LIVIJA STANIŠIĆ

Tea Đukić - slučajna pustolovka s kuhačom u ruci

Njezin život je fantastičan putopis s primjesama komedije, dobre hrane i prstohvat mudrosti

Ako vegani toliko vole životinje, zašto im pojedu svu hranu? Koliko vegana je potrebno da promijene žarulju? Ni jedan, svi znaju da vegani ne mogu ništa promijeniti! Koje je prvo pravilo kluba vegana? Moraš svima ispričati o Klubu Vegana. Kako ćeš prepoznati da je netko vegan? Ne brini, sam će ti reći.

Ako i dalje čitate, a veganka ste ili vegan, osim što imate smisla za humor, dobre su šanse da ste bar jedan od ovih viceva znali. Ako ovo čitate, a neka od najdražih uspomena iz djetinjstva je prizor janjeta koje se vrti na ražnju u nekom od restorana uz cestu D1, kamo biste uvijek stali s roditeljima dok biste putovali na obiteljsko ljetovanje u Brela, vjerojatno ih već kopipejstate u neki od Whatsapp grupnih razgovora.

Uz puno hihotanja i pokoju preuranjeno ispričanu poantu, sve mi je ove viceve u redu za jutarnji posjet štandu s kavom i toi-toi WC-u nakon, ispričala Tea Đukić, Karlovčanka, veganska kuharica s više od pet godina radnog iskustva u poznatom dubrovačkom vegetarijanskom restoranu autoironičnog imena „Nishta“, autorica radijske emisije „Kuhačom po svijetu“ i diplomantica ugostiteljskog menadžmenta, koju sam netom upoznala na glazbenom festivalu MUN - Mrežnica u nama; jednom od onih ljetnih hipijevskih okupljanja koje pohode oni među nama koji ljeti uspiju ušićariti komadić godišnjeg odmora, požure pokupovati japanke i uključe out-of-office, sretni što na dva, tri tjedna možemo zaboraviti na zvuk budilice i napokon disati daleko od suhih, klimatiziranih ureda. Tea, koju je Istok magično privlačio još od malih nogu, nakon završenog studija na švicarskom Cesar Ritz College putovala je svijetom prstima po karti; sve dok se jedan od njih nije zaustavio na kineskoj pokrajine Shaanxi, točnije njenom glavnom gradu Xi'anu, jednom od najstarijih gradova u kineskoj povijesti čiji su temelji stariji više od tri tisuće godina i u blizini kojeg je 1974. godine otkrivena grobnica prvog kineskog cara Qin Shi Huangdi kojem je vječnu stražu stoljećima uspješno čuvalo 7,000 figura terakota vojnika. S Teom sam popričala o životu u Aziji, ljubavi prema kuhanju koje ju je odvela do sudjelovanja na prvom hrvatskom Masterchefu, veganstvu i razlozima zbog kojih se iz bjelosvjetskih putešestvija odlučila vratiti u zemlju čvaraka na brdovitom Balkanu, kao i o velikoj želji da svoje iskustvo i znanje podijeli s drugima, zbog čega je pokrenula vlastiti konzalting koji restorane bez ideje savjetuje kako da vegetarijancima i veganima ponude nešto više od pukih priloga mesnih menija.

Na pitanje koju bi daleku destinaciju najviše voljela posjetiti, odgovor je oduvijek bila Kina?

Odgovor je bila Kina, a kineska kuhinja glavni razlog zbog kojeg sam odlučila onamo preseliti. U vrijeme kad su tek otvoreni prvi kineski restorani u Zagrebu, dok smo sestra i ja bile još klinke u osnovnoj školi, redovito smo s roditeljima išle onamo jesti i to je iskustvo za mene bilo nezaboravno. Na razvoj mog interesa za hranu jako je utjecao moj tata koji je veliki gurman i koji nas je uvijek poticao da isprobavamo nova jela i okuse. Kad su prvi Kinezi došli u Karlovac, a većinom su to bili trgovci koji su otvarali u to vrijeme iznimno popularne, a danas sveprisutne kineski dućane; tata se sprijateljio sa svima njima i često bi dolazili u goste k nama te bismo zajedno pripremali kineske specijalitete.

Prilika ti se ukazala nakon završetka studija, kad si upisala praksu koju si mogla odraditi bilo gdje u svijetu?

Mogla sam otići u bilo koju zemlju svijeta u kojoj Hyatt Regency ima hotele. Većina mojih kolega s faksa otišla je u Sjedinjene Države, a ja sam se htjela zaputiti nekamo gdje je kultura potpuno drugačija od one u kojoj sam odrastala i na koju sam navikla. Bila sam znatiželjna otkriti kako bih se snašla i kako bih živjela. Grad u koji sam otišla zove se Shian i tada je imao oko 8,5 milijuna stanovnika. Kad sam napokon stigla tamo, ostala sam potpuno preneražena. Prvih mjesec dana bila sam u tolikom kultur šoku da gotovo uopće nisam izlazila iz stana, a ako bih nekamo morala ići nikad nisam išla sama. Kad sam vidjela, primjerice, što Kinezi jedu i kako se ta hrana poslužuje, bila sam zgrožena; izlozi prodavaonica s hranom bili su napunjeni beskonačnim nizovima pačjih glava, pilećih nožica i kokošjih vratova. Iako sam bila navikla na meso i inače nimalo gadljiva; koliko sam puta još kao klinka prisustvovala kolinju i nikad me nije osobito uznemirilo, ovo mi se činilo strašnim. Ni s vege opcijama situacija nije mnogo drukčija; iznimno popularno jelo je tzv. stinky tofu koji itekako opravdava svoj naziv jer smrdi po izmetu. Kad god bih prolazila pored nekog izloga gdje su to nudili, prelazila sam na drugu stranu ceste jer mi je taj smrad bio nepodnošljiv. No, kako to već biva, premotajmo film godinu dana kasnije - uživam pripremajući i jedući stinky tofu i koji mi postaje omiljeno jelo, grickam pileće nožice i glođem kokošje vratove. Vakumirani pačji jezici delikatesa su u Kini i često sam ih kupovala. Fascinantni su njihovi rezanci koje majstori zanata usavršavaju godinama, a sastoje se samo od brašna i vode. Tijesto koje se zamijesi zatim se obrađuje na poseban način, a svjedočiti demonstraciji umijeća njihove izrade pravi je spektakl promatrati; tijesto vitlaju zrakom na točno određen način, počnu ga frkati i zatim ga samo bace o stol nakon čega se ono rastvori na stotine rezanaca, prekrasno.

