PUTOVANJA

'Naučila sam da je ženin najljepši nakit njezino srce'

Putopisni intervju: Mejrema Reuter

 
Mejrema Reuter 
Kada smo slučajno naišli na jedno od predavanja Mejreme Reuter, ono u Booksi, nismo mogli ni zamisliti koje se sve životne priče kriju iza imena i vedrog osmijeha ove fantastične dame. Spomenuto predavanje bilo je na temu njenog boravku i rada u Libiji, no mi smo htjeli doznati mnogo, mnogo više.

Diplomirala je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, za vrijeme studiranja dobila je Rektorovu nagradu, no to je bio samo početak Mejreminog hrabrog putovanja. Posao ju je odveo u Egipat, nakon čega je živjela i u Kuvajtu, Italiji, Bangladešu i Libiji, čineći dobro na svakom koraku. Kreativne terapije za ugroženu djecu, skladanje, režiranje predstava, osnivanje prve baletne škole u Libiji, predavanje drame i glazbe, postavljanje izložbi te organizacija brojnih kulturnih manifestacija samo su kap u moru rada ove kreativne i, kako ona to voli reći za sebe, autentične žene.
 
Mejrema Reuter    
Krene li se čitati Vaša biografija, lako je ostati uplašen i manji od makova zrna pred svime čime ste se bavili. Nakon Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, živjeli ste u Egiptu, Italiji, Kuvajtu, Bangladešu i Libiji, no vaša putovanja nisu bila turistička. Kako je započela vaša priča van granica Hrvatske? Jeste li otputovali po prvi puta planski, na temelju ponuđene prilike ili ste oduvijek htjeli pokušati nešto napraviti negdje 'u bijelom svijetu'?

Nadam se da se nitko nije uplašio, kako vi kažete, male žene koja želi pomoći potrebitima. Kakav bi to život bio i kakvi bi mi to ljudi bili da se plašimo humanog u nama. Humanost nas obilježava. Kad je zaboravimo i zatomimo, kad je uništavamo, uništavamo sami sebe. Neki to nauče odmah od roditelja. A nekima ni neprestano ponavljanje povijesti i sebičnih sukoba koji eskaliraju u uništavanje sviju nas i našeg planeta nije dovoljno da se osvijeste kao ljudi. Velika je razlika među ljudima, a ne među državama. To sam vrlo brzo naučila, još u djetinjstvu. A bijeli svijet mi je to samo i potvrdio. Putovala sam i prije nego me posao odvojio od domovine. Putovanja u prirodu su me najviše obogatila. Moji roditelji su bili vrijedni ljudi, nesebična krasna bića puna ljubavi za sve što živi. Oni su najviše zaslužni za moj humani razvoj jer su me naučili da budem autentična. A mnogi se ljudi, primjećujem, toga plaše. Možda je to taj strah o kome govorite.
 
Moj životni put van granica Hrvatske prošao je odista vrlo brzo jer je bio i više nego intenzivan. Na tom putu susretala sam ljude koji su bili poput mene. Zato je moj rad i bio podržavan, cijenjen , prihvaćen, slavljen, to vam samo može dati trostruku energiju. U svojoj 27. godini sam predavala četiri kolegija na Američkom Univerzitetu u Kairu. U isto vrijeme bila asistent direktora Opere u Kairu gdje sam koordinirala sedam ansambala, hej, sve to u ludom velegradu od 20 milijuna ljudi. A to je bio tek početak.
 
Mejrema Reuter Gebraoun
Oni koji nisu posjetili Egipat, vjerojatno ga doživljavaju turistički razvijenijim i naprednijim od ostatka Afrike. Kakav je dojam Egipat ostavio na vas? Čemu vas je naučio i što vam je ostavilo najveći utisak?

