PUTOVANJA

Jedno malo drugačije putovanje u Indiju

Zara Hrvatin vas vodi na duhovno putovanje Indijom

Ako pratite Zaru Hrvatin na Instagramu sigurno vas je očarala svojim fotografijama iz Indije kojima nam je uljepšavala feed početkom ove godine. Ova osebujna brineta s dečkom Lukom Radikovićem uputila se na duhovno putovanje Indijom u kojoj su proveli punih 5 tjedana i s kojeg su se vratili bogatiji za jedno veliko iskustvo. Sa Zarom sam dogovorila ovaj putopis čim se vratila s puta i razmišljala sam hoćemo li pričekati s objavom, s obzirom na aktualna događanja, ili ćemo putopis pustiti van kako bi barem na trenutke zaboravili na trenutno stanje i uplovili u neki drugi svijet koji je ona tako dobro opisala. Iako trenutno ne možemo putovati i ne znamo kada će opet biti prilike za tim, odlučili smo s ovim putopisom virtualno otputovati u jednu Indiju koja se kroz Zarin tekst čini toliko zanimljiva, drugačija i nekako smirujuća.

Indija je jedna od destinacija koja je bila na našoj listi želja. Kako je u današnjici suludo previše planirati jer se sve prebrzo događa, tako mi ne planiramo naša putovanja; južna Indija je u početku došla kao poslovna prilika. Što se tiče samog putovanja, prvih 15 dana nam je bilo organizirano, jedino što smo trebali dogovoriti je datum našeg povratka. Grupu koju smo pratili na putovanju i koju smo snimali (duhovni program pod vodstvom Centra Svijesti) imala je itinerar od 15 dana, no mi smo imali mogućnost odabira povratka pa smo odlučili ostati još dodatnih 3 tjedna kako bi sami istražili Indiju. Zagreb – Doha – Bangalore s istim povratkom. Za Indiju je potrebna ‘touristic visa’ koju od prošle godine možeš zatražiti putem interneta. Uzeli smo vizu na 5 godina što je max. koliko možeš uzeti za taj tip vize. Cijena vize za jedan mjesec je 25$, za godinu dana 40$, a za 5 godina 80$. Cijena avionskih karata je bila nešto jeftinija s obzirom na to da smo putovali kao grupa, a avionske karte su bile otprilike 600€ povratno preko Qatar Airwaysa.


TIPS – (prije putovanja):

*15 – do 30 dana uzimati probiotike kako bi privikavanje na nepoznatu hranu i bakterije bilo lakše
*nastaviti piti probiotik u Indiji, uzeti nešto za sprečavanje dijareje i npr. crni aktivni ugljen
*adapteri za struju: sve je opremljeno europskim utičnicama
*novce nije potrebno promijeniti prije puta


Bangalore – Puttaparthi

Većina aviona u Indiju slijeće u ranojutarnjim satima pa je tako naš prvi susret s Indijom bio i najmagičniji. Indijski izlazak Sunca sa zemljanim bojama prirode stvara savršeno stapanje prirode. Kako mi najviše uživamo u paleti boja prirode, ovo je za nas bio mali raj.

Bangalore je od Puttaparthija udaljen 151km, no unatoč maloj udaljenosti, vožnja autom traje 2 i pol sata. Mali tip za putovanje autom: na kraće destinacije (do 400km) najbolje je uzet taksi s vozačem (bez vozača nemojte ni pokušati). Čim auto krene, jasno ti je da njihova kultura vožnje nema veze s našom. Truba je glavni dio vožnje. Na prvu, vožnja izgleda hektično i ludo, no iz nekog razloga kod njih to funkcionira. Njima truba koristi kao upozorenje za preticanje, za usporavanje, za skretanje, ustvari za sve. Ne izgleda da to koriste kako bi iskazali svoju frustraciju, dapače, unatoč ludnici na cesti, uopće nema frustracije.