Umjesto jaja, dodaje im se voda?

I možda nekoliko tajnih sastojaka. Nažalost, hrana u Kini je snažno tretirana kemikalijama. Voće i povrće ubrizgava se onečišćenom vodom, da bi izgledalo oblije, ljepše i primamljivije za kupnju. Zdrava, organska hrana u vrijeme dok sam ja boravila u Kini bilo je potpuno nepoznat pojam; ribe se uzgajaju u ribogojilištima kroz koja teče kanalizacija, a nije bilo neobično otrovati se nakon što pojedeš komad lubenice. Prvih šest mjeseci sam svakodnevno imala proljev i to je doslovno prva riječ kineskog jezika koju sam naučila. Postepeno, nakon što sam se sprijateljila s Kinezima i s njima uglavnom jela street food, navikla sam se i na te proizvode. Shian je poznat po svojem roštilju, ondje živi i mnogo muslimana te sam često odlazila u Muslim Quarter i ondje jela – meso, iznutrice, svašta.

Nakon što si preselila iz malog hrvatskog gradića u kineski megalopolis u kojemu nikog ne poznaješ, jesi li prvo otišla u kineski MUP prijaviti boravište?

Dolazim iz Karlovca, koji ima pedesetak tisuća stanovnika, studirala sam u Švicarskoj, gdje se naš internat nalazio u malom selu na švicarskim Alpama, tako da prije dolaska u Shian nikad nisam bila u gradu većem od Zagreba. Kad sam stigla, ostala sam u potpunom šoku. Nezamislive gužve, rijeke ljudi na ulicama, a svi bleje u mene, jer tada još u Shianu, kao ni u većini Kine, nije bilo mnogo stranaca. Sjećam se da sam jednom prošla tom dugom ulicom u gradu, rano poslijepodne, jer sam se trebala naći s prijateljicom, a do mjesta na kojemu smo se dogovorile susresti trebalo mi je otprilike pola sata hoda; čitavo vrijeme te šetnje tresla sam se od straha. Kad sam dolazila u Kinu, sjećam se da su me poznanici koji su već doživjeli susret s kineskim načinom života upozoravali da će me gotovo svi ljudi na ulici gledati, a ja sam si mislila: „Baš me briga, neka gledaju!“; sve dok doista nisam došla u Kinu i iskusila kakav je osjećaj kako to izgleda kad hodaš ulicom i svi, ali baš svi bleje u tebe, žele ti dotaknuti lice i kosu, snimaju te mobitelom. Tek nakon otprilike pola godine, kad sam ondje našla prijatelje Kineze i stekla osnovno znanje jezika da sam mogla i komunicirati na kineskom sam se opustila dovoljno da mogu raditi najobičnije svakodnevne stvari.

Primjerice, naručiti stinky tofu i kupiti ulaznicu za muzej terakota vojske?

Shian je jedan od najstarijih, a možda i prvi milijunski grad na svijetu; važan kao Rim ili Atena. Upravo je Shian, baš ulica u kojoj sam ondje živjela, mjesto odakle je potekao put svile i ima izuzetno bogatu povijest, a stara je jezgra Shiana opasana zidinama dugim čak trinaest kilometara. Najpoznatiji je, dakako, po terakota vojnicima koje je jedan seljak slučajno pronašao dok je obrađivao svoje polje.

Jesi li tijekom života u Shianu doživjela neko neugodno iskustvo?