U Kairu sam živjela tri i pol godine. Svaki dan je bio avantura. Egipat sam doživjela najviše kroz Nil. Priroda je moja najdraža učiteljica. Nil mi je predao cijelu priču o Egiptu, od prvih katarakta u Asuanu gdje bih mogla ostati godinama i slušati žubor vode i pjesme nubijskih majki i zaljubljenih momaka. Tamo se voda Nila još uvijek zagrabi rukom i popije. Boje Nila u tim predjelima su upravo onakve kakvima ih opisuju poznati pisci koji su tamo boravili i oduševili se istim prizorima kojima ljudi stoljećima pune dušu ljepotom. Jedriti Nilom u feluci, drvenom velikom brodu s jedim jedrom za mene je bio pravi doživljaj. Gledajući sve te kruzere koji dovode turiste da se poslikaju na brzinu ispred fascinantnih ostataka faraonske arhitekture, bilo mi je drago da se ljudi dolaze uvjeriti i sami koliko je veličanstven taj dio ljudske povijesti. Za mene feluka je bio bijeg od ludila velegrada koje vas može izmožditi do srži čak i ako ste mladi i puni energije. Zato sam često, tijekom radnog tjedna, silazila sa svojom aktovkom do Nila gdje bi me vješti kormilar svojom felukom spasio od stresa i odveo nasred rijeke gdje se još uvijek uvelike čuje vreva tog jedinstvenog grada, ali i osjeti snaga Nila koji ne zaustavlja svoju priču tek tako. Zatvorila bih oči i osluškivala ne ušima nego ostatkom tijela, rijeku, koja me ljuljuška, vjetar koji me usmjerava, prirodne elemente kojima se predajem da ostanem koliko toliko ono što jesam. U feluku bih dolazila sama s ručkom u posudici iz obližnjeg restorana i poznatom bocom vode Baraka. Već su me znali svi kormilari feluka na tom dijelu Nila i čula sam jednog dana da su me nazvali Opera Aida. Valjda zato što sam uvijek k njima dolazila iz pravca Opere koja je na jednom od najljepših lokacija na svijetu, na lijepom otočiću usred Nila. Doživljaja je bilo puno. I svi ti doživljaji zaslužuju mjesto u mojoj knjizi Kratka javljanja gospođe Reuter. Doživljaj do kojeg mi je najviše stalo i koji je uvelike promijenio moj život nije ni poslovne, ni kreativne prirode već osobni, ljubavni. Jedne večeri nakon naaaaaaapornog i duuuuuuugog dana, jedna britanska novinarka me htjela intervjuirati za magazin Cairo Today povodom premijere predstave Mandragora koju sam režirala. Niccolo Machiavelli u Kairu je zvučalo kao senzacija za one koji poznaju kulturne sfere. Rekla sam joj da samo trebam jesti jer sam gladna kao vuk. Zato je intervju dogovorila u restoranu. Kad smo ušle ona se osvrnula okolo i mahnula društvu u kutu i nakratko ih pozdravila, a ja sam stajala usred restorana u velikom crnom šeširu i gledala mog budućeg supruga kako mi se smiješi. Nikad ne znate gdje i kada će vas ljubav zadesiti.
  
Mejrema Reuter Sahara 
Mejrema Reuter Sahara 
Mejrema Reuter Sahara
Što je uslijedilo nakon Egipta?

Čovjek koji mi se smiješio te večeri je bio Carl, vjenčali smo se nakon godinu dana usred pustinje na čarobnom slanom jezeru i sigurno ušli u povijest kao jedini zaljubljeni luđaci koji su platili egipatskom advokatu (koji navodno nikada nije izgubio parnicu) da na jedan dan postane i matičar. To je bio jedini način da se ostvari Carlova i moja želja, a to je da se ispod sunca nebeskog vjenčamo okruženi veličanstvenom prirodom, obitelji i prijateljima. Egipatska administracija je slična hrvatskoj, dakle igre bez granica, ali moj je suprug bio kao i moji roditelji vrijedan i uporan, ali uporan do granica nemogućeg. A možda sam ga i ja malo inspirirala. U Egiptu smo živjeli još neko vrijeme i onda je Carl dobio prekomandu u Rim. Tu je nastala prva dilema. Što napraviti? Čiji put slijediti? Da li ostati u Kairu i nastaviti kreativan rad na projektima koji su se zahuktali i u Operi i na Univerzitetu ili otići zauvijek u priču o nečijoj supruzi. Jedan moj prijatelj mi je jednom rekao: 'Asti sto, kako se s tobom lijepo živi!' Mislim da se Carl vrlo brzo na to privikao. Ja ću uvijek biti radosna kad sam voljena i kad volim pa makar to bilo na Sjevernom polu gdje nema baš puno topline koja mi prija. Rim je pun sunca. I muzike. I povijesti i ljepote, a i najboljeg sladoleda na svijetu. Sve će biti dobro. I tako sam krenula u nova osvajanja, sve ispočetka.
 
