film i još posla nakon povratka kući. Na ciktavi zvuk poruke uzimam mobitel u ruke i čitam tekst na zaslonu: Ništa od mene večeras, zaglavila sam u labosu, nisam jela cijeli dan i na rubu sam živčanog sloma jer moram ponoviti gotovo čitav pokus. Stvarno sorry.

Osjećam kako me preplavljuje val olakšanja i istovremeno nalet krivnje što osjećam olakšanje jer večeras ne moram nikamo ići. U trenutku kad smo dogovorile gledanje filma bila je sunčana subota, a mi veseli i razgaljeni ukusnim grahom na terasi planinarskog doma Žitnica na Japetiću, naivno vjerujući da će entuzijazam potrajati sve do srijede.



Nosim bicikl i natovarene bisage na treći kat tješeći se da je sve to trening, iako mi nakon zimske pauze osjetno teže ide i moram stati par sekundi na podestu drugog kata dok uhvatim zrak. Nekako ga na rate ipak dovlačim gore i radim ono na što ostalim ukućanima uvijek pametujem da ne smiju – zvonim usprkos tome što imam ključ, ali se on trenutno nalazi negdje na dnu bisage pokriven špecerajem. Fika mi otvara vrata, vedar i veseo, dok ja hropćem poput iscrpljenog morža na izmaku sezone parenja.

Hej… ljubavi“, istisnem nekako iz samih vršaka plućnih krila, zvučeći kao Stevie iz serije Malcolm u sredini’, „jel' možeš…. uzet… bajk?“

Fiterice, u čemu je problem?“, pita me Fika noseći bicikl. Posljednjih nekoliko mjeseci preimenovao me u Futerica jer se bezočno futramo svime što je nabrojao Balašević u pjesmi „Al' se nekad dobro jelo baš“. Kako bi rekla moja Tanja, „nema ljepšeg od debljanja u dvoje“ – toliko je lijepo da već dva mjeseca uzalud plaćam članarinu u teretani.

18:30 - Danje svjetlo ugasilo se prije pola sata i kroz balonska se vrata na nebu naziru bljedunjave zvjezdice. Započinje vrzmanje kuhinjom i priprema večere. Zdrava varijanta uključuje glavno jelo, priloge i salatu, ali iziskuje dodani trud i vrijeme za pranje, sjeckanje i čišćenje. Nezdrava varijanta uključuje istovremeno odurne i ukusne instant noodles za čiju su pripremu dovoljne dvije minute, taman dok omekšaju preliveni vrelom vodom iz kuhala. Ipak se odlučujemo na zdravu varijantu, zasukavamo rukave i bodrimo jedno drugo pokušaju održavanja koncentracije. Šteta bi bila ostati bez vrška malog prsta ili umočiti ruku u kipuću vodu. Na kraju se zaigramo i uspijemo ispeći piletinu s povrćem, prirediti umak i složiti dvije salate.

Dok u kupaonici perem zube, iz kuhinje dopire Fikin glas: „Kad krećeš do grada?

Ništa od mene večeras, ništa od filma jer je Zoe morala otkazati“, promrmljam brišući usne nakon ispiranja.

Šteta“, začujem ponovno njegov glas, sad sasvim blizu, „ali mi je drago što ostaješ doma.

Okrenem se i ugledam ga nasmiješenog kako stoji pred vratima kupaonice. Dolazim do njega, podižem se na prste i stavljam mu ruke oko vrata. U nečemu se ipak slažem s Melissom Mayer - važno je voditi računa o prioritetima jer dan ima samo dvadeset i četiri sata, a do kraja ovog čak ih je četiri preostalo.

I meni“, šapnem mu na uho, „sad se mogu koncentrirati na ono najbitnije.
Foto: Unsplash, FASHION.HR
Objavljeno: 08.03.2019. u 10:37

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p