U Kini sam postala svjesna činjenice da, ako bi mi se vani nešto dogodilo, ljudi neće pohrliti da priteknu u pomoć. Nekoliko puta sam svjedočila da se muškarac i žena, supružnici, doslovno potuku na ulici, a da se baš nitko od prolaznika ne umiješa i pokuša ih razdvojiti, već svi okreću glavu. Mjesec dana prije nego što sam došla raditi u Hyatt, prijatelj koji je sa mnom studirao u Švicarskoj, rekao mi je za slučaj bračnog para, Amerikanaca; čovjeku je najednom pozlilo i shvatili su da je doživio srčani udar. Moj prijatelj je otišao s njim u bolnicu, a doktor ga nije htio primiti dok mu ne daju novac. To je bilo oko 2000 juana, svega 200 kuna, no u Kini je to velik novac. Pošto nisu sa sobom imali gotovine, dok je moj prijatelj stigao do bankomata i vratio se natrag, čovjek je umro. Jednom prilikom našla sam se u bolnici, a sestra me poslala u ordinaciju u kojoj liječnik puši i po podu baca čikove i prljave maramice. Jedan VIP gost u Hyattu, inače liječnik, prilikom večere na simpoziju koji se održavao u hotelu taj vikend, na zgranute komentare svojih kolega nehigijenskim uvjetima u kineskom zdravstvu samo je odmahnuo rukom i dobacio okupljenima da su kineske bolnice uzor u higijeni naspram meksičkih. Na ulici, kao i u restoranima, uobičajeno je da prolaznici hračkaju i bacaju papire po podu; dok jedeš kikiriki, najnormalnije ti je ljuske baciti na pod; isto je s peradi, kad oglođeš kost, samo je nehajno baciš bilo gdje oko sebe, dok u jednom trenutku, a dotad može proći stvarno dugo vremena; netko od konobara ne dođe i malo zamahne metlom. Odlazak u javni WC je poseban doživljaj. WC je u Kini uvijek čučavac nad kojim se čučne kao i u svakom drugom čučavcu, no kroz odjeljke u toaletu po sredini poda prolazi kanal, tako da izgleda da iz svake kabine izlazi potočić. Jednom smo prilikom svi članovi Hyatt osoblja išli na teambuilding, a organizatori su odlučili da ćemo se pritom uključiti i u akciju pošumljavanja koja se upravo odvijala u tom mjestu. Na teambuildingu je sudjelovalo i nekolicina nas „zapadnjaka“ koji smo se nalazili ondje na praksi. U jednom trenutku autobus se zaustavlja, mi izlazimo, a Kinezi nas počnu dozivati: „Come! Come!“ U prvi tren nije nam bilo jasno kamo nas vode, idemo li saditi to drveće il' što; nakon nekoliko minuta stižemo do nekakvog kamenog zidića od kojeg se počeo širiti grozan smrad. Taman kad sam pomislila da nećemo valjda u ovom smradu saditi drveće, svi Kinezi oko nas čučnu i počnu vršiti nuždu, brbljajući i mašući nam da se pridružimo. Tek kad su se svi olakšali mogli smo krenuti dalje. Znači, umjesto da se zatvore u zagušljivi mali WC da uhvate malo mira i privatnosti te usput prelistaju knjigu ili odigraju partiju pokera na telefonu, Kinezi kolektivno čuče iza zidića i druže se iz nužde. Kod Kineza nema koncepta privatnosti kakav je poznat u zapadnoj kulturi. Primjerice, ako putujete vlakom i kupili ste kartu u vagonu za spavanje, dobit ćete jedan od ležajeva koji su postavljeni „na kat“, ali u tri razine. Ako te zapadne najdonji ležaj, koji se nalazi u razini na kojoj bi inače bila postavljena sjedala, ostali putnici u kupeu sjest će na tvoj ležaj i to im ne možeš zabraniti. Tek navečer, pred odlazak na spavanje, prihvatljivo je očekivati da se ostali maknu. Nije neuobičajeno vidjeti kako odrasli ljudi sjede jedni drugima u krilu je normalno. U njihovim školama, od podneva do dva sata poslijepodne, svi spavaju. Završi nastava, učenici legnu na stolove i klupe, nastavnici poliježu u zbornici na stolicama i stolovima i cijela škola tako spava. U dva se svi bude i nastavljaju raditi.

Pretpostavljam li ispravno da si iskoristila vrijeme dok ostali spavaju da sama odeš na WC?

Jesam (smijeh). Otišla bih na WC, prošetala i ručala.

Fiziološke potrebe su svuda iste, ali popratne ceremonije bitno se razlikuju. Jesi li prilikom putovanja Indijom doživjela nešto slično zgode?

U Indiji je uobičajeno da se nužda obavlja na ulici; u mjestima gdje je otvorena kanalizacija ljudi samo čučnu i obave što trebaju. Dok smo putovali vlakom pored gradova i sela, posebice ujutro, viđali smo u daljini bezbrojne načičkane glave kako čuče pored ceste, iznad kanala; a zatim jedan po jedan ustaju i odlaze. Još jedan kuriozitet je bio mi je uočiti da mala djeca u Kini uopće ne nose pelene jer su skupe. Odjeća za malu djecu proizvodi se s rupom koja se ne pokriva ni čak i po zimi, pa makar temperature bile ledene. Djeca nuždu obavljaju gdje god stignu; jedan dječak mi se tako pomokrio po čizmi dok sam kupovala na kiosku. Svuda ih se može vidjeti; na ulici, u restoranima i školama.

Jesi li izlazila u klubove za vrijeme boravka ondje? Svode li se i tamo izlasci na bauljanje kroz bučne i zadimljene prostore pod alkoholnim parama?

U Indiji nisam išla u klubove jer sam bila na nekoliko hodoćašća, ali me prijatelj koji je vlasnik lanca restorana u Bombayu odveo u jedan od njih na večeru. Taj lokal izgleda kao bar, glazba je glasna jer unutra svira neki bend; u jednom trenutku dolazi dođe osmeročlana obitelj, sve tri generacije zajedno, a zatim djeca, roditelji i baka i djed u paketu, jedu, slušaju glasnu muziku i uživaju u tradicionalnoj proceduri obiteljske večere. U Kini je već drugačije. Kod njih je izlazak odlazak na KTV (Karaoke TV). To su čitave zgrade uređene poput hotela u kojima iznajmiš sobu, imaš na raspolaganju svog konobara koji za vas desetak donese nekoliko mikrofona i zatim počinju karaoke. Prostorija je zamračena, konobar dolazi s vremena na vrijeme donijeti gostima sve što treba; zabave tog tipa nerijetko počinju već u deset sati ujutro i traju po cijele dane. Imaju i dosta diskoteka u kojima pored ulaza stoje zaštitari koji su naoružani automatskim puškama. Nisam, nasreću, nikad vidjela da bi se nešto ružno dogodilo. Popularno piće u klubovima je tamo viski pomiješan sa zelenim čajem, vrlo ukusna i osvježavajuća kombinacija. Ali ja sam najčešće pila uvozno pivo jer je u Kini gotovo sav alkohol fake, kao i gotovo sva ostala roba široke potrošnje.