Američki Univerzitet u Rimu je ukinuo katedru za teatar, kako su mi to objasnili, naredbom da se humane nauke ne isplate i što sad, idemo dalje. Tražiti humano po gradu Rimu. Američka škola, American Overseas School of Rome, ponudila mi je posao predavača muzike i koordinatora muzičkog programa škole i tamo sam veselo odradila sve što je trebalo da djeca i njihovi roditelji uživaju taj dio školskog života. Usavršavala sam se u glazbi i plesu renesanse, naučila brdo toga, kreirala puno programa i komponirala puno pjesama za djecu među kojima je i jedna od mojih najljepših pjesama Lullaby for Sarajevo.
 
Mejrema i Carl 
Mejrema Reuter 
Pretpostavljam da je mnogima Kuvajt nepoznanica, no ne i vama. Kako se desio Kuvajt? Čime ste se bavili tamo? Koje su dobre, a koje loše strane ove države u jugozapadnoj Aziji?

Kuvajt u Hrvatskoj najbolje poznaju, građevinari, inženjeri, pomorci, ronioci, dakle svi djelatnici koje ova mala, ali bogata zemlja treba da bi bila toliko bogata koliko je. Naime, prirodni resursi krajem tridesetih godina prošlog stoljeća su promijenili iz temelja ovu zemlju i ona se popela na ljestvicu najvećeg proizvođača nafte (uz Saudijsku Arabiju koja još uvijek dominira na prvom mjestu, Libija je zauzela drugo, a Kuvajt se kreće uvijek tu, pri vrhu).
 
