PUTOVANJA

Putovanja su ovisnost koju sam stjecala godinama'

Putopisni intervju: Andrea Solar

Libija/Andrea Solar 
Šetnja s lavovima u Zambiji, let helikopterom iznad Viktorijinih slapova, novogodišnje jutro na Machu Picchu, jahanje mazgi u Etiopiji, kava na obali rijeke Omo, kupanje u delti Okawanga… Uz stotine lica koje je uhvatila objektivom svoga fotoaparata, ovi neprocjenjivi djelići sjećanja bogatstvo su nevjerojatno inspirativne i nezaustavljive Andree Solar.

Putovanjima se davno zarazila i svoju bolest nastavila pomno njegovati. Obišla je preko šezdeset zemalja, održala brojne izložbe i predavanja, sakupila bezbroj anegdota, a neke od njih odlučila je i podijeliti s nama. Teško je zadržati se na svega nekoliko pitanja kada je riječ o osobi koja želju za dalekim krajevima nosi u svojoj svakoj pori, a isto toliko ima i priča za ispričati.
 
Ipak, obuzdali smo se i upili svaku riječ, a njenim budućim putešestvijama već se opasno veselimo...
 
Zambija/Andrea Solar
 
Uz vaše ime veže se opis iskusna putnica, obišli ste 66 zemalja, 6 kontinenata i okinuli na tisuće fotografija… Sjećate li se trenutka u kojem ste se zaljubili u putovanja?
 
Danas sam se već približila brojci od 90 posjećenih zemalja, no točnu evidenciju ne vodim. Za mene putovanja nikada nisu predstavljala stavljanje kvačice uz pojedinu zemlju i tako sam se na neka meni posebno zanimljiva i draga odredišta vraćala, primjerice u Etiopiju, Iran, Ekvador… Na prva putovanja krenula sam još kao djevojčica s roditeljima, neko vrijeme sam i živjela u inozemstvu te i na taj način obišla dobar dio Europe. Prije bih rekla da su putovanja ovisnost koju sam stjecala godinama. Ako bih ipak izdvojila neko posebno putovanje, možda je vrijedan spomena moj boravak u Meksiku za vrijeme studija, na stručnoj praksi, kada sam se prvi puta sama uputila preko bare. Posjet Meksiku zaokružila sam sa šest tjedana obilaska Sjedinjenih Država te je možda ta višemjesečna avantura bila poticaj za daljnja putovanja. 
 
No svakako pamtim prvo putovanje u sub-saharsku Afriku. Afrika vas ili ostavlja ravnodušnima ili osvaja na prvi pogled. Prije skoro dvadeset godina u Keniji se rodila ljubav koja traje i danas. Afrika ima neku posebnu magiju koja se poput nevidljive paučine širi njezinim prostranstvima. Ako je zavolite, uvijek ćete joj se rado vraćati, kao ja.
 
Botswana Botswana

Etiopija  
Etiopija Etiopija, dolina Omo, pleme Hamer
 
Kako je izgledalo vaše najdraže putovanje, a kako ono najgore?
 
Svako putovanje je novo i drugačije iskustvo. Nisu sve zemlje, sva odredišta jednako zanimljiva ali u svoj raznolikosti koju nam daje naša planeta teško je izdvojiti najdraže putovanje. Puno je toga lijepog i zanimljivog što sam vidjela i kada bi bilo vremena i novaca na mnoga bi se mjesta ponovo vratila. Ipak, Afrika i njezina prostranstva, divlje životinje, kao i ljudi, predstavljaju vječni izvor inspiracije. Osjećaj kada prvi puta vidite lava ili leoparda u divljini zaista se ne da opisati riječima. Od safarija bih možda izdvojila Botswanu – kampiranje u divljini u bušu, kupanje u delti Okawanga, susret s lavovima koji su prošli na manje od dvadesetak metara od našeg kampa… Putovanje koje bih rado ponovila već sutra! Latinsku Ameriku volim zbog temperamenta i kako govorim španjolski, jezične povezanosti. Daleki Istok zrači posebnim šarmom. Indija je pak zemlja nevjerojatnih kontrasta i paradoksa, zemlja koja oduševljava svojom poviješću i bogatom ostavštinom maharadža, a s druge vas strane šokira otvorenost života na ulici i siromaštvo. Iran ću uvijek izdvojiti ne samo zbog neizmjernog vrela povijesti i kulture te nekih od najljepših građevina islamske arhitekture, već i zbog njegovih stanovnika – prijateljskih, veselih i zanimljivih ljudi punih iskrenog gostoprimstva.
 