Kako se lažni alkohol može naći u slobodnoj prodaji u ugostiteljskim objektima i trgovinama?

Jednostavno! Gotovo nitko ne kontrolira porijeklo i kvalitetu proizvoda; boca Jack Daniels viskija na polici u trgovini možda doista izgleda kao boca Jack Daniels viskija, ali možete samo nagađati o sastavu pića koje se unutra nalazi ili o tome tko ga je proizveo. Nerijetko se ljudi nakon konzumacije takvog alkohola otruju, oslijepe, a neki nažalost čak i umru. Trovanje alkoholom u Kini je uobičajena pojava. Ni s vodom nije mnogo drugačije; moraš dobro paziti gdje kupuješ. Fake proizvodi su doslovno svuda; uđeš u taksi, a na malim tepisima koji stoje pod nogama putnika piše „Louis Vuitton“. Na plastičnim čašama u vlaku – Burberry! Činjenica da je sve fake Kinezima je sasvim normalna i ne uzdižu vrijednost originala iznad kopije; kopija se smatra jednako dobrom, a proizvod vrijednim ukoliko ga se isplati kopirati.

Kako se dogodilo da se djevojka koja se nikad nije bavila manekenstvom niti je ikad pokazivala interes da se njime počne baviti našla na modnoj pisti u nekom kineskom gradiću, u zapećku svijeta? Pretpostavit ću da si nosila neku fake dizajnersku haljinu?

Ah, kako se išta dogodi u Kini… slučajan niz uvrnutih događaja koji kulminiraju u nekoj potpuno bizarnoj situaciji. Prijateljica s kojom sam radila u Hyattu pitala me jesam li zainteresirana odraditi jedan modeling posao; nije znala doduše gdje će se gaža održati, niti bilo kakve druge detalje, osim najvažnijeg podatka da će to biti dobro plaćeno – toliko dobro da ćemo u jednom danu zaraditi iznos polovice naše mjesečne plaće u Hyattu. Pristala sam, a dogovor je bio da ćemo se u 7 ujutro naći na željezničkom kolodvoru s našim vodičem koji će nas otpratiti kamo treba. Međutim, nas dvije smo večer prije malo žešće tulumarile i u gluho doba noći se dovezle pred hotel na rikši, a zatim nastavile party kod nas u sobi. U jednom trenutku sam, ni sama ne znam zašto, razbila čašu u kupaonici; zbog čega je sve bilo puno krhotina stakla, a zalile smo i vodom moj krevet. Na kraju smo se probudile u njezinom krevetu jer je moj bio potpuno zaliven vodom, a u 7 ujutro smo trebale već čekati vodiča na kolodvoru, našminkane i u potpeticama, jer takva je bila uputa. Panično otrčimo u kupaonicu i shvatimo da se ne možemo istuširati jer je sve puno stakla; namuljale smo se nekako na brzinu šminkom, obule potpetice i požurile iz hotela. Pošto je praksa bila da uvijek kad bismo nekamo kretale iz hotela malo pričekamo dok bi nam portir pozvao taksi, tako smo i ovaj put došle do concierge i zamolile da nam pozove automobil dok nas je frajer blijedo gledao, pitajući se kamo smo se uputile u večernjoj toaleti u sedam sati ujutro. Po dolasku na kolodvor ugledale smo našeg vodiča koji nas je već čekao, a s njim je bila i jedna žena, Kineskinja, koja je imala zadatak prevoditi. Nakon nekoliko minuta čekanja i zijevanja stigla je i treća cura, Talijanka, koja je dosta dobro pričala kineski jezik jer ga je i ranije studirala u Italiji, a u Kinu je i došla da nastavi studij, a s kojom sam kasnije postala super frendica. Naš vodič nas je brže bolje sve utrpao u vlak i dao nam da prigrizemo doručak koji je kupio na jednom od štandova u blizini. Nakon što smo se vlakom vozile kojih dva, tri sata bez ikakvog pojma gdje smo, počela sam vodiča ispitivati kamo idemo i što ćemo točno raditi, a on bi na sve moje upite odgovaraop šturo i uz smješkanje. Jednom smo na faksu spominjali antropologa Geert Hofstedea, koji je govorio o razlikama u kulturama podijelivši ih na high power distance i low power distance; na zapadu je low power distance gdje su, bar u teoriji, zaposlenici jednaki sa šefom s kojim rade i razmjenjuju informacije i ideje; na Istoku je high power distance gdje šef sve zna, nikome ništa ne govori o svojim namjerama i planovima niti ikome pada na pamet da ih propituje. Kad procijeni da je došlo vrijeme za to, on će ti ih sam priopćiti; upravo tako sam se osjećala dok sam od našeg vodiča pokušavala iskamčiti informaciju kamo idemo. Nakon još sat i pol vožnje stigli smo u neki bezimeni gradić, a naš vodič odveo nas je do nekih ogromnih hangara gdje su nam dali ručak, nakon čega je jedna mlada Kineskinja pred nama izvela tradicionalnu ceremoniju posluživanja čaja. Jedva smo srknuli gutljaj tog čaja kad su nas pozvali da krenemo dalje. Ponovno se ukrcavamo, ovaj put u autobus prepun Kineskinja; vrlo lijepih djevojaka koje su, za razliku od nas tri, zapravo bile modeli. Nakon još četiri sata vožnje stižemo na naše odredište gdje se iskrcavamo i po nas dolazi nekoliko automobila kojima se vozimo dalje. To je bilo u vrijeme kad pametni telefoni nisu bili u širokoj upotrebi kao danas i nije bilo moguće jednostavno buljiti u Google Maps sve do dolaska na odredište. Napokon stižemo do nekakve škole, a nakon što su nas iskrcali ispred nove sportske dvorane, uputili su nas u sporednu prostoriju u kojoj su se nalazile hrpe haljina i uputili nas da izaberemo one koje želimo nositi. Zatim mi je sinulo da je ovo neki tobožnji fashion show, a uskoro nas obavijeste da je čitav event zapravo organizirala jedna informatička tvrtka koja je slavila sklapanje nekog unosnog posla. Za tu su prigodu osmislili čitav program u kojemu se pjevalo i plesalo, voditelj je najavljivao točku po točku programa, a naš fashion show bio je središnji događaj večeri za koji se ispostavilo da su tri cure sa Zapada najavili kao profesionalne europske manekenke. Organizator nam je neposredno prije izlaska na pistu rekao da imamo tri minute vremena za šetnju po pisti - a tri minute na bilo kojoj pisti su cijela vječnost. Brzo sam zgrabila neku crvenu, dugu haljinu otvorenih leđa, navukla je na sebe i izašla na pistu gdje sam imala sam što vidjeti; prepuna dvorana ljudi, krcata do posljednjeg mjesta, a u publici su gotovo svi zaposlenici te tvrtke, mahom muškarci. I eto me kako izlazim izlazim u tvoj dugoj crvenoj večernjoj haljini, nalazim se u nekoj zabiti usred Kine; nit' znam u kojem sam gradu, niti kako se odavde odlazi, a zadatak mi je hodati prvi put u životu gore dolje po pisti, pred svim tim ljudima. Bio je to jedan od onih životnih trenutaka u kojima sam pomislila da ne mogu vjerovati u kakvu sam se situaciju dovela. I odradila sam tu šetnju, što sam mogla.