I kako to biva u kratkim javljanjima gospođe Reuter, ona se jednog kasnog proljetnog rimskog dana vratila s posla, gdje je uspješno završila tone izvještaja o protekloj i tone programa i planova za sljedeću školsku godinu (ta, većinom beskorisna, administracija u edukaciji koju, na kraju krajeva nitko ni ne čita, nije samo hrvatska pojava, bojim se), i potpisala ugovor za naredne dvije godine i upravo doznala od supruga, netom što je spustila pozamašno teške torbe pune namirnica na pod hodnika lijepog doma u Rimu koji je napokon namjestila po svom guštu i spremila svaku stvarčicu na svoje mjesto, da se za osam tjedana imamo nacrtati u Kuvajtu, baš tamo. I tako. Vidjevši ozarenog Carla koji se radovao svom unapređenju i mogućnosti da napravi što više za dobrobit sviju na ovom svijetu nisam imala ni trenutak da promislim što sve ovo meni treba, sjela sam za računalo da se informiram ima li tamo kakva škola i naišla na jedan od najboljih edukacijskih centara na svijetu. Rad u Kuvajtu me potpuno usmjerio u moj životni projekt Umjetnost u terapiji. Britanske kolege u Kuwait English School, gdje sam predavala dramu, režirala, osnovala lutkarsko kazalište, bila ono što jesam, autentična žena koja radi i stvara, pozvali su me da im se pridružim u nastojanju da pomognu djeci s posebnim potrebama u Kuvajtu. Situacija je bila alarmantna. Na samo zbog Sadama Huseina koji je vječito ugrožavao sigurnost sjeverne granice, već i zbog istraumatizirane populacije koja je prošla kroz invaziju i ekološku katastrofu uzrokovanu konfliktom. Trebalo je osvijestiti stanovnike te zemlje u mnogočemu. Ljudi koji imaju puno novaca često ne razmišljaju gdje vodi ta opsjednutost stvarima. Znali su da su negdje pogriješili, a nisu znali kojim putem naprijed. Upregnula sam svu ljubav i energiju da dokažem da je umjetnost najbolja terapija za djecu s posebnim potrebama i za sve kojima je ispraznost bahatosti počela uništavati obitelji i onemogućila životnu radost. Još jedanput krenula sam od početka. Vidjevši što sam uspjela napraviti u četiri godine rada, moj suprug mi je rekao: 'Ljubavi, nakon ovog ti si zaslužila penziju, ovo još nisam vidio'. Djecu od kojih su svi digli ruke naučila sam hodati i govoriti, pjevati, plesati, glumiti... Naradila sam se kao nikad u životu da bi dokazala svima da je svaki život dragocjen. A to je bio samo mali dio mojih obaveza. Moj glavni posao je bio s učenicima škole koji su pratili britanski curiculum i to je bio izazov. Četiri pune godine nisam stala raditi. Htjela sam da se djeca oslobode tog vječnog terora ispita, da zavole sebe u sebi, da polete svojim samopouzdanjem u najljepše sfere igre, literature, poezije, mašte.... Htjela sam im pokazati da se uvijek može i bolje i više. Da je samo nebo granica. U Kuvajtu sam napisala i režirala predstave za djecu My Music is MozartMother Pearl, moji divni studenti su te predstave igrali na opće oduševljenje sviju koji su se non stop hvalili kako im je West End u Londonu tjedna zabava gdje se leti privatnim jetovima i ta bla bla bla snobovska prenemaganja. Sjetila sam se mojih studenata glume u Kairu, koji su me jednom, nakon što sam im pokazala kako bi možda trebalo odigrati jednu scenu, u čudu gledali i pitali da zašto ja nisam u Hollywoodu, na što sam im odgovorila da me ne vrijeđaju. Ha ha ha. Tako sam ja onda zamišljala svijet. Plastika plastici, a priroda prirodi. Kad sam se vratila u Europu, našla sam da je svo cvijeće postalo plastično. Eto. Mirisi su se izgubili. Ali ja još uvijek znam gdje pravog cvijeća ima. I oni koji me poznaju i uživaju u mojoj umjetnosti i energiji znaju da ne trpim licemjere. Prava umjetnost je umijeće, a ne politika. Imala sam hrabrosti reći i direktorici škole ako odista misli da Mozartova mama u mom komadu ne bi trebala biti djevojčica iz Nigerije da ja u toj školi nemam što raditi. Nije meni bilo lako. Svijet nije baš ružičast u tom pogledu. Rasizam je odvratna stvar. Naučila sam to odmalena. Borila sam se za ono u što vjerujem i istina je, mogla sam i drugačije, prenemagati se i manipulirati. Ali ja to ne želim. Ja sam radnik. I stvaram. Jednom prilikom mi je krasni kuvajtski gospodin, doktor znanosti, autor mnogih knjiga o povijesti i znanosti, nakon što je pogledao moju predstavu Mother Pearl rekao sa suzama u očima: 'Gospođo Reuter, mislim da ni sami niste svjesni što ste napravili za kuvajtsku djecu. Nikad nisam sreo ni jednog stranca koji se toliko posvetio budućnosti zemlje koja nije njegova'. Na mom odlasku iz Kuvajta poklonio mi je maketu tradicionalnog broda. 'Umjesto buketa cvijeća', rekao je. 'Žao mi je da morate ići, vašim radom Kuvajt je napokon dobio ono je dugo vremena tražio, istinu o vrijednosti svojih vlastitih života!' Pogled tog krasnog i mudrog čovjeka značio mi je jednako toliko kao i njegove riječi. On je čovjek od ugleda u svojoj zemlji, ali onog pravog ugleda. Ljudi mu se duboko klanjaju, a nije okrunjena glava nego je glava koja misli i voli i stvara. I istina je, da sam mogla ostati u svim tim zemljama duže nego što je bio mandat mog supruga, moj bi život bio drugačiji, ovako, trebalo je zagrliti cijeli svijet.
 
Mejrema Reuter Waw al Namus 
Uslijedio je i Bangladeš. Iz nekih priča koje sam čitala, imam osjećaj da vam je Bangladeš ostavio najveći trag. Je li me osjećaj prevario? Kako je bilo živjeti tamo i biste li se vratili?

