Postoji Li Budućnost Za Millennials Generaciju?

Polemiziranje oko životnog stila milenijalaca i dalje je glavna tema svakog „boomera“ – može im se to i oprostiti jer ona „stariji znaju najbolje“ u nekim našim životnim odlukama i sasvim ima smisla. Nije atipično vidjeti članak s nimalo laskavim naslovom vezanim za milenijalce, bilo da se komentira naš politički pogled, životne navike ili aktivnosti u krevetu, no moram priznati da sam svejedno pokleknula i kliknula na tekst o tome kako nas životne navike vode u dug. U Velikoj Britaniji je među mladima nastala prava pomama za kratkoročnim kreditima, u koje se nesmotreno uvaljuju tik prije shoppinga kojega si ne mogu priuštiti, iako ih do zadanog roka od nekoliko mjeseci ipak ne mogu isplatiti. Tolika je navala, kažu, da se „stariji“ Britanci brinu kako ne bi upali u ekonomsku krizu!

Iako se i plaćanjem na rate damo navući na to da u trosjed uložimo dobrih 20 umjesto 10 tisuća kuna, mini krediti na modnim online shopovima, pomalo mi daju jezu. Naime, kupcima omogućuju da naruče artikle po cijeni od nekoliko tisuća kuna, a plate ih kasnije – što je kod velikog broja korisnika dovelo do višestrukih malih zaduženja iz kojih se kasnije naprosto nisu mogli izvući. Ali ipak su hedonizam, udobnost, provod i sreća kod milenijalaca ispred svega drugoga. Zato i najviše ulažemo u putovanja jer nam ona otkrivaju tko smo, ne kupujemo stan jer se radi posla često (i s guštom!) selimo, a nije nam ni problem iskeširati 20 kn za jedan avokado – ako ćemo s njim moći napraviti jebeno dobar tost.

I ne vidim ništa sporno u tome da se uživa u trenutku! Zemlja nam je pred raspadanjem, a ni dalje se ne možemo usuglasiti da plastične boce jednostavno nije okej bacati u more, a osamostaliti se je (vjerujem!) i dalje san svake osobe u kasnim 20-ima samo što je praktički nemoguće dobiti dovoljno okej plaću da možeš živjeti sam, a osim stana, priuštiti si i primjerice – hranu. Nije li zato logično uživati kada si sretan i fokusirati se na stvari koje trenutno imaš? Za prošle generacije je bilo tipično sjesti i zaraditi novce kako bi što mlađi osnovali obitelj, imali stan i auto, a u životu uživali – valjda – kad su sve to ostvarili. Ali realno, gdje smo mi za 50 godina? I taj mirovinski stupac koji više-manje punimo, će vjerojatno magično iščeznuti do trenutka kada će nam doista trebati.

Međutim, mi smo i generacija koja škrtari oko kupnje proizvoda, traži bolje ponude i veću kvalitetu prije nego li se odluči potrošiti novac, više smo otvoreni i svjesni postojećih problema u društvu, odrasli smo uz tehnologiju i njome izvrsno baratamo i dok jedni pričaju da smo lijeni, zapravo smo jako orijentirani na cilj, samopouzdani smo i imamo visoka očekivanja od sebe. Nije niti čudno kako brendovi koji su postojali godinama sada polako nestaju s tržišta, kada jednostavno nisu imali resurse za prilagoditi se duhu vremena, gdje ljudi uistinu misle na baš sve. Proizvođači hrane za kućne ljubimce će se usuditi podrugljivo reći kako milenijalci svog psa ili mačku tretiraju kao prvorođeno dijete, no sve mi se više čini da ne može biti problem u tome što životinju tretiramo kao ravnopravno biće i ne želimo je hraniti nekvalitetnim smećem – nego očekujemo više.

Od svega očekujemo više; to primjerice nije samo kupnja piletine u supermarketu za sutrašnji ručak (ako se uopće meso i jede), već se kupuje isključivo na placu, kod onih uzgajivača koji svoje piliće ne šopaju hormonima, gdje oni veselo skakuću po polju i zapravo imaju relativno okej život prije nego nam postanu objed. Tako i sve mora biti hipoalergeno, bez glutena, prikladno za vegane, bez testiranja na životinjama... i dok „odraslima“ zvuči smiješno, postavljena su pravila ispod kojih ne mislimo ići. Ok, boomer?

Razmišljala sam si malo otkud mi je tema „mini“ kredita poznata – pa se sjetila jedne naše influencerice. Da se ne lažemo, i dvije-tri, koje su nudile primamljivu ponudu dobivanja 3000 kn u 15 minuta, koji se bez kamate mogu vratiti u ravno trideset dana. Iako kredite reklamiraju već dobrih godinu dana i dalje se svakom novom postu jednako čudim k'o „pura dreku“. U periodu kada nam je konzumerizam obrisao i zadnju racionalnu stanicu iz mozga, pitam se zašto bi otišli i korak dalje u kapitalističkim igricama? Uzimanje kredita mi se čini kao najstrašnija stvar koju si možeš napraviti u dvadesetima, posebice kada pogledam statistike u SAD-u koje govore da svaki milenijalac nosi studentski dug, a onda i dug na kartici koji je značajno veći od onoga kojega su imali boomeri. Onaj tko kredit može otplatiti u ravno 30 dana, vjerojatno ga nikada ni neće zatražiti, no zato će svi ostali u nezavidnim financijskim situacijama potrčati za tih 3000 kn i pretvoriti ih u, primjerice, ljetovanje, koje će na kraju otplaćivati s toliko visokom kamatnom stopom da izaziva susramlje. Neugodno mi je za svaku djevojku koja svoj, realno, znatno bolji „hrvatski“ život plasira na Instagram i paralelno pratiteljicama koje žele biti ona sugerira da to pokušaju ostvariti kakvim kreditom. Ali hej, to je samo moje mišljenje...

I da je barem kredit za upisati hobi, novi jezik, širenje bazičnog obrazovanja ili ulaganje u pokretanje posla. Upali smo u crnu rupu stavljanja nesuvislih materijalnih stvari na mjesto statusnih simbola i na njih smo spremni suludo potrošiti. Nije bitno tko je završio dva faksa (jer taj je ionako prekvalificiran za pronaći posao u Hrvatskoj), već tko si je kupio još jednu dizajnersku torbicu. Nažalost, u slučaju kratkoročnih kredita to su i još banalnije stvari, poput povećeg shoppinga u Zari ili skupocjenog parfema. I nisu to tako velike svote radi kojih ćeš se zapitati „hoću li ih stići tako brzo skupiti?“ – već je želja jača od ikakve racionalnosti, promišljanja ili planiranja. Toliko ću morati priznati boomerima – vi ste radili za krov nad glavom, a mi ne prestajemo biti sebični. Eh, da je bar iz pravih razloga!