PUTOVANJA

Kuba kroz objektiv Dore Juras Pivac

Novinarka Storyja vodi vas u zemlju salse, cigara i ruma...

Iako mi možda nije bila prvi izbor, Kuba je svakako jedno od onih mjesta koje 'treba vidjeti' dok ne bude prekasno. Naime, tamo je vrijeme stalo prije 50 i više godina.

Prosječna doktorska plaća je tek 20 dolara, odnosno CUC-ova, vlada dupla ekonomija, vrlo su izolirani, ne smiju si priuštiti većinu toga, a i ono što smiju uglavnom ne mogu jer nemaju novaca. No, paradoksalno, zemlja je to sretnih ljudi! Kako su mi objasnili, kad imaš toliko sunca, ruma, duhana i dobre glazbe, nemoguće je biti nesretan! Nemaju mnogo, ali kao da i ne žele mnogo. Zdravstveno osiguranje, obrazovanje i krov nad glavnom osigurava država, za nešto malo hrane se već skupi, a i zemlja je toliko plodna jer se neprestano izmjenjuje sunce i kiša. Ribe i jastoga ima na pretek, a o voću da ne govorimo. 

Putovanje je započelo Havanom, suludim gradom od dva milijuna stanovnika, s nenormalnom visokom razinom smoga u zraku, zahvaljujući gomili prastarih automobila. Jasni ostaci nekadašnje raskoši i dekadencije, danas izgledaju prilično otužno, osim 'stare' Havane, odnosno četiri trga povezanih s tek nekoliko uličica gdje je zabranjen promet, a sve su zgrade restaurirane. Tu ćete naići isključivo na turiste i zapravo nema nikakve veze s pravom Kubom, to je naprosto kulisa. Da ne duljim, nakon četiri dana u kaosu Havane uputila sam se u Vinales, selo u pokrajni Pinar del Rio na zapadu otoka. Tamo zapravo raste sav duhan od kojeg se rade najpoznatije kubanske cigare, nema trgovina, nema tople vode, cijela se poljoprivreda još uvijek obavlja uz pomoć životinja. Tamo je zaista vrijeme stalo i ne ide prema naprijed. Unatoč tome, apsolutno je predivno, šarene prizemnice ispred kojih su obavezne drvene fotelje za ljuljane i netaknuta priroda, prizor je koji se ne zaboravlja.

Osam sati vožnje lokalnim autobusom bilo je potrebno da stignem u Cienfuegos, gradić na jugozapadu otoka kojem vole tepati 'biser juga'. Nažalost, taj biser ne sija kako sam ja zamislila i zapravo je bio prilično razočaravajuć, pa sam umjesto predviđene dvije noći, krenula dalje već nakon jedne i to u Trinidad. Maleni čarobni gradić udaljen 70 kilometara južnije. Pod potpunom zaštitom UNESCO-a, izgleda poput kulise nekog dječjeg filma. Sve je šareno i minijaturno, svugdje se pjeva, svira i pije! 

Nakon lude noći u Trinidadu uz neizbježan Mojito u jednoj od brojnih Casa de la Musica, vratila sam se u Havanu jer je od tamo naime polijetao avion za Cayo Largo, otok nešto južnije od Kube ili bolje rečeno 25 kilometara dug i tek tri širok pješčani sprud. To je neka sasvim druga priča, tu ljudi ne žive, stanuju tek hoteli, njihovi zaposlenici i turisti. Srećom, ne puno njih! Iako nisam ljubiteljica resorta nakon deset dana prilično napornog, sparnog, prašnjavog i bučnog kubanskog života, Cayo Largo opravdao je nadimak 'raja na zemlji'. Tamo sam se zadržala četiri dana, pametnome dosta. Jer, iako plaže od ružičastog pijeska i tirkizno plavo more oduzimaju dah, nakon što odete roniti na koraljni greben, posjetite otok Iguana te se konačno naspavate, više zaista nemate što tamo raditi.

Povratak u Havanu s avionom s dvanaest mjesta, tek dva prozora i prtljagom u naručju, nezaboravno je iskustvo. Posljednji dan u Havani, ujedno i zadnji dan mog putovanja bio je prilično idiličan jer sam već točno znala gdje idem i što još sve želim vidjeti - poput Muzeja revolucije koji je neizbježan. 

Ukratko, Kuba je jedno vrlo živopisno iskustvo, zemlja koja se ne može usporediti s nijednom drugom, zemlja u kojoj su svi zaista jednaki, zemlja u kojoj gotovo da nema kriminala, u kojemu je 10 dolara pravo bogatstvo, a repovima jastoga i egzotičnim voćem hrane se i psi, jer ih naprosto ima u izobilju. Zemlja salse, cigara i ruma, zemlja koju svakako trebate upisati na svoju 'to do' listu. 

 

Dora Juras Pivac

photos: privatni album

 

Objavljeno: 04.04.2014. u 13:35
Tagovi: putopis

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p