U Puttaparthiju je život centriran oko Sai Babe – avatara koji je hodao Svijetom do 2011. godine kada je napustio svoje tijelo. U njihovoj kulturi postoje različiti spisi koji objašnjavaju kako će prepoznati avatara. Do 10. godine ga je trebala ugristi kobra i škorpion te je do te godine trebao početi raditi čuda i objaviti sebe kao avatara. Od malena je bio poznat po manifestiranju različitog voća na istom stablu, Stablo želja koje je i danas jedna od glavnih atrakcija gdje možeš ostaviti svoje želje na tom stablu. Bili smo smješteni u njegovom ashramu (indijski ‘samostan’) koji prati svakodnevne rituale. Dan počinje u 5 sati s izlaskom Sunca i pjevanjem OM-a. Zatim se čitaju Vede preko zvučnika pa oni lakog sna su tada prisiljeni probuditi se. 3 su obroka u ashramu u određeno vrijeme, a cijena varira od 5-10kn za cijeli obrok, a za one hrabre u južnjačkoj kantini cijeli obrok za 20lipa (0.20kn!!). Ashram je centar tog grada i sve, sve, sve se odvija vezano uz Sai Babu i njegova učenja. Za Europljane (van ashrama) najbolje mjesto je ‘German bakery’, kafić/restoran s odličnim palačinkama od banane i čokolade i klasičnim pićem ledeni ginger – lemon – honey tea, svježim sokovima i više europske hrane. Cijene su više od klasičnih indijskih cijena, ali opet za naše standarde poprilično jeftino. Također van ashrama je glavna atrakcija shopping na doslovno svakom koraku.

Puttaparthi je jedan od najjeftinijih gradova na jugu Indije. Također Sai Babina fundacija svoj shopping centar unutar ashrama oprema s još jeftinijim artiklima. Npr. XXL Himalaya pasta 8kn, 100% vuneni šalovi dužine preko dva metra koštaju 20 kuna pa smo prvih par dana napunili torbu koju smo uzeli praznu za stvari koje ćemo kupiti. Jedna od zanimljivijih stvari je bolnica u Puttaparthiju. Jedna od najboljih bolnica na SVIJETU u kojoj najprestižniji doktori i kirurzi s cijelog svijeta uzimaju godišnji kako bi tamo VOLONTIRALI. Bolnica je potpuno besplatna za sve, a posebno je zanimljivo njezino građenje. Naime, Sai Baba je na svoj rođendan objavio da će se do njegovog sljedećeg rođendana izgraditi najprestižnija bolnica na Svijetu. Sedam mjeseci prije njegovog sljedećeg rođendana ništa nije bilo spremno. Sai Baba je s arhitektima gledao zemljište na kojem se trebala graditi bolnica, a arhitekti su rekli da im je potrebno sedam mjeseci samo za ravnanje brdovitog terena. Na to je prema tvrdnjama ljudi koji su boravili s njim, Sai Baba zamahnuo rukom i sve se poravnalo. Bolnica je ogromna, i sam pothvat gradnje u svega sedam mjeseci zvuči nemoguće. Iako su se dan prije otvaranja još vršili radovi; na dan otvaranja bolnice obavljeno je čak pet operacija otvorenog srca. Svih 10 000 ljudi koji žive u tom gradu sve imaju besplatno od školstva, zdravstva, a oni koji nemaju ništa za jesti mogu se besplatno hraniti u ashramu. Puttaparthi je malo mjesto koje je ustvari idealno za početak putovanja u Indiju. Blaga verzija južne Indije gdje je sve pristupačno i susretljivo.



