MATEA MARTEK

Umjetnik uz kojeg tetoviranje postaje spiritualno iskustvo

Upoznajte slikara i tattoo artista Miroslava Dukića - MikroKosmosa
Miroslav Dukic MikroKosmos
S
ve je počelo kao priča o "liku koji stalno putuje na Nepal i trenutno par dana tetovira u Art Parku". Netko je rekao nekome, taj netko nama, oči se zacaklile i priča zakotrljala. Sam svemir zna da mojoj malenkosti srce preskoči jedan udarac na spomen putovanja, dva na spomen ljudi koji ih doista žive, u svoj njihovoj surovosti, nepredvidljivosti i slobodi, i koji su okove kojekakvih društvenih dogmi i moranja odlučenih od strane pitaj boga koga odbacili, nasmijavši im se u facu blaženim osmijehom koji udomljava sve istine svijeta. Nakostriješe mi se nekako svi ti atomi u tijelu, dah se spusti u pete, misli se postroje u četu pitanja.

No, ono što smo tog nonšalantno dogovorenog dana dobili u Art Parku, kada je srpanjska zagrebačka sparina isisala život iz nekolicine duša koje su čuvale svoje komadiće hladovine podno Strossa kao mačke svoju mladunčad, nezamislivo je više od odgovora na pitanje "kako putovati većinu godine" ili "zašto baš Nepal". Toliko je više da smo na krilima razgovora koji se protegnuo na dobrih sat i pol vibrirali narednih dana, dok su se fragmenti tog iskustva zauvijek upisali negdje pod kožu. Sapleli se u neke nove neuronske mreže. Malo nam pobrkali percepcije. Tog smo vrućeg dana zahvaljujući Miroslavu Kosmosu Dukiću - MikroKosmosu, zagrebali u spiritualnost koju nismo imali pribilježenu u notes s pitanjima. A upoznali smo i jednog od pionira beogradske, pa i balkanske graffiti scene, slikara i jedinstvenog tattoo artista.

Miroslav Dukic MikroKosmos
Miroslav Dukic MikroKosmos
miroslav dukic mikrokosmos
MikroKosmosa smo zatekli usred posla, na brdašcu u hladovini Art Parka. Ostavljajući trag tinte ispod kože pričljivog momka na stolu podno krošnji zagrebačkog drveća koje su stvarale tihu hladovinu, ćaskao je o astrologiji, podznacima i planetima, zašavši u problematiku neusporedivo dublje od članka u dnevnim novinama, ali i svega što smo o istome sami čuli i pročitali tijekom života. Nehajno i pjevno, kao da intervjue daje za doručak, rečenica lakih poput pokreta mu rukom, iskreno nas je i opušteno uveo u svoj svijet umjetnosti, nepovratno isprepletenu s duhovnošću.

"Rođen sam u Hrvatskoj pa mi je prva relacija uvijek bila Srbija-Hrvatska. Mnogo rodbine imam u Hrvatskoj, među kojima je i ujak, moj veliki duhovni učitelj još od jedanaeste godine. U jednom sam trenutku otišao i u Crnu Goru na tri godine, po Europi sam putovao par godina, a potom sam upoznao Anu. Zajedno smo otvorili neka nova polja svijeta. Bili smo na Nepalu i Indoneziji i ta su nam mjesta postale dvije ozbiljne 'kuće'. Na Nepal smo prvi put otišli spontano, na preporuku prijateljice iz Japana koja je došla baš u trenutku u kojem smo tražili neko svoje mjesto, između ostalog i mjesto na kojem ću slikati jer se spremala moja izložba. A u Indoneziji je Ana dobila stipendiju te je izučavala sviranje na tradicionalnim indonežanskim gamelan instrumentima, pa smo u malom selu proveli godinu dana, naučili indonežanski, ja sam slikao i izučavao batik, i nismo vidjeli bijelce ni turizam jako dugo. Od tada smo bili pet ili šest puta na Nepalu, oduševili smo se njegovim raznim momentima. Boravili smo uglavnom na jednom mjestu, zbog čega smo ga i upoznali dublje. Tako smo i naučili putovati, ne jureći, ne fotografirajući i ne obilazeći sve moguće znamenitosti, već samo doći i ostati koliko možemo. Progledati iz njihovih centara, uvibrirati se u njihovu priču. Nepal nam je u tom smislu bio inicijacija i na taj smo način nastavili putovati. Sad ćemo po prvi puta ići u Indiju. Nismo vidjeli mnogo, ali ono što smo vidjeli, vidjeli smo duboko. Mi smo sve u životu napravili vodeći se za srcem, iz ničega smo uvijek stvarali ono što vjerujemo i ono što zamislimo. Odživiš to i ono se materijalizira. Kad smo stigli na Nepal imali smo osjećaj kao da smo uskočili u čitav jedan svijet koji je upravo to - srce. Odjednom kao da to više nije bio trip ili ideja, nego stvarnost. Potpuno prihvaćanje i život iz srca. Sve ono što smo dotad vjerovali, ali što je u svijetu u kojem živimo konstantno bilo ometano, na Nepalu je bilo stvarno. Ljudi tamo ne gledaju druge površno, od glave do pete, procjenjujući, nego se komunicira srcem. Osjetiš neku stvarnost koja ti nužno ne mora biti jasna, jer je van onoga što možeš percipirati. Sve se dešava, no ne mora ti sve biti jasno. Nadrealne su to stvari, a opet tako normalne. Zahtijevaju da ne razumiješ mozgom već srcem, širiš mogućnosti svog razumijevanja."