Bravo, jesu li ti pljeskali?

Pljeskali su, da; morale smo se zatim još spustiti dolje i nazdravljati s direktorom te tvrtke, pa s nekim likom koji je kao njegova desna ruka; za to vrijeme su nas svi uokolo fotografirali i neprestano ponavljali: „Gong Xi! Gong Xi!“, što znači „Čestitam!“. Još smo se neko vrijeme ondje zadržale, a zatim su nas opet potrpali u autobuse i poslali kući, kamo smo nakon cijele noći vožnje stigle ujutro idućeg dana.

Što bi izdvojila kao najljepši dio svog života u Kini?

U kakvu se god se dnevnu aktivnost upustila, pa i one najobičnije poput odlaska u dućan, uvijek bih naučila nešto novo, vidjela nešto zanimljivo i drugačije. Živjela sam ondje dvije godine, a ne bih se usudila utvrditi da sam naučila ni deset posto toga o Kini i Kinezima. Kroz te dvije godine mišljenje o njima bi mi se mijenjalo svakih nekoliko mjeseci. Fascinantan su narod, doista.

Kako to da si nakon posla u Hyatt hotelima počela raditi u školi?

Upravo u vrijeme kad sam trebala dobiti stalno zaposlenje, nakon što sam odradila praksu, počeo se osjećati dolazak krize i Hyatt je zamrznuo zapošljavanje. Moja cimerica, koja je bila iz Finske, trebala se vratiti onamo na studij, a ja sam razmišljala hoću li u Švicarsku ili natrag u Hrvatsku. I tako smo nas dvije sjele vijećati i odvagnuti opcije; u Kini smo obje upoznale dečke, imali smo veliko društvo, posložile smo si živote baš kako treba i nije nam se vraćalo, ni u Švicarsku, ni kući. Ubrzo je pao dogovor da ostajemo, a ja sam se odmah dala u potragu za poslom po drugim hotelima. Međutim, sve plaće koje su nudili bile su vrlo niske plaće, cca 200 eura, a za koju je potrebno raditi dvanaest sati dnevno. Nasreću, ubrzo smo obje uspjele pronaći posao u jednoj privatnoj školi gdje smo predavale engleski i zarađivale pet puta veću plaću nego što bismo imale da smo radile u five star hotelu - i to za posao koji nam nije oduzimao više od četiri sata dnevno. Ubrzo smo našle stan i smjestile se, nakon čega smo u Kini ostale još godinu i pol dana.

Zašto si se odlučila na preseljenje?