Bangladeš je priča bez kraja. Ona još uvijek traje. Nikada se nisam toliko povezala sa samom sobom koliko u Bangladešu. Iz najbogatije zemlje na svijetu došla sam u najsiromašniju. S onom maketom broda koju mi je Dr. Jakoob poklonio na odlasku u jednoj ruci i našim mačkom Pashom u drugoj, kao da me je netko ubacio u film. Nestvarni. Na aerodromu me dočekao Carl koji je u Bangladeš otišao ranije, a ja sam ostala završiti školsku godinu i popakirati naš skromni dom. Mnogo se žena diplomata okrenulo na peti kad su sišle iz aviona i ukrcale na sljedeći avion natrag. I sama sam prisustvovala takvim momentima gdje sam morala tješiti svog supruga da se ne ljuti na njih. Nismo svi isti. Bilo je komplikacija da vam pamet stane. Odakle da počnem. Opet od početka. Poplave, kolera, dengi, kuga, ubitačni promet, milijuni i milijuni ljudi. Cijela populacija Hrvatske stala bi u jedan mali kvart Dhake, glavnog grada gdje smo živjeli. Smrad truleži koji se riječima ne može opisati. Nitko se od naših prijatelja i obitelji nije ni usudio da nas posjeti tamo osim Carlove mame i njezinog supruga. Moram priznati da su me time totalno uvjerili u avanturistički duh koji posjeduju. Svaka čast! Bangladeš me u mnogočemu obilježio kao osobu. Tu sam naučila tko sam zapravo jer sam se non stop ogledavala u ljudima koji su ne samo slični meni nego su potpuno isti. Humanost koja cvjeta i razvija se nadahnjuje vas toliko da ne možete sagledati granice svoje tolerancije, hrabrosti, volje, ljubavi, došli ste na pravo plodno tlo čovječnosti. U meni se multiplicirala i snaga i mašta i inspiracija. Jedna od najsvjetlijih primjera humanosti je svakako Madre Luisa Falsetti, časna majka iz redova Maestre Pie. Otvorila je vrata svog dvorišta da radim s djecom s ulice. Pune tri godine stvarali smo program za djecu koja nisu imala ništa osim malog konopčića oko struka koji je nekada bio znak da su nekome pripadala. O tome sam napravila i dokumentarni film na tri jezika. Želja mi je da ga jednog dana prikažem i u Hrvatskoj. U knjizi Kratka javljanja gospođe Reuter imat ćete prilike pročitati naše zajedničke doživljaje. Ponosna sam da sam toj djeci dala snagu da izdrže. Ponosna sam da sam toj djeci dala ljubav i još je dajem. Ponosna sam da je moja spiritualna majka još uvijek tamo u Bangladešu i u svojoj osamdeset i šestoj godini svjedoči gdje su se sve moje nade i napori uputili i razgranali. Umjetnost u terapiji je sada projekt koji radim i u Hrvatskoj sa Emilom Heronom Vargovićem. Prošle godine posjetila sam moju Madru Luisu u samostanu Maestre Pie u Riminiju i provela s njom osam dana. Rečeno mi je da se liječi od raka po drugi put i brzo sam pohitala k njoj misleći da ću je njegovati i ljubiti, grliti dok je u krevetu, a ona me s velikim osmijehom dočekala na željezničkoj stanici u Riminiju i počela je naša akcija kao da nikada sve te godine koje su nas razdvajale nisu prošle. Predložila mi je cijeli spektar programa tako da sam se našla s najstarijom populacijom časnih sestara na svijetu koje imaju iskustvo humanog više od bilo koga. Maestre Pie su bile oduševljene našim projektom koji sam pripremila za njih. Glazba za medicinu i slike fraktala kao i animacije fraktala koje sam im prikazala na svom predavanju uključili su već istog dana u svoje spiritualne vježbe. Da li postoji veći kompliment jednom umjetniku!? Dakle, Bangladeš se širi još uvijek. U Centru za rehabilitaciju paraliziranih radila sam s tri grupe korisnika, s paraliziranim ženama, djecom s posebnim potrebama i žrtvama zalijevanja kiseline. Pored projekata za Britanski savjet i rada u Centru za Azijski teatar, režirala sam prvog Ionesca na Bangli, koji je postigao veliki uspjeh na festivalima u regiji, organizirala prvi Festival uličnog teatra s djecom s ulice gdje su oni glumili u svim predstavama, snimila sam svoja tri CD-a i producirala još dva.... Toliko toga je krenulo iz mene u toj kreativnoj terapiji da je faza Bangladeš zapravo prava Mejrema u punom smislu te riječi. Ona neumorna, vesela ali i najozbiljnija kad je riječ o ljudskim pravima. Mejrema kakva bih uvijek željela biti. Humana!
 