Puttaparthi – Pyramid Valley International

Kao i ranije, prošli smo 45 kilometara odnosno sat i pol vožnje do doline piramida. Internacionalni centar meditacije i kontemplacije. Diljem Indije, Pyramid Valley International gradi piramide za meditaciju i koncentraciju. U dolini piramida nalazi se jedna velika piramida (26m visine) i jedna manja piramida – sala konferencije. Velika piramida može smjestiti do 5000 ljudi odjednom, a unutar piramide nalazi se ‘kraljeva komora’ koja, prema graditeljima, pojačava protok kozmičke energije koja se tamo može iskusiti. Cijela dolina piramide je građena kako bi posjetitelj čitavo vrijeme proveo tamo okružen prirodom, jezerom i piramidom. Kroz cijelu piramidu provlače se razni ‘mistični’ motivi kao i prostori za kontemplaciju. Začetnik ideje građenja piramida po Indiji je Brahmarshi Patriji. Dolina piramida je osmišljena kao duhovni boravak i prostor za meditaciju tako da smo svi kao grupa dva dana proveli u tišini. Iako dolina piramida ne štuje nikog i nije religiozno mjesto, tišina je koncept većine Indijskih učitelja gdje se pojedinac ‘isključuje’ iz komunikacije s vanjskim svijetom (što uključuje i unutarnju komunikaciju sa samim sobom kroz misli i ideje o vanjskom svijetu koji pojedinac promatra) te se u potpunosti okreće prema sebi iznutra gdje se događa promatranje života umjesto reagiranje na život. Zapad najčešće uvijek reagira na situaciju, gdje je srž učenja s Istoka da sve prolazi (misli, emocije, događaji…) i da je jedina konstanta naša svijest koja nema preferencije, moral, želje, ideje o svijetu ili sebi nego jednostavno je onakva kakva je u tom trenutku. O tome više u nastavku našeg putovanja!

Okruženi prirodom, mističnim građevinama, vrtovima i hramovima moramo priznati da smo se u ta dva dana zasitili meditacije.


Pyramid Valley International – Tiruvannamalai

Nastavili smo putovanje autobusom u trajanju od sedam sati te smo prešli 270 kilometara. Tiruvannamalai se nalazi na jugoistoku Indije te je par sati udaljen od Indijskog oceana. To je mjesto koje je s jedne strane prikaz prave duhovnosti Indije, a s druge strane fanatizma. Duhovnost se najviše bazira oko njihove svete planine Arunachale za koju se smatra da je fizičko utjelovljenje Boga Shive, a to je i mjesto jednog od najpoznatijih Indijskih učitelja Sri Ramana Maharshi. Njegovo učenje dan danas prenosi prosvijetljeni majstor Mooji (YouTube je odlična destinacija za istražiti više o tom učenju). Veljača je poznata kao mjesec u kojem mnogi duhovni učitelji upravo ovdje imaju svoja besplatna predavanja za sve. Na samoj planini, nalazi se mali hram koji gleda na čitavi grad, a na putu do njega kroz ashram i prirodu naići ćete na ljude obučene u narančasto (za njih simbol odricanja od ovozemaljskog), koji tamo žive, a hrane se prošnjom. Osim njih, planina je poznata po majmunima, koji su iskreno zastrašujući, uvijek spremni za napad na torbu ili bilo što što nosimo sa sobom - stoga, čuvajte svoje stvari blizu i na sigurnom. Penjanje se preporučuje od ranoga jutra, a kada se Sunce digne, uvijek se možeš osvježiti svježom limunadom. Naša je grupa tako jednom prodavaču kupila sve limune koje je za taj dan imao i izmamila mu osmijeh na lice jer je taj dan bio rođendan njegovoj kćeri pa joj je mogao kupiti dar. Smatra se, ako propješačiš cijelu planinu u krug da si se oslobodio karme za jedan životni vijek.

Za nas je Tiruvannamalai destinacija gdje smo jeli najbolju hranu u Indiji, mix europske i indijske hrane u Auro Usha restoranu, kojeg bi svakome preporučili. Ovaj užurbani grad, dom je za oko 150,000 ljudi te mnoštvu krava koje se slobodno šeću cestom, ali i spavaju ispred kuće sklupčane kao naši kućni ljubimci. Središte grada obilježava najveći Shivin hram u tom djelu zemlje – Arunachalasvara Temple, hram vatrenog elementa. Mnoštva Indijaca stiže autobusima baš na ovu destinaciju prije zore te čeka svoj ulaz u ovo mjesto. Tamil Nadu država u Indiji je mjesto pet glavnih Shivinih hramova, a jedan je upravo ovaj u Tiruvannamalai. U stara vremena kada nije bilo prijevoznih sredstva, učitelji su svojim učenicima koji bi bolovali od neke bolesti za Sadanu (duhovna praksa) dali da idu pješice od hrama do hrama i tamo da izvode razne rituale.