miroslav dukic mikrokosmos

miroslav dukic mikrokosmos
miroslav dukic mikrokosmos
Naša šutnja i nekoliko oči koje iščekuju nastavak priče. Ne prekidamo sugovornika čije umjetničko ime obožavamo izgovarati, već srčemo svoju toplu limunadu. Tada, poput onog obaveznog jednog u društvu koji uvijek kasno pali, između samozatajnih redaka našeg sugovornika, povezujemo kockice i dolazimo do spoznaje kako ispred nas zapravo ne sjedi samo vrsni tattoo majstor, slikar i putnik, što fizički, što spiritualni, već i jedan od pionira balkanske graffiti scene. U obranu našeg neznanja stavljamo deficit internetskih redaka o MikroKosmosu, pa i sparinu, ako treba. No, slušajući ga i pretvarajući fragmente o njemu u konkretne komade životopisa, shvatili smo da je taj deficit pomalo i logičan jer najmanje što MikroKosmosa zanima jest što drugi o njemu misle. Naime, više od 15 godina Miroslav Dukić se bavi umjetnošću, a započeo je na ulicama Beograda, netom prije nego što su graffiti eksplodirali kao novi oblik ulične umjetnosti, i prije nego je tadašnji stil njegove ekipe inficirao Balkan. "Kad sam bio jako mali, u Srbiji su se pojavili graffiti i mi smo upali u prvi val graffitera. Bila je to velika ljubav, tolika da nismo užinu kupovali, ali smo skupljali pare za boje. Nije tada bilo ni interneta, ni magazina, dosta smo improvizirali, stalno smo nešto izmišljali. Postali smo čak i nekako utjecajni na toj graffiti sceni, ne zato što smo bili dobri nego zato što smo radili nešto što nitko nije radio. Kratko smo crtali graffite u obliku slova, brzo smo evoluirali u neke crteže, neke naše stvari, pa su nas i tadašnji graffiteri otpisali jer kao nismo bili 'pravi graffiteri', barem prema njihovim standardima. Ja sam išao u arhitektonsku školu, dosta me zanimala arhitektura, pa sam crtao neke trodimenzionalne ludorije. Fenomenalno je to izgledalo, ali me začudilo kada bi mi prišli ljudi i komentirali kako je dobro to što radim, jer me uistinu nije interesiralo sviđam li se nekome ili ne, super mi je bio proces i to je bilo to. Komično nam je to tada bilo, počele su se čak snimati neke emisije o cijeloj toj kulturi i bilo je ludo promatrati sva ta objašnjenja graffita, uključujući naših, kroz kojekakve umjetničke koncepte, previše je ljudi tu mudrovalo. Imali smo ponudu da izlažemo u Muzeju suvremene umjetnosti u Beogradu, no smijali smo se svemu tome. Nama je muzej bio Beograd i nikada nikoga nismo pitali smijemo li crtati ili ne."