Mejrema Reuter Bangladeš 
Posljednja zemlja u kojoj ste živjeli bila je Libija, koju prati i vaša zbirka pripovjedaka 'Libija – priča o ljudima', kao i popratne izložbe umjetničkih fotografija. Kakve su vas to priče tamo dočekale?

Kao što ste i sami rekli, većina toga je napisana u mojoj knjizi priča i fotografija Libija, priča o ljudima. U Libiji me dočekao mediteranski zrak mog omiljenog mora koje je bilo zauzdano u ralje još jednog diktatora i tužne priče o tome kako se lijepa zemlja može izmaltretirati do evo, i sami vidite čega. Do kaosa! Tko može živjeti u kaosu? Ja sam u Libiji nastavila istim snagama. Entuzijazam u kojem sam bila uronjena od strane svih mojih gurua humanosti u Bangladešu eskalirao je u Tripoliju. Odmah u akciju, škole, muzika, drama, baletna škola, sve sam ja to odradila s osmijehom i bez straha u zemlji u kojoj je sve zabranjeno. Sve. Madre Luisa i Valerie Taylor, osnivačica Centra za rehabilitaciju paraliziranih u Bangladešu dale su mi toliko ljubavi da me nikakav diktator nije plašio. Mogao me likvidirati kad god je htio, to je sve što diktatori znaju, likvidirati, ali aj' ti stvori, nešto, brale, ajde, ako znaš. Svi su mu se iz Europe klanjali jer je mahao novcem koji Europa samo sanja. Gledala sam sa sramom te europske političare koji dolaze i smješkaju se, rukuju i grle srdačno s nekim tko ne zna ništa osim manipulirati i uništavati. Tu me je već polako zapuhnuo smrad plastike, tu sam doživjela svoj prvi kulturni šok. Među Europljanima. I to traje do danas. Taj šok. Nevjerica. Nije to lako.
 
Glamur koji se stvorio oko tog čovjeka obilježio je cijelu zemlju. A Libija zaslužuje puno više od bolesnog sebičnjaka. Sve zemlje svijeta zaslužuju više od sebičnosti manipulatora koji ubijaju sve gazele u pustinji i bilo što što se kreće na četiri noge. I ptice i stabla i ljude. Htjela sam u knjizi ispričati priču o pravim ljudima. O nama koji ne želimo uništavati nego stvarati. Komunicirati, dijeliti, pjevati. Knjigu o ljudima koji tamo žive i rade. U Libiji sam osnovala i prvi dječji zbor. Nazvala sam ih Desert Stars. Ta djeca su imala hrabrosti pjevati o onome o čemu su njihovi roditelji morali šutjeli godinama. Molim se za svu djecu Libije, za sve moje učenike koju sam podučila radosti da budu zaštićena od pokolja i ludila koje sada vlada u toj zemlji. Molim sve planinske vrhove i oceane da se smiluju svima, a i onima s kojima sam dijelila priče i doživljaje na svojim putovanjima libijskim prostranstvima koja su mi oduzimala dah.
 
Mejrema Reuter 
Mejrema Reuter 
Mejrema Reuter Gazelle 
Mejrema Reuter 
Na vašim predavanjima o Libiji, mnogi su ovu zemlju doživjeli magičnom. Je li ona zaista takva? Što je ono zbog čega ste se vi zaljubili u Libiju i njene stanovnike?