Nakon godinu i pol osjetila sam da je vrijeme da idem dalje, a primarni razlog bilo je onečišćenje koje je u Kini upravo nevjerojatnih razmjera. Zrak, hrana, voda; sve je prljavo. Primjera radi, živjela sam na dvadeset i osmom katu zgrade i sušila sam rublje u stanu. Nakon tuširanja bih se obrisala čistim ručnikom i shvatila da mi je otpustio prašinu po čitavom tijelu. Svakodnevno sam morala brisati podove u stanu usprkos mrežama koje sam imala na prozorima i koje su nas trebale zaštititi od bezbrojnih čestica prašine i prljavštine. Moj tadašnji dečko, Indijac, uskoro je dobio premještaj unutar svoje tvrtke i trebao je otići u Singapur, a ja sam odlučila poći s njim. Po dolasku u Singapur, koji ne zovu bez razloga azijskom Švicarskom, potpuno sam se preporodila – napokon smo udisali čist zrak, bez razmišljanja pili vodu iz slavine, oko nas je sve bilo čisto; osjećala sam se kao da sam se nakon divljine vratila u civilizaciju i među ljude. Upravo zbog toga sam prvih nekoliko mjeseci morala obraćati pažnju na svoje ponašanje, jer sam u međuvremenu i ja usvojila kineske navike poput bacanja ljuski kikirikija na pod. Nažalost, u Singapuru na kraju nisam uspjela pronaći posao. isprva sam dobila posao u Marina Bay Sense hotelima, čak sam i potpisala ugovor, no upravo u to vrijeme u Singapuru su se održavali izbori, a kako ondje radi mnogo stranaca, bilo je političkih opcija koje su agitirale da se prvenstveno treba zapošljavati domaće ljude, što je rezultiralo time da mi nisu htjeli ispostaviti radnu dozvolu. Dva puta sam se prijavljivala, pokazivala im da imam ugovor, ali nisu reagirali. Zatim sam pokušala dobiti studentsku vizu, upisala sam redoviti studij kineskog jezika na sveučilištu no i to je bilo uzalud jer mi ni tu vizu nisu odobrili. Nekako sam baš u to vrijeme ispunila prijavu za Masterchef, a nakon povratka kući nisam se više vraćala u Singapur.

Kad je kuhanje postalo ozbiljnije, dovoljno ozbiljno da se prijaviš na prvo TV kulinarsko natjecanje u Hrvatskoj?

Rekla bih da je kuhanje definitivno postalo moj poziv nakon dolaska u Kinu, kamo sam, kako sam već napomenula, prvenstveno i došla zbog hrane. Slučajno se ispostavilo, ako se išta može nazvati slučajnošću, da su i moji novi prijatelji bili ludi za začinima, isprobavanjem novih okusa i potragom za zanimljivim, kreativnim načinima pripreme hrane. Čitave dane znali bismo provesti tumarajući gradom i nailazeći na zanimljive restorančiće ili ulične štandove na kojima se hrana pripremala i prodavala prolaznicima, a mi bismo sve snimali, fotkali i isprobavali. Gotovo svaku večer pripremali smo hranu kod nekog od nas doma; ja bih njih učila internacionalna jela, a oni meni otkrivali tajne recepte i metodiku pripreme kineske kuhinje. Ondje je hrana vrlo jeftina i imali smo privilegiju da smo mogli isprobati svaki recept koji bi nam se svidio. U Singapuru, s obzirom na to da nisam radila i imala sam mnogo slobodnog vremena, kuhala bih više jela i po nekoliko puta dnevno; posebno bogatstvo Singapura je miješanje utjecaja raznih kultura - korejske, japanske, malezijske, indonezijske i indijske kuhinje. Kaže se da čovjek dolaskom u Singapur upoznaje čitavu Aziju. Sve što sam u to vrijeme radila bilo je da sam kuhala i čitala o hrani, neprestano. Nakon što sam negdje na netu vidjela vijest da će se u Hrvatskoj snimati Masterchef, bez oklijevanja sam se prijavila. Zapravo sam već u Aziji htjela napraviti kulinarski show u kojemu bih s njihovim namirnicama pripremala jednostavna jela kakva mi kuhamo u Hrvatskoj. Primjerice, dok sam bila u Aziji, uvijek me posebno zanimalo kakva jela oni svakodnevno kuhaju kod sebe doma.

Skuhaju li lonac kineskog graha s kobasicama?

Vidiš, baš mi grah osobito zanimljiv zbog beskrajnih varijacija načina pripreme u različitim podnebljima. Tadašnji dečko bio je Indijac pa smo kuhali i dosta indijske hrane, bilo mi je zanimljivo kako oni grah kuhaju s klinčićem i cimetom, kardamomom; što su začini koje mi prvenstveno vežemo uz pripremu kolača. Tad sam shvatila da me najviše fasciniraju kulturni studiji. Tema mog diplomskog rada je bila service perception između Azijata i zapadnjaka. Oni drugačije percipiraju posluživanje; recimo, u indijskoj kulturi gost doziva konobara desetak puta, da doneseš na stol sad ovo, sad ono. U našoj kulturi bismo za takvog gosta pomislili: „Ajme koji davež, pa što ne naruči odmah sve - predjelo i glavno jelo, desert?“; dok je u njihovoj kulturi poanta u naručivanju. Fascinantna mi je poveznica hrane i kulture; koliko mnogo možeš naučiti o kulturi nekog naroda iz jednog tanjura; svi jedu, ne? Prijavila sam se na Masterchef jer me zanimalo kako takav show izgleda iznutra; zanimalo me na koji način se snima, kako bih se ja ponašala pred kamerama, kako će izgledati nakon montaže; nakon toga sam neko vrijeme radila emisiju na Trend Radio koja se zvala „Kuhačom po svijetu“; naziv je bio svojevrsni hommage Knjazovoj Koledžici. Svaki tjedan bih predstavljala drugu zemlju kroz neki od karakterističnih recepata, a zatim bih recept povezala s poviješću i kulturom tog naroda.

Nakon Shiana i Singapura vratila si se kući, da bi ubrzo preselila u Dubrovnik?

