By Marta Duvnjak , 25.3.2023.
Sigurna sam da su gotovo svi jednom u životu posjetili Trakošćan, barem kao djeca na školskom izletu. Obilazak dvorca i sada presušenog jezera uvijek je dobra opcija za vikend izlet, no ako se odlučite upustiti u pravu avanturu na otvorenom otkrit ćete predivan pogled na ovaj dvorac iz potpuno drugačije perspektive. Upravo zbog toga prošlog vikenda zaputila sam se s društvom u osvajanje 'zagorskih brega', točnije u smjeru vrha Ravne gore. Zašto je ovo vikend izlet ovog proljeća, saznat ćete uskoro!
Kao Dalmatinka s novom zagrebačkom adresom, svaki vikend (koliko vremenske prilike dozvole) nastojim otkriti neku novu lokaciju u okolici. Odlazak u prirodu je zajednički interes koji imam s bliskom grupom prijatelja, a aktivan vikend daleko od grada imperativ je čak i nakon tek nekoliko mjeseci života u našem glavnom gradu. Prošloga vikenda odluka je pala na posjet Trakošćanu, odnosno popeti se na vrh Ravne gore.
Ovu lokaciju pronaći ćete bez problema, sve što trebate je priključiti se na autocestu u smjeru Maribor/Slovenija/Krapina, nakon otprilike 45 minuta vožnje slijedite znakove koji će vas vrlo jednostavno voditi do dvorca Trakošćan. No prije samog dvorca moje oduševljenje je već počelo. Šumska cesta koja je vijugala u ritmu playliste glavnog DJ-a u ekipi nagovijestila je vikend slatkog umora.
Što se tiče pronalaska parkinga i staze, ovo je jako jednostavna lokacija koja vam neće zadavati muke. Dođete li do dvorca već oko 9 sati sigurno ćete uhvatiti mjesto za parking i stići popiti kavu u hotelu Trakošćan prije nego krenete put Ravne gore. S desne strane zgrade hotela uočit ćete početak šumskog puta koji je označen crvenom strelicom na rubniku. Čim smo zagazili u hladovinu ove staze izgubio se žamor s prepune hotelske terase, obližnjih klupica i šetnice koja vodi prema dvorcu.
Staza je relativno lagana s blagim uzbrdicama i nizbrdicama okruženim drvećem i strmim padinama. Nakon šumskog puta stigli smo u prvo selo Vrbanići. Osim vikendaša i pokojeg automobila slovenskih registracija, sela na ovoj stazi izgledaju potpuno napušteno. Ovaj prizor uvijek probudi neku nostalgiju i tugu koju doživim kad god se nađem u bilo kojoj ruralnoj sredini u Hrvatskoj. Tako lijepo i tako napušteno. U ovakvim situacijama najčešće započnemo razgovor o životu u mirnom okruženju, a povratak u realnost dođe s prvim pogledom na sad već propale vinograde.
Zalutajte oprezno!
Iako smo slijedili upute za izlet koje smo pronašli na nekom planinarskom blogu, nismo pravilno skrenuli, ali to nije ni bitno. Nitko od nas nije iskusni planinar, ali vrijedi se prepustiti onoj „nek vas noge nose gdje poželite“, naravno dok god pratite markacije i ne nađete se na neoznačenom putu. Ubrzo smo shvatili da smo odabrali strmiju stazu koja vodi preko Filićevog doma, a to smo odlučili i provjeriti kada smo vidjeli prvog mještanina koji nadgledao što susjedi rade iz udobnosti svog dvorišta. Ovome je prethodio i meni možda najnaporniji dio puta strma cesta koja vodi kroz Meljane do križanja prema domu. Vidno zadihani, pitali smo gospodina koliko nam treba do planinarskog doma udaljenog 45 minuta prema znaku na raskrižju, na što nam je on odgovorio „Tak kak vi idete vuru i 15“, nek mi oproste svi Zagorci na ovom masakriranju narječja, ali ova rečenica je probudila inat za daljnji uspon. Sada mogu bez ljutnje priznati da je bio u pravu.
Nakon što smo se rastali od simpatičnog mještanina, okrenula sam se iza sebe na vrhu sljedeće uzbrdice i prvi put ugledala pogled zbog kojeg sam i došla. Predivni Trakošćan svojom bijelom fasadom isticao se među zelenim brežuljcima koji su se uspinjali, padali i opet uspinjali. Podsjetilo me na more.
Planinarski dom s odličnom hranom!
Čitava staza do Filićevog doma dobro je označena i relativno strma uz blatnjave dijelove koje se još nisu osušili od zadnjih zimskih kiša. Filićev dom je prekrasan planinarski dom okružen mnoštvom klupica i mjesta za odmor. Prvi put smo posjetili ovaj dom, što je značilo da dobivamo domaću rakiju na račun kuće, a mjera je prava zagorska. Hrana je bila izvrsna, a mogli smo birati između 4 ponude dana. Dvije kobasice, kiselo zelje i krumpir te senf, koji čine Planinarski tanjur, stajali su me svega 5,50 eura. Ovdje smo se zadržali još neko vrijeme i popili kavu prije osvajanja vrha gore.
Prije samog vrha imali smo priliku vidjeti parajedriličare koji su se s takvom lakoćom otisnuli s ruba uzvisine. Izgledalo je prelijepo i tako jednostavno da sam pomislila da to mogu ponoviti nakon jednog gledanja. Vrh Ravne gore prepoznat ćete po metalnoj piramidi koja se nalazi na njemu i na koju se možete popeti. Tek što sam pomislila da mogu paraglajdati, shvatila sam da nemam hrabrosti popeti se do vrha metalne konstrukcije koja mi nikako nije ulijevala povjerenje. Ovoga puta došla sam do pola, sljedeći put će pasti i druga polovica jer na Ravnu goru se sigurno vraćam.
Do idućeg vikenda...
Povratak na početnu točku uslijedio je nakon što smo se još malo zadržali na vrhu i promatrali dvorac i brežuljkasto more. Ovo je moj najdraži dio planinarenja. Ne zbog povratka, već zato što su noge toliko umorne da koračaju same, a i znam da ćemo sve završiti još jednom kavom kod Trakošćana. Šalu na stranu, na kraju ovakvog dana uvijek se uhvatim da promatram sunce koje pada preko krošnji i stvara tako spokojan ugođaj. U najnižim dijelovima šume je već mrak i sve stoji kao podsjetnik da samo mi ljudi žurimo. Prije nego što sam dovršila tu misao, već smo bili u Zagrebu na rotoru.
Objavljeno: 25.03.2023. u 17:14