PUTOVANJA

Putovanje koje bi ponovili: Island

5 čarobnih dana u zemlji vatre i leda
U vrijeme kad je postalo gotovo nemoguće ne sanjariti o dalekim putovanjima i čarobnim zemljama zahvaljujući budnom oku Instagrama, posebno mjesto u našim srcima rezervirano je za one koji nam iz prve ruke dijele makar djelić te čarobne prašine. Jedno je gledati i slušati o mjestima koji mnogi od nas zasigurno nikada neće uživo posjetiti, a sasvim druga stvar je zapravo koračati tom zemljom, disati taj zrak i živjeti jedno s prirodom i lokalnim stanovništvom. Island je u posljednjih nekoliko godina postao vrlo zanimljiva destinacija onima koji su u potrazi za spektakularnim okolišem i prirodom koja oduzima dah i nametnuo se kao mjesto u kojem ćete zasigurno zaboraviti na svakodnevnicu modernog svijeta. Prizori poput vrućih gejzira, divovskih glečera te zvjezdanog neba okupanog polarnim svijetlom tek su djelić islandske čarolije, a o svakom detalju ovog nezaboravnog iskustva ispričat će vam ovotjedna gošća nove rubrike “Putovanje koje bih ponovio”, Tara Lukičić. Mnogima omiljena PR-ovka, energična, vesela i sa sjajnim smislom za humor, Tara je nedavno provela godišnji odmor na Islandu, a tu prigodu iskoristila je kako bi proslavila “Baby Moon” sa zaručnikom Elvisom. Stoga, riječ prepuštamo Tari…

Nemali broj puta dobila bih okretanje očima ili „što je s tobom“ pogled kad bih rekla da mi je zima omiljeno godišnje doba, snijeg najveće veselje, a peckanje obraza od hladnoće tako dobar osjećaj. Baš zato, u vrijeme kad Hrvati bježe u toplije krajeve i kupuju avionsku kartu u smjeru Azije, ja sam napravila ono suprotno. „U prosincu na Island?“, „Jeste li sigurni da želite tamo u hladnoću i mrak?“, „Kako to da ste odlučili u zimi otići u još veću zimu?“ – to su bila pitanja kad bih se ponosno pohvalila bližnjima gdje ću provesti 5 dana početkom prosinca. Mjesec dana nakon povratka iz Vikinglanda mogu bez razmišljanja reći da bolji period, godišnje doba i trenutak nismo mogli odabrati.



Osim što su povratne avionske karte za Keflavik iz Budimpešte u prosincu bile neočekivano jeftine (cca 1200 kuna), ispostavilo se da smo mimoišli jaku turističku sezonu i guranje među selfie štapovima te da je zemlja mojih snova postala naša destinacija za babymoon. Oduvijek sam se oduševljavala skandinavskim načinom života, promatrala njihov streetstyle, proučavala hygge, čitala o njihovim životnim navikama i potajno se nadala da bih nekad tamo otišla i živjeti, ponajviše u Island. Baš zato, uopće ne mogu biti objektivna u ovom pisanju, a kad bolje promislim – ne želim ni biti.

Par stotina metara iznad piste glavnog aerodroma, kadar koji sam vidjela kroz prozorčić aviončića (doslovno, jer Wizzair nije za ljude više od 110 cm) natjerao me da odmah hiperventiliram od sreće. Bijela, snježna površina bez kraja. Savršeno. Čak i goroj polovici. Sretni i nabrijani izlazimo iz aviona, preuzimamo prtljagu i dolazimo u rent-a-car. Tek kad nam je gospodin počeo davati letke s uputama i savjete oko vožnje, shvaćamo da smo stigli u ozbiljnu zimu i već nam tu Island daje prvi šamar. „Molim vas, najviše pripazite pri otvaranju vrata. Ako ih naglo otvorite, mogu odletjeti zbog jakog vjetra“, „Radije vozite ispod ograničenja, jer stranci ne razumiju ponašanje naših cesta u zimskim uvjetima“, „Svakako pripazite na ovce i konje dok vozite. Za puno nesreća su i oni krivi“. Zeleni i fest prestrašeni, sjedosmo u auto i krenusmo u našu avanturu zvanu „najljepših, najsigurnijih, najfascinantnijih i najveselijih 5 dana ikad“.