Nakon sudjelovanja na Masterchefu napokon sam bila potpuno sigurna da se želim baviti kuhanjem, stoga sam se prijavila za posao u kuhinji u hotelu Radison Blue. Međutim, upravo u vrijeme kad sam stigla onamo, dogodilo se i da sam donijela odluku da prestanem jesti meso.

Stvarno znaš odabrati trenutak – prvi dan na novom poslu u kuhinji svečano si odlučila da nećeš jesti, a pretpostavljam ni pripremati meso?

To je, pomalo bio problem, da (smijeh), a meni je bio izazov kako da sad kad sam odlučila sa sigurnošću da se želim baviti kuhanjem pomirim jedno i drugo. Prvih mjesec dana provela sam radeći na odjelu voća i povrća, dok ubrzo nisam pukom igrom slučaja ili sudbine u Dubrovniku upoznala Gilesa i Ružicu i počela raditi u njihovom vegeterijanskom restoranu Nishta. Na njih sam posve slučajno naišla na nekom otvorenom predavanju na kraju kojeg je Ružica okupljene pozvala do njihovog restorana. Nakon dva, tri dana prolazila sam gradom i pomislila da bi bilo zgodno potražiti ih i vidjeti gdje se nalazi taj restoran. I svega nekoliko sekundi kasnije, čim sam se okrenula, spazila sam Nishta s druge strane ceste, nevjerojatno! Nekoliko dana kasnije, slučajno sam srela Ružicu i pitala traže li radnike. Ona je odgovorila da trenutno ne traže, ali mi je dala svoj broj mobitela koji sam spremila i zaboravila na njega sve dok mi sa svih strana, od kolega u hotelu, čak i od nepoznatih ljudi; nisu počele pristizati informacije da Ružica pokušava stupiti u kontakt sa mnom. Nazvala sam je, ona me pozvala na razgovor i nedugo nakon toga počela sam raditi. Tek godinu dana poslije sam saznala da je isti dan kad smo Ružica i ja prvi put razgovarale njihova glavna kuharica dala otkaz i jednostavno išetala iz kuhinje; nakon čega me Ružica dva tjedna tražila i pokušavala stupiti sa mnom u kontakt. Eto, sudbina, slučajnost ili sinkronicitet.

Nakon pet godina rada u vegetarijanskom restoranu ipak je došlo vrijeme za neke nove izazove?

Od samog početka rada u Nishta jako mi se svidio koncept, meni i hrana koju su kuhali. Oni su bili prvi i ostali jedini vegeterijanski restoran u Dubrovniku. Ondje sam se odlično snašla s obzirom na to što su i kako kuhali, sve je bilo baš nekako u mom điru. S godinama se restoran promijenio, promijenio se staff i atmosfera, te je za mene došlo vrijeme da krenem dalje. Voljela bih nastaviti raditi kao private chef; prošlog ljeta imala sam nekoliko ugovorenih poslova, uglavnom na proslavama i yoga retreat radionicama; obožavam kuhati u intimnoj atmosferi, gdje mogu sa svim svojim gostima porazgovarati, predstaviti jela koja kuham i objasniti im način pripreme. To funkcionira tako da gosti rezerviraju dan kad žele da pripremam hranu te mi usput nagovijeste kakav bi koncept prehrane bio, odnosno žele li neku laganu, opušteniju party verziju hrane ili klasičnu večeru u slijedovima. Zatim im dostavim nekoliko verzija menija s različitim opcijama, gdje izaberu jednu ili iz svake uzmemo ponešto i složimo sasvim nov meni. U svakom slučaju, nakon toga odlazim u nabavku. Draga mi je uspomena na jednu rođendansku proslavu za koju sam osmislila ručak od četiri slijeda: grillani avokado punjen začinjenim slanutkom i tahini preljevom, crostine od batata s veganskim sirom, kruškom, timijanom i javorovim sirupom, a za glavno jelo su bila dva currya – jedan tajlandski u kokosovom mlijeku a drugi curry od kikirikija, kurkume i povrća. Za desert je bila raw vegan cake od gorke naranče i kakaa i čokolade. Sviđa mi se sloboda kreiranja menija i jela, te se sve više angažiram u uslugama konzaltinga za restorane kojima kreiram vege opcije.

Misliš li da u Hrvatskoj ima potrebe za takvom vrstom konzaltinga, je li takva usluga nešto od čega bi restorani mogli profitirati?

Svakako, sve je više vegeterijanaca i vegana svuda u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj; ljudi ne žele jesti meso jer se protive uzgoju i ubijanju životinja radi naše prehrane, ali ih brine i zaštita okoliša. Ogromne količine resursa troše se na uzgoj životinja koje se doslovno tovi. Mislim da bi i ljudi koji jedu meso voljeli katkad pojesti vege opciju s menija te smatram da naši restorani tu previše kasne s ponudom. To su ionako namirnice koji oni već koriste svakodnevno u svom radu te ne bi bilo potrebe za značajnim preinakama u smislu nabave ili tehnika pripreme hrane, no među namirnicama se više ne bi nalazili proizvodi životinjskog podrijetla, ili bi se hrana za vegetarijance pripremala odvojeno na drugim tavama, drugim daskama za rezanje.

OK, recimo da sam veganka koja ide s društvom na večeru u neki grill restoran. Što bi nam ti savjetovala?

Drugi restoran (smijeh). Šalim se, preporučila bih vam, primjerice, vege ražnjiće s umakom od kikirikija, marinirane u začinima i poslužene uz salatu od prosa, rajčice i peršina s dresingom od limuna i maslinovog ulja… Evo, to je prvo što mi je palo na pamet, a mogućnosti su bezbrojne.