Loše putovanje? Odgovor je jednostavan – takvog nema. Sigurno ima odredišta koja su manje privlačna, poneka situacija za koju bi željeli da se ne ponovi, ali kada često putujete sve je to dio priče. Tu i tamo lošiji hotel sasvim je uobičajena pojava na egzotičnijim destinacijama. Pod egzotičnim pri tom ne mislim na Maldive ili Sejšele, već zemlje kao što su Etiopija, Pakistan i sl. gdje je turizam još slabo razvijen i infrastruktura nije na razini turistički razvijenih zemalja. No dok je umjereno čisto, imate krevet i mogućnost tuširanja, sve je u najboljem redu. U hotelu ionako provedete samo noć.
 
Na takvim odredištima treba biti spreman i na neplanirane događaje ili promjene itinerera. Primjerice na putovanju po Pakistanu dobar dio puta smo zbog nemirne političke situacije u zemlji imali vojnu pratnju, a zbog velikih odrona zemlje na cesti morali smo promijeniti rutu. Sigurno nam je žao što se nismo uspjeli približiti baznom logoru Nanga Parbata, ali to su situacije protiv kojih se ne možemo boriti i treba ih jednostavno prihvatiti takvima kakve jesu.
 
Pakistan Pakistan Pakistan
 
Kako izgleda jedno vaše tipično putovanje? Planirate li sve detalje unaprijed ili se snalazite na licu mjesta, putujete li sami, preferirate li avanturu ili birate sigurne rute i smještaje…?
 
Za sebe bih rekla da sam umjereni avanturist. Ne volim putovati sama, u društvu je uvijek bolje i zanimljivije, a osim toga zbog zahtjevnog posla često i nemam vremena sama organizirati putovanje, jer mislim da za neuobičajena odredišta treba dobra priprema kako bi na licu mjesta bilo što manje nepotrebnih iznenađenja. Osim toga, dobra priprema i štedi vrijeme pa ako za posjet nekoj zemlji nemate više od desetak dana ili dva tjedna, snalaženje na licu mjesta nije moja opcija. Zbog toga najčešće putujem organizirano, ali preferiram agencije koje su specijalizirane za male grupe, kao što je Perzepolis u Hrvatskoj ili Wild Frontiers iz Velike Britanije, i s kojima nećete nikada imati tridesetak ili četrdesetak suputnika. Takva putovanja štede vrijeme za organizaciju, osiguravaju da vidite maksimalno moguće, ali daju i potrebnu dozu fleksibilnosti. Slično je i kada zatražite da vam slože putovanje po vašoj mjeri za grupu prijatelja. Često se i mi suputnici s pojedinih putovanja dogovaramo gdje bi htjeli sljedeće otputovati pa se nađemo – kada sam drugi puta bila u Etiopiji, suputnici su mi bili s putovanja u Libiju, Uzbekistan, Iran, Libanon i Ekvador.
 
Kina Kashgar, Kina
 
Jeste li se na nekom od putovanja ikada zapitali kako bi bilo ostati? Je li vas ikada neka zemlja toliko očarala da ste poželjeli ostati zauvijek i možete li uopće zamisliti život negdje van Hrvatske?
 
Svako malo pitam se kako bi bilo ostati negdje. No iskreno, nisam nikad o tome jako ozbiljno razmišljala. Koliko god da je negdje lijepo, volim se vratiti kući. Nije da ne bih, da se otvori prilika kojoj ne mogu odoljeti, ozbiljno razmislila o životu van Hrvatske. Dapače, to iskustvo imam još i iz djetinjstva kada sam živjela u Poljskoj, a i kasnije sam kroz nekih šest mjeseci polovicu vremena radila u Slovačkoj gdje sam imala i svoj stan. Bilo je i drugih prilika koje se nisu ostvarile. No, zapravo jako volim život u Zagrebu, subotnje kavice u gradu, susrete s prijateljima.
 
Viktorijini slapoviViktorijini slapovi
 
U tako bogatom putničkom životopisu, imate li neku anegdotu, neko iskustvo, događaj ili osobu koja vam se posebno urezala u pamćenje ili vas promijenila na neki način?
 
Anegdota i doživljaja je bezbroj i mogla bi ih nabrajati beskonačno. U Etiopiji smo u jednom selu pitali ženu koliko ima godina, odgovorila nam je da ne zna, da događaje pamte po nečem posebnom, velikom što se tih dana dogodilo. Dugo smo se nakon toga zafrkavali da ako se tog dana u selu rodilo dijete, bilo je to na dan kada su se u selu zaustavili bijelci. Kava na obali rijeke Omo u lokalnom kafiću bila je jedna od boljih koje smo tamo popili, a sitnicu da su šalice vjerojatno oprali u rijeci te ne isključujemo ni da su na toj vodi skuhali kavu, zanemarili smo. U Keniji su nas u jednom hotelu po noći budili ako bi na pojilište došla životinja koju još nismo vidjeli. Bio je to pravi pidžama party snenih gostiju iz svih krajeva svijeta. U Pakistanu su me u obilasku muzeja dva mladića pitala od kuda sam, a jedan je na moj odgovor „Iz Hrvatske“ kao iz topa ispalio „Ah, dalmatinski pas!“. Sve je postalo jasno kada je otkrio da je veterinar po struci. U Egiptu sam se u jednoj zlatarni kao osamnaestogodišnjakinja cjenkala oko privjeska angha, koptskog križa i na kraju ga dobila po svojoj zadnjoj cijeni uz poljubac u obraz koji sam morala dati zlataru, jer to je bio njegov uvjet.
 