Počevši s tisuću kilometara netaknute obale pune riba svakojakih za kojima mi na moru Jadranskom možemo samo uzdisati s nostalgijom jer smo ih izlovili. Prekrasno more koje, evo sada mora gledati najgore katastrofe humanosti koje su zadesile podjednako sva tri kontinenta. I Aziju i Afriku i Europu. Antički gradovi s mozaicima kojima nema poredbe, i najljepša, ali najljepša Sahara koju sam ikad vidjela. Prava pravcata katedrala prirode. Pune četiri godine zbog svog projekta o podizanju ekološke svijesti mladih htjela sam upoznati cijelu Libiju. To mi je donekle i uspjelo. Zaista sam se trudila da ustrajem kod dobivanja svih tih dozvola koje sam morala imati za odlaske, dolaske, prolaske, torbe su mi bile uvijek pune tih glupih papira. U pustinji me nitko nije gledao kao papir. Tamo sam prvenstveno bila čovjek. Naučila sam da je ženin najljepši nakit njezino srce. I osmijeh. Moja predavanja o Libiji uz predstavljanje priča i fotografija ljudi odista vole do te mjere da nitko ne želi da prestanem pričati. Uz prezentaciju knjige publika ima priliku slušati i snimke moje terapeutske glazbe koju sviram na klaviru u direktom terapeutskom procesu u Udruzi za autizam - Zagreb gdje radim na projektima kao kreativni terapeut. Moj novi album Pjesme svjetla i zemlje - Prvi Val, oni koji su čuli ne vade iz svojih CD playera, vele da im se vrti non stop. Zar to nije divno? Svugdje gdje smo bili doživjeli smo veliki uspjeh a ljudi koji čitaju knjigu imaju prekrasne riječi hvale. To me raduje. Pisala sam tu knjigu srcem i drago mi je da inspirira ljude da dožive drugačije Saharu, jedan od najljepših predjela ovog našeg lijepog planeta. Za djecu imamo poseban program koji smo nazvali Saharsko blago. Djeca imaju priliku uz priču i sliku uzeti artefakte iz pustinje u ruke i osjetiti energiju tog jedinstvenog mjesta. Kad sam poredala sve te olivine, sjekire iz kamenog doba, komade lave, mjehuriće lave, kristale, pustinjske ruže, fosile, konglomerate... Jedan me dječak u talijanskoj školi Gelsi pitao: 'Teta, šta ste vi rudar?'
 
Mejrema Reuter Apollo 
Mejrema Reuter 
Mejrema Reuter Tuareg 
Mejrema Reuter 
Mejrema Reuter
S obzirom na to da ste bili stranac u ovim zemljama, kako je bilo raditi u njima? Jeste li brzo stjecali povjerenje ljudi, je li bilo nekih zidova koje ste morali rušiti s obzirom na različite mentalitete ili je sve teklo glatko?

U svim tim zemljama bilo mi je puno lakše raditi nego u Hrvatskoj. Moja različitost i moj način rada koji se ne zasniva na plemenskom nepotizmu nego na znanju, iskustvu i vještini, a najviše kreativnosti, brzo je pokazivao rezultate. Moje kolege su me uvijek najavljivale: 'Have no fear, Mejrema is here!' Ja sam brza i efikasna. Ne pušim, ne gubim vrijeme ogovarajući druge ljude da bih zadržala svoj posao nego sam direktna u svojim nastojanjima da pokrenem onaj dio svijeta do kojeg mi je stalo. Radosno pristupam poslu i volim raditi u timu. Moja suradnja s Emilom Heronom Vargovićem u kratko vrijeme se raširila na umjetnost, edukaciju i terapiju po cijeloj Hrvatskoj i nekim zemljama Europe. U svijetu mi je, barem što se tiče te neposrednosti i komunikacije najviše pomogla muzika i moj humor, valjda. To je što se posla tiče, a privatno opet, ponavljam, u Hrvatskoj nije lako.

Jeste li ikada na ovim putovanjima i uz svoj humanitarni rad ipak poželjeli dom, obitelj i prijatelje? Je li vas nekad uhvatila nostalgija?

Dom je gdje je ljubav. Moj dom je tamo gdje mi se netko raduje.
 
Mejrema i Florana 
Mejrema Reuter 
Ostavili ste svoj trag na mnogim ljudima, a pretpostavljam i oni na vama... Je li vam iz neke od posjećenih zemalja bilo teško otići?