(ČITAJ S OPREZOM – ovo je samo naše osobno iskustvo, ne znači da je točno)

Tiruvannamalai koji bi trebao biti ‘koljevka’ duhovnosti za nas je ustvari bio prikaz krajnjeg fanatizma. Shivin hram gdje se izvode rituali poput uzimanja kamenja s jedne hrpe i stavljanje na drugu hrpu pa do ashrama Sri Ramane gdje ljudi slijede neke sulude rituale koji nemaju veze s iskonskim učenjem Sri Ramane. U nama se rodilo pitanje: Zašto toliko bezglavo slijedimo nešto što nam je netko rekao bez imalo zdravog razuma i preispitivanja temelja istog? Zašto je ljudima važnije biti ‘prosvijetljen’ od mirnog suživota s drugima oko sebe? I zašto je uvijek prioritet na onome što pojedinac želi za sebe, naspram života kakav god bio u nekom trenutku?

Tiruvannamalai – Auroville

Auroville je smješten par kilometara od Indijskog oceana, te je ideja samog mjesta eksperimentalni grad, što znači - Auroville je grad svih ljudi ovog Planeta i ne pripada nijednoj državi niti čovjeku. Procedura za ući u ovaj grad je nemoguća, a to je tako napravljeno upravo da se reduciraju turisti. Glavna atrakcija Aurovilla je Matrimandir - velika pozlaćena kugla koja izgleda poput svemirskog broda iznutra i koja se koristi kao prostor za koncentraciju. U središtu te kugle je kugla od čistog quartza koji je kreiran od Zeiss proizvođača leća kroz koji cijeli dan prolazi zraka svjetlosti (usmjerena od posebnih uređaja na vrhu te kugle). Da bi se uopće ušlo u Matrimandir potrebno je boraviti tri dana u samom Aurovillu i tad dobijete 30 minuta boravka u toj koncentracijskoj prostoriji. Također kod Matrimandira nalaze se latice za meditaciju. Svaka prostorija je određene boje (boje po čakrama) i svaka koristi kao prostor za koncentraciju na određenu ljudsku kvalitetu (npr. mir, dobrota, ljubav…).

Auroville je u samom početku stvaranja bio pustinja s jednim velikim stablom - Banyan koji je sada centar tog grada. Cijela pustinja je bila pošumljena ručno od ljudi koji su zajedno dijelili istu viziju tog grada i danas cijeli grad broji par milijuna stabala! Većina ljudi dolazi u taj grad živjeti, pa tako igrom slučajnosti u paviljonu gdje smo mi spavali, stanovao je jedan Riječanin koji živi u Aurovillu već godinu dana. Njegov glavni fokus u tom gradu je projekt Svaram gdje zajednica grada kreira i patentira nove glazbene instrumente. Taman taj dan je njegov red bio da vodi ‘turiste’ po Svaramu pa smo imali privatnu turu na našem jeziku! Osim Svarama cijeli grad je bogat takvim mjestima za stvaranje i prostor je za pravo istraživanje.

Iako je grad pun ‘skrivenih’ mjesta, najviše smo vremena proveli na oceanu gdje nam je glavna zanimacija bio body surfing. Indijske javne plaže su jako prljave i pune smeća pa smo vrijeme provodili na privatnoj plaži od Aurovillea. Za žene se preporučuje kupanje u odjeći. Indijci ocean ne koriste u svrhu uživanja već poslovna korist (ribarenje) ili ranojutarnje obavljanje velike nužde.

Još jedna zanimljivost je odnos Indijskog naroda prema bijelcima. U jednom trenutku, kada je cijela grupa boravila na plaži, prišla nam je mala skupina Indijaca koji su se htjeli fotografirati sa cijelom grupom. Njihove poze fotografiranja su bile kao da su osvojili na nagradnoj igri, uspjeh, sreća, sigurnost to su neke od glavnih karakteristika njihovih ponašanja u tom trenutku. Kasnije kroz priču, saznali smo da je kolonizacija ostavila toliko veliki utjecaj da bijelce i dalje doživljavaju superiornijom rasom. U to vrijeme kada je poznavanje bijelca značilo život a ne smrt, prenijelo se čak i na mlade generacije koje smatraju velikim uspjehom imati sliku s bijelcima.

