LIFESTYLE

Seksualizacija djece u medijima

Kako su maloljetnici postali oružje u rukama medijske, modne i oglašivačke industrije

Sjećate li se kontroverznog editorijala francuskog Voguea s 10-godišnjom Thylane Blondeau u ulozi fatalne zavodnice? Bura oko spornih fotki koje su na noge podigle brojne roditeljske udruge, psihologe pa čak i vlade zemalja, očekivano se stišala, no problem seksualizacije djece u medijima još uvijek nedefinirano visi u zraku. Brojni kritičari su složni da u ovom slučaju, najveći problem nije u odjeći (svi smo se šminkali i odijevali mamine stvari kada smo bili klinci), nego u odraslim pozama u koje su djeca stavljena. Nakon spornog editorijala, na red je došla kampanja za donje rublje, u kojoj su djeca prikazana poput odraslih žena koje uživaju u čarima satena i kompletićima donjeg rublja. Činjenica je da se otad vrlo malo napravilo po tom pitanju te da je u igri mnogo zataškavanja priče i ovog svojevrsnog fenomena, koji je pokazao koliko moćno i pogubno mogu djelovati brojne isprepletene društvene strukture, poput medija, modne i oglašivačke industrije.


Prisjetimo li se šokantnog editorijala, prisjetit ćemo se nevine djevojčice, svakako izražajnih crta lica i pogleda, no ipak neprimjereno odjevene u vrhunsku pret-a-porter odjeću, po direktivi Toma Forda. Full make up na licu i crveni lak na noktima učinili su ovu djevojčicu svime, samo ne normalnim djetetom. Neko vrijeme šuškalo se kako je upravo ovaj editorijal razlog odlaska Carine Roitfeld iz Vogue Parisa, ali ta teorija ipak je djelomično pala u vodu, uzmemo li u obzir da je slučaju trebalo otprilike osam mjeseci od objavljivanja da pokrene globalno nezadovoljstvo, što nam dokazuje koliko su današnje generacije pasivne u protivljenju velikim životnim nepravdama, kao i seksualizaciji nezaštićene i najranjivije skupine društva u medijima.

Proučavajući seksualizaciju medija, jasno su se istaknula tri pitanja; gdje i kada je ona nastala, kakve posljedice ima po djecu koja zaslužuju normalno odrastanje te kojim mehanizmima se protiv nje boriti?


Početke i, štoviše, uzročnike valja tražiti u medijskoj kulturi, koja se u zadnjih dva desetljeća mijenjala dotad neviđenom brzinom. Hoćete li videorekordere ili Nintendo, do današnjih mnogo naprednijih igračih konzola i sve lakše dostupnosti sadržaja za odrasle, danas imamo pubertetlije na Facebooku bez nadzora roditelja, kao i razne digitalne televizije s vrlo „poučnim" svijetom kriminala, droge i seksa, koji neminovno izvršavaju utjecaj na djecu. Djevojčicama je 90-ih uzor postala Barbie lutka s nerealno savršenim proporcijama, a danas se dive hollywoodskim zvijezdama isfotošopiranim do krajnjih granica, iz čega proizlaze brojne dječje nesigurnosti i težnje nedostižnim idealima.

Suvremenu priču o štovanju iskrivljenih vrijednosti dodatno je potencirala oglašivačka industrija, koja je danas glavna pokretačka snaga većine medija. Osim što vrlo snažno, podsvjesno ili sasvim svjesno, utječe na naše preferencije u gledanju, a potom i na javno mnijenje, u segment destrukcije oglašivača moglo bi se svrstati i sporno izdanje Voguea, koje je pokazalo da zbog povećanja naklade, samim time i vabljenja oglašivača u svoj propagandni prostor, neće prezati ni od čega. Ironično je da je francuski Vogue želeći povećati prodaju i ponuditi "nešto novo", umalo izgubuio najvećeg oglašivača modne industrije, LVMH koncern, čiji je čelni čovjek Bernard Arnault bio zgrožen viđenim materijalom. Upravo je to izdanje navodno poslužilo i kao zadnji čavao u lijesu Carine Roitfeld kojoj je uručen otkaz na mjestu glavne urednice.