Tek je 12 sati i imamo cijeli dan ispred sebe. Prije odlaska u Reykjavik i prijave u hotel na red dolazi Plava laguna. Razmaženijih par sati nikad nismo imali, mislim. Prirodni spa centar ostavlja bez daha i atmosferom i izgledom i organizacijom. Onom pravom skandinavskom. Onom u kojoj propusta nema nigdje. Mekane kože i suhe, uništene kose (nismo slušali uputu da prije ulaska u termalnu vodu kosu dobro operemo i utrljamo dobrim slojem regeneratora zbog minerala koji nisu najbolji za vlasi na glavi) krećemo prema Reykjaviku. Naravno, po mraku. Ipak je 17 sati, a mrak traje već više od sat vremena.

Dolazak u hotel opet nas iznenađuje. Moja excelica i organizacija upravo padaju u vodu. Iznad recepcije nalazi se vremenska prognoza za polarnu svjetlost. Jedino tu večer kad smo stigli postoji mogućnost da se vidi, ostala 4 dana (ja sam si zamislila 3.dan ići hvatati svjetlost) je preoblačno. Ostavljamo prtljagu, oblačimo hrpu slojeva na sebe i s lokalcem u njegovom mini vanu krećemo u hvatanje polarne svjetlosti. Vozimo se, on nam priča najbolje priče o Islanđanima, pijemo vruću čokoladu, jedemo kekse i konačno stajemo negdje uz autoput, jer njemu se čini da se polarna svjetlost polako razvija po nebu. I gle, fakat, zelene pruge nakon desetak minuta razvijaju se po nebu. Prekrasno je, ali ne onako kako sam gledala na Google-u. Mobitel zakazuje, on takvu svjetlost ne može uhvatiti. Oko nas je mrkla mrakača i zelene trakice na nebu postaju blijede, nestaju pa se opet pojave te konačno nestaju. Osjećaj je čaroban, ali ako očekuješ čudo Instagram fotku s prelijevanjem boja na nebu, ništa od toga. Nova šamarčina.







Iduća 4 dana Island nas je samo šamarao. Dvoje putnika, koji će pored vožnje na more starom cestom uvijek odabrati autoput i kojima provod u prirodi nije baš prvi izbor za provesti vikend, svakih 40-ak minuta stajalo je uz cestu i upijalo predivnoće koje su nam zapadni i južni dio otoka nudili. Dvoje ljubitelja svih mogućih serija i filmova osim onih s tematikom vilenjaka, hobita i bilo čega sličnom Gospodaru prstenova sada je veselo obilazilo stara islandska sela, proučavalo Vikinge i slušalo priče o vilenjacima u koje Islanđani istinski vjeruju. Dvoje Balkanaca ostalo je u čudu koliki je glavni grad, ali i svako selo koje smo obišli uređeno, napredno, koliko ljudi savršeno znaju engleski, kako sve funkcionira samo s karticom u džepu i kako nigdje nema beskućnika. Dvoje zaljubljenika u beton, velike zgrade i napućene metropole ostalo je bez teksta na nemoguće lijepoj crnoj plaži, penjali su se na glečer, zaustavljali auto čim se neki vodopad ili gejzir nazirao u daljini i živjeli u programu National Geographica. Dvoje gurmana, koji bi i zadnju paru dali na finu hranu i uživanje u svakojakim delicijama, preživljavalo je na Skyru i hot dogovima, jer je islandska gastronomska ponuda baš dosta siromašna i blijeda.

I nakon toliko šamara shvatiš da Island zapravo nije agresivan striček koji ti nameće neka svoja pravila i nasilno želi da uočiš sve njegove atribute već da te tim „odgojnim šamarima“ mijenja kao putnika, kao osobu, kao par.











Foto: Privatni album
Objavljeno: 04.02.2019. u 13:18
Tagovi: putovanja, putopis

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p