Što je kod vegetarijanske kuhinje što bi preporučila ljudima koji su skeptični oko toga da hoće li se najesti, ako se samo zadržimo na tom aspektu bez ulaska u moralne razloge?

Otkad jedem vege jedem u duginim bojama; raznolikost namirnica omogućuje kreativnost u pristupu receptu i tehnikama pripreme. Dakako da se vege prehranom osoba može najesti i dugo ostati sita, no to svejedno valja pripaziti na uravnoteženu prehranu. Vegeterijanska kuhinja sama po sebi nije sinonim za zdravu hranu; što sprječava vegeterijance da žive od junk fooda poput pizze margherite ili pomfrita? Tu su i kruh i tjestenina, naravno. Meni nije uopće nedostajalo meso kad sam prešla na vegeterijansku prehranu. Počela sam se osjećati bolje, laganije, življe; nakon obroka više nisam bila toliko troma.

Jedeš li vegetarijanski ili veganski?

Vegetarijanski. Ne jedem jaja, no povremeno koristim mliječne proizvode, makar bih u budućnosti voljela i njih izbaciti iz prehrane, posebice one koji se proizvode za masovnu upotrebu i na nehuman se način odnose prema životinjama.

Tvoj prestanak konzumacije mesa bio je povezan i s tvojom fascinacijom indijskom kulturom?

Indijska kultura oduvijek mi je bila izuzetno zanimljiva i intuitivno bliska. Na faksu sam se najviše družila s Indijcima, dečko mi je bio Indijac; doživljavala sam ih kao izrazito produhovljene ljude. Čak i oni među njima koji nisu toliko duhovni žive mnogo produhovljenije od nas zapadnjaka. Kad sam se vratila kući otkrila sam da kod nas u Karlovcu djeluje Udruga za promicanje indijske kulture i vegeterijanstva, što me iznenadilo, ali i obradovalo da tako nešto postoji u našem gradu. Došla sam do njih, ne znajući tada da je to bio Hare Krishna hram, da vidim što rade i da se upoznamo. Počela sam raditi jogu i čitati Bagavaditu; krenula sam i na satove Bagavagite u hram, a baš u to vrijeme nabavila sam i svog psa Barnija. Nisam mislila da ću jednog dana postati vegetarijanka, sve dok se nisam podrobnije zainteresirala za učenje njihove duhovne tradicije; dok nisam počela učiti o karmi i dušama te spoznala da i životinje imaju dušu. U meni se postepeno razvila želja da više ne jedem meso i jednostavno sam prestala. Nije se dogodilo da sam se teškom mukom odrekla mesa, već sam to jednostavno osjetila kao odluku koju je potrebno donijeti.

Posjetila si Indiju nekoliko puta. Kakvi su tvoji dojmovi?

Kako u hramu često znaju govoriti, Indija je najveći izvoznik riže i lažnih gurua. Ondje doista ima svega i svačega i treba biti oprezan u odluci kome vjerovati. Za razliku od Kine, u kojoj je duhovnost novac i moć koja s njime dolazi; svako sredstvo je opravdano ako te na cilju čekaju novac i moć. Možeš prekršiti obećanje zbog moći i novca, nitko ti to ondje neće zamjeriti. Naprotiv, to se očekuje i smatra razumnim. U Indiji pak i najgori, najprljaviji šibicar na ulici imat će osjećaj za karmu; može biti prevarant ili pljačkaš, no ako samo malo zagrebeš ispod površine otkrit ćeš izrazito duhovnu osobu, dok tu na Zapadu moraš itekako grebati. Prvi put kad sam bila u Indiji pomislila sam koliko je sve prljavo, nečisto, upravo odvratno; ali su oni iznutra mnogo čišći nego mi na zapadu, gdje je često izvana sve ušminkano, ulickano i dotjerano, ali smo iznutra mnogo prljaviji. To što mi jedemo za uredno prostrtim stolom pokrivenim bijelim stolnjakom i srebrnim priborom za jelo nije kultura. Kultura je bilo koji poklon koji dođe u našem smjeru, makar samo bila riječ o zdjelici trešanja, primimo sa srcem i zahvalnošću.

Što misliš, zbog čega je tome tako? Čega su oni svjesniji nego mi?

Boga, karme.

Jesi li kršćanstvo i hinduizam, a pitam te ovo jer znam da dolaziš iz kršćanske tradicije, doživjela kao slična učenja i koliko?

Radan Atswami, moj duhovni učitelj, kaže da pas uvijek prepozna svog vlasnika bez obzira na to u kakvom ruhu ovaj bio; nekad će doći u odijelu, nekad u kratkim hlačama a katkad u trenirci ili običnim dronjcima. Ako ne možeš prepoznati svog vlasnika, govori Atswami, „then you have so much to learn from a dog“. Za mene je vjera ista priča u različitim odijelima - to je uvijek Bog.

Što je za tebe najveća prednost vegetarijanske prehrane?

Osim u duhovnom i karmičkom smislu, dakako i očuvanje okoliša, mislim da je najveća blagodat vegetarijanstva jesti ukusnu i raznoliku hranu bez grižnje savjesti i lošeg osjećaja da je neka životinja morala propatiti da bi ti uživao u odresku. Karmički i duhovno, svaka naša akcija uzrokuje reakciju; ako je neka životinja ubijena radi našeg obroka, ta će nam se energija na neki način vratiti. Možda ne u ovom životu, ali u idućem sigurno.

Foto: privatni album
Objavljeno: 31.10.2018. u 13:19

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p