TIPS – (za vrijeme putovanja):

*vodu nikako nemojte piti iz slavine, uvijek kupovati flaširanu vodu. Također izbjegavajte led.
*preporučuje se jesti na ulici samo sa štandova gdje jede puno ljudi.
*kupajte se na privatnim plažama, a žene neka se kupaju u odjeći.
*sa sobom ponijeti dugu i prozračnu odjeću, bez dekoltea i kratkih hlača.
*za žene: uzmite maramu za prekrivanje jer u većinu mjesta ne puštaju bez prekrivenog tijela.
*za kraća putovanja (do 400km) uzmite taksi.



Auroville – Sri Vast centar

Iako je plan bio nakon Aurovilla i odlaska grupe krenuti u Keralu posjetili smo Sri Vast centar koji je nedaleko od samog Aurovilla. Kako smo već prije upoznali učenje Sri Vasta u Švedskoj, ovo je bila idealna prilika za upoznati to isto učenje na ‘domaćem’ terenu. Sri Vast centar je kao prostor za sebe unutar poprilično prljavog grada Kuilapalayam, no centar je poput male uređene prašume. Njihov dnevni program je vrlo ‘određen’ te dan počinje u 4:30 s ‘Tea ceremony’ , ceremonijom čaja, odnosno zahvalom za još jedan novi dan i što imam ovo tijelo kroz koje možemo uživati u životnim darovima. U 5:30 je doručak koji je vrlo lagan, porridge (kaša) i banane. U 6 sati je program Inner Yoga koja stimulira ono što smo prestali raditi u prirodi npr. branje voća, puzanje od predatora, penjanje na stablo i slično. Nakon Inner Yoge kreće slobodno je vrijeme za uživanje u prirodi ashrama. Slijedi spontano okupljanje i metenje prostora gdje u 7:30 kreće jutarnji sastanak. Svako jutro u zajedničkom krugu priča se o zadacima toga dana koji moraju biti obavljeni. Ti zadaci variraju od gradnje novih zgrada do rada u vrtu. U 10 sati je ručak, gdje svi članovi zajednice zajedno ručaju na tzv. putu Anđela. Jednom tjedno se za ručak okupljaju svi radnici i članovi zajednici pa na tom ručku bude preko 100 ljudi. Nakon ručka opet je vrijeme za ‘karma yogu’ – rad u ashramu. Ponekad smo imali učenje Ayurvedske masaže u popodnevnim satima, a večera je u 16h. U večernjim satima bi imali druženje cijele zajednice i Satsang što u prijevodu znači okupljanje u istini. Cijela zajednica i ashram okupljen je oko guru-a Sri Vast. Njegovo učenje je vrlo direktno, dati ćemo vam jedan primjer tog učenja, a ostatak možete istražiti na internetu.

Sri Vast je zamolio troje ljudi da stanu na različite pozicije. Jedna osoba je trebala uzeti cvijet s poda i dati ga osobi iza, a ta osoba je trebala dati cvijet trećoj osobi, a ta treća osoba vratiti na pod. Zatim je rekao neka to sve napravimo bez cvijeta. Jedna osoba se sagne i pretvara se da uzima cvijet, zatim se pretvara da daje taj cvijet drugoj osobi, a druga osoba se pretvara da daje trećoj osobi. Tada je prva osoba trebala ponoviti sve 3 akcije bez cvijeta i na to je Sri Vast objasnio kako su to tzv. asane (poze u yogi). U početku nešto ima svrhu (branje cvijeta i darivanje tog cvijeta), zatim zbog ne cijenjenja trenutka u kojem jesmo prestajemo raditi stvari koje smo radili kada smo živjeli s prirodom i počinjemo vježbati ono što nam je bilo prirodno. I tako ponavljamo beživotno neke poze kako bi postali dio života ne shvaćajući da ono što daje život smo mi u interakciji s prirodom tj. okolinom. Ovo je za nas bilo učenje koje je vrlo praktično, a to bi duhovnost upravo trebala i biti: praktično življenje Boga u svom tijelu. Kako kaže Sri Vast, kad vidimo prosjaka na ulici molimo boga da mu pomogne, ne shvaćajući da smo mi Bog koji ima mogućnost pomoći. Njegovo učenje je vrlo praktično, ponekad ‘teško’ za ego, no za duh vrlo oslobađajuće.