Često je bilo suza. Ja sam vrlo osjećajna osoba. Da nisam, sve ovo ne bih radila. Kad smo ostavljali Kairo ja sam ridala u jednoj sobi, a naša draga Meryama, pomoćnica iz Gane koju smo Carl i ja školovali i pomogli joj kao samohranoj majci, sjedila je u drugoj sobi i njihala se u tantričkom afričkom žalovanju. To je trajalo satima. Iscrpljen ovom tugom Carl nas je molio da prestanemo. Bojale smo se ako se zagrlimo da nas više nitko razdvojiti neće moći. Dobro se sjećam tog dana. Bilo mi je jako teško. U Rimu sam najviše plakala kad sam vidjela kako se moji učenici opraštaju jedni od drugih kad i njihovi roditelji dobiju prekomandu. Toliko sam se isplakala gledajući kako ih život baca s jedne strane svijeta na drugu i nitko im ne dozvoljava da imaju to vrijeme gdje se mogu oprostiti iskreno, ljudski, kako to samo djeca znaju. Uf, bilo mi je teško. Odlučila sam da ću se odmah cijepiti protiv toga, ali nije uspjelo. I u Bangladešu je bilo suza. Sjećam se moje Marije iz plemena Goro. To je isto bilo fizičko razdvajanje kao u filmovima. Jedva su me u auto stavili. Plakala sam do Dubaija. A boga mi i u Libiji je bilo puno suza. Neke su od njih opisane i u mojoj knjizi ali ne i moj posljednji nastup sa zborom „Desert stars“. Djeca su pjevala posljednju pjesmu u programu What a wonderful world, a ja klavir od suza nisam vidjela. Svirala sam žmirećki bojeći se da će moje suze dekoncentrirati djecu pa sam sagnula glavu jer nije profesionalno da učiteljica plače. Uvijek su me gledali nasmijanu. Nisam htjela da im ostanem u uspomeni kao plačljivica.

Nakon svega ste se vratili u Hrvatsku. Niste poželjeli negdje na svome putu i ostati?

Dvije su zemlje koje su mi zarezonirale kao potencijalni dom. Isključivo zbog ljepote predjela. Prva je Južnoafrička Republika. A druga je Oman.
 
Mejrema Tripoli 
mejrema reuter 
S obzirom na sve što ste vidjeli, cijenite li život u Hrvatskoj? Kakav je on u usporedbi sa svime što ste vidjeli?

Naravno da cijenim život. Život je najveće blago koje imamo. Moja domovina je moje blago koje čuvam. Zato sam tu. Hrvatska je definitivno jedna od najljepših mjesta za mene jer sam jako sentimentalna. Možda i previše. Volim svoje more, volim mir, rijeke, šume, livade, brda, planine, volim svaki potok i plažicu između dvije sike. Volim ovu prirodu jer sam u njoj odrasla, jer sam u njoj nastala. Sigurna sam da sam se ovdje rodila s razlogom. Volim i svoj jezik. Objavila sam dvije knjige poezije i rado recitiram i svoju i poeziju drugih pjesnika jer vjerujem u ljepotu jezika, u snagu riječi.

Sada kada gledate unazad, biste li sve isto napravili, krenuli istim koracima po svijetu, pomažući ljudima ili biste možda odabrali neki drugi put?

U katalogu moje monodrame Katarina Zrinska – Opomena Človiku, koju sam premijerno odigrala 1991. u Zagrebu u tadašnjem Muzeju Revolucije, bivšoj džamiji, na Trgu žrtava fašizma, napisala sam: 'Nijedan početak nije težak niti uspjeh lak, nastavljam se kretati...' To sam napisala prije dvadeset četiri godine i to još uvijek stoji. Odabrala bih put autentične Mejreme koja je ispunjena željom da stvara i uživa u miru i slobodi koje najviše cijeni.
   
 
Matea Martek
Foto: Mejrema Reuter
Objavljeno: 27.04.2015. u 12:23
Tagovi: intervju, putovanja

VIDEO

VEZANE VIJESTI

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p