Poznato je kako Vogue od reklama zapravo i živi - sjetimo se samo rujanskog izdanja, koje je na svojih 700 ili 800 stranica prava oda oglašivačima zbog kojih časopis i opstaje. U trenutku globalne recesije i njihovog polakog povlačenja sa stranica, potpuno se zaboravilo na etiku profesije i krenulo u beskrupuloznu eksploataciju djece, jer budimo realni, nakon Lady Gage sa šniclima po sebi i Andreja Pejića u ženskim couture kreacijama, malo je toga više moglo iznenaditi ljude i natjerati ih da o tome pričaju danima. Slijedom toga, i ne toliko kreativni umovi naposljetku su se  „dosjetili" najosjetljivije skupine društva, pri čemu je vrijedila ona apsurdna izjava - samo loša vijest je dobra vijest.

Krivnja se ne može u potpunosti svaliti na određene urednike koji podržavaju takav tip materijala, krivca treba potražiti i u ambicioznim roditeljima, koji za takvo što daju pristanak. Psihologinja Martina Eljuga navodi kako se roditelji zapravo preko djece žele obogatiti ili se radi o majkama neispunjenih ambicija, koje svoju djecu doslovno serviraju na pladnju. Mnogi kao posljedicu preranog izlaganja svijetu odraslih vide djecu koja gube pravo na vlastito djetinjstvo, a s tom tvrdnjom složit će se i psihologinje Eljuga i Mirjana Krizmanić.


"Negativne posljedice koje donosi medijska seksualizacija su razne te se odražavaju jednako na fizički i psihički razvoj djeteta. Takav način izlaganja tjera djecu da ranije stupe u svijet odraslih što sa sobom nosi brojne posljedice -prerana trudnoća, abortus, delikvencija, depresija, anksioznost, problemi u prehrani... Seksualizacija djece za posljedicu ima seksualno ponašanje iza kojeg se krije poruka da se od najranije dobi moraju uljepšavati, to jest da uvijek moraju izgledati savršeno, čime posebno djevojčice od najranije dobi teže idealima koji zapravo ne postoje, što dovodi do iskrivljene predožbe o sebi.", navodi Martina Eljuga.

Koliko će te posljedice biti dugoročne, pitanje je koje ponovno ovisi o samim roditeljima, koliko su oni sami spremni zataškati neke svoje nelogične ambicije i usaditi vlastitoj djeci prave vrijednosti, no da i tu situacija nije nešto optimistična dala je naslutiti psihologinja Krizmanić: "U „dobra stara vremena" kad se još mnogo polagalo na dobar kućni odgoj, smatralo se neprimjerenim pred djetetom reći da je posebno lijepo ili na bilo koji način isticati djetetove tjelesne karakteristike, kako se kod djeteta ne bi poticalo taštinu ili gradio sustav vrijednosti u kojem su tjelesne osobine iznad nekih ljudskih vrlina poput, na primjer, dobrote, odanosti ili odgovornosti. U velikim gradovima poput Zagreba, u kojima uvijek ima više kojekakvih nastranih ljudi, čini mi se da su posebno ugrožene male djevojčice, koje majke pošalju same u školu uređene poput naših manekenki ili „misica". Takav način oblačenja, kao i svaki oblik seksualizacije djece, skraćuje im djetinjstvo, jer se djeca bave sadržajima koji su u svakom pogledu neprimjereni njihovoj dobi."

Dodatan problem fotografija poluobnažene i besplatno izložene djece u časopisima objašnjava Martina Eljuga: "Ne zaboravimo na veliki problem kada je riječ o pedofilima, koji putem medija razmijenjuju takve materijale i tako uvjeravaju sebe kako je to nešto sasvim prihvatljivo, čim je tako javno izloženo, iz čega zaključujemo kako pedofili ne moraju više poskrivečki nalaziti materijale seksualiziranog sadržaja, već je dovoljno da otvore neki od modnih časopisa, što je i više nego zabrinjavajuće."


Pitate se koja su rješenja? Činjenica je da pojedinci nisu u mogućnosti djelovati i suprotstaviti se na globalnoj razini, a čini se kako to ni ne žele: "Kad bi čitatelji tiskovina i gledatelji televizije javno iznijeli svoje prigovore, te kad bi se cijelo društvo odlučilo ponovno izgraditi tradicionalni građanski sustav vrijednosti, mediji bi se tome vrlo brzo prilagodili. Ali kao i u svim drugim područjima života, većina ljudi javno samo pasivno šuti, a rogobori za kuhinjskim stolom.", navodi Mirjana Krizmanić i potvrđuje realnu sliku naše svakodnevnice.