S obzirom na to da se radi o životu sa živom prosvijetljenom osobom, gore navedeni plan vrlo brzo postane jako fleksibilan. Primjerice, jedno jutro na odluku Sri Vasta doručak se jeo na plaži, vrlo često nakon jutarnje ceremonije čajem bi išli na plažu na izlazak Sunca. Ustvari vrlo često su se događala spontana učenja, i najveći blagoslov boravka u tom ashramu je dostupnost gurua. On je tu u aktivnostima koje se odvijaju, nije odvojen od zajednice već je živi primjer toj zajednici. Vjerojatno smo zato ostali 12 dana u ashramu iako je plan bio ostati par dana.

Nažalost u ovom putopisu nećemo pisati o zelenoj i predivnoj Kerali kako smo zbog izvanredne situacije koronavirusa odlučili ranije otići iz Indije.

Auroville – Chennai – Bangalore

Kako smo ipak prije nego što odemo bili željni još malo avanture, odlučili smo do Bangalorea doći vlakom. Famozno putovanje vlakom čekalo bi nas i na putu do Kerale pa smo htjeli i to iskustvo do Bangalorea. Na ovaj način na koji smo mi išli vlakom, ne bismo preporučili nikome no više o tome u nastavku.

Auroville – Chennai bio je put dug 164 kilometara taksijem. To je bila prava Indijska luda vožnja, u tim trenucima najbolje je spavati i ne gledati vožnju! Kako nismo previše planirali čak ni to putovanje vlakom kad smo stigli u Chennai otišli kupiti karte koje smo platili 5 kuna po osobi za put od 350 kilometara. Naravno nepripremljeni dolazimo na nerezervirana sjedala lagano 15 minuta prije polaska vlaka, koji je PREkrcat ljudima. To je putovanje od 8 sati koje smo većinu proveli stojeći u hrpi Indijaca. Bili smo jedini bijelci u hrpi Indijaca. Nakon 5 sati uspjeli smo naći mjesto za sjest i to na milost Indijaca koji su silazili na stanici.

Najnevjerojatnije je što nakon što smo krenuli u krcatom vagonu misliš da nema više mjesta ni za iglu, na sljedećoj stanici ulazi još toliko Indijaca u vagon. Povrh svega svakih 5 minuta prolazi netko tko prodaje hranu, piće i slično. Živa ludnica. Definitivno je to bilo iskustvo za pamćenje, no sljedeći put bi sigurno išli barem na rezervirana sjedala!

U Bangaloreu smo imali 3 dana pa smo rezervirali hotel u centru grada jer je putovanje tim gradom iz nekih dalekih središta nemoguće. Pet kilometara je barem sat vremena vožnje. Bangalore ima 12 milijuna stanovnika. Ovo je totalno drugačija Indija, puno komercijalnija i više ‘zapadnjačka’ naspram ovih malih gradova koje smo posjetili. Posjetili smo botanički park u samom centru grada i nama najdraže iskustvo u gradu: Commercial Street. Tone i tone odjeće, instrumenata, cipela, šlapa, parfema, nema čega nema. U toj ‘ulici’ možete provesti dane, a ne sate. Osim Commercial Streeta najdraže mjesto za boravak bio nam je Chai Point – najukusniji Indijski ‘Masala Chai’.

U rano jutarnjim satima čekao nas je povratak Bangalore – Doha – Zagreb. Što na kraju reći? Indija je pravi Istok kao kontrast Zapadu. Možda za nas nekako najvrjednije: krajnosti stvaraju odvojenost od spontanosti života i tada život postaje previše ograničen da bi pokazao sve svoje čari. Srednji put, gdje ima prostora za sva iskustva koja se dese u našim životima, život postaje jednostavniji, povezaniji, sretniji! Za nas je ovo bilo duhovno putovanje koje nam je ustvari prikazalo kako ništa nije odvojeno od duha i kako je jedina svrha života živjeti bez ideje o vrijednostima, o ispravnosti, o ‘istini’. Istim tim duhom želimo i vama život koji je slobodan od vaših uvjerenja, vaših emocija i vaše istine, jer biti slobodan od sebe znači uistinu biti slobodan.

Foto: Zara Hrvatin, Luka Radiković
Objavljeno: 02.04.2020. u 09:12

VEZANE VIJESTI

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p