miroslav dukic mikrokosmos

Puno se tada crtalo na ulicama Beograda i u Kosmosovoj ekipi, kako saznajemo, no u sferu tetoviranja kolektiv je ušao s nabavkom opreme za tetoviranje. Premda su danas ozbiljna imena u tattoo svijetu i većinom svi žive od ove umjetnosti, u to doba, baš kao što je slučaj bio i s njihovom uličnom umjetnošću, kao ekipa nisu bili dobro prihvaćeni. "U vrijeme kad smo počeli raditi tetovaže, ljudima je to uglavnom bilo smiješno jer smo crtali nebulozne crteže od kojih nismo odustajali. Nismo voljeli portrete, nismo crtali tradicionalne tetovaže, nismo sjenčali, igrali smo se na koži. Trebalo je barem pet godina da ljudi bar malo prihvate taj naš stil. Kroz neko se vrijeme pak ispostavilo da smo svojim stilom 'zarazili' puno ljudi, po čitavom Balkanu. Primjerice Artu Ditu iz Zagreba su nam rekli kako je njihov kolektiv počeo tako što su vidjeli nas. Krenuli smo raditi nešto čega ranije nije bilo, čak je bila sramota igrati se po koži ako ne znaš nacrtati portret. Tetoviranje nam je svoj trojici postalo primarno, no cijelo vrijeme smo slikali i općenito se bavili crtežom – i kroz grafite i kroz slikarstvo. Dugo smo tetovirali kao ekipa, a potom smo se rasuli na sve strane. I kad je sve izgledalo kao zezanje, nama je cijela ta priča bila ozbiljna. Sve smo proučavali iz raznih kuteva. Graffiti su nam dali slobodu u izražavanju jer tu bilo kupca."

Kroz svoje putovanje u Indoneziju, s nezasitnim apetitom za novo i za razvitkom koji ga stalno gone naprijed, s umjetnošću i potrebom za izražavanjem kao svojim modusom operandi, MikroKosmos je stigao i do svog sadašnjeg načina i stila tetoviranja. Pravog spektakla, rekao bi sam, u kojem smo ga i zatekli u Art Parku, na početku naše priče, i zbog kojeg smo ga ujedno i kontaktirali za intervju. Istražujući spiritualno, kopajući po duhovnosti kao po škrinji s igračkama, šireći svakodnevno svoju već ionako bezgraničnu percepciju, u Indoneziji je spoznao koliko je tetoviranje zapravo složeno i energetski relevantno. Upoznavši pleme koje je tetovažu donijelo na svijet, dobio je potvrdu kako ona nije u službi ukrašavanja tijela i onog vizualnog, ideje koju je Zapadni svijet usvojio, već kodiranja. Upalile su se neke lampice, kaže, te je počeo sakupljati i slikati biljke s energetski jakih mjesta. Tetoviranje se pretvorilo u ritual u harmoniji s prirodom. I da, počelo se odvijati u prirodi. "Ljudi na Nepalu često odlaze na trekkinge pa je koncept bio poslati nekoga u prirodu te kada osjeti da mu neko mjesto odgovara, da uzme biljku s tog mjesta koju potom tetoviramo. Postala mi je bitna ta cijela namjera kod tetoviranja, da misaoni dio nas bude u skladu i uspostavljen dok ostavljamo trajni crtež na tijelu. Postao je to spektakl, krenula se dešavati neka druga stvarnost s tim tetoviranjem. S biljkama je krenulo letjeti, kao kad osjetiš da nema trenja i loših energija. Vremenom, kako je Ana sa mnom stalno i svira fenomenalne instrumente, počela je svirati dok ja tetoviram pa napravimo tako jedan ozbiljan session. Muzika pomaže čovjeku da ga ne opterećuje ništa, da ne upadaju misli, pa i da fokus nije na boli. Gledamo kako da spojimo sva svoja znanja, saznajemo kako priči mogu pridonijeti glas, namjera, fokus, disanje... Kako sam 12 godina u tetoviranju jako dobro mogu pročitati kako se netko osjeća, u kojoj je fazi i što mu se događa tijekom tetoviranja, pa ga lako mogu i voditi kroz proces. Nadam se da će puno ljudi shvatiti kako je kod tetoviranja bitna namjera, nije dovoljan samo crtež. Volim ljude koji se bave tetoviranjem osvijestiti u smislu da su sve već smislili ljudi mnogo prije nas, to je tradicija. Ono što misliš u trenutku u kojem crtaš zapravo i crtaš, pa se bitno pročistiti i dobro razmisliti. Da ne pričam o tome koja je tvoja karmička odgovornost dok crtaš, i što će ljudi sve živjeti u svemu tome i koja je zapravo moć procesa, a da to mi ni ne shvaćamo. Nama je sve, izgleda, kako vjetar puhne, stalno je sve ludo i jako je malo ljudi koji se osvijeste."