Šetnja s lavovima u Zambiji, let helikopterom iznad Viktorijinih slapova, novogodišnje jutro na Machu Picchu kada tamo osim nas dvadesetak nije bilo nikoga, jahanje mazgi u Etiopiji – sve su to sitna sjećanja koja su mi se urezala u pamćenje.

Fotoaparat je postao vaš vjerni pratioc na putovanjima. Kada ste shvatili da volite fotografirati i kako reagiraju ljudi koje srećete na putovanjima kada ih slikate?
 
Fotografiram od kada putujem, ali ozbiljnije sam se počela baviti fotografijom prije nekih sedam do osam godina kada sam se učlanila u foto-klub. Tada sam počela i izlagati te je iza mene i pet samostalnih izložbi te brojne skupne. Redovito sudjelujem i na međunarodnim fotografskim salonima, a prije nekoliko godina stekla sam i međunarodno fotografsko zvanje. To je predivan hobi koje me ispunjava i zahvaljujući kojem sam i neko vrijeme redovito objavljivala putopisne reportaže u jednom našem magazinu, a i danas na zamolbu rado održim putopisno predavanje.
 
Najdraži motiv su mi upravo ljudi u svoj svojoj različitosti, od fizionomija do načina oblačenja, šminke, ukrašavanja. Fotografiranje ljudi je ponekad vrlo zahtjevno jer nikada ne znate kako će reagirati. Ponegdje, kao u Iranu, nudit će se da ih fotografirate dok će u Maroku u najboljem slučaju okretati od vas glavu, a ponekad i potrčati za vama i tražiti da izbrišete njihovu fotografiju jer se boje da ste im na taj način ukrali dušu. Najbolji savjet, ako niste u prilici ukrasti fotografiju teleobjektivom što je ponekad jedino rješenje, je da ipak ljubazno zamolite za dozvolu. U većini slučajeva ona vam neće biti uskraćena. Ponegdje će vas za uzvrat tražiti i novac. Zanimljivo je da u dolini Omo u Etiopiji postoji i neslužbeni cjenik i točno se znade koliko morate platiti za fotografiju i koliko puta pri tom smijete stisnuti okidač. Ipak, najbolje je ako prije fotografiranja uspijete i uspostaviti kontakt jer to daje mogućnost napraviti i zaista dobru fotografiju koja nešto govori.
  IndijaAmritsar, Indija

Indija 
Kasmir, Indija
 
Zadnja zemlja koju ste posjetili bila je Armenija. Zašto baš ona i kakvi su utisci? Kakav je život u Armeniji?
 
O Armeniji, zapravo Kavkazu kao cjelini sam mnogo toga lijepoga čula od prijateljice i bilo je logično da će i ona doći na red. Osim toga s armenskom kulturom i crkvama susrela sam se i prije toga, u Istočnoj Anatoliji u Turskoj, nekoć dijelu velikog armenskog carstva, u Iranu, na sjeveru, kao i u Isfahanu gdje i danas živi značajna armenska zajednica. Armenija je vrlo zanimljiva zemlja i možete je doživjeti različito. S jedne strane vrlo je blaga, Armenci su druželjubivi i dragi, ujedno su i veliki vjernici te broj crkava i samostana upravo fascinira. Zanimljivo je da je kršćanstvo prihvatila prije Rima, kao prva zemlja u svijetu u kojoj je to postala službena religija. Armenci svoju religiju žive, no nenametljivo, rekla bih. S druge je strane Armenija opterećena svojom prošlošću. U armenskom genocidu koje brojne zemlje još uvijek ne priznaju poginulo je, ovisno o izvoru, između 1,5 i 2 milijuna Armenaca. Nekada moćno carstvo, danas je mala zemlja s kojih 3 milijuna stanovnika, dok većina Armenaca živi u dijaspori diljem svijeta. Ni bliska prošlost nije svijetla – tu je rat s Azerbajdžanom oko Gorskog Karabaha. Sa svoja dva velika susjeda, Turskom i Azerbajdžanom ni danas nema otvorene granice. Armeniju se svakako isplati vidjeti i bez obzira na broj samostana koje ćete posjetiti, jamčim da nije dosadno jer svaki od njih ima ono nešto posebno, što ga čini drugačijim od ostalih. Ako to putovanje možete povezati s posjetom Gruziji, još bolje, jer vidjet ćete i niski i visoki Kavkaz te vidjeti i osjetiti razliku između donekle sličnih, a ipak vrlo različitih zemalja.
 
