Mjesta koja morate posjetiti u Firenci

 

Da... nemamo mjesto za kavu, i nemamo neki poseban cilj. Došli smo u Firencu disati.
Svaka kava će biti dobra, mislim si dok hodamo gradom. Ostavljam ovaj grad drugima da stave svoj pečat... Ja ovaj put samo prolazim. U cvjetnim cipelama, iako je jesen.


A opet... sve je tako dobro krenulo, s puno dobre energije i entuzijazma... sa željom da nam se nešto lijepo dogodi. Kad putuješ, nekako ideš po to... po to, lijepo... i pričaš kasnije o tome i sjećaš se... možda i pišeš... Još se i sada živo sjećam vožnje kroz Italiju, zalaska sunca pred Bolonjom, izmaglice na poljima, glazbene pozadine Davea Brubreca te zvuka saksofona Joshue Redmana...

 

Mi sanjamo i vozimo se. Satima već. A maleni spava... Polja izmiču pred nama, pale se svjetla u tuđim domovima, negdje usred tih polja, pomišljam po tisućiti put, kako bi izgledao život da baš tu živimo. Bismo li bili sretni? Bi li moji ravioli bili izvrsni, a vino koje pijemo, vrhunsko? Kako bi me ujutro muž zvao i bi li dijete plakalo na talijanskom? I ako... baš ako živimo negdje u blizini Firence možda, koliko često bismo odlazili u taj grad, bih li ja primijetila da se sjaji na suncu i kamo bismo odlazili na kavu?


I ako već tako sanjarim, i ako me znaju po tome, bi li itko zamjerio ako bi u tim snovima izabrala neka dva-tri mjesta za kavu? Ta dva-tri mjesta bi uključivala sunčan dan... I bijeg od svakodnevice, a jedno čak i bijeg od turista. Iako, turista i tamo ima... Mjesta su to za crveni lak, prekrižene noge i konobare s osmijehom. Mjesta s odličnom kavom, iako na jednom dajem priliku i vinu. U vrijeme ručka i umjesto ručka... U tim snovima, biram mjesto koje gleda na Ponte Vecchio, ima izvrsnu kavu i kolačiće. Biram to mjesto jer autići moga sina proizvode "Fijuuuu...." kad padaju s balkona tog kafića u rijeku Arno. Ljutim se i ne ljutim se. Čini se, nije namjerno...

 

Zapamtit će mnogi ovo mjesto i po balkonu s kojeg možete dobiti najbolju fotografiju tog simbola Firence, kako se namješta negdje iza vas, a i mjesto je to u kojem tražite recept kolačića koje ste dobili uz kavu. I ako… baš ako, ne želite platiti taj užitak oko 4 eura, balkon nema cijenu, odnosno, ugošćava sve koji na vrijeme okrenu glavu…


Naime, mjesto je to do kojeg smo došli sasvim slučajno, i to tako da smo baš tada u tom trenutku, kad smo onuda prolazili, okrenuli glavu ulijevo i zaljubili se u ono što vidimo. Vidjeli smo balkon, stolice i nekakve sjajne bicikle za vožnju gradom. Naravno, bicikli su za svoje goste u hotelu, no, ja znam da ćemo jednom i mi doći u taj hotel pa se, eto, radujem biciklima… Imate papir? Da? Pišite ovo mjesto…


I ne samo da rado biram mjesta s biciklima, kavom i kolačićima, mjesta koja daju najbolje kadrove, nego ja za svoj izlet, biram i mjesto koje je na karti, ali koje je privatno. Biram park. Privatan. "Gospodo, ako želite ući, morate to učiniti kroz hotel..." - rekao je gospodin na sjajnom talijanskom. Zahvaljujemo se i jurimo na prednji ulaz. Ja u mislima vidim kako trči onuda. Moj sin, naravno, gospodin sa sjajnim talijanskim nema, čini se takvih poriva. On tamo samo radi...


Otvaraju se vrata hotela, koji ni sam ne može izbrojati svoje zvjezdice…


… a kad tamo neki dragi ljudi, gotovo da hodaju iznad zemlje, pomažu unijeti kolica, svi se ljubazno smiješe, gledaju u naše vrećice pune kefira i suhog voća koje mlate s obje strane kolica, upućuju nas gdje je park, gospođe se uokolo pitaju odakle te moje cvjetne cipele, skrivam usput kažiprst jer mi se lak oljuštio, i nije primjereno za ovo mjesto, koračamo, mi stupamo, rekla bih, i ulazimo u park... sve prepreke smo prošli... Kava, vino ili salata…sve, baš sve može… šetnja, fotografiranje, promatranje gostiju…sve je dozvoljeno. Uživam već tada sjećajući se tog mjesta …

 

I... znam... znam da sam opet odlutala i uvela vas u neku priču u kojoj možda ima nešto istine. I znam, znam da je moja mašta jedna luda stvar, ali isto tako znam da možda možete pokušati provjeriti postoje li ova mjesta i je li kava uistinu tako dobra, te postoji li privatan park usred Firence u koji ulazite za 5 eura jer, naime, toliko košta kava ... Cijenu ne gledate ni kad sjedate u kultni kafić Gilli na Piazzi della Repubblica. Doživljaj košta. Barem ovaj. Ne puno… ali daje puno… Planiranje usred Firence neka krene baš ovdje. Usred vreve i buke . Treba i to doživjeti. Možda ćete imati sreće i baš u Gilliju ugledati neku holivudsku facu. Možda nećete… ali imat ćete Gilli kao mjesto odakle krenuti i kamo se vratiti…


Znam za još dva mjesta koja čekaju nekoga kao što ste vi i kao što sam ja… dva potpuno različita… Meni su oba mjesta mirisala po dobrom ručku, sjajnoj lokaciji i mjestima na vrhu mojih preporuka mojim fiktivnim prijateljima… RED La Feltrinelli Firenze ili Gucci Café. Piazza della Repubblica ili Piazza Signoria. Hipsterske dioptrijske naočale ili velike sunčane naočale. Šetnja između knjiga ili šetnja po Gucci muzeju. Rasprave o književnosti ili rasprave o modi… ili bez rasprava i bez podjela, samo i ako želite uživati… čekam vas dok trčite po svoju olovku i pišete…

Kasno je već za pisanje i lutanja po Firenci. Bit će još vremena, živim blizu, u svojim snovima, tome divnome gradu… Moje svjetlo usred toskanskog polja, ono u kamenoj kući, koje vidite kad prolazite autocestom, će se sada ugasiti. Ja ću, kao i svake tople jesenske večeri sjesti sa svojim najdražim i ispiti gutljaj toskanskog vina, dok gledamo, u daljini, svjetla, možda baš vašeg auta koji odlazi po svoju talijansku avanturu...

   

Ana Horvačić Debić