Odgovornost za djelovanje de facto je na medijima, no i tu postoji velika doza skepse: "Mediji moraju prihvatiti da su jako utjecajan dio popularne kulture i da su odgovorni za poruke koje šalju, a tiču se seksualizacije djece. Negativne slike i poruke trebaju zamijeniti pozitivnim, potencirati poruke o jednakosti, brižnim odnosima i postaviti neseksualizirane muške/ženske uzore. Marketinške agencije i odjeli bi trebali pripaziti na poruke koje šalju, koristiti manje agresivne seksualne poruke i naći primjereniji način komunikacije sa mladima. No, znamo koliko je sve to teško jer se veliki novac vrti u toj cijeloj priči.", govori Martina Eljuga.


Problem koji su zakuhali mediji i roditelji morao bi se stoga riješavati na državnoj razini, počevši od striktne klasifikacije filmove, video igrica te igračaka, kao i škola i drugih obrazovnih institucija, koje bi pomogle djeci usaditi pozitivne životne vrijednosti te im odmaknuti misli od nedostižnih standarda koje vide u filmskim zvijezdama. Ali, kao prvo i posljednje, ponovno se vraćamo na roditelje, čija je funkcija kontrole i educiranja, čini se, zakazala: "Nažalost, obitelj više nema funkciju koju je imala zbog liberalnog kapitalizma, obitelj se kontinuirano uništava kao najvažnija jedinica u društvu. Seks se uvijek prodavao i prodavat će se, no problem nastaje kada se počinje u prikrivenom izdanju prodavati djeci, to jest njihovim roditeljima.", navodi Martina Eljuga.

U ovoj priči Hrvatska je, srećom, mala zemlja s neusporedivo manjim medijskim tržištem, koje zasad ne počiva u tolikoj mjeri na krivim normama jednog monumentalnog SAD-a i u kojoj se za ovakve skandale nije imalo prilike čuti, što nam je potvrdila i Marina Budanko, direktorica Fashion Team modne agencije: "Svaki modni editorijal koji smo snimili te reklame i revije koje smo odradili, bile su odrađene s ljudima koji su imali maksimalno primjeren pristup djeci. U biti, u tim slučajevima sve je podređeno djeci, i pauze i sam rad. Diskutabilne editorijale mi kao agencija ne želimo raditi, jer nam je cilj da djeca budu djeca i da tako izgledaju njihove fotografije, kao i da u uživaju u snimanjima i revijama."

No, kao i u svijetu, kod nas također postoje roditelji koji bi svoje dijete voljeli vidjeti u nekom drugom svjetlu: "U startu sporni angažman ili angažman koji bi eventualno mogao biti sporan odbijamo, naravno, sve u komunikaciji sa roditeljima, ali moram naglasiti da agencija objektivnije sagledava situaciju, jer roditelj koji put samo vidi dijete na nekoj naslovnici ili reklami, a da nije ni razmišljao je li to dobro za samo dijete."


Što se tiče dječjeg make upa, također se izbjegavaju situacije a la našminkane 10-godišnje Thylane: "Stavlja se malo sjajila na usta koja djeca začas "pojedu ", jer im je fino, malo rumenila i to je to. Uvijek imamo sa sobom u ekipi našu profesionalnu vizažisticu Nenu koja pazi koja se šminka stavlja, dakle mora biti dječja i bez umjetnih dodataka, strogo prirodna."

S obzirom na Fashion Team klince i klinceze, čini se kako u Hrvatskoj zasad nemamo razloga za zabrinutost te da su dječji angažmani i odjeća uvijek prilagođeni njihovim godinama, no u svijetu u kojem su etika profesije i moral potpuno zaboravljeni, nije uopće upitno kako određene strukture neće prezati ni od čega, barem dok je ljudske pasivnosti i nezainteresiranosti za goruće društvene probleme. Ukoliko se moramo prilagoditi takvom obrascu djelovanja, utoliko je makar potrebno da roditelji što ozbiljnije shvate svoju ulogu spram djece i krenu se ponašati edukativno i zaštitnički, jer na kraju krajeva, na tim generacijama svijet nadalje i počiva.

 

Hana Bartolović

Photo: Franjo Matković, Madeformums, BitterBuffalo, Lafrenchattitude


Objavljeno: 17.10.2011. u 12:34

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p