miroslav dukic mikrokosmos

miroslav dukic mikrokosmos
miroslav dukic mikrokosmos
miroslav dukic mikrokosmos
Skeptika u vezi crtanja na otvorenom, u prirodi, jasno, ima. Na pitanje sterilnosti i higijene MikroKosmos odgovara protupitanjem koje se odnosi na higijenu više razine - onu uma, prostora i stvarnosti. Tetoviranje u četvrtastoj klimatiziranoj prostoriji gdje se ljudi izmjenjuju kao na traci ga ne zanima, baš kao ni trendovi u tetoviranju. U svojih 12 godina bavljenjem ovom umjetnošću sve ih je ionako prošao. Svoju energiju u potpunosti poklanja onome koga tetovira te zajedno s djevojkom i mladom umjetnicom i glazbenicom Anom Stojičić kreira ritual koji se može usporediti jedino s onima duhovnog predznaka. Dok u Srbiji tetovira nedaleko Beograda, u prirodi oko svoje kuće, zateći ga se može i na manjim glazbenim festivalima, gdje mu zvučnu kulisu čine izvođači koji su u tom trenutku na pozornici. Netko će pobjeći glavom bez obzira, kaže, a netko će oduševljeno prihvatiti igru.

"Tattoo artista ima jako puno i nije svatko za svakoga. Svaki studio ima svoju vizualnu reputaciju, svoju tehniku, no ljudi rijetko znaju tko ih tetovira i što se tu zaista događa. Osobe koje tetoviram doživljavam kao svoju obitelj. Idem dublje od poslovnog odnosa, ogromno je to povjerenje i odgovara mi ta razmjena energija. Fenomenalni su svi ti pozivi na neka nevjerojatna mjesta, na mjesta gdje nam cvrkuću ptice, u šume... Koliko se god neki pitaju je li to čisto i sterilno, moj odgovor je da se samo trebaju brinuti o sebi, nitko ih nikuda ne gura i svatko izabere svoje iskustvo. Ovih zadnjih deset godina u tetoviranju je zapravo fenomenalno. Tetoviranje se širi kao umjetnost i mnogo je slobodnija ekspresija u odnosu na 20 godina prije kada si imao samo klasičan tattoo i ništa drugo. Sada se sve više umjetnika izražava putem kože i prirodno je da se ne sviđa svatko svakome, no vremenom će ti, isključivo tehničari, ispadati. Nije više to fora, traži se stvarnost. Upravo takvi će te prvi i osuditi, a zapravo su oni tu malo u strahu i u šoku, jer stvarnost ide dalje i dalje, a ako si spreman bit će ti drago i imat ćeš više prostora da se izraziš, no ako si u strahu od toga da je netko bolji, onda kreneš osuđivati. U biti je nebitno, znam fenomenalne artiste kojima je mjesto u studiju, no ja od kada sam se posvetio biljkama, više mi ne odgovaraju zatvoreni prostori. Jedan od prvih otvorenih studija bio mi je onaj na 'rooftopu' gdje su iznad mene letjeli orlovi, a ispred mene je bilo ogromno jezero, Himalaja iza", završio je Miroslav, taman kad se sa svoje pauze vratio mladi gospodin s početka priče, kojeg smo prekinuli u ispisivanju nekih novih "kodova" ispod kože.

miroslav dukic mikrokosmos

Univerzum se u slučaju MikroKosmosa, našeg sugovornika tog ranog poslijepodneva, slikara, tattoo artista, jednog od prvih graffitera koji je komadiće sebe počeo ostavljati na beogradskim zidovima još kao klinac, "lika koji anualno putuje na Nepal", ne mari za tuđa odobravanja, traga za harmonijom, dobrom energijom, pada na sinkronicitet i dobar crtež, čini se, sjajno posložio. Ovaj je vitki momak tijela iscrtanog tintom i zaogrnut velom smirenosti, našao svoje mjesto među biljkama. A one su se, posebne kakve jesu, iscrtane spretnom rukom i prenoseći komadiće Kosmosove energije, rasule sa svojim novim vlasnicima po čitavom svijetu, pričajući dalje o umjetniku koji od tetoviranja pravi spektakl. Onaj spiritualni. A na tih sat ili dva, u užarenom Art Parku, mi smo se našli baš tamo gdje smo, čini se, trebali biti. Uvibrirali smo se u priču srpskog umjetnika i pogledali svijet kroz njegove oči. Tolerantne, blage, prepuštene, svestrane i vrlo, vrlo budne. Sinkronicitet se, rekao bi MikroKosmos, tog dana dobro posložio.

miroslav dukic mikrokosmos
miroslav dukic mikrokosmos
miroslav dukic mikrokosmos

Foto: Zvonimir Ferina
Objavljeno: 18.08.2017. u 13:26

VIDEO

VEZANE VIJESTI

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p