Armenija Armenija Armenija Armenija Armenija
 
Malo je mjesta koja još niste vidjeli, no je li ostalo neko koje pošto-poto morate posjetiti u budućnosti? Neko koje se nalazi na vašoj ultimativnoj listi destinacija?
 
Mnogo je toga još na listi želja. Ultimativno? Antarktik! Obavezno? Još poneki posjet Africi – Mozambik je na vrhu liste želja i snova. Zanimljivo bi bilo posjetiti i Ganu, Togo i Benin te se pobliže upoznati s običajima tih krajeva, posjetiti vudu festival. Na listi je i poneko odredište u Europi. Još nisam bila u Provansi, ali to je putovanje na koje bih išla vlastitim autom, uz nekolicinu prijatelja. A to je samo vrh sante!
 
Za ovu godinu već je isplaniran Tibet u rano ljeto, Oman se kuha za jesen, a nas nekolicina bivših i budućih suputnika već ozbiljno razgovaramo o Gvatemali početkom iduće godine. Ako se slučajno nešto ne ostvari, ništa zato, sigurna sam da će zamjena biti adekvatna.
 
Maroko Chefchaouen, Maroko

Marrakesh Maroko Marrakesh, Maroko
 
 Planirate li ikad stati s putovanjima?
 
Nadam se da ne.
 
Što biste savjetovali svima koji žele putovati no osjećaju se sputano i nikako da krenu?

Oslobodite putnika u sebi. Krenuti u avanturu putovanja ne znači da morate nužno staviti ruksak na leđa i otputiti se sami u nepoznato, pa što bude. Svatko od nas ima svoj preferirani stil putovanja i ne postoji pri tom dobro i loše, samo različito. Putovanje s agencijom daje potrebnu sigurnost i logistiku ako nešto krene loše, a opet se može vidjeti i upoznati svijet. Pri tom, važan savjet, ostavite predrasude kod kuće, oslobodite se i uživajte u svakom trenutku. Također, ne treba cjepidlačiti – ako ste uplatili hotel pet zvjezdica, svakako imate pravo očekivati i odgovarajuću uslugu, no ako ćete prenoćiti u motelu u Pakistanu u mjestu kojem sutra više nećete ni pamtiti ime, smanjite očekivanja i prilagodite se. Veselite se sitnicama i zanimljivim trenucima. Prihvatite tuđe običaje, upoznajte ljude, popijte s njima kavu, popričajte pa ako treba i rukama i nogama. Putovanja nisu samo dobri hoteli, upravo suprotno, skromniji smještaj a više novaca potrošeno da nešto vidite i doživite svakako ćete još dugo pamtiti.

Također, upoznajte se s osnovnim običajima zemlje u koju putujete i poštujte ih. Primjerice kada ste u Indiji, za hinduiste su noge najprljaviji dio tijela, stoga sjedite li na podu, svakako ih savinite uz sebe jer upiranje njima u drugoga nepristojno je. Na Baliju smo pazili da kipovima Bude ne okrećemo leđa dok se fotografiramo jer je to znak nepoštovanja. Brojne zemlje su konzervativne u oblačenju te kratke hlačice i majice na bretele nisu rado viđene u gradovima, dok je u nekima, kao u Iranu, hidžab obavezan. Iran je dobar primjer gdje nemate druge opcije nego obući se kako se od vas zahtijeva, ali to ne znači da morate zaboraviti na modu, iako drugačiju nego na zagrebačkoj špici. Lijepa tunika koja može biti i vedra i šarena je dobra opcija, a to je i prilika za napraviti malu modnu reviju marama. I inače je i u drugim zemljama dobro sa sobom nositi maramu kojom se po potrebi možete ogrnuti ili pri ulasku u crkvu ili džamiju njome prekriti glavu, bilo da je riječ o poštovanju ako je takav običaj ili biste zbog toga morali propustiti obilazak. U Africi, na safariju vrijede posebna pravila oblačenja. Zaboravite na onu omiljenu crvenu majicu i jarke boje općenito jer one mogu privući neželjenu pažnju divljih životinja, pa i preplašiti ih.

Vaše domaćine razveselit ćete i ako naučite nekoliko osnovnih riječi na njihovom jeziku. Za početak će pozdrav i hvala biti dovoljno. Vjerujte, cijenit će to pa makar vaš izgovor i ne bi ušao u školske udžbenike.
 
Andrea Solar, Amazona Andrea Solar, Amazona
 
Matea Martek
Foto: Andrea Solar
Objavljeno: 27.02.2015. u 12:38
Tagovi: intervju, putovanja

VIDEO

VEZANE